Mirjana Sanader, supruga premijera Ive Sanadera, ne voli publicitet i bilo joj je veoma stalo da razgovaramo gotovo isključivo o njenom pozivu i iskapanju rimskih ostataka u Gardunu.Moja je obveza kao arheologa i znanstvenika da propagiram svoju struku i ovo je idealna prilika za to, kazala je Mirjana Sanader, arheolog i voditeljica Katedre za antičku, provincijalnu i ranokršćansku arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dok sam s njome prije nekoliko dana obilazila arheološko nalazište u Gardunu, kraj Trilja, gdje ona zajedno sa svojim suradnicima i studentima arheologije već osmu godinu vodi istraživanja rimskog vojnog logora Tilurij.

Mirjana Sanader, supruga premijera Ive Sanadera, ne voli publicitet i bilo joj je veoma stalo da razgovaramo gotovo isključivo o njenom pozivu i iskapanju rimskih ostataka u Gardunu. Ta rođena Splićanka koja svako ljeto provodi mjesec dana na tom lokalitetu s tridesetak studenata priznaje da se upustila u golem posao koji će zasigurno trajati nekoliko desetljeća. Rimski vojni logor Tilurij bio je smješten u zaleđu Solina, nekoć glavnog i najmoćnijega grada provincije Dalmacije, na udaljenosti od oko 30 kilometara od današnjeg Splita. Bio je na “promatračnici” iznad prijelaza rijeke Cetine i baš to mjesto na brdu bilo je idealno za tabor koji je imao osobitu funkciju u rimskoj vojnoj strategiji u Dalmaciji.

U Trilju i Gardunu svi znaju za Mirjanu Sanader i njezinu istraživačku skupinu, pomažu im i ponose se što iz njihovih parcela i polja malo- pomalo izniče velika antička građevina. Skupinu sam zatekla za dugim stolom, za vrijeme ručka, pod velikom krošnjom pokraj nekadašnje škole u Gardunu u kojoj mladi arheolozi pod paskom profesora sortiraju predmete pronađene prilikom iskapanja. Stanka za ručak i odmor traje od 12 do 15 sati, kad je sunce najjače, a potom se podijele u grupe i svaka odlazi na svoju sondu.

NACIONAL: Jeste li vi prvi počeli arheološka iskapanja na ovoj lokaciji? – Arheološka istraživanja vrše se u Hrvatskoj više od stotinu godina. Ipak, za vrijeme ratova, pa tako i Domovinskog rata, nije bilo arheoloških iskopavanja. Kad se situacija smirila, na našem smo odsjeku odlučili započeti iskapanja u Gardunu. Mi smo obavezni naučiti studente arheološkoj praksi. Oni moraju znati što će raditi na terenu kad se jednog dana zaposle i budu u prilici da dođu do nalaza. U tome se razlikujemo od drugih struka na Filozofskom fakultetu. Dakle, kad je došlo vrijeme da se ponovo počnemo intenzivno baviti arheološkim istraživanjima, ja sam kao voditeljica Katedre za provincijalnu arheologiju razmišljala gdje bi to bilo, želeći da to svakako bude na lokalitetu na kojemu se prije nije istraživalo, da prije mene nije bilo drugih. Poznavala sam metodologiju koju sam na tom mjestu željela primijeniti. Nakon što sam proučila literaturu i nakon razgovora s kolegama odabrala sam istraživanje vojnog logora Tilurij. Da sam znala što me čeka, možda se nikad ne bih bila odlučila za to mjesto jer je to golemo područje koje pokriva čak 12 hektara.

NACIONAL: O kakvom je logoru riječ? – To je rimski legijski logor u rimskoj provinciji Dalmaciji koja je zauzimala područje od rijeke Raše u Istri do Save i Drave, znači i cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu. Postojala su samo dva legijska logora: Burnum na rijeci Krki i Tilurij na rijeci Cetini. Tilurij se nalazi u selu Gardun pokraj Trilja. U Rimskom Carstvu bilo je puno utvrda s manjom vojnom posadom, a legijski logor podrazumijeva da je u njemu boravilo pet do šest tisuća vojnika, pa je bio poput manjega grada. U Rimskom Carstvu bilo je 60 legijskih logora, a do danas ih se istraživalo 40-ak. Pokazalo se da je to mukotrpan posao koji traje i više od sto godina. Logor Carnuntum je primjerice obilježio 120 godina istraživanja prije dvije godine.

