Objavljeno u Nacionalu br. 450, 2004-06-29

Autor: Borivoj Radaković

SVJETSKI KNJIŽEVNI ARBITAR U ZAGREBU

120 knjiga u utrci za Bookera i 50.000 funti

U sklopu Zagrebačkog sajma knjiga gostije jedan od najistaknutijih engleskih pisaca s vrlo žestokim stavom prema tekućoj produkciji, a za Nacional govori o tome kako je književni život u Velikoj Britaniji u mnogom sličan hrvatskom

Tibor Fischer jedan je od najistaknutijih pripadnika britanskog književnog života s izuzetnim uvidom u suvremenu književnost, ali i s vrlo žestokim kritičkim stavom prema tekućoj produkciji.Tibor Fischer jedan je od najistaknutijih pripadnika britanskog književnog života s izuzetnim uvidom u suvremenu književnost, ali i s vrlo žestokim kritičkim stavom prema tekućoj produkciji.Nikad nisam bio u Budimpešti, ali sam se smjesta zaljubio u nju. Metropola, teška, moćna, kuda god kreneš mnoštvo ljudi. Prelazeći preko Dunava iz Budima u Peštu gledao sam zdanje mađarskog Parlamenta, ništa skromnije od Houses of Parliament u Londonu. Nazvao sam Tibora Fischera i javio mu da sam stigao, a on mi je dao smjernice: “Samo ravno do Oktogona, tu skreneš desno i odmah je lijevo Liszt Ferenc ter.” Uslijedila je usporedba koju sam očekivao: “To ti je nešto kao budimpeštanski Soho. Ima mnogo lokala, vidimo se u Buena vista cafeu.” Na samom početku trga stoji velik spomenik na kojem piše samo Ady. Da, postojao je samo jedan, Ady Endre, pjesnik, naravno.

Pred konobarom sam se stavio na kušnju: “Egy sor, kerem”.
Ničim nije dao do znanja da je u meni prepoznao idiota, što je bilo ohrabrujuće, već je kimnuo glavom i začas mi donio ono što sam i tražio ? jedno pivo. Ponosno sam mu zahvalio (koszonom szepen), a onda sam se odmah i postidio jer to je bilo gotovo sve što umijem reći na mađarskom.

Tibor Fischer jedan je od najistaknutijih pripadnika britanskog književnog života s izuzetnim uvidom u suvremenu književnost, ali i s vrlo žestokim kritičkim stavom prema tekućoj produkciji. Rođen je 1959. u Stockportu, u sjevernoj Engleskoj. Roditelji su mu bili košarkaši koji su 1956. nakon neuspjele revolucije u Mađarskoj emigrirali u Veliku Britaniju. Odrastao je u Londonu gdje i danas živi, a rado ističe da je živio u Bromleyju i napominje da su odatle tri pisca ? H. G. Wells, Hanif Kureishi i on. Diplomirao je na Cambridgeu latinski i francuski, bio je dopisnik Daily Telegrapha iz Budimpešte od 1988. do 1990, a prvu knjigu “U tunelu usred mraka” obilo mu je 56 izdavača. Knjiga je objavljena 1992. i odmah je izazvala pozornost kritike i čitatelja. Njome je Fischer zaslužio nagradu Betty Trask Award za “novu romantičnu prozu”. Otada se bavi isključivo pisanjem, a ove je godine imenovan za člana žirija za dodjelu Man Bookerove nagrade.

Evo, dakle, Tibora, sjeda, također naručuje sor, odmah se raspričamo o zajedničkom prijatelju, mlađem piscu Mattu Thorneu, na čije ćemo vjenčanje idućeg mjeseca ići u London. Pitam ga koji je zapravo razlog tome da već više od dva mjeseca živi u Budimpešti. Piše li? – Ne još. Tek sam počeo razmišljati o novoj knjizi, ali morat ću uskoro. Nekako mi se račun na banci stanjuje, a to je pravi poticaj piscu da počne pisati, premda nisam od onih koji svake godine izlaze s novim romanom. U Budimpeštu sam došao iz raznih razloga. Kao prvo, London se promijenio i u njemu odjednom više ništa ne funkcionira. U svakom slučaju, u Budimpešti mi je jeftinije, a i imam više mira koji mi je ove godine naročito potreban. Kao član žirija za dodjelu Man Bookerove nagrade u šest mjeseci moram pročitati doslovce 120 knjiga, a to nimalo nije lak posao i zahtjeva vrijeme i mir! Do sada sam pročitao 80. Uskoro ćemo imati prvi sastanak svih članova žirija i o svakoj knjizi treba referirati i obrazložiti svoj stav.

