Vera Nikolić (55), atletičarka koja je 1966. i 1971. u trčanju na 800 metara bila prvakinja Europe, a u istoj disciplini 20. lipnja 1968. postavila i svjetski rekord s vremenom 2.00,5, danas je na jugu Srbije trenerica u Atletskom klubu Kruševac.Vera Nikolić (55), atletičarka koja je 1966. i 1971. u trčanju na 800 metara bila prvakinja Europe, a u istoj disciplini 20. lipnja 1968. postavila i svjetski rekord s vremenom 2.00,5, danas je na jugu Srbije trenerica u Atletskom klubu Kruševac, redovito putuje u Beograd, gdje joj sada u srbijanskom Interpolu radi muž Paja Ćasić, a razgovarali smo s njom u Senti, na sjeveru Vojvodine, dok se održavalo atletsko natjecanje. Rođena je u Ćupriji (SiCG) 1948., nakon velikih sportskih uspjeha doselila se u Zagreb, gdje je rodila djecu i za Dinamo osvojila vrijedna sportska odličja. Povod za naš razgovor jest sudski postupak u kojem potražuje stan bez kojeg je ostala u Zagrebu. – Poslije Olimpijade 1969. prešla sam k Dinamovu treneru Leu Langu, a 1970. od Grada Zagreba kao zaslužna sportašica dobila dvosobni stan na Klaki. Bila sam 1971. kao dinamovka prvakinja Europe a sportom sam se prestala baviti 1974., nakon dvije godine rodila sam kćer Jelenu, a nakon tri dvojicu sinova blizanaca. Muž je radio u SUP-u, kojem smo poslije dali dvosoban stan koji sam dobila, za veći, u današnjoj Aveniji Dubrava 242, gdje smo boravili od 1986. do 1991., kad sam dobila otkaz. U općini Dubrava, u kojoj sam dotad radila, od 36 ljudi baš sam ja bila višak.

NACIONAL: U kakvim ste okolnostima otišli iz Zagreba? – Sve je funkcioniralo do 1991. Kad su nakon uvreda počele i prijetnje mojoj djeci, otputovala sam s njima k svojim roditeljima u Ćupriju, bilo je ljeto, dopust, vjerovala sam da ćemo se do 1. rujna, kad počinje škola, vratiti kući. No u rujnu sve su prometne komunikacije bile prekinute i nisam se mogla mogla vratiti. A kako djeca nisu imala putovnice, nismo mogli doputovati ni preko Mađarske. Potom su mog muža Pavla Ćasića optužili za diverziju, terorizam i špijunažu, za što mu nikad nisu sudili. Deset dana nakon što su ga uhitili, u naš je stan provalio Petar Ćulić iz MUP-a, o čemu imam i dokument. Ljudi iz izvjesne komisije na jednom su papiru napisali: “Stan je napušten od stvari i osoba.”

NACIONAL: Je li stan uistinu bio prazan? – Nije, sve su naše stvari bile u njemu. Petar Ćulić praktički je provalio u naš stan u studenome. Mojoj prijateljici dao je dio mojih stvari, a dio sam mu ja prodala kako bih mogla platiti kamion. To sam učinila jer je on već ušao u stan, a ja nisam imala putovnicu pa se u tom trenutku nisam mogla vratiti u Zagreb. Tek sam nedavno u Zagrebu od svog odvjetnika doznala da nam je još 1994. sudski oduzeto stanarsko pravo. To je bilo učinjeno na osnovi zapisa odvjetnika Miljevića koji je napisao da je u studenome 1991. “stan napušten i prazan od osoba i stvari”. Ako je stan bio prazan u studenome, kako su onda u ožujku iduće godine mogli dati neke moje stvari?

NACIONAL: Imate li kakve dokumente kojima to možete dokazati? – Imam. I Ćurić, koji je ušao u naš stan, i Stjepan Bulić, koji mi je na prijevaru oteo vikendicu, policajci su i točno su znali kamo smo mi i radi čega otišli. Znam i da Ćurić ima stan koji iznajmljuje nogometašima, gradi kuću i hoće moj stan.

NACIONAL: Vi ste imali stanarsko pravo na stan? – Da, 1991. se još nisu otkupljivali stanovi, kad su drugi u nj uselili. Otkup takozvanih društvenih stanova počeo je tek 1993. Dosad nisam znala ni da mi je oduzeto stanarsko pravo, i to pod izlikom da nismo živjeli u tom stanu. Pa ljudi mogu otputovati u Ameriku, ali to ne znači da im trebate oduzeti stan.

NACIONAL: I što sad? – Taj ću sudski spor dobiti, makar i posredstvom suda u Strasbourgu.

NACIONAL: A što je sa stvarima iz stana? – Dio sam stvari prodala, drugi je moja prijateljica uzela, a treći Ćulić zadržao. Slika Ive Fršćića mnogo vrijedi, a meni vrijedi i brončani Titov kip. Sve moje što je ostalo u stanu, telefon, primjerice, vrijedi i moje je.