NACIONAL: Je li vojni logor Burnum istražen? – Istraživali su ga Austrijanci početkom 20. stoljeća, no rad je bio prekinut. Sedamdesetih godina Austrijanci su se ponovo pojavili, ali su istraživali samo jedno ljeto. Početkom ove godine arheolozi sa zadarskog sveučilišta su zajedno s Arheološkim muzejom u Drnišu počeli istraživati amfiteatar tog logora i jako su uspješni. Mi smo u Gardunu započeli istraživanje prije osam godina. Logori Burnum i Tilurij podignuti su u isto vrijeme, negdje početkom nove ere.

NACIONAL: Kako je pronađen Tilurij, otkad se zna za njega? – Tilurij se spominje u antičkoj literaturi i na antičkim itinererima. Osim toga u posljednjih sto godina s ovoga su mjesta mještani u muzeje donosili razne artefakte. Najkarakterističnije su bile nadgrobne ploče, stele, koje su ukrašavale grobove vojnika 7. legije koja je ovdje boravila, dok je u Burnumu bila 11. legija.

NACIONAL: Kako to da se Tilurij nije počeo prije istraživati? – Vjerojatno zato što je za to potrebna velika volja i energija, jer je to ogroman teren. Lokalitet je pod zaštitom države od osamdesetih godina, a da bi se u Gardunu moglo početi s iskopavanjima, trebalo je o projektu obavijestiti ovdašnje ljude, jer je po mom shvaćanju nužna obostrana suradnja. Istraživači bez lokalnog stanovništva ne mogu. Srećom, oni su nas vrlo lijepo prihvatili. Prije nego što studente dovedemo u Gardun podučavamo ih među ostalim i kako se ponaša na terenu i kako se radi. U inozemstvu postoje i posebni kolegiji na kojima se uči ponašanje na terenu.

NACIONAL: Sa studentima boravite u Gardunu mjesec dana na godinu, od polovice lipnja do polovice srpnja. Koliko studenata u tom razdoblju obiđe teren? – Dvije grupe od petnaest studenata po petnaest dana. Radimo uglavnom na dvije sonde, na dva mjesta unutar tih 12 hektara, iako sam ovih dana otvorila i treću sondu. Uzimamo radnike koji pomažu u teškim fizičkim poslovima. To je Dalmacija, puno je kamena, velika je vrućina, pomoć je nužna iako i studenti, pa čak i djevojke, rade teške poslove.

NACIONAL: Što je sve imao vojni logor, kako je bio organiziran, što ste sve našli u Gardunu? – Zahvaljujući istraživanjima koja se provode u svijetu već odavno je ustanovljen tlocrt vojnih logora, a o njihovu izgledu pisali su antički pisci. Znamo da su imali bedeme, bili su u obliku pravokutnika ili kvadrata, ovisno o terenu. Smješteni su na strateškome mjestu. Imaju ulazna vrata, glavnu prometnicu na kojoj je bila smještena kuća zapovjednika, njegov stan koji se zvao pretorij. Do stana bilo je zapovjedništvo, principia, poput vojnog štaba. To je bilo središnje mjesto oko kojega se odvijao život u logoru: smjene straže, tu su bili pisari, vojničke i logorske svetinje, održavale se smotre, fešte, čuvalo se važno oružje. Veliki logor morao je imati i bolnicu ? valetudinarij. Imali su i žitnice ? horee, gdje se osim žita katkad čuvalo i suhomesnate proizvode, radionice ? fabrike, te spavaonice ? kontubernije, koje su zauzimale najveći dio logora. Logori su imali i svoje staje – stabule, pa čak i polja ? prate legionis, na kojima je pasla stoka, a uzgajalo se i žito. U blizini su obično imali i vježbalište u obliku amfiteatra.

NACIONAL: Kako ste na tom velikom terenu znali gdje početi istraživanje? – Odlučili smo započeti s bedemom. U knjizi o prvih pet godina istraživanja Tilurija opisano je kako smo rekonstruirali bedeme i kako smo počeli istraživati zgradu od 70 metara koja je imala kontrafore, jako dobro sačuvane pobočne stupove. U prvom trenutku mislili smo da je to žitnica, jer se u svim dosad istraženim logorima a i kastelima, u kojima su boravile pomoćne vojne trupe, pokazalo da su žitnice imale kontrafore, da bi, kako se misli, držale zgradu zbog težine žita. No zgrada koju smo našli možda ipak nije žitnica jer nema drugih elemenata koji bi na to upućivali. Mnoge znanstvene odgovore tek ćemo dobiti sustavnim istraživanjem koje se ovdje odvija.

