“Drama ‘Jazz’ nije priča o Domovinskom ratu, hrvatskim izbjeglicama i našoj bolesnoj stvarnosti, nego obiteljska drama o neuspješnim sinovima i kćeri kroz dvije generacije, koji su završili fakultete, osamostaljuju se i odlaze od kuće, ali zapravo ne znaju što bi započeli sami sa sobom. Sukobi izbijaju između roditelja i djece, a svaka se generacija bori za prosperitet idućih naraštaja. No to su njihova nerealna očekivanja, jer nikada neće biti bolje, može biti samo isto. Ali ljudi su lakomisleni i uvijek iznova nasjedaju na obećanja, a dok naivno čekaju njihovo izvršenje, proživljavaju vlastite drame i katarze. Govorim i o pedofiliji i o gerontofiliji, ali ne mislim da je drama provokativna ili šokantna, jer su to danas uobičajene teme.”

Drama Filipa Šovagovića 'Jazz' praizvest će se 7. srpnja u Rijeci u sklopu festivala Riječkih ljetnih noćiTako govori Filip Šovagović (38), nagrađivani suvremeni hrvatski dramatičar, te redatelj i glumac “Gavelle”, čija će se četvrta drama “Jazz” praizvesti 7. srpnja u Rijeci u sklopu novog festivala – Riječkih ljetnih noći. Predstava je rezultat velikog europskog projekta “Refuges”, u kojem je “Jazz” jedina predstava iz Hrvatske. Redatelj predstave je Ivica Buljan, bivši direktor Drame splitskog HNK i selektor Festivala svjetskog kazališta, koji je stvorio predstavu na tragu performansa i s jakom dozom almodovarovske atmosfere. Dva glavna lika glume Zoran Prodanović Prlja, vokal riječke rock grupe Let 3, i Zdenko Jelčić, poznatiji kao komandant Ljubo iz nekad popularne TV serije “Kapelski kresovi”, kojemu je ovo veliki povratak na hrvatsku scenu. Prodanović, koji se već okušao u dva kazališna projekta zagrebačkog Teatra &td ? “Fedri” i “Pilatu”, igra Sharka, oca obitelji, koji ima tri neuspješna sina, a Jelčić ostarjelog novinara i ljubavnika mlađahne djevojke. Inače, Jelčić već 17 godina živi u Zurichu gdje glumi u tamošnjem vrlo uspješnom kazalištu Schauspielhausu, koje je poznato, kaže, kao “točka otpora u moru osrednjosti u švicarskom teatru”.

Predstava će se održati u atriju Filozofskog fakulteta, koji se nalazi u središtu Rijeke, blizu policijske stanice, ali za prosječne Riječane, kako kaže Buljan, nema posebno značenje. “Najbolje ga znaju studenti i rokeri: tu je stasala riječka rock scena i održavali se koncerti, primjerice, Leta 3, pa prostor ima energiju koja odgovara poetici Šovagovićeva teksta. Ljepota tog prostora je u jednostavnoj arhitekturi i u metaforici dodira triju važnih institucija ? Filozofskog fakulteta koji podsjeća na doba Novog vala, osnovne škole koja je u svim Šovagovićevim tekstovima lajtmotiv i izvor emocija, te policijske stanice kao mjesta represije. Taj prostor je bitan i za novi riječki festival: on će se razlikovati od dubrovačkog i splitskog upravo po izboru novih, urbanih scena na kojima se tek treba stvoriti priča.”

Kostime je napravila Ana Savić Gecan, scenografkinja je riječka umjetnica Lara Badurina, muziku je napisao ljubljanski skladatelj Mitja Smrekar, a u predstavi će sudjelovati posebno sastavljen ansambl muzičara, koji čine studenti Muzičke akademije “Ino Mirković” iz Lovrana. U ostalim ulogama pojavljuju se Bosimir Ličanin kao glava obitelji, a njegova tri sina tumače Zdenko Botić, Davor Jureško i Prlja, koji pak ima dva sina ? igraju ih Damir Orlić i Luka Beroš, kojemu je ova uloga prva veća nakon studija u Americi, te kći ? Anu Kvrgić. Majku glumi Zrinka Kolak Fabijan, a tu je i šestogodišnji Jakov.