NACIONAL: Što je sa vašom vikendicom? – Policajac Bulić, koji je prevario pola Zagreba, prevario je i osiguravajuće društvo, uzeo je našu vikendicu u Ćućelju. U donjem dijelu bila je zidana, u gornjem montažna. Bulić je najprije osigurao vikendicu, pa zapalio montažni dio. Sačuvao je nosive grede i krov od kanadske šindre. I onda navukao opeke kako bi gradio.

NACIONAL: A kako je prisvojio tu vikendicu? – Došao je k ljudima koji su mi prodali zemlju na kojoj je vikendica i rekao im da se sa mnom sastao u Mađarskoj i dao mi novac. Da sam mu prodala vikendicu. Otišao je u Općinu Dubrava, krivotvorili su dokument, korekturnim lakom prebrisali ime kupca i prodavača. Ali u katastru su na toj zemljišnoj čestici moje i ime mog muža. Taj će čovjek morati reći kad smo se to mi u Mađarskoj sastali, a ja ću svojom putovnicom dokazati da to nije istina. I gdje je njemu dokument o prodaji? Prevarena sam. Ali emotivno sam vezana za Zagreb, ondje su se rodila moja djeca, imam u tom lijepom gradu prijatelje. Želim se izboriti za svoja prava, ono što je moje. Ako je Hrvatska pravna država, brzo ću u tome uspjeti. Budem li odbijena, žalit ću se sudu u Strasbouurgu. Na prvom ročištu doznala sam da mi je, osim što mi je oduzeto stanarsko pravo, postavljen i staratelj. Pa nisam ja mentalno retardirana.

NACIONAL: Je li vaš odvjetnik iz Zagreba? – Jest, a posavjetovala sam se i s odvjetnikom Antom Nobilom.

NACIONAL: Ako se sve povoljno riješi, biste li se vratili u Zagreb? – Zbog svojih prijatelja razmišljam o povratku, jer želim ostvariti mirovinu. U Zagrebu imam 22 godine radnog staža. Vjerojatno bih do mirovine morala još neko vrijeme raditi.

NACIONAL: A kako je vaša obitelj? – Moj unuk ima odlične motoričke sposobnosti i mislim da će biti sjajan kopljaš. Kći mi je diplomirala anglistiku i talijanistiku. Sin je pak završio pravo i radi u tužiteljstvu, a drugi je radnik.

NACIONAL: A muž? – On ne radi devet godina. U Zagrebu je bio optužen za terorizam i špijunažu, a u Srbiji je bio sumnjiva osoba sve do Miloševićeva svrgavanja. Potom se ponovno zaposlio. Ne vjerujem da bi se vratio u Hrvatsku, iako je Srbin iz okolice Pakraca.

NACIONAL: Kako je bilo kad ste se 1991. vratili u Srbiju? – Pitali su što sam radila u Hrvatskoj tolike godine. Kad sam djecu upisivala u školu, rekli su da su mi sinovi bili u Hrvatskoj vojsci. A imali su 13 i 15 godina. A na ploči na rasvjetnom stupu na Jarunu u Zagrebu piše Vera Nikolić, pobjednica Europskog prvenstva u atletici. A ni danas nemam riješeno stambeno pitanje. Duboko žalim zbog svih ratnih strahota u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Federalne republike nekadašnje države mogle su se drukčije rastati.

NACIONAL: Koga smatrate krivim za te strahote? – Divovski dio krivnje svakako pripada Slobodanu Miloševiću. On je započeo rat. Ja sam zbog toga ispaštala. I nadalje nemam riješen status jer su mi Miloševićevi poslušnici lagali kad sam došla raditi u atletski klub u Kruševcu. Uselila sam se u stan za koji su mi rekli da je općinski, a nije, nego pripada tvrtki koja je u stečaju.

NACIONAL: A što vam kažu prijatelji u Zagrebu? – Ja Zagrebom hodam čista obraza. Nikomu zlo nisam učinila, nikoga prevarila.

NACIONAL: Imate li još kakvih sportskih planova? – Moja je sadašnja radost moj unuk, bakin budući kopljaš. Imam još jednu veliku želju. Da odem na Olimpijadu u Grčku. Ali nemam za to novca. Olimpijadu posjećuju mnogi bivši sportaši za koje ne znam čime su to zaslužili, a ja ne mogu. Imam 55 godina i jako to želim.

Lijep život u Varaždinu
Fotoreporter i autorica ovog intervjua u Sentu su došli autom s varaždinskim registarskim pločicama. Dok smo izlazili iz njega kako bismo se pozdravili s Verom Nikolić, jedan je prolaznik zastao i upitao: “Čije su to registarske pločice?” Varaždinske, odgovorili smo. “A ja sam u Varaždinu proveo najljepše godine svog života”, dodao je prolaznik.