NACIONAL: Kad ste došli na lokalitet, je li se igdje vidjelo da je tu nekad nešto bilo? – Ne, ništa, sve je bilo pod zemljom. O Tiluriju sam pročitala svu postojeću literaturu da shvatim kako je izgledao, a pomogla su i istraživanja o Burnumu i drugim logorima i kastelima. Kad smo došli na lokalitet, hodali smo po nalazištu, to jest rekognoscirali, pretraživali površinu, razgovarali s mještanima koji su nam pričali o ostacima predmeta na koje su nailazili. Odmah na početku na međinama, a to su mjesta gdje mještani nabacuju hrpe kamenja kad čiste polja, naišli smo na zgradu. U drugom slučaju vlasnik kuće koja se nalazi uz samo rimsko nalazište ukrasio je ogradu svoga dvorišta teserama, kamenčićima od kojih se slaže mozaik. Istraživala sam odakle je to, ali tek kad je pronađena zgrada vidjela sam da je to isti kamen. Jako dobro smo zaštitili to nalazište mozaika, a možda ćemo ga već sljedeće godine konzervirati i prirediti za publiku. Vrijeme je da se to mjesto počne pokazivati. Talijani su odavno povezali svoju kulturnu baštinu s turizmom, pa se tako zove i njihovo ministarstvo. To je dobro i voljela bih da tako bude i u Hrvatskoj. Pomoći ću kako god budem mogla.

NACIONAL: Koji su najznačajniji nalazi u Gardunu? – Najznačajnija je arhitektura. Ostaci arhitekture su uistinu monumentalni i vrlo dobro sačuvani. Osim već spomenutih, ističe se i vrlo dobro sačuvana cisterna za vodu. Što se tiče pokretnih nalaza, rekla sam već, tu žive ljudi koji obrađuju polja i nalaze razne predmete. Tako je već cijelo stoljeće. Nešto od toga je u muzejima, na mnoge stvari sada nailazimo, ali tu nema senzacionalnih nalaza niti ih može biti, jer je to bio vojnički logor a ne grad.

NACIONAL: Je li u Tiluriju ikad bilo žena? – Vojnike su uvijek pratile žene. Neko vrijeme im je bilo zabranjeno ženiti se, ali imali su prijateljice, pa i djecu. U blizini vojnih logora pronađene su nastambe, canabe legionis, gdje su boravile te žene, ali i gdje su bile gostionice u koje su dolazili vojnici. Pretpostavljamo da je i Tilurij imao takvo popratno naselje. Osim toga, u nekim logorima, na primjer Bad Hill ili Valkenburg, uz stan zapovjednika nađeni su ostaci dječjih i ženskih kožnatih cipela, pa se pretpostavlja da je tu bila cijela obitelj. To je ipak bila rijetkost jer su žene zapovjednika obično pripadale rimskom plemstvu i nisu bile spremne živjeti u vojnom logoru.

NACIONAL: Objavili ste knjigu “Tilurium I” o prvih pet godina istraživanja Tilurija. Dvojezična je, prevedena na njemački jezik. Kakav je odjek knjiga imala u arheološkim krugovima kod nas i u inozemstvu? – Nezgodno je da sama govorim o vrijednosti te knjige, no činjenica je da do sada hrvatski arheolozi nisu objavljivali svoja istraživanja u obliku knjige. To je u inozemstvu nužna praksa, nezamislivo je da netko godinama radi na terenu a da o tome ništa ne objavi. Objavila sam knjigu nakon prvih pet godina istraživanja Tilurija i sada spremam drugu. Dvojezična je upravo stoga da je inozemni arheolozi koji istražuju takve stvari mogu čitati. Pobudila je veliko zanimanje među arheolozima, jer je njima ponajprije i namijenjena. Dobila sam niz poziva na međunarodne simpozije i kongrese na kojima govorim o tom lokalitetu i to je uvijek bilo jako uspješno.

