Objavljeno u Nacionalu br. 453, 2004-07-20

Autor: Nina Ožegović

INTERVIEW

Milan Trenc - američki san zagrebačkog ilustratora

Razgovor s redateljem, strip crtačem, autorom dječjih knjiga i slikovnica i jednim od najzanimljivijih američkih ilustratora nove generacije, o kontroverzama oko njegove izložbe koja je trebala biti postavljena u Klovićevim dvorima, životu i radu u Americi te filmskim i književnim

Milan Trenc, zagrebački redatelj, strip crtač, autor dječjih knjiga i slikovnica i jedan od najzanimljivijih američkih ilustratora nove generacije, koji već više od 13 godina živi u New Yorku.Milan Trenc, zagrebački redatelj, strip crtač, autor dječjih knjiga i slikovnica i jedan od najzanimljivijih američkih ilustratora nove generacije, koji već više od 13 godina živi u New Yorku.“Ministarstvo kulture i Klovićevi dvori držali su me više od četiri mjeseca u informacijskom vakuumu ne pruživši mi nikakvo službeno objašnjenje o mojoj izložbi”, kaže Milan Trenc (42.), zagrebački redatelj, strip crtač, autor dječjih knjiga i slikovnica i jedan od najzanimljivijih američkih ilustratora nove generacije, koji već više od 13 godina živi u New Yorku. U Americi je postigao meteorski uspjeh i do sada je objavio ilustracije u svim vodećim američkim magazinima, od The New York Timesa, Timea i New Yorkera do Fortunea, Business Weeka i The Wall Street Journala. U Zagreb je stigao prije nekoliko mjeseci jer je trebao pomoći u pripremi svoje prve velike izložbe, koja je bila dogovorena za vrijeme bivšeg saziva vlade, a trebala je biti otvorena početkom lipnja u Klovićevim dvorima. Trenc je na njoj trebao prikazati svoj 20-godišnji rad, od zagrebačkih početaka do uspjeha u Americi. No u Zagrebu, njegovu rodnom gradu, dočekala ga je kafkijanska situacija: izložbu nije otvorio, a nova politička garnitura u Ministarstvu kulture na čelu s ministrom Božom Biškupićem, te u Klovićevim dvorima na čelu s novom ravnateljicom Vesnom Kusin, držala ga je u informacijskom vakuumu od veljače do srpnja ne pruživši mu nikakvo službeno objašnjenje što je nepristojno i neprofesionalno. Izložba nije otvorena, iako je drugi kat muzeja zjapio prazan, što pokazuje da novi politički saziv nije želio preuzeti Vujićeve projekte čime je potvrdio da se rukovodi prvenstveno političkim kriterijima.

Ministarstvo kulture drži me četiri mjeseca u informacijskom vakuumu bez ikakvog službenog objašnjenja o mojoj izložbi Milan Trenc smatra da administraciju Bože Biškupića ne zanimaju u svijetu uspješni Hrvati NACIONAL: Što se zapravo dogodilo s vašom retrospektivnom izložbom, koja je trebala biti otvorena u lipnju u Klovićevim dvorima? – Na jesen prošle godine dogovorio sam se s Naimom Balić, pomoćnicom bivšeg ministra kulture Antuna Vujića za međunarodne odnose, koja poznaje moj rad u Americi, da organiziramo izložbu. Kustosi Darko Glavan iz Muzeja Mimara i Marina Viculin iz Klovićevih dvora napravili su prijedlog i uputili ga tadašnjem sazivu nadležnog kulturnog vijeća, koje je prihvatilo projekt. No, koliko saznajem iz kuloara, projekt je nakon šestomjesečnog čekanja odbila nova komisija iz saziva ministra Bože Biškupića s navodnim obrazloženjem da nema novca. No, iz Ministarstva kulture meni nitko ništa nije javio. Držan sam u potpunom informacijskom i komunikacijskom vakuumu. Možda će se odbijenica pojaviti ovih dana, a možda i neće. No četiri su mjeseca prošla uzalud. Bilo bi mi puno lakše da sam u ožujku saznao da je novi saziv Ministarstva odlučio ne poduprijeti izložbu ili da je odgođena za iduću sezonu, jer bih tada znao na čemu sam. Ili da su mi rekli da su sredstva smanjena pa bismo tada tražili sponzore. No ovo je protivno zdravom razumu.