Šovagović kaže da je pišući dramu imao pred očima sliku idealne sretne obitelji iz djetinjstva, koju su činili mama, tata, djeca, pas, mačka, krava, baka i djed. Zapravo, htio je postići takav ugođaj, iako je svjestan da je to prošlost i da živimo u doba apsurda. “Naša civilizacija je dosegla točku apsurda, klinci u školi moraju učiti gomilu nepotrebnih stvari zbog čega dolazi do prvih živčanih slomova, koji se poslije pretvaraju u moždane udare i infarkte. Nisu Beckett i Ionesco pisci apsurda nego naša stvarnost”, zaključio je Šovagović, dodavši “da naslovi njegovih drama generalno nemaju veze s mozgom”. U ovom konkretnom slučaju definiraju njegov prelazak s pop muzike na jazz.

Drama je aktualna, primjerice, problematizira položaj pisaca u Hrvatskoj, koji su u zadnje dvije, tri godine postali medijske zvijezde. Čak troje djece iz obiteljskog klana su pisci, uglavnom neuspješni, a kći iz druge generacije je pjesnikinja. Šovagović ironizira, odnosno preslikava situaciju iz hrvatske stvarnosti pa kaže kroz usta jednog od pisaca: “Idem napisati nešto za široke mase, posvađati kritičare i zaraditi lovu!” Na drugom mjestu jedan od sinova, koji želi postati političar jer je to najprofitabilnije, uzvikuje: “Zabranio bih drogu, heroin i sve vrste umjetnosti!”

Na pitanje kako je pisao tekst, Šovagović je odgovorio da su taj tekst isforsirali intendantica riječkog kazališta “Ivan pl. Zajc” Mani Gotovac, Ivica Buljan i glumac Galliano Pahor, koji su zaključili da u kazalištu više nikoga ne zanimaju svjetski klasici i da prioritet treba dati suvremenim piscima.

“U hrvatskom kazalištu sve je nategnuto i nema mjesta iznenađenjima”, objašnjava Šovagović. “Đaci se vesele dolasku u kazalište gdje će gledati lektiru samo zato što tada ne trebaju doći na nastavu. Zato Mani Gotovac pokušava osuvremeniti teatar tekstovima suvremene tematike, a budući da sam ja suvremeni pisac, loš ali uspješan, naručili su od mene suvremeni komad. Vjerojatno i zato što je kazalište bolesno, sve vrvi od perverzija, suicidalnih tipova, devijacija i morbidalija, a ja sam optimističan. Zapravo, bio sam izložen raznim ucjenama i prijetnjama, odnosno, bukvalno su me prisilili na pisanje tog komada o izbjeglištvu.”

Nastanak predstave “Jazz” ima kratku povijest. Naime, kad su Mani Gotovac i Ivica Buljan vodili HNK u Splitu, već su u prvoj sezoni učlanili splitski teatar u Europsku kazališnu konvenciju, što im je omogućilo da razmjenjuju predstave i sudjeluju u svim važnijim europskim projektima, od Skandinavije do Mediterana. U radu te kazališne organizacije najviše su sudjelovali s predstavom “Cigla” Filipa Šovagovića, koja je izvedena na nekoliko europskih pozornica, a prošlog mjeseca i u Beču. Kad su otišli iz Splita, sve aktivnosti prebacili su u riječko kazalište, gdje su odlučili realizirati predstavu za veliki europski kazališni projekt “Refuges”, koji već godinama priprema Europska kazališna konvencija.

“Temu izbjeglica ne treba shvatiti doslovno kao iseljavanje stanovnika jedne zemlje u drugu nego kao metaforu i kao izbjeglištvo na mentalnoj, duhovnoj i estetskoj razini”, kaže Ivica Buljan. “Pozvali smo Filipa Šovagovića da napiše tekst zbog prijašnjih pozitivnih iskustava znajući da neće napisati dosadnu i banalnu dramu o životu izbjeglica. Mislim da smo dobili jedan od najboljih suvremenih tekstova u Hrvatskoj. Slučaj Filipa Šovagovića izdvojen je u hrvatskoj drami: njegove drame ‘Ptičice’ i ‘Cigla’, koje su postavljene u Splitu u režiji Paola Magellija, kritičari su ocijenili negativno uputivši najviše zamjerki tekstu. No ti isti kritičari poslije su ga promovirali kao velikog dramatičara.”

“Svakog pravog pisca u njegovu vremenu odlikuje njegov autentični jezik”, nastavlja Buljan. “U Šovagovićevim dramama svi likovi govore ’šovagovićevski’ jezik, kojim on ne oponaša ni jezik ulice niti akademski jezik, a niti jezik književnosti. To je u hrvatskoj drami i književnosti velika rijetkost. Možda se usporedba čini pretencioznom, ali to nalazimo kod velikih hrvatskih pisaca Miroslava Krleže i Marina Držića. On ne oponaša suvremenost, nego odlazi dalje od nje i stvara novu stvarnost.”

Buljan kaže da je razmišljao o dva režijska postupka: prvi je bio pseudodokumentaristički u kojem bi se ta priča o obitelji postavila u okvire konvencionalnije režije pa bi u tom slučaju rekonstruirao svijet suburbanog miljea Zagreba. No nakon nekoliko čitanja drame, shvatio je da bi to bilo nezanimljivo i kontradiktorno Šovagovićevu tekstu. Naime, u tom tekstu od 35 stranica Šovagović se okušava u različitim postupcima oponašanja i ironiziranja, kaže, tako da bi se jedan prizor mogao nazvati pseudo Čehov, a drugi pseudo Tennessee & Williams. “On te klišeje ne koristi namjerno nego zato da bi ih razlomio i postavio u novi kontekst te dobio na kraju novi rezultat”, ističe Buljan. “Zbog toga sam se odlučio za predstavu koja je po energiji i idejama bliža performansu. Dakle, predstava ne slijedi linearnu logiku, a svaki prizor ima posebnu energiju: neki od njih su individualni performansi glumaca, a drugi su konvencionalniji i čak oponašaju model obiteljske drame i tragedije.”

“Igram ono što mi najviše odgovara ? ljubavnika”, kaže glumac Zdenko Jelčić. “Tu sam na svom terenu, iako mislim da su mi tu ulogu zlonamjerno dodijelili. To je novinar od 60 godina, koji ima mladu ljubavnicu od 25 – to je Cordelija iz Shakespeareova ‘Kralja Leara’. U drami me najviše fascinirao Šovagovićev tekst, koji uopće nismo mijenjali, niti jedan zarez. To nije pisani nego govorni hrvatski jezik, on piše kao da diktira tekst u kompjutor, a sve je puno klišeja, čak i banalnih i patetičnih rečenica, no oni su stavljeni u novi kontekst i tako je stvorena vrlo živa i stvarna priča.”

Kaže da je taj tekst bilo teško naučiti, čak teže nego što u Švicarskoj savladava uloge na njemačkom jeziku, a glumci su imali problema i s kajkavštinom i psovkama. Svoju fascinaciju tekstom objasnio je stvarnim događajima i atmosferom iz svakidašnjeg života zaključivši da je Filip Šovagović veliki dramatičar jer piše o onome što mu se stvarno događa u životu, kao što su uostalom, kaže, radili Shakespeare, a vjerojatno i Eshil, Sofoklo i Euripid.

”Šovagovićev tekst je zapravo bezubi ‘Kralj Lear’, koji ne ostavlja toliko novca i ljubavi koliko ostavlja pravi kralj”, kaže Jelčić. “I to se ponavlja kroz generacije. Cordelija, moja ljubavnica i najmlađe dijete tog bezubog kralja Leara, već je duboko na heroinu, i piše neuspjele pjesme. To je nategnuta asocijacija na Shakespeareova ‘Kralja Leara’, ali kod Šovagovića su sve situacije nategnute pa onda mogu i ja nategnuti usporedbu. Mislim da će Šovagović ostati u povijesti zapamćen kao pisac, čija se djela mogu s istim uspjehom igrati ne samo u Hrvatskoj nego i u Japanu, Čileu i Austriji”, rekao je Jelčić.