NACIONAL: Gdje ste sve izlagali u inozemstvu? – Gdje nisam! Posljednji na kojemu sam bila bio je Limes kongres, najveći svjetski kongres za arheologiju provincija koji se tada održavao u Pečuhu. Taj kongres govori o rimskim provincijama i njezinim granicama, a održava se svake četiri godine u drugoj državi i na njemu sudjeluje tristotinjak stručnjaka iz cijelog svijeta. Prije četiri godine bila sam na kongresu u Jordanu, prije toga u Celju, Budimpešti, Kolnu, Glasgowu, a upravo sam se vratila iz Koblenza. Osim toga, radim na raznim projektima u kojima me u svim vremenima prati Ministarstvo znanosti i kulture. Na projektima pomažu moji kolege koji se bave staklom, metalom ili keramikom. Ministarstvo znanosti ne financira iskopavanja, nego moja istraživanja i odlaske na simpozije i kongrese gdje predstavljam naša znanstvena iskustva. Sudjeluje i u organiziranju simpozija, kakav sam 2003. organizirala u Zagrebu. To nisu velike svote. Uostalom, na Internetu se može vidjeti koliko stoje moji ili tuđi projekti. Dobila sam i znanstvene novake, što mi jako mnogo znači. To je dvoje asistenata koji rade sa mnom, magistri Domagoj Tončinić i Ivana Ožanić. Situacija je trenutačno takva da se znanstveni novaci ne mogu stalno zaposliti, nego tek kad doktoriraju. Sviđa mi se takav sustav jer potiče na rad i ne dopušta opuštanje. Knjigu “Tilurium I” financiralo je Ministarstvo znanosti.

NACIONAL: Tko financira arheološka iskapanja? – Arheološka istraživanja financira Ministarstvo kulture i lokalna zajednica. Praksa je da svaki projekt dobije potporu. Meni se to sviđa jer se tako nikoga ne odbija. Tako je bilo i s istraživanjima u Gardunu. No imala sam sreću što su me ljudi u gradu Trilju od prvoga dana podržali. Oni studentima i nastavnicima osiguravaju hranu na nalazištu. Kad stavite na papir sve troškove, ispada da hrana iznosi 50 posto a s drugih 50 posto plaćamo lokalnu radnu snagu, spavanje, benzin, potrošni arheološki materijal na terenu, od lopata, metlica, špahtli, kolica do vrećica. Kad nešto nedostaje, u pomoć nam priskoče sponzori. Svima sam jako zahvalna i moram reći da u nuždi ne oklijevam zatražiti njihovu pomoć. Nije me sram poniziti se za arheologiju.

NACIONAL: Odakle ta ljubav prema arheologiji? Kad ste odlučili studirati arheologiju? – Kao prvo, pohađala sam klasičnu gimnaziju i u petom razredu počela sam učiti latinski te grčki, drugo, odrasla sam u Splitu, pa je sve upućivalo na to da bih mogla odabrati tako nešto. Odlučila sam se za arheologiju i povijest umjetnosti.

NACIONAL: Kako to da ste studirali u Innsbrucku? – To je vezano uz moga supruga. On je već bio u Innsbrucku jednu godinu kad sam ja došla. Bili smo jako uspješni studenti, možda i zato što smo bili zajedno, nismo gubili vrijeme tražeći društvo, bili smo smireni. On je studirao romanistiku i književnost, doktorirao je i čekao je godinu dana da i ja doktoriram. Tada smo se vratili u Split.

NACIONAL: Oboje ste doktorirali odmah nakon studija? – U Austriji je bio drukčiji sustav studija, kakav će se tek uvesti i kod nas. Hrvatsku očekuju razne prilagodbe s Europom. Prije nekoliko godina potpisala je Bolonjsku deklaraciju kojom se obvezala na ujednačavanje sustava školstva. Već se radi na tome da student iz Zagreba ode, primjerice, jedan semestar u Heidelberg. Ja ga kao profesor mogu pustiti drugome mentoru i sve što učini mu se priznaje, baš kao i diploma. To je dobro za studente, a i za profesore koji će također moći povremeno predavati na nekom stranom sveučilištu. Do 2010. sve bi trebalo biti spremno, i to jako podržavam. U vrijeme kad smo Ivo i ja bili na studiju u Austriji, mogli smo kao stranci upisati samo tzv. doktorski studij. Austrijanci upisuju obični studij jer po njihovu zakonu odmah moraju dobiti posao u gimnazijama. Da ne bi morali zapošljavati strance, dopuštaju im upis u doktorski studij koji ih ne obvezuje, a razlikuje se od običnoga po tome što traje najmanje osam godina. Taj studij smo oboje upisali. Nakon četiri godine, kad diplomirate, dobijete temu, mentora i posebna predavanja kojima vas pripremaju za znanstveni rad. Mi smo sve to prošli u osam godina. Završila sam studij kao doktor povijesnih znanosti.

NACIONAL: Na čemu ste doktorirali? – Studirala sam klasičnu arheologiju i doktorirala 1983. s temom Prikazi Kerbera u antičkoj umjetnosti. Ta je knjiga napisana na njemačkom, prevedena i objavljena hrvatski. Ivo je doktorirao 1982. s temom o francuskom piscu Jeanu Anouilhu. To je također bilo jako zanimljivo.

NACIONAL: Jeste li tada već bili u braku? Gdje ste se vjenčali? – Bili smo već braku. Otišli smo se iz Innsbrucka vjenčati u Split. Nakon završetka studija odlučili smo se potpuno vratiti. Koliko god je Tirol bio lijep, oboje smo žudjeli za Splitom. Ivo se zaposlio u izdavačkoj kući Logos a ja sam neko vrijeme izvanredno asistirala profesoru Tomislavu Marasoviću na splitskom studiju za likovnu umjetnost pri zadarskom sveučilištu i predavala sam kolegij Uvod u povijest umjetnosti.

NACIONAL: Kako to da ste ponovo otišli u Austriju? Niste bili zadovoljni u Splitu? – U Logosu su iz političkih razloga uveli prinudnu upravu i smijenili Ivu. Bilo je to vrijeme komunizma, ali o tome ne želim razgovarati jer mi se ne sviđa kako su neki na tome skupljali poene. Kad smo ponovo 1987. otišli u Austriju, mislila sam da se nikad više neću vratiti u Hrvatsku. Ipak, okolnosti su se promijenile i Ivo se kao osnivač HDZ-a želio vratiti. Došao je u Split krajem 1990., a ja s moje dvije male kćeri u ožujku 1991.

NACIONAL: Jeste li u Austriji bili zaposleni? – U Austriji je u to doba bila velika konkurencija arheologa i nisam radila u struci, nego sam otvorila art-consulting kompaniju. U tom slučaju iskoristila sam svoju diplomu iz povijesti umjetnosti.

NACIONAL: Imate li u obitelji nekog arheologa? – Ne, moji su svi doma inženjeri i strojari – i otac i brat i dida. Ja za to nisam imala smisla i uvijek sam doma izazivala podsmijeh.

NACIONAL: Kako su primili vašu odluku da studirate arheologiju? – Nikako. Čudili su se zašto baš to, ali ne mogu reći da me nisu podržali. Najvažnije je što su me roditelji podržali u karijeri, što su mi omogućili da radim uz dvoje djece i muža koji je veoma angažiran. Kad su u Splitu otišli u mirovinu, najprije su boravili u Zagrebu mjesec ili dva, potom sve dulje, a sada su stalno s nama. To im je kao Dalmatincima isprva teško palo, iako je moj tata poznavao Zagreb jer je tu studirao. Nikad se nisu potpuno preselili jer stalno sanjaju o Splitu, ali ja ih toliko trebam da u Splitu proborave jedva tri mjeseca na godinu. Bez roditelja bi bilo jako teško. Majci sam doista jako zahvalna.

NACIONAL: Prije definitivnog dolaska u Zagreb 1991. proveli ste godinu dana u Splitu. Što ste radili? – Zaposlila sam se u sveučilišnoj knjižnici, a Ivo je bio u kazalištu. Na izborima 1992. izabran je u Sabor i pozvan za ministra znanosti u Zagreb. S djecom sam ubrzo pošla za njim.

NACIONAL: Kako ste se prilagodili životu u Zagrebu? – Bilo bi glupo da se žalim zbog promjena, o tome jednostavno nisam htjela razmišljati. Idete tamo gdje vam je obitelj. Kćeri su mi bile male. Danas, kad im je 17 odnosno 15 godina, osjećaju se Zagrepčankama. Ni ja se ne osjećam u Zagrebu kao došljak. To je krasan grad koji ja u biti obožavam. Kao i Zagrepčane, koji su tako fini i pristojni da im se divim. Mi Splićani smo drukčiji, mi se katkad tako namećemo, a oni sve to podnose.

NACIONAL: Zaposlili ste se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, jeste li teško našli posao? – Naravno da je bilo teško, ali imala sam doktorat iz arheologije i to je u biti bilo presudno. S fakulteta su me tražili. Profesor koji je tada odlazio u mirovinu želio je da dođem. No to nije išlo brzo jer na Filozofskom fakultetu ima i drugih koji odlučuju, ne samo arheolozi. Na kraju sam se zaposlila kao obični asistent, no kako sam prilično ambiciozna i marljiva, pomalo sam napredovala i objavljivala. S obzirom na godine, ponosna sam, priznajem, što sam do sada objavila pet knjiga i 150 znanstvenih članaka.

NACIONAL: Kćeri su vam u dobi kad pomalo možda znaju što će odabrati kao profesiju. – Nemaju interesa ni za politiku ni za arheologiju, to znam. Ali još se traže i ne znaju točno što će odabrati. Sad uživaju jer je škola završila. Namučile su se, uostalom i kao sva djeca, jer danas je za uspjeh u školi potreban golem trud. One su dobre učenice, ali to ne pada s neba. Žao mi ih je pokatkad jer satima uče. Ne sjećam se da je tako bilo kad sam ja išla u školu. Mi smo se u Splitu imali vremena igrati i zabavljati.

NACIONAL: Osjećaju li pritisak kao kćeri premijera? – Mislim da je sve u okvirima normale, možda i zato što još nisu punoljetne. Čini mi se da kod nas postoji konsenzus da se djecu ne dira. One su navikle da se zna tko im je otac. Ne žale se da imaju problema, no nikako ne žele da pričam o tim stvarima. Kako su postigle da budu poput sve druge djece, ne znam, ali skidam im kapu.

NACIONAL: Svi znaju da se držite podalje od javnosti, iako ste i vi vjerojatno pod pritiskom otkad je vaš suprug postao premijer. Kako se s time nosite? – Pokušavam na to ne misliti. Radim svoj posao kao uvijek. Nije nikad dolazilo u obzir da napustim arheologiju, pa je nove obaveze trebalo uskladiti. To činim koliko mogu. Ne žalim se, jer to nikoga osim moju obitelj i ne zanima. Pratim supruga gdje treba i gdje sam pozvana.
Na to sam se navikla jer sam to činila i dok je Ivo bio u diplomaciji. Katkad sam i sama domaćica suprugama političara koji dolaze k nama. Tu postoje pravila ponašanja koja morate prihvatiti. Naučite o čemu treba razgovarati, što pokazati i tu mi moje zanimanje jako pomaže. Arheologija je struka koja zanima mnogo ljudi.

NACIONAL: Je li vas protokol pripremao za neke određene situacije ili ste se sami snalazili? – U početku, kad je Ivo došao u Ministarstvo vanjskih poslova, brzo i intenzivno smo učili. Hrvatska nije imala iskustva u diplomaciji jer svoje diplomacije nije imala. Neku smo školu morali proći. Nije mi krivo, naprotiv, jer sve što naučite dobro dođe. To je bilo uzbudljivo vrijeme.

NACIONAL: Posjećuju li vas prijatelji na ovom lokalitetu, je li bio vaš suprug? – Bio je, i ja i očekujem da dođe barem na pola sata da me vidi. Posjećuju me i prijatelji, ali ne svi. Dođu oni koje to zanima.

NACIONAL: Što vas zanima osim vaše struke, imate li neki “ispušni ventil”? – Politika. Bila bih najveći farizej kad bih rekla da me politika ne zanima. Kao što moj suprug mnogo zna o arheologiji. Znam o politici koliko mogu naučiti, jer za to treba imati talenta. Time se ne može svatko baviti. Politika bi uostalom trebala sve zanimati.

NACIONAL: Ne mislite li da su ljudi u Hrvatskoj previše politizirani? – Možda se tako čini, ali nije tako. Evo, moji studenti jedva da nešto prate, čini mi se da nisu zainteresirani. Ipak, dijelom ste u pravu, možda nam se javni život previše ispolitizirao. Ali to će se, nadam se, uskoro promijeniti.

NACIONAL: Razgovarate li sa suprugom o politici, koliko sudjelujete u njegovu poslu, sugerirate li štogod? – Lagala bih kad bih rekla da u tome ne sudjelujem, jer to je naš život, to su ljudi s kojima se družimo.

NACIONAL: Koliko se život u kući izmijenio otkad je Sanader postao premijer? Izbiva li više nego prije? – Nimalo, izbiva koliko i prije – cijeli dan! Da bi se HDZ vratio gdje je bio nekad, to je bio krvav posao. Dogodilo se ono što nitko nije očekivao, a to nije palo s neba. Radilo se veoma naporno. Ivo je obišao sva mjesta u Hrvatskoj i nije se, ni on niti njegovi kolege, štedio u posljednje četiri godine.

NACIONAL: Hoćete li i dalje svake godine dolaziti u Gardun? – Naravno, tako će biti sve dok budem mogla.