NACIONAL: Smatrate li da je vaša izložba odbijena samo zbog političke smjene i da li ste imali ugovor? – Ni u jednom trenutku nisam posumnjao da bi se izložba mogla otkazati bez obzira na to što je promijenjena vlast u Hrvatskoj. Smatrao sam da je logično da nova državna administracija nastavi poslove stare, jer se tako radi u svijetu. Kad su mi u veljači rekli da je došlo do političke promjene u vlasti i da sve kasni, strpljivo sam čekao, ali prošao je travanj, zatim svibanj i lipanj, i izložba je došla pod znak pitanja jer je postalo očito da više neće biti vremena za organizaciju. To me začuđuje jer ja sam ipak uspješan “izvozni proizvod”, a ovakav tretman Biškupićeve administracije pokazuje da ih ne zanimaju u svijetu uspješni Hrvati. Njihova poruka glasi: Mi vas ne trebamo! Ne mogu shvatiti da je moj projekt antagonistički u odnosu na Hrvatsku ili njezinu kulturnu strategiju. Izložbu smo pripremali iz zadovoljstva, i iako ga nije stigao potpisati bivši ministar, nije mi palo na pamet da bi tu nešto moglo biti kontroverzno.

NACIONAL: Što je sve trebalo biti prikazano na izložbi? – Osim ilustracija iz vodećih američkih magazina i novina, izložba je trebala obuhvatiti moju cijelu multimedijalnu djelatnost, te prikazati moje eksperimentiranje s mogućnostima koje se otvaraju na početku 21. stoljeća. Na drugom nivou bila bi neka vrsta političkog dnevnika. Kad se poslože moji radovi od 1980. do 2004., to je kronika raspada Jugoslavije, kraha jedne filozofije, socijalističkog pogleda na svijet, zatim internacionalizacija hrvatskog problema, rat i njegov tretman u međunarodnim medijima. Ja sam svojom selidbom ubrzano prošao put koji naša zemlja polako i bolno prolazi dok ovdje razgovaramo.

NACIONAL: Možda su u ministarstvu zaključili da vaši radovi nisu dovoljno kvalitetni i da se ne uklapaju u Biškupićeve preferencije prema baštini? – Moji stripovi bili su izloženi prije 15-ak godina u pariškom Centru Georges Pompidou na izložbi “Hrvatska pismenost”. Dakle, u to vrijeme oni su mogli predstavljati hrvatsku kulturu u inozemstvu. Danas, nakon što su prihvaćeni u svijetu, ne mogu biti prikazani u Hrvatskoj. Slažem se da je baština veoma važno područje kulture, osobito u Hrvatskoj, i u njezinoj zaštiti ne vidim ništa sporno. No za 200 ili 300 godina kulturna baština bit će ovo što se danas događa u kulturi. Ako se netko ili cijelo ministarstvo ekskluzivno orijentira samo na baštinu, a zanemari sadašnjost, tada taj isti dovodi u pitanje našu buduću baštinu. Takav isključiv stav nije produktivan i donosi negativne posljedice.

NACIONAL: Kakav je danas vaš status u Americi? – U Americi mahom komentiram potpuno američke teme – Bushovu politiku, rat u Iraku i ekonomiju. Prošle sam godine dobio nagradu Society of Publication Designers za ilustraciju o iračkom ratu. Znači, ja u Americi ne kotiram kao egzotični Balkanac, koji će biti u trendu jednu sezonu, nego kao osoba koja pripada istom zapadnom kulturnom krugu kao i oni. Moramo osvijestiti da je svijet postao jedinstven, da svi živimo u globalnom selu i da se hrvatska kultura može uključiti u svijet kao njegov ravnopravni dio. Mi imamo izvrsne ilustratore, kao što je osnivač moderne hrvatske ilustracije Mirko Ilić, koji izvanredno radi u Americi. Mi smo u SAD-u plasirali hrvatsku školu ilustracije i time razbili predrasude o neukom Balkanu.

NACIONAL: Kako je izgledao vaš američki početak s obzirom na žestoku konkurenciju na tamošnjem tržištu? – Moj početak olakšao je Mirko Ilić, koji me upoznao s ključnim ljudima, i zato sam preskočio neke stepenice. No to što sam nakon toliko godina još uvijek u medijima zasluga je mog profesionalizma, sposobnosti da se mijenjam ali i ostanem vjeran sebi. Inače, u Americi su ilustratori iz istočne Europe, kamo ubrajaju i Hrvatsku, jako cijenjeni. Tako je moje podrijetlo na izvjestan način bilo preporuka.

NACIONAL: Otišli ste iz Zagreba uoči rata. Kako ste u New Yorku doživjeli ratne strahote u Hrvatskoj? – Kad sam na televiziji vidio kako tenkovi JNA ulaze u Sloveniju, bio sam na Cape Codu. Ostao sam, kao i svi ljudi koji nisu bili u Hrvatskoj, dvije godine prikovan uz CNN. Dok sam crtao, stalno se u drugom planu vrtio TV program i budno sam pratio sve događaje. Tada sam napravio jednu ilustraciju, meni jako dragu, koja je izišla na naslovnici Week Revuea u New York Timesu, a objavljena je uz članak o Bosni. Ilustracija je bila stilizacija rimskog Circusa Maximusa, koji gradi UN, dok se unutra kolju i ubijaju. Htio sam prikazati ograničenost sukoba u BiH. Što se tiče mojeg odlaska, dok sam radio u Hrvatskoj i gledao ilustracije inozemnih autora, mislio sam kako sam jednako dobar kao i oni, pa zašto ne bih i ja pokušao postati dio te globalne svjetske scene.

NACIONAL: Koliko su se promijenili vaši tematski afiniteti pod utjecajem američke kulture? – I u Zagrebu sam volio miješati stilove i eksperimentirati, a uvijek sam težio fantastičnome. U Americi mi je to još više omogućeno jer sam imao klijente iz posve različitih magazina. Izborio sam se da radim u milijun stilova, što me veseli, pa sam tako jedno vrijeme radio air brush, a zatim sam prešao na kompjutore. Tematski najviše volim ekonomiju i politiku, no za tjednik Adweek, koji je glavni američki magazin za propagandu i marketing, ilustrirao sam istraživanja. To mi je bila lijepa promjena. Zatim sam u Fortuneu ilustrirao tekstove kolumnista umjetničkog imena Bingo, koji cinično piše o businessu. No problem je u tome što je i na filmu, i u literaturi, i u ilustraciji, zavladala tzv. corporate kultura, kojoj je najvažniji profit, pa uopće nema pravog interesa da se u umjetnosti napravi nešto novo i drukčije. To je loše, jer je današnje vrijeme kada se svakodnevno razvijaju nove kompjutorske tehnologije vrlo zanimljivo razdoblje za razvoj ilustracije. Obično pošaljem uredniku tri skice na zadanu temu, a on mi onda u telefonskom razgovoru kaže: “Znaš što, ona druga skica ti je fenomenalna, svi smo umrli od smijeha, ali ne može ići jer je naši čitatelji ne bi razumjeli, pa će zato ići ona treća.”

NACIONAL: Što ste naučili u Americi? – U Americi su ilustratori, kao i mnogi umjetnici, primjerice glumci i režiseri, samo proizvođači, kao vreće deterdženta – kad im zatrebate, uzmu vas s police, a kad završite posao, zaborave vas. U Americi sam naučio nešto jako važno: cijeniti vlastiti i tuđi radi. Da se u Americi nešto postigne, morate uložiti puno rada i biti predani svome poslu. Svaka se pogreška skupo plaća jer je konkurencija vrlo oštra i u svakoj situaciji morate biti bolji od drugih. Ako niste bolji, onda ste gori, a ako ste gori, nestanete. Tu nužnost da se stalno dokazujete i da dajete najbolje od sebe, može vam dati jedino Amerika. S jedne strane to može biti naporno i izgledati kao gnjavaža, ali s druge strane, prisili vas da se izbrusite do maksimuma.

NACIONAL: Jeste li odgovarajuće plaćeni? – Radom od dva dana tjedno mogu zaraditi toliko koliko mi je potrebno za normalan život. Ne ubijam se od posla. Prije nekoliko godina pisao sam roman za mlade o petero djece s parapsihološkim sposobnostima pa sam manje crtao. Pisanje romana bilo mi je velik izazov jer nikada u životu nisam pisao, osim dva scenarija – jedan za moj zagrebački film i drugi za američki, koji sam poslije pretvorio u tu knjigu. Pisao sam je na engleskom, ima 140 stranica. Tako je nastala i slikovnica “The Night at the Museum”. Kad je neki urednik vidio moje radove, predložio mi je da napravim slikovnicu. Otišao sam u muzej i kad sam došao kući, počeo skicirati crteže. Slikovnica je tiskana 1993., a javno je čitana u svim najvećim knjižarama u New Yorku.

NACIONAL: Kako je nastao igrani film “Zen Stories”, kojim ste zaokružili svoj desetogodišnji boravak u New Yorku? – Od prvog dana boravka u New Yorku fasciniralo me mnoštvo paralelnih svjetova u tom nevjerojatnom gradu, od China Towna do Park Avenuea. I odjednom, jednog kasnog poslijepodneva dok sam razmišljao o tih stotinjak različitih svjetova, sjetio sam se crvene knjižice sa stotinjak zen budističkih priča, koje sam pročitao prije 20-ak godina u Zagrebu, i pomislio: “Gle, to bi mogao biti film!” Kao što svaka zen priča ima ključ spoznaje, tako sam i ja otkrio ključ za svoj film: spoj davno pročitanih zen priča i New Yorka. Odmah sam se susreo u restoranu kod Washington Squera s producenticom Mandy Jacobson radi dogovora. Ona je vrlo zanimljiva osoba: rođena je u Južnoj Africi odakle je emigrirala jer se nije slagala s apartheidom, a do sada je dobila za svoje dokumentarce koji su prikazivani na CNN-u i CBS-u, te na još 35 međunarodnih TV-mreža, i nekoliko nagrada Emmy, na primjer, za “Calling the Ghosts”, potresni dokumentarac koji govori o silovanju žena u BiH. Može se reći da je film “Zen Stories” omnibus sastavljen od pet različitih priča koje obrađuju suvremeni život u New Yorku. Film sam radio pune dvije godine i mogu reći da je to bio mukotrpan posao.

