Dvadesetpetogodišnji Splićanin, srednji bek i organizator igre svjetskog prvaka, upravo je svojim igrama na Svjetskom prvenstvu u Portugalu počeo osvajati naklonost velikog broja stručnjaka.Međunarodna rukometna federacija (IHF) nedavno je objavila da je prema njezinu službenom izboru, provedenom u velikoj anketi prestižnog World Handball Magazinea, najbolji rukometaš na svijetu za 2003. godinu hrvatski reprezentativac Ivano Balić. Dvadesetpetogodišnji Splićanin, srednji bek i organizator igre svjetskog prvaka, upravo je svojim igrama na Svjetskom prvenstvu u Portugalu počeo osvajati naklonost velikog broja stručnjaka, novinara, ljubitelja rukometa širom svijeta, pa je nadmoćno, gotovo dvostruko većim brojem glasova pred drugoplasiranim vratarom švedske reprezentacije Peterom Gentzelom, postao prvi i za sada jedini Hrvat izabran za najboljeg rukometaša svijeta. Svoje vrijednosti morat će dokazivati za mjesec i pol dana kada će s reprezentacijom Hrvatske igrati na Olimpijskim igrama u Ateni, a hrvatska reprezentacija smatra se favoritom za medalju. Nakon toga seli se u Španjolsku jer je potpisao ugovor sa Ciudad Realom. Uporni, borbeni, 190 centimetara visok Balić, zadnje tri godine igrač RK Metković, tipični je Dalmatinac. “Ja sam tvrdoglavi Ovan, koji nosi bradu jer mu je tlaka i ne da mu se brijati. Nekima na terenu izgledam fjakasto i nezainteresirano, ali sve iznenade moja disciplinirana dodavanja ili brzi udarac”, kazao je Balić, koji je u svijetu već postao prepoznatljiv po iznenadnom udarcu s mjesta, iz ramena, bez skok-šuta, kojim para protivničke mreže. Rukometnu je karijeru započeo prije deset godina u RK Split, na Gripama, pod nadzorom oca Žarka, također poznatog rukometaša.

Zbog Sulićeve nesreće, Lackovićeve operacije meniskusa i Dominkovićevih problema s leđima, bilo kakva medalja u Ateni bit će uspjehDanas je u konkurenciji izvanrednih rukometaša poput Brazilca Souze, Španjolca Entrreriosa, Njemca Schwarzera, Francuza Cazala i drugih zasjeo na krov rukometnog svijeta i postigao uspjeh identičan osvajanju filmskog Oscara. Balić je i sam iznenađen tako brzim izborom za najboljeg rukometaša na svijetu jer, kako je skromno kazao: “Vidjeli su me tek na Svjetskom prvenstvu u Portugalu, Superkupu u Njemačkoj, Europskom prvenstvu u Sloveniji.” To je bilo dovoljno da Ivano Balić u ovoj sezoni pretekne Stefana Kretzschmara, Jacksona Richardsona i Magnusa Wislandera, trojicu nedodirljivih. Balić je u ožujku ove godine, zajedno s Mirzom Džombom, na utakmici protiv Njemačke, u korist poznatog rukometnog fonda “Joachim Deckarm”, nastupio za izabranu reprezentaciju svijeta i na opće oduševljenje predstavio svoj novi uvježbani udarac ? razorni torpedo s devet metara okrenut leđima protivničkim vratima. “Ne znam jesu li pomislili da je spektakularan gol tim neobičnim udarcem iza leđa, kada su nam suci htjeli oduzeti loptu, slučajan. Ako jesu, varaju se! Dugo sam ga uvježbavao. Ako zatreba na Olimpijskim igrama u Ateni, spreman sam”, naglasio je Balić, svjestan da bi se izborniku Linu Červaru od toga udarca digla kosa na glavi.

S Balićem smo razgovarali prije finala hrvatskog kupa u Metkoviću, u kojem će Metković svim silama nastojati pobijediti svog najvećeg rivala Zagreb, koji je već osigurao titulu prvaka države. Nakon toga Ivano neće moći u Split, na odmor, supruzi Ivani i četverogodišnjem sinu Dini. Produžit će u Španjolsku, gdje će, sasvim je izgledno, potpisati odličan ugovor s najjačim španjolskim i europskim klubom Portland San Antonio. Tako će nastaviti karijeru kao i njegov najbolji prijatelj, reprezentativac Pero Metličić. Obojica su igrala u Splitu, potom u Metkoviću. Ljevoruki Metličić u Ademar Leonu drma španjolskom i Ligom prvaka.

NACIONAL: Koga je najviše iznenadio vaš izbor za najboljeg rukometaša svijeta? – Moju suprugu Ivanu. Ona se najviše oduševila i brzo shvatila da sam tu vijest znao prije službenog objavljivanja. I šutio. Pet dana prije objavljivanja na Internetu, IHF je službeno obavijestio Hrvatski rukometni savez da sam izabran za najboljeg rukometaša na svijetu u ovoj godini. U prvi tren nisam mogao povjerovati da sam baš ja najbolji, uza sve velike igrače. Čekao sam službenu potvrdu i zato nisam nikome ništa govorio. Naravno da sam iznenađen, a ovakvo priznanje i jako godi. Između toliko odlučnih rukometaša, ja sam premoćno osvojio najveći broj glasova. Na Svjetskom prvenstvu u Portugalu prošle godine igrao sam jako dobro, ali nisam izabran u najbolju sedmorku prvenstva. Tamo je bio Mirza Džomba. Znači, u moju korist je presudilo još nešto.

NACIONAL: U Portugalu se Hrvatska velikim koracima vratila na svjetsku rukometnu scenu u novom izdanju. – Vratili smo se nakon duge krize od Olimpijade u Atlanti i osvojene zlatne medalje. S odlaskom generacije Smajilagića, Saračevića, Perkovca i Kljajića naš je rukomet stagnirao. Ali napokon je došla mlada generacija sposobna ostvariti svjetske rezultate. To je prva generacija koja je ponikla i izašla iz Hrvatske rukometne lige. Medalja u Portugalu prvi je originalni hrvatski rukometni proizvod. Prvi put sam za reprezentaciju nastupio još 1999. Ali zbog ozljede nisam pozvan u reprezentaciju na Europsko prvenstvo u Zagrebu, na kojem nismo uspjeli osigurati put na OI u Sydney. Tako sam svoju priliku dočekao u Portugalu. Zadovoljan sam svojim igrama na SP-u. Izborio sam mjesto u prvoj sedmorki. Lino Červar je jako vjerovao u nas mlade.

NACIONAL: Zašto su sve utakmice hrvatske reprezentacije od Portugala naovamo tako strašno dramatične? – Sve su ekipe vrlo izjednačene. Može li biti veće drame od polufinala SP-a sa Španjolcima. Primili smo izjednačujući gol četiri sekunde prije kraja, i igrali potom četiri produžetka. Tonuli, vraćali se iz mrtvih i pobjeđivali. Tako nastaju velike reprezentacije. I prije te sve su nam utakmice bile pravi šok. Jedino smo Dance potpuno razbili. Stigli smo u Portugal sumnjajući u svoju snagu. Sjećate se da smo izgubili prvu utakmicu protiv Argentine. Čisti horor. Nitko to nije mogao vjerovati. Najgora utakmica hrvatske reprezentacije otvorila nam je oči. Tada sam konačno shvatio da se samo borbom može do uspjeha. Ako je motivirana i jedinstvena cijela ekipa. U rukometu se mora ginuti jedan za drugog. Na prvenstvu u Portugalu zabio sam 33 gola.

NACIONAL: Je li uobičajeno da je srednji bek najbolji igrač na svijetu? – Ustvari jest. Na primjer Dušebajev, Rus koji igra za Španjolsku, već je godinama među najboljima na svijetu. Francuz Richardson, koji se dugo kitio titulom najboljeg i najskupljeg igrača na svijetu, također. Richardsona u posljednje vrijeme prate ozljede a dostigle su ga i godine.

NACIONAL: Tko bi bio broj jedan kada biste vi sastavljali listu najboljih? – Pero Metličić, izvan svake sumnje. On uvijek igra obranu na najboljim protivničkim napadačima. On je desni vanjski, dakle čuva lijevog vanjskog ili srednjeg. Usto, ima odličan pregled igre, a kao ljevak izvrstan šut. Metličić ima sve. Čudno mi je što i Metličić nije bio nominiran.

NACIONAL: Zar ne bi bilo previše da su dva Splićanina na rukometnom krovu svijeta? – Ako su mene izabrali, mogli su i njega. Istina je da rukomet u Splitu nije bio sport broj jedan. Uvijek je bio iza nogometa, košarke, vaterpola. Ali uvijek smo imali dobre rukometaše. Drugi je na listi IHF-a švedski vratar Genzel. On je vratar svjetske klase, ali iznenađenje je da je vratar ispred pucača tipa Souze, Entrreriosa ili Mađara Nagyja. U nogometu igrači godine nikad nisu obrambeni igrači, rijetko vratari. Uvijek su to oni koji daju golove. Za mene je najbolji igrač na svijetu ove godine mogao biti i Džomba. Upravo je on najbolji strijelac EP-a u Sloveniji, bio je u najboljoj sedmorci SP-a u Portugalu.

NACIONAL: Znači, rukometni svijet osvojili ste nečim posebnim. Vjerojatno drskim golovima iz mjesta, trzajem iz ramena! – To je moj specijalitet, po kojem me prepoznaju. Hvatam vratare na krivoj nozi. Tako sam postigao više od pola golova u Portugalu. Ali taj udarac iz mjesta nije udarac iz očaja ili rukometne prepotencije. Vježbao sam ga sigurno pet godina. Ljudi misle da je to lagan šut. Malo se igrača njime koristi jer je to udarac iznenađenja. Treba biti drzak i iznenaditi obranu i vratara. Obrana drži ruke dolje, nitko ne očekuje da ću iz toga nezainteresiranog položaja tijela jako i precizno šutnuti. Mnogi naši igrači imali su prepoznatljiv udarac. Pogledajte Džombu kada ulazi s krila. Sjetite se Smajilagićeva “suhog lista”, kad lopta vrataru prolazi “kroz glavu”. Treneri često lude na takve udarce.

NACIONAL: Hvata li se i Lino Červar za glavu kad opalite iz ramena? – Ne, jer izbornik zna da je taj moj udarac iznenađenja izrađen. Červar nas je maksimalno podržavao i hrabrio. Između trenera i igrača u reprezentaciji sve štima. Uložili smo jako puno truda i rada u stvaranje reprezentacije.

NACIONAL: Ali svjetski stručnjaci i ljubitelji rukometa zapamtili su vas po nastupu na Superkupu u Njemačkoj. Ove sezone i po nastupima Metkovića u Ligi prvaka. – Na Superkupu u listopadu 2003. igralo je šest najboljih svjetskih reprezentacija. Dobili smo Francuze i Španjolce, a u polufinalu izgubili od Nijemaca na penale. U Ligi prvaka Metković se ove godine nije proslavio. Svi smo loše igrali. Po imenima protivnika mogli smo proći dalje. Igrali smo protiv francuskog Chamberyja, u kojem igraju Narcis i naš vratar Šola. Oni su bili najjači. Igrali smo s češkim Banikom i protiv njemačkog Winthertura, kojega je kasnije izbacio Zagreb. Uništili su nas Korejci Choo i Peak, koji je iz deset udaraca zabio deset golova. Sve u rašlje. To je bilo grozno.

NACIONAL: Kada ste počeli igrati rukomet? – Rukomet sam počeo trenirati 1994., kad sam imao 15 i pol godina. Tko je za to kriv? Očev prijatelj i suigrač Mate Bolkan. Otac Žarko igrao je u Splitu 70-ih godina, kad su bili juniorski prvaci Jugoslavije. Nakon toga desetak je godina igrao u Italiji. Puno puta bio je najbolji rukometaš talijanske lige, osvojio je dva talijanska prvenstva. Nakon povratka opet je igrao u Splitu, u drugoj ligi. Ima dugu trenersku karijeru. I danas trenira mlade na Gripama. I mati Stjepanka igrala je rukomet u Dalmi, poslije u Italiji. Dakle, morao sam postati rukometaš. Ali do 1994. sam trenirao košarku. I slučajno sam došao na Gripe, gdje se igrala utakmica druge hrvatske lige Split – Metković. Split se baš te sezone izborio za prvoligaški status. Gledao sam utakmicu kad mi je prišao Bokan i rekao kako bih se mogao okušati i u rukometu. Pokušao sam i ostao. Otac me naučio skok-šut. Za dobar pregled igre u rukometu pomogla mi je košarka. Sa 17 godina odigrao sam svoju prvu prvoligašku utakmicu za RK Split. Bili smo dobra ekipa. Metličić, Anušić, braća Jerković i ja. Ali kada je klub došao u krizu, sve se počelo raspadati, počeli smo se osipati i mi igrači.

NACIONAL: Kako ste došli u Metković? Odmah nakon odlaska Pere Metličića? – Ne, u Metković sam stigao tri godine iza Pere. Nije mi se više ostajalo u Splitu. Tadašnji predsjednik Metkovića Stipe Gabrić Jambo svakako me želio vidjeti u klubu. U Metkoviću je tada igrala svjetski jaka momčad. Goluža, Jelčić, Kaleb, Dominiković, Kljajić, vratar Vujović. Jambo i Metković imali su šampionske ambicije. Htjeli su stati uz bok Zagrebu u Hrvatskoj rukometnoj ligi, osvojiti naslov i pokazati se Europi. Metković je stari hrvatski rukometni centar iz kojega su rukometaši godinama odlazili u velike klubove. Ali tada je Metković odlučio imati svoj veliki klub.

NACIONAL: Što je trenutačno s rivalitetom Zagreba i Metkovića? – To su dva hrvatska rukometna centra. Među igračima nikada nije bilo ružnih riječi ili podmuklih udaraca. Svi se znamo i dobri smo prijatelji. Ali zbog famoznog “slučaja Lacković”, Metkoviću je oduzeto prvenstvo koje je na parketu zaslužio. To je bila moja prva sezona za Metković. Lacković ni jednu prvenstvenu utakmicu nije igrao za nas. Tog prvenstva, oduzetog za “zelenim stolom”, uvijek mi je žao. Lacković je potom završio u Zagrebu. Zagreb je ove godine bio bolji u prvenstvu.

NACIONAL: U ovom trenutku vi, Metličić, Lacković i Sulić, uz vratara Šolu, nositelji ste igre hrvatske reprezentacije. – U reprezentaciji je 14 igrača i svi su jako važni. I svi mogu pomoći. Dobro je što u reprezentaciji igraju momci iz svih dijelova Hrvatske. Prije je većina dolazila iz Zagreba.

NACIONAL: Mnogi misle da je ozbiljan razlog zbog kojega je Hrvatska u polufinalu zadnjeg EP-a izgubila od Slovenije, vaša ozljeda i čuveni Pajovićev prst u oko Pere Metličića. Je li zbog toga Hrvatska izgubila brončanu medalju? – Slovenci su nas obojicu izbacili iz utakmice. Mi na Europskom prvenstvu, istina, nismo igrali kao u Portugalu. Ali pobjeđivali smo. Nakon četiri minute utakmice sa Slovenijom, Aleš Pajović zabio je Peri prst u oko. Iako mnogi misle suprotno, ne želim vjerovati da je to bilo namjerno, da je to bio dio taktike. To je poremetilo našu igru. Metličić je bio jedini desni vanjski. Mene su poslije tako gurnuli da sam pao na ruku i ozlijedio tetivu. Morao sam izdržavati do kraja, ali više nisam mogao igrati punom snagom. Slovenci su igrali pregrubo. A s Perom bismo ih sigurno pobijedili. Utakmicu protiv Danaca za broncu obojica smo ozljeđeni prosjedili na klupi. Danci su nam s kamatama naplatili poraz u Portugalu. Ali ostali smo u vrhu svjetskog rukometa i pokazali da Portugal nije bio slučaj.

NACIONAL: Sve je to utjecalo na to da vam ljudi poklone povjerenje u izboru za najboljeg rukometaša godine. Koje ime najviše cijenite među prvih deset na listi IHF-a? Kako biste vi sastavili listu? – Najviše cijenim Alberta Entrreriosa. Cijelu sezonu igra u španjolskoj ligi. Odličan je i Islanđanin Olafur Stefansson koji igra u Ciudad Realu i Nijemac Fritz. Lista IHF-a nije potpuna bez Metličića i Džombe.

NACIONAL: Kako bi izgledala najbolja sedmorka svjetskog rukometa? – To bi bila početna sedmorka hrvatske reprezentacije. Možda bi se našlo mjesto za Stefana Kretzschmara.

NACIONAL: Što se može očekivati od hrvatske reprezentacije na OI u Ateni? – Bit će jako teško. Renato Sulić sigurno ne ide na Olimpijadu nakon ozljede patele u prometnoj nesreći. Blaženku Lackoviću tek je operiran meniskus, možda bi se mogao vratiti. Davor Dominiković ima problema s leđima. Po meni, bilo kakva medalja bila bi uspjeh. Da smo kompletni, bio bih zadovoljan samo sa zlatnom medaljom. Od sebe očekujem da igram još bolje.

NACIONAL: Jesu li točne ocjene nekih stručnjaka, bivših selektora, da ova ekipa neće postići uspjeh u Ateni jer su igrači umišljeni, a psihički i mentalni sklop im nije jak? – Sve te bih pozvao da dođu i pokažu u reprezentaciji tko je umišljen, tko ne vježba i ne priprema se ozbiljno. Rastužuju me takve neutemeljene ocjene. Svi smo se stavili u službu reprezentacije i što boljeg uspjeha u Ateni.

NACIONAL: U ožujku ste u Njemačkoj igrali za reprezentaciju svijeta i ostavili odličan dojam. Tko je sve igrao? – U revijalnoj utakmici protiv Njemačke u reprezentaciji svijeta igrao sam zajedno s krilima Kretzschmarom i Kokšarovom, lijevim vanjskim Perezom i Souzom, srednjim Houlleom, desnim vanjskim Korejcem Yoonom. Na desnom krilu bili su Džomba i Nijemac Florian Kerman. Na crti su igrali Christain Schwarzer i Magnus Wislander. Branili su Šterbik i Fritz. Stvarno svjetske klase. Nedostajao je pozvani Pero Metličić i igrači iz Španjolske.

NACIONAL: Tamo ste predstavili svoj novi udarac. – Suci su digli ruku za pasivan napad. Lopta je došla do mene i ja sam je leđima okrenut opalio prema golu. Uletjela je u gol na opće oduševljenje. Tako sam predstavio svoj novi udarac. Dugo, dugo sam ga uvježbavao. Nije to bio slučaj. Teško se s tim udarcem kockati. Lino Červar bi mi glavu skinuo. Možda zatreba u Ateni.

NACIONAL: Osim košarke trenirali ste i nogomet u Hajduku. – Kao osnovnoškolac htio sam pokušati s nogometom. Bio sam obrambeni igrač. Zavolio sam i košarku i nakon dvije godine nogometa odlučio se za taj sport. Naime, zavolio sam košarku, ali je nisam znao igrati. Bio sam strašno tvrdoglav i rekao da to moram naučiti. Nakon tri godine prešao sam na rukomet. I danas mi je košarka najdraži sport. Uzor su mi svi NBA igrači. Zaluđen sam košarkom i gledam sve utakmice. Moj uzor uvijek je bio Scotie Pipen, jer je on uvijek igrao za ekipu. Nisam bio toliko oduševljen Jordanom. Rado sam gledao Kukoča. Ali mu u Bullsima tada nisu davali veliku minutažu, jer bi ih sve zasjenio. Pravi sam fan Boston Celticsa. I uživam gledati NHL, američku hokejašku ligu. Hokej ne bih igrao. Prvo bi trebalo naučiti klizati. Ali ga strašno volim i pratim sve važnije utakmice. Snimam ih preko satelita.

NACIONAL: Koja vam je najbolja utakmica u karijeri? – Teško je to izdvojiti. U Ligi prvaka sam Wintherturu u Metkoviću zabio 11 golova. Od 13 udaraca. Najvažnija utakmica mi je finale protiv Nijemaca u Portugalu. Najdraža mi je ona drama sa Španjolcima u polufinalu Portugala. Nakon takve silne borbe slasna pobjeda. Ne znam kako bih se osjećao u koži Španjolaca. Još danas bih čupao kosu da sam na mjestu Španjolaca.

NACIONAL: Je li dobro da ste sa 25 godina najbolji igrač na svijetu? – Ne znam. Ali još uvijek nisam zadovoljan svojom igrom. Drago mi je što sam izabran, ali nisam rekao svoju zadnju riječ. Želim i nadam se da ću igrati još bolje. Ovo još nisu moje najbolje godine.