NACIONAL: Kako ocjenjuješ ovogodišnju produkciju? – Jedino što u tom pogledu nakon pročitane dvije trećine naslova mogu reći jest da zapravo postoji vrlo dobar standard. Nema glupih ili loših knjiga, premda je mnogo praznih, knjiga bez duše, naslova od kojih nećeš upamtiti ništa.

NACIONAL: Kazuo Ishiguro, jednom počašćen Man Bookerovom nagradom, prije nekoliko godina protestirao je što je iznos koji se dodjeljuje dobitniku prilično nizak. Tada je nagrada iznosila 20.000 funti, a danas je 50.000. – Da, jer moraš znati da se u samom početku, kad je nagrada jednako iznosila 20.000 funti, za taj novac mogao kupiti stan u Londonu. Sada je 50.000 funti samo polog za dobivanje kredita. Danas je najjeftiniji dvosobni stan u bilo kojem dijelu Londona najmanje 150.000 funti.

NACIONAL: Koje su odlike suvremene britanske književnosti upravo u ovom trenutku kad je svatko tako reći u stanju napisati i objaviti knjigu? – Premda inače veoma mnogo čitam, nisam u stanju baš sve pratiti. Mnogo je tu pisaca koji pišu na konvencionalan način, ali svejedno postoje i uvijek će biti pisaca koji rade neke eksperimentalne stvari i nastoje biti nešto posebno. Kako bilo, ipak imamo veoma zdravu scenu, a ono što je meni naročito zanimljivo jest činjenica da književnost, a naročito roman, još žive. Još od tinejdžerskih dana slušam priče o tome da zbog novih medija slijedi kraj knjige, kraj romana. A vidiš, već je moja generacija odrasla uz popriličnu količinu elektroničkih izazova ? imali smo televiziju i radio, ali smo nastavili pisati. Mlađi ljudi, s videom i kompjuterima, uz sva ta iskušenja što ih nudi suvremena tehnologija, ponašaju se jednako. I njih i dalje zanima pisanje romana, a i tu je i dalje i publika koja čita. Zadie Smith i Matt Thorne, na primejer, sa dvadeset i kojoma, već su napisali odlične knjige. To samo pokazuje da će bez obzira na oblike zabave i druge dostupne oblike kulture, uvijek postojati potreba za romanom, premda roman kao takav više nikad neće imati baš onako dominantnu poziciju kao u devetnaestom stoljeću, kada je imao i veliku društvenu ulogu.

NACIONAL: Mnogi prigovaraju suvremenom engleskom romanu na manjku izravnijeg društvenog angažmana, odnosno na manjku političnosti. – To je nekako normalno jer, ako želiš kritizirati vlast ili upozoriti na neki društveni problem, onda radije napravi televizijski dokumentarac. Ali i dalje ostaje činjenica da roman nudi iskustvo koje se ne može pronaći nigdje drugdje, to neko osobno iskustvo i konstruiranje izloženo u obliku pripovijedanja. Naprosto, jezik postoji, kao što će uvijek će postojati ljudi koji govore. I da dodam, upravo radeći zbornik “New Writing” i čitajući sada sve te knjige kandirane za Bookera, uvidio sam da postoji prilično velik broj dobrih debitantskih knjiga koje su napisali ljudi mlađi od trideset. Pogledaj samo ? najuspješnija spisateljica svih vremena J. K. Rawlings, postala je popularna upravo u eri kompjutera. A sjeti se samo kako su svi mislili da djeca zapravo više nikada neće čitati knjige.

NACIONAL: Što za književnost znači ta nova popularnost koja navodi mnoge da počnu pisati? – Nijedan pisac ne želi biti sam, ali s druge strane, kad odeš u knjižaru i vidiš to silno mnoštvo naslova što su ih ispisali drugi, to je prilično deprimantno. Zapravo mislim da je među objavljenim knjigama uopće tek vrlo malen broj onih jako loših, ali zato postoji velik broj mediokritetskih, nenadahnutih i praznih knjiga. To su radovi koje su napisali doduše sasvim artikulirani i inteligentni ljudi koji su uložili neki trud, ali kad ih pročitaš, iza njih ne ostaje nikakav trag. Najveći test za knjige jest upravo ono što od njih ostaje nakon čitanja. Većinu tih knjiga i ono što je u njima zaboravljaš već sutradan.