NACIONAL: Kakav je bio odjek filma? – Premijera je bila u kultnom kinu komornog tipa Anthology Film Archives u newyorškom umjetničkom kvartu Grinich Village, gdje su svoje filmove premijerno prikazivali i umjetnici kao što su Andy Warhol i Jim Jarmusch. To je kino s dobrom reputacijom, idealno za moj nekomercijalni art film o New Yorku. Na koktelu nakon premijere bili su poznati američki redatelji, glumci i ilustratori. Primjerice, redatelji John Waters, poznat po filmu “Hairspray” i Jim Jarmusch, koji se s filmom “Down by Law” nametnuo publici, te glumica Julia Ormond. U stilu filma služili smo sake i zeleni čaj.

NACIONAL: Tu ste već nekoliko mjeseci, što vas se najviše dojmilo? – Devastacija našeg kulturnog i ekonomskog ozračja. U Zagrebu se više ne može otići u kino. Ja se sjećam vremena kad se moglo birati između četrdesetak naslova, sad svuda igra pet istih američkih filmova. Hrvatski filmovi prikazuju se u kinima, kako sam čuo, gotovo potajno. Televizijski programi rasprodaju se stranim kompanijama, kao i sve ostalo uostalom, a ovih nekoliko nacionalnih ustanova postale su političke igraonice. Mislim da je strana kontrola nad medijima velik problem. Sustavnom pranju mozgova hrvatske mladeži, idolima i ostalim uvoznim sapunicama ne možemo se oduprijeti radeći hrvatske verzije. Mi se tome ne možemo usprotiviti ni kulturnom arheologijom već sustavno otvarajući prostor za stvaranje autohtone moderne hrvatske kulture i u čemu je uloga države nezamjenjiva.

NACIONAL: U međuvremenu ste se oženili? – Da, s japanskom kiparicom Akiko Sato, i postao otac. Akiko je došla u Seattle na postdiplomski studij, a kad smo se upoznali, kreirala je kostime za newyorške kazališne predstave. Naša kćer Nika uskoro će napuniti dvije godine i pokušavamo joj posvetiti što više vremena i uživati u ovim godinama odrastanja. Malo smo usporili ritam života i podijelili vrijeme između New Yorka, Zagreba i Vrbanja na Hvaru, gdje uređujemo jednu staru kuću i provodimo ljetne mjesece.

NACIONAL: Kakvi su vam kontakti, profesionalni i privatni, s Hrvatskom, i mislite li se vratiti? – U Hrvatskoj imam puno prijatelja, svih ovih godina dolazio sam na nekoliko mjeseci tako da nisam potpuno izgubio kontakt s ovdašnjom stvarnošću. U današnjem svijetu više nije važno gdje se netko nalazi, tako je i vraćanje pomalo deplasiran pojam. S druge strane, rado bih podijelio ono što sam naučio jer svi mi imamo svoje korijene i možemo svijetu ponuditi mnogo više od rasprodaje nepokretne i pokretne imovine.

MILAN TRENC
Biografija
Rođen u Zagrebu 1962. – diplomirao filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti; tokom studija, u doba novog vala, kao talentirani zagrebački strip crtač objavljivao je stripove “Koscak”, “Blentoni”, “25 godina Zida” i “Priča s istočne strane” u Večernjaku, Poletu, Studentskom listu i Mladini, a u Startu političke ilustracije – 1990. njegov animirani film “The Big Time” na Londonskom filmskom festivalu dobio je nagradu kritike – 1991. otišao u NW i u prvih 14 dana objavio ilustracije u svim vodećim američkim magazinima, od NY Timesa i Washington Posta do Fortunea, a časopis Heavy Metal tiskao mu je stripove “Maroko” i “Hermit and the Fool” – objavio slikovnicu i knjigu za djecu “Night in the Museum” – 2001. snimio film “Zen Stories” – 2003. dobio nagradu Society of Publication Designers za ilustraciju u Iračkom ratu

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika