Krajem 60-ih je, naime, glavna preokupacija Brace Dimitrijevića bio eksperiment snimanja slučajnih prolaznika i vješanje njihovih postera na javnim mjestima.Prošlotjedno otvorenje retrospektivne izložbe konceptualnog umjetnika Slobodana Brace Dimitrijevića u dubrovačkom Muzeju suvremene umjetnosti zasigurno će ostati ubilježeno kao najveći ovogodišnji kulturni događaj u Gradu, nakon otvorenja Dubrovačih ljetnih igara. Prošli petak, dok smo u galeriji razgovarali s Dimitrijevićem, unatoč ljetnoj žegi u ranim popodnevnim satima među mnogim posjetiteljima, izdvojio se slučajni turist iz New Yorka. U kratkim hlačama i traper košulji obratio se Braci Dimitrijeviću rekavši da je upravo sišao s velikog turističkog broda i da ostaje tek nekoliko sati u Dubrovniku, ali će to vrijeme iskoristiti da pogleda njegovu izložbu. Nakon kraćeg razgovora autor je saznao da je sredovječni anonimni turist bankar i da kod kuće ima već jedan njegov rad. Amerikanac je izložbu napustio stišćući pod miškom netom kupljeni primjerak raskošne Dimitrijevićeve monografije s posvetom. O hrvatskom autoru znao je gotovo sve jer Dimitrijević danas pripada među pet najvažnijih umjetnika svjetske suvremene likovne scene.

'Ja sam za radikalan, irski model. U Irskoj su umjetnici potpuno oslobođeni od poreza. To je Irskoj donijelo mnogo svjetskih umjetnika, a njihov novac pohranjen je u irskim bankama'Da se ovaj slučajni susret dogodio prije tridesetak godina, možda bi na ovoj izložbi upravo njegov gigantski portret bio jedan od eksponata Dimitrijevićeve izložbe. Krajem 60-ih je, naime, glavna preokupacija Brace Dimitrijevića bio eksperiment snimanja slučajnih prolaznika i vješanje njihovih postera na javnim mjestima. Jednu od prvih akcija napravio je u Zagrebu kad je usred noći tri velika portreta potpuno anonimnih ljudi objesio na današnjem Trgu bana Jelačića, odnosno Trgu Republike, zatim Trgu maršala Tita i Trgu Jože Vlahovića. Već idućeg jutra cijeli je grad nagađao da je zasigurno riječ o novim filmskim zvijezdama ili u najmanju ruku novim liderima Centralnog komiteta Komunističke partije.

“Htio sam pokazati koliko su kriteriji prilikom promoviranja određenih ideja ili ljudi potpuno irelevantni. Htio sam zato natjerati ljude da kad idući put vide veliki poster s nečijom fotografijom ili u krajnjem slučaju i spomenik, da dobro razmisle tko je zapravo ta osoba”, objašnjava danas Dimitrijević prisjećajući se Tihomira Simčića, penzionera iz Frankopanske, kojeg je 1969. godine također pretvorio u umjetnika tako što je ovaj otvorio vrata od veže i ostavio otisak kvake na zidu kojeg je Dimitrijević prethodno obložio glinom. Kad se Simčić potpisao pod ‘svoj rad’, postao je sinonim za anonimno-poznatog čovjeka u umjetničkom svijetu. Idućih godina sa svojim je radovima pozvan na sve važnije svjetske izložbe suvremene umjetnosti: od venecijanskog Biennala do Pariza gdje su njegovi portreti slučajnih prolaznika visjeli i na bulevaru Saint-Germainu, a jedan se i danas nalazi u Muzeju moderne umjetnosti u Beaubourgu. U međuvremenu je Braco Dimitrijević i sam preselio u Pariz sa suprugom Nenom, povjesničarkom umjetnosti, a danas više da i nema muzeja ili galerije koji nije otkupio neki njegov rad i u kojem nije održao samostalnu izložbu. Ljetne mjesece i dalje provodi u Zatonu u obiteljskoj kući koju je projektirala njegova majka arhitektica i u kojoj ljetuje od najranijeg djetinjstva. U njegovoj biografiji još je upisano i da je bio aktivni skijaš te juniorski državni prvak u spustu i reprezentativac koji je jednom spust odvozio s cigaretom u ustima. Govori njemački, francuski, engleski i talijanski, a kako kaže, jedino se još bori sa španjolskim.

NACIONAL: Rekli ste da vam se ovom retrospektivnom izložbom konačno ostvario davni san da u Dubrovnik dovedete prijatelje iz čitavog svijeta. Zašto vam je ovaj grad tako važan? – Od rođenja dolazim u Dubrovnik jer su moji roditelji kupili kuću u Zatonu u kojoj i danas ljetujem. Davne 1970. na drugoj godini Akademije ovdje sam postavio jedini javni rad. Oko Lokruma sam instalirao boce sa slatkovodnom vodom i oko otoka napravio nevidljivu strukturu. Jedina vidljiva manifestacija tog projekta bilo je dijeljenje letaka kupačima na plaži i propagiranje konceptualne umjetnosti koja je bila potpuno u začetku. U Dubrovniku su, osim toga, nastali i neki drugi moji jako bitni radovi, poput zastave svijeta. Ona je nastala kad sam imao 15 godina i to je bila prva naznaka nečega što će biti kasnije princip i sistem mog rada. Naime, službenu zastavu na krmi broda zamijenio sam s krpom u koju sam čistio kistove u mom ateljeu. S tim radom i počinje ova izložba. U Dubrovniku su 1972. nastale i moje prve fotografije, nakon prvog od ukupno tri nastupa na ‘Dokumenti’ u Kasselu. Tada postajem svjestan da konceptualna umjetnost, iako tek u naznakama, postaje jedan od avangardnih pokreta 20. stoljeća, poput konstruktivizma, dadaizma ili nadrealizma.

NACIONAL: Koliko je za vaše umjetničko sazrijevanje presudna činjenica da vam je otac bio slikar? – Presudno je bilo to što sam oduvijek bio okružen umjetninama. Još su moja baka i djed imali nekoliko slika Vidovića koji je u svoje vrijeme bio avangarda, a moj otac je imao mnogo radova svojih kolega poput Kršinića, Sabolića ili Deškovića. Upijao sam taj ambijent, ali mi otac nikad nije ništa nametao niti dijelio recepte. Kad sam s četiri godine pokušao napraviti neki portret, pitao sam oca kako da dobijem boju kože. Umjesto da mi kaže da uzmem malo bijele, oker i crvene, on mi je odgovorio da svaki čovjek ima svoju boju kože i da sam moram otkriti boju čovjeka kojeg slikam. Hoću reći da u našoj obitelji nikad nije postojala mitomanijska komponenta, što mi je kasnije silno pomoglo. No iako su me smatrali vunderkindom, nisam mislio da ću postati umjetnik. Zbog toga sam nakon srednje škole naprije upisao studij fizike i matematike.

NACIONAL: Je li točno da ste već sa sedam godina dali prvi intervju? – Da, zato jer sam fascinirao jednog novinara koji je mom ocu donio monografiju Matissa i Van Gogha, a zaintrigirao sam ga jer sam odmah prepoznao o kojim je slikarima riječ. Pokazao sam mu svoje radove, pa je odlučio objaviti sa mnom kraći razgovor.

NACIONAL: Poznato je da je vaš otac bio kućni prijatelj s mnogim domaćim i svjetskim slikarima i piscima. Tko vam je od njih ostao u posebnom sjećanju? – U naš je dom često dolazio Ivo Andrić, čak i Jean Paul Sartre i Simon de Beauvoir. Njih dvoje sam posljednji put vidio na dan mog vjenčanja 1969. godine u Dubrovniku. Bio sam jako mali kad mi je otac rekao za Sartrea da je jako važan čovjek koji je napisao mnogo knjiga, ali zbog atmosfere u obitelji razgovor s njim mi je bio jednako važan kao i razgovor sa susjedima, poštarom ili prodavačicom u susjednoj trgovini. Svaki čovjek mi je važan onoliko koliko je stvarno zanimljiv bez obzira na svoju funkciju ili položaj u društvu.

Sjećam se jedne zgode kad je Andrić dobio Nobelovu nagradu. Bio sam kod kuće kad je netko pozvonio na vratima. Mislio sam da je poštar pa sam bez provjere otvorio vrata, a pred njima je stajao Andrić. Ispričao se što dolazi nenajavljeno, ali kako je rekao, morao se skloniti od ljudi i novinara jer mu je dojadilo da ga vode po skupovima i ‘pokazuju kao mečku’. Jednom sam ga htio zamoliti da mi se potpiše u knjigu jer sam se sjetio da sam za rođendan dobio ‘Na Drini ćuprija’. Uzeo sam knjigu, otvorio je i unutra našao posvetu:”Mom dragom prijatelju Braci za 16. rođendan od Zokija”. Kad sam to vidio, vratio sam knjigu na policu. Shvatio sam da je moj Zoki sasvim OK i da mi Zokijev potpis ima jednaku vrijednost kao da mi se u nju potpisao sam autor.

NACIONAL: Je li točno da ste se u životu družili s čak devet nobelovaca? – Da, a jedinu posvetu imam od Daria Foa jer sam bio pozvan na dodjelu nagrade u Švedsku. No jedna anegdota vezana je uz moju izložbu u Berlinu 1976. godine koju je posjetio Samuel Beckett. Ugledao je jednu moju fotografiju slučajnog prolaznika i pitao me kad je snimljena. Odgovorio sam mu u 2 sata i 23 minute, na što je on odgovorio:”Mogli ste malo pričekati pa da dođe netko u 2 i 27.” Ta anegdota mi je ostala u posebno dragom sjećanju budući da mi je to rekao autor antidrame “U očekivanju Godota” i jer se to potpuno kosi s mojim principom rada da čekam i jednu sekundu kad je u pitanju bila inspiracija.

NACIONAL: Povijest umjetnosti i opća povijest neprekidno se provlače kroz vaše radove. – Smatram da naš ambijent nije prostor u kojem živimo nego kulturno nasljeđe. Moja je vizija da je u vrijeme pećinskih slikara u Altamiri ili Lascauxu čovjek imao najegzistencijalniji odnos s okolinom. Onaj koji je imao potrebu da uzme koplje i ode u lov, išao je loviti, a tko je imao poriv da na zidovima špilje ugljenom nacrta sliku, slikao je. Danas zahvaljujući medijima i tehnologiji lovac koji se vrati praznih ruku može biti proglašen velikim lovcem, a onaj koji nema pojma o slikarstvu bude proglašen velikim umjetnikom. Ta vrsta ‘prijevare’ u doba špiljskog čovjeka nije bila moguća. Zato danas promatrače svojih radova želim dovesti u stanje aktivne skepse. Lica s mojih velikih fotografija nisu nikakve medijske ličnosti niti zvijezde, to su obični anonimni ljudi, slučajni prolaznici. Nakon što svoju akciju ponovim nekoliko puta, ljudi će se idući put zapitati tko je osoba s fotografije. To mi je uspjelo 1976. godine kad je Društvo prijatelja muzeja lijepih umjetnosti iz Bruxellesa otputovalo u Peking. Kad su tamo vidjeli velike fotografije Mao Ze Donga, rekli su da je to Dimitrijevićev slučajni prolaznik. Bio sam sretan jer sam barem malu skupinu ljudi natjerao da razmišljaju i sumnjaju.

NACIONAL: Kako su likovni kritičari reagirali na vaš opus nazvan Triptychos post historicus i radove u kojima koristite, primjerice, djela Matissa ili Van Gogha kao repromaterijal za svoje instalacije? – Neki su mi zamjerali zbog toga pitajući me kako bi ti velikani reagirali da su živi. Najbolji odgovor dao je Richard Serre de Braco koji će sigurno završiti u likovnim enciklopedijama i udžbenicima. On je umjetnik čija sam djela uz njegov pristanak koristio u svojim radovima još 1977., a kad me prošle godine posjetio tu u Dubrovniku i pismeno je dao pristanak da njegovu skulpturu uključim u svoj Trptychos Post Historicus.

NACIONAL: Može li se onda vaš rad nazvati i slikarskim remiksom kao što se to primjerice radi u glazbi? – Postoji analogija, dapače veliki sam prijatelj s Malcolmom McLarenom koji je prije četvrt stoljeća remiksirao “Madame Butterfly” i koji na žalost nije mogao doći prošli tjedan na otvaranje moje izložbe zbog drugih obveza. No, za razliku od glazbe, u kojoj se rearanžira otkad glazba postoji, ja sam, i to mogu reći prilično samouvjereno, napravio bitan iskorak za povijest modernog doba. U svojim sam radovima uvijek koristio originale, a ne reprodukcije ili fotografije umjetničkih djela jer sam primijetio da se u klasičnom muzejskom prezentiranju djela materijalno ide nauštrb duhovnog. Danas je važna vijest da je netko prodao Van Gogha za desetke milijuna dolara, a ne ono o čemu ta slika govori. Hoću reći da se današnji sistem ‘handlanja’ s umjetninama ne svodi na shvaćanje umjetnosti kao težnju za spoznajom svijeta, nego na materijalnu vrijednost. Samo ljudi koji nemaju ideju o umjetnosti, nego su banalno priučeni u slikama, vide fetiš, a ne višeslojno biće koje u povijesnom kontekstu ima beskonačni broj značenja.

NACIONAL: Krajem 80-ih svrstani ste među 40 najvažnijih umjetnika u svijetu. Kakva je vaša pozicija danas?
-Ne znam, ne pratim više, ali znam da danas više nema mnogo ljudi koji su tada bili živi poput Andyja Warholla, Josepha Beuysa, Lichtensteina i mnogih drugih. Postojao je svojedobno časopis Kunstkompas koji je radio top-liste na temelju bodova sakupljenih prema mjestu i broju izložbi. Tako je nastup na Dokumentima Kasselu nosilo 50 bodova, Biennale u Veneciji 40, samostalna izložba u Tate Galeriji 100 bodova i slično. Bez skromnosti mogu reći da više i nema neke važnije institucije u kojoj nisam imao samostalnu izložbu, ali mi to danas više nije važno, niti to brojim. Jedan sam od pet umjetnika na svijetu koji sam čak tri puta pozvan na Dokumente u Kasselu, koji se održavaju svakih pet godina i predstavljaju recentni pregled svjetske scene. To mi je bio najveći kompliment i potvrda da su sve moje faze bile relevantne i da je moj rad živući.

NACIONAL: Ipak, umalo ste na zagrebačkoj Akademiji sa svojim radom pali na diplomskom. – Moglo se dogoditi da ne diplomiram. Bio sam prvi student koji je htio diplomirati s konceptualnim radom, sa slikama koje su bile apstraktne. Riječ je o dva monokomna diptiha od kojih je jedan bio crveni i na njemu je pisalo Albert Duhrer, a na drugom panelu tog diptiha je pisalo ime nekog slučajnog prolaznika. Drugi rad bio je renesansno zelene boje na kojem je pisalo Leonardo da Vinci i ime mog prvog slučajnog prolaznika penzionera Tihomira Simčića. Budući da sam četiri godine na Akademiji crtao klasične portrete i crteže, smatrao sam da je vrijeme napraviti nešto novo. Svojim radom isprovocirao sam na Akademiji konflikt jer je došlo do sukoba dvije grupe pedagoga. Moji zagovornici bili su akademik Reiser i akademik Matko Peić pa su moj prolaz čak uvjetovali svojim ostavkama.

NACIONAL: Nakon toga ste dobili stipendiju u St. Martin’s College of Art. – To je jedan od najvažnijih art koledža u svijetu kojeg je pohađala plejada poznatih rockera. Tu je i Sade Adou završila na Odjelu za modu, pohađala ga je i kćerka Paula McCartneya, Stella, a i mnogo mojih kolega poput Barryja Flanagana, Richarda Longa, Gilgetryja Georgea i slično.

NACIONAL: Ovu izložbu realizirali ste uz pomoć državnih institucija, ali i brojnih sponzora. Moraju li danas i u svijetu umjetnici biti ujedno i dobri menadžeri da bi realizirali izložbu? – Ja sam zagovornik da se slobodno stvaranje umjetnika može braniti državnim novcem umjesto da stoje u redovima na listi sponzora. Čak sam za radikalniji, irski model u kojem su umjetnici potpuno oslobođeni poreza. Irskoj je to donijelo mnogo svjetskih umjetnika, a njihov je novac pohranjen u irskim bankama. Apeliram na ljude koji imaju mogućnosti i sredstva investirati u svoju kulturu jer onaj koji ne vjeruje u suvremenu i avangardnu kulturu, koja se rađa na njegovom tlu, ne vjeruje ni u budućnost svoje djece. Pitam se zašto ih onda rađaju, zašto im plaćaju sve te škole kad ne investiraju u muzeje u koje bi trebala ta ista djeca ići.

NACIONAL: Zahvaljujući vašem pozivu na otvorenje izložbe, u Dubrovniku su se prije desetak dana okupili neki od najvećih autoriteta suvremene umjetnosti u svijetu. Kakvo je njihovo mišljenje o trenutačnoj situaciji u Hrvatskoj? – Zaključili smo da je ovaj trenutak iznimno pogodan za otvaranje moje izložbe u Dubrovniku jer se u posljednjih 15 godina tu stvorila iznimno jaka suvremena scena zahvaljujući mom prijatelju Slavenu Tolju. Prvi put nakon djelovanja po cijelom svijetu ovdje sam mogao naići na brojne istomišljenike poput onih s kojima razgovaram u europskim metropolama. Kao logična posljedica aktiviranja te scene je i postavljanje Antuna Maračića, beskompromisnog pobornika suvremene umjetnosti za ravnatelja Muzeja moderne umjetnosti ovdje u Dubrovniku.

NACIONAL: Pojam umjetnika nerijetko je sinonim za neodgovornost prema radu i terminima. Imate li slobodnog vremena i kako ga provodite? – Kao i svi ljudi na ovom svijetu iznimno cijenim svoje slobodno vrijeme. Tijekom života shvatio sam da dobre stvari nastaju iz konstantnog rada, ali problem je što dobre ideje nastaju nakon podužeg nerada. Prije no što sam došao na odmor u Dubrovnik, radio sam neprekidno 126 dana po 20 sati i nisam zaboravio ni propustio nijednu obavezu, što me silno zabrinulo. Ovdje sam tri dana i još se nisam u potpunosti opustio. To će mi uspjeti tek kad sa svojim dragim prijateljima vatrogascima, automehaničarima i uglednim ugostiteljima u Zatonu počnem redovito kartati remi. Zato dva ljetna mjeseca koja provodim ovdje bilježim ideje koje provodim u djelo tijekom godine.

Slobodan Braco Dimitrijević
rođen u Sarajevu 1948.

NACIONAL: Jednom ste se vrlo oštro osvrnuli na Picassov rad, nazvavši ga najavanziranijim mediokritetom 20. stoljeća. Jeste li još uvijek kritički raspoloženi prema njemu? – Jesam. Postoje vrijednosti koje društvo jako lako apsorbira, a za to moraju postojati razlozi. U povijesti umjetnosti prošlog stoljeća nema bitnih umjetničkih pokreta koji se vežu uz Picassov rad. On nije ni pop, ni folk, on je srednja varijanta, a na žalost, perceptivni sustav društva je takav da će prije primijetiti stvari koje nisu osobito radikalne. Nadalje, kod Picassa primjećujem nevjerojatno licemjerje jer su primjerice njegova djeca vrlo precizno i lijepo akademski nacrtana, dok žene i anonimne ljude uvijek prikazuje s nekim deformacijama. Osim toga, on je svog bika od dijelova bicikla napravio znatno kasnije od prvog Duchampovog ready-madea, tako da je Picasso za mene tek prevodilac avangardnog jezika i medijator između poluobrazovane mase i avangardnog miljea.