NACIONAL: Produkcija doista sliči na nepregledno more u kojem se i najveći profesionalci sve slabije snalaze. Što tu mogu kritika i mediji? – Prikazivanje knjiga u Britaniji sve više nalikuje onome kad odlučiš biti konobar, odnosno kad nađeš takav neki posao dok čekaš neki drugi ili to radiš zbog dodatne zarade. Svega je nekoliko kritičara koji stvar obavljaju ozbiljno, koji doista i pročitaju knjigu i o njoj pišu ozbiljno. Opća je razina zbog toga veoma niska. Jednako tako, a mislim da je problem istovrstan u svakoj zemlji ? u književnim krugovima postoji poprilična količina komformizma jer se ipak radi o razmjerno malom krugu i ljudi neke stvari nerado govore. Zbog toga velik dio prikaza ide za time da bude neutralan. Rijetko ćeš pročitati da kritičar kaže je li knjiga uopće vrijedna čitanja, a to bi zapravo trebala biti svrha kritike.

NACIONAL: Prošle godne, baš uoči nominacije šireg kruga kandidata za Bookerove nagrade, napisao si žestoku kritiku knjige “Yellow Dog” Martina Amisa u kojoj si, opisujući svoje razočaranje njegovom knjigom, rekao da si se osjećao kao dječak koji je zatekao ujaka kako masturbira. Tvoja je kritika podigla veliku prašinu. – Pa o tome govorim. Često pišem o knjigama i najčešće su u pitanju pohvalne kritike, a na njih zapravo malo tko obraća pozornost. A kad sam raspalio negativnu kritiku, svi su o tome počeli brujati. Veći dio mog prikaza zapravo je govorio o tome koliko ja zapravo cijenim Amisa i zbog čega sam stoga bio razočaran njegovom zadnjom knjigom ali, nažalost, većina je ljudi to vidjela kao moju obranu vlastitog feuda jer je moja zadnja knjiga izišla na isti dan kad i Amisova. Uvjeravam te da to nije istina. Publiku zapravo najviše zanima uzima li pisac kakve droge ili spava li s Madonnom ili se potukao s nekim drugim piscem. Dobra knjiga je zapravo samo povod za medijsku priču, a to je šteta.

Amis ne mora hraniti četvoro gladne djece, pa da stoga svake godine mora objaviti novu knjigu. Naravno, volim vidjeti da je neki pisac uspješan i da dobro zarađuje, ali tu se ipak uključuje i pitanje odgovornosti. On je na vrhu. Ima mnogo pisaca koji moraju raditi svakojake stvari da bi mogli pisati. Amis nema takvih problema i moje je mišljenje da se kod zadnje knjige naprosto ulijenio. Mislim da mu je to neko trebao i reći.

NACIONAL: Kakav status uživaju pisci u Velikoj Britaniji? – Ah, pisce u Britaniji općenito ne prihvaćaju posebno ozbiljno, za razliku od Francuske gdje se barem prave da ih ozbiljno prihvaćaju. Ili u Njemačkoj gdje ljudi zaista pokazuju veliko zanimanje. Kad čitam u Njemačkoj, u nekoj knjižari ili u kakvu selu u istočnoj Njemačkoj, tamo imam barem jednako brojnu, ako ne i broniju publiku nego u Londonu. Pazi, u Britaniji, koliko ja znam, ne postoji nijedna televizijska emisija posvećena knjizi. Postoji samo jedna koja se zove “Late Review Programe” gdje se prikazuju knjige, ali i izložbe, filmovi i tako dalje. To, dakako, ne znači da će baš u svakoj emisiji biti prikazana i neka knjiga. To je ništa u usporedbi s Francuskom gdje postoji barem šest emisija posvećenih knjizi. A opet, možda je i dobro što u Britaniji pisce baš i ne uzimaju tako ozbiljno jer ih upravo to i tjera da jače prionu k poslu.

NACIONAL: Kakva je današnja književna scena u Mađarskoj? – Ne govorim baš toliko dobro mađarski da bih mogao imati neki osobit uvid. Ipak, mogu konstatirati da se u mađarskoj književnosti još nisu dogodile važnije promjene u odnosu na osamdesete. I dalje su tu velika imena kao Eszterhazy, Nados, Horkoi, koji su bili tu prije nego je sustav propao, a koji sada kao književne gromade gotovo sasvim uzurpiraju medijski prostor, pa je mladima teško. Ima, pak, zanimljivijih imena kao što je Agata Bozai čija će knjiga ovaj tjedan izići u Sjeinjenim Državama što je zbilja vraški veliko dostignuće za mađarskog pisca. Problem za mađarske pisce, a vjerujem da je slično i s hrvatskima, jest što je u takvim zemljama mnogo teže živjeti samo od svog pisanja. U Britaniji je lakše, a ako imaš stanovit uspjeh s dobrim kritikama, onda ćeš lakše i biti prevođen.

“Kako je u Londonu?” pitam. ”Živjeti u Londonu, to je danas kao da si pod nekom kaznom. Podzemna ne funkcionira, zdravstvo je u groznom stanju, školstvo ne valja, svi su u mračnom raspoloženju” govorio je Tibor. “Nitko od ljudi koje poznajem ne voli živjeti u Londonu, svi bi željeli otići. London je postao glavnim gradom Europe, tamo je krasna kozmopolitska mješavina svega i svačega, tamo se može dobiti pod milim bogom sve, ali ako nisi bogat, nemaš tamo što tražiti.”

Razgovarali smo, šetali, išli na ručak, razgovarali. Oko nas je brujala Budimpešta u divan ljetni dan. Dok mi je Tibor pričao standardnu priču iz tranzicijske zemlje s gangsterima i mafijašima, o tome da postoje nevjerojatni naglo obogaćeni muljatori i sirotinja, naročito u istočnom dijelu zemlje, naišla je prosjakinja koja je inzistirala da joj dam sve kovanice što sam ih jednim potezom izvadio iz džepa. Nisam joj mogao objasniti da su uglavnom bile kune. Dok je fotograf slikao Tibora pred zgradom Opere i pred prvom stanicom podzemne željeznice, izgrađenom samo dvije godine nakon londonske, naišla je druga prosjakinja. Čudnovato se osmjehivala i obratila mi se na njemačkom. “Nem tudom”, rekoh.

“English?”, pitala me. Nije čekala moj odgovor nego mi je dala znak i zaplesala ? twist. Nije mi bilo druge nego s damom koja je znala za bolje dane zaplesati nasred ulice. Prizor sasvim lud. Sunce prži, Tibor sjedi na podu (jer je to od njega tražio fotograf), a starica blažena osmijeha i ja sjedokos plešemo na neki twist u svojim glavama. A vrijeme je kad se ljudi vraćaju s posla, ne mogu od nas u podzemnu. Ipak, svi strpljivo čekaju, ne žele ući u kadar. Starica mi rekne: “Danke”. Zahvalim i ja njoj jednom novčanicom.

Na rastanku pitam Tibora: “Zašto si odabrao da ti se u knjizi ‘Voyage to the End of the Room’ jedan dio zbiva u ratnoj Hrvatskoj među plaćenicima?” “Glavni je razlog taj da mi je to odgovaralo krnološki. Trebao mi je neki rat koji se zbivao u to vrijeme, a rat privlači ‘dragovoljce’ svih vrsta. Slovenski je rat bio prekratak, bosanski predug i mnogo kompliciraniji. Pisci su bezdušni, zar ne??

Tko će dobiti Bookera 2004.?

“David Mitchell (“Cloud Atlas”) napisao je vrlo snažnu knjigu i vjerujem da će se i ostali članovi žirija složiti u tome sa mnom. Irski pisac Colm Toibin ima odličnu knjigu o Henryju Jamesu (“The Master”), a čudnovato je da je i David Lodge napisao knjigu o Henryju Jamesu. Lodgeova će knjiga izići upravo ovih dana. Kao po dogovoru oba pisca obraćaju pozornost na iste događaje u vezi s Jamesom, a svakako je zanimljivo čitati ta dva autora koja imaju posve drukčiji stil. Sasvim je dobra i nova knjiga Jonathana Coea “Closed Circle” koja je nešto kao nastavak njegove prethodne knjige “Rotter?s Club”. Ima i nekoliko vrlo dobrih prvih romana prvenstveno indijskih pisaca. Ako se u takve može ubrojiti Hari Kunzru, i njegov roman “Transmissions”. Od velikih imena tu je V. S. Naipaul, nobelovac iz 2001. kojeg upravo čitam. Prethodna mu je knjiga bila priličan podbačaj, ali ova mi se sviđa. Eto, to su velika imena ? Niapaul, Coe, Lodge. I James Kelman spada među teškaše. Možda mu zadnji roman nije najbolje što je do sada napisao, ali Kelman je uvijek svjež i zanimljiv. David Peace je svakako tu i uvjeren sam da će ući barem u širi izbor od 21 knjige. Darena Kinga nije preporučio njegov izdavač, ali žiri ima pravo predložiti nekoliko knjiga izvan izdavačkih preporuka. Mislim da ćemo se za Kinga svi složiti.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika