Najzanimljiviji su bili susreti s lokalnim stanovništvom otprilike 60 kilometara od Islamabada, u području Kašmira.“Kada sam u vojnoj odori kupovala i cjenkala se, bila sam među samim muškarcima, ni jedne žene nije bilo na vidiku. Nakon pet minuta okupilo se oko mene njih dvadesetak – da se slikaju sa mnom”, sjeća se satnica Romana Kiseli-Grgić svoje misije u Kašmiru. Ona je vojni psiholog koji časnike Hrvatske vojske priprema za misije UN-a tako da ih podučava kako da lakše prevladaju kulturalne razlike te rješavaju stresne situacije poput talačkih kriza i pregovora s otmičarima. “Ne samo da pripremam časnike za misije prije odlaska, nego im pružam potporu tijekom misije, a ako zatreba, obavljam i hitne intervencije, za kojima do sada nije bilo potrebe. S časnicima radim i nakon što se vrate u Hrvatsku, pratim njihovo psihičko stanje i pomažem im uklopiti se u ponovno u obitelj i svakodnevni život”, govori Romana Kiseli-Grgić o svojem neobičnom ne baš bezopasnom zanimanju.

Satnica Romana Kiseli-Grgić uvela je u HV standard priprema časnika za misije UN-a kakav ima malo zemalja Satnica Romana Kiseli-Grgić djelatnica je Središta za međunarodne vojne operacije u Rakitju kraj Zagreba i prva časnica u Hrvatskoj priznata kao međunarodni instruktor za pripremu časnika za UN-ove misije. Prvi je tečaj održala u Keniji gdje je časnike iz dvadesetak zemalja pripremala za prvu UN-ovu operaciju u Burundiju, o čemu govori: “Na obuci za vojne promatrače bilo je 28 časnika iz dvadesetak zemalja, a s njima sam radila uglavnom pregovaranje i kontrolu stresa. Profesionalno sam se osjećala vrlo dobro kada sam po njihovim reakcijama vidjela da su zaintrigirani onim što smo im ponudili. To je bila kompilacija svega što se radi s Hrvatskom vojskom, a što nisam vidjela da se radi u ostalim vojskama. To su praktične tehnike za kontrolu stresa koje mogu biti vrlo korisne u stvarnim situacijama misije. Osim mene u Keniji su bili švedski, finski i kanadski instruktori te instruktori stalno zaposleni u UN-u.” Kanadski instruktor, satnik MacDonald, bio je posebno impresioniran hrvatskim metodama. “Nakon što je vidio kako demonstriram izometričke tehnike rekao je: ‘Mi tek razmišljamo da to uvedemo.’ Taj je kanadski instruktor kao vojni promatrač prošao Hrvatsku, BiH te Sijera Leone, a nakon mog predavanja ponudio mi je da budem instruktor u Kanadi. Sve mi je to satisfakcija i priznanje da ipak dobro radim svoj posao”, govori Romana Kiseli-Grgić.

Zbog visoke kvalitete hrvatskih stručnjaka UN-ov visoki časnik, indijski brigadir Vassant Mande, nakon posjeta Rakitju verificirao je tečaj pripreme časnika za vojne promatrače kao međunarodni UN-ov tečaj. Potom je već ovog proljeća tečaj u Rakitju prošlo četvero stranih časnika, a još će ih sedmero stići ove jeseni. Romana Kiseli-Grgić naglasila je kako je međunarodno priznanje Rakitja rezultat odlično obavljenog posla cijele ekipe na čelu sa zapovjednikom Ivanom Anićem i prethodnim zapovjednikom Ivanom Benetom, a da je posjet brigadira Mandea rezultat lobiranja i kvalitetnog rada hrvatskog brigadira Ivice Kindera, vojnog savjetnika u stalnoj misiji RH pri UN-u.

Zahvaljujući lobiranju brigadira Kindera kroz stalnu misiju RH pri UN-u Hrvatskoj je ponuđena mogućnost slanja prve časnice u UNMOGIP, misiju uspostavljena još 1949. radi promatranja primirja u Kašmiru. Tadašnji zapovjednik Središta u Rakitju i Romana Kiseli-Grgić otputovali su u Pakistan kako bi provjerili je li, s obzirom na mjesno stanovništvo, religiju, tradiciju i kulturalne razlike, uopće moguće da se UN-ovim vojnim promatračima pridruži i časnica. “Bilo je to vrlo korisno putovanje, a moja je preporuka bila da žena ode tamo. Da nemam sina od četiri godine, sama bih vrlo rado otišla kao promatrač. Odlazeći u misije trudim se jesti, spavati, živjeti kao vojni promatrač, a ne kao delegacija. Nastojala sam probati hranu koju oni jedu, kupovati onako kako oni kupuju, cjenkala sam se i pregovarala i kretala se sama među lokalnim stanovništvom, kako bih se sasvim uvjerila da će časnica koja dođe biti potpuno sigurna. Bilo je pitanje kako će mjesno stanovništvo doživjeti ženu u vojnoj odori. Opskrbila sam se odjećom koja odgovara njihovim prilikama, ako zatreba. U Islamabadu to nije bilo potrebno, a izvan grada preporučljivo je nositi tradicionalniju odjeću koja više odgovara prilikama u zemlji. Najzanimljiviji su bili susreti s lokalnim stanovništvom otprilike 60 kilometara od Islamabada, u području Kašmira. Stanovništvo koje nema televizije ni novina odjednom sreće ženu u odori. Rad žene časnika ondje omogućuje to što nas tretiraju kao treći spol, ženu koja nosi hlače i uniformu tako da nije sasvim žensko, a opet nije ni muško. Časnica HV-a koja je sada tamo nema nikakvih problema”, detaljno opisuje svoju misiju Romana Kiseli-Grgić.

Uključivanje žene vojnog promatrača nije samo kozmetičke prirode: “Časnica u Pakistanu, kao i u ostalim tradicionalnim islamskim zemljama, vrlo je korisna, pogotovo prilikom istrage. Nakon što se dogodi nekakav incident UN-ovi promatrači, osim što procjenjuju štetu, i razgovaraju sa žrtvama. Muški promatrači nisu smjeli razgovarati sa ženama, nego isključivo s muškarcima. Otkada je došla časnica, otvorena su i ta vrata, tako da se sada može razgovarati i sa ženom žrtvom.” Nakon što se uvidjelo koliko je korisno imati ženu promatrača u islamskoj zemlji, još je jedna hrvatska časnica otputovala u Pakistan i pridružila se misiji UNMOGIP.

Kako bi se hrvatski vojnici određeni za odlazak u strane misije što bolje pripremili, prije svega moraju naučiti što više o zemlji u koju odlaze. Nakon dva tjedna teorijske obuke, časnici tjedan dana uče najvažnije o zemlji u koju odlaze – zemljopisne podatke, informacije o religiji, kulturi, stanju na terenu, o zaraćenim stranama te pregled najnovijih zbivanja. Potom se obuka još tjedan dana obavlja na poligonima. “U praktičnom dijelu s kolegama kreiram i talačke situacije koje nam mogu najbolje pokazati reakcije časnika, na temelju čega procjenjujemo njihovo snalaženje u kriznim situacijama. Cilj je obuke na terenu simulirati moguću situaciju u misiji”, opisuje Romana Kiseli-Grgić dio obuke koji vodi i nastavlja: “Prije nego što odu u misiju vojnici su zatrpani informacijama, no oni žele znati praktično rješenje pomoću kojega će se snaći u određenoj situaciji, kako bez psihologa prevladati vrlo stresnu situaciju. Pripremam ih tako da mogu sami sebi pomoći, a da tek u iznimnim situacijama traže profesionalnu pomoć. Informiram ih o opcijama koje su im na raspolaganju, kad im zatrebaju, znat će što mogu napraviti. U nekom kritičnom trenutku ljudi se obično sjete svega što su praktično proradili.”

Većina časnika u misiji doživljava kulturalni šok koji se redovito javlja nakon otprilike šest tjedana od dolaska u stranu zemlju. “Ljudi su bombardirani novim sitnicama i potpuno mijenjaju život, od hrane nadalje, nisu više kod kuće, ne pričaju materinji jezik, ne spavaju doma, ne gledaju svoju omiljenu emisiju, rade sasvim nove dužnosti. Tada se javlja razdoblje u kojem može doći do kulturalnog šoka. To traje od nekoliko dana pa do cijelog tjedna, a može se manifestirati kao blaga depresija, frustriranost, potreba za izolacijom ili nesnošljivost prema svemu što osobu okružuje. Nakon tog slijedi potpuna prilagodba osobe području u kojem boravi. Problemi s kojima se susrećemo u stvari i nisu problemi nego nešto sasvim normalno. Kulturalni šok prevladava se u načelu sam po sebi. Posao je vrlo dinamičan i zanimljiv i ljudi se osjećaju korisno, osjećaju da mogu nešto učiniti, tako da su sasvim ispunjeni zadacima”, opisala je satnica prevladavanje najučestalijeg problema s kojim se susreću hrvatski vojnici u stranim misijama.

Časnici u misijama, koje po pravilima HV-a traju godinu dana, nakon šest mjeseci imaju pravo na dopust. Razdoblje prije povratka u misiju satnica je naglasila kao vrijeme najveće krize. “Nakon dopusta s obitelji tijekom kojeg su se potpuno opustili ljudi se moraju vratiti u područje misije. Sada znaju točno što ih tamo čeka, nema više izazova, nego ostaje samo osjećaj rastanka od obitelji. Neki vojnici to rješavaju tako da čak i ne koriste dopust, a drugi koriste mogućnost da ih tijekom dopusta posjete supruge. Ta mogućnost doduše ne postoji u svim misijama, ali tamo gdje postoji često se koristi. Mogućnost posjeta dopuštena je primjerice u misiji Sijera Leone i u Zapadnoj Sahari”, kaže Romana Kiseli-Grgić.

Na kakve sve teškoće mogu naići vojnici govori časnik HV-a koji je već u drugom mandatu vojnog promatrača u Sijera Leoneu gdje su se u vojne postrojbe novačila djeca od samo sedam ili osam godina. Upozorio je na psihički pritisak kao najveći problem dok se tijekom ophodnje djeca oko promatrača igraju rata s pravim oružjem. Taj časnik, inače veteran Domovinskog rata koji je prošao mnoga ratišta, rekao je kako nikada nije doživio takav osjećaj i takvu nelagodu. “Ne znam da li se igraju ili me žele napasti!” Budući da se vratio u tu zemlju i u drugom mandatu, pokazuje da je i satnica kvalitetno obavila svoj posao.

Povratak iz misije također je veliki šok za vojnika, pri čemu pomaže Romana Kiseli-Grgić. “Kada se ljudi vrate nakon godinu dana iz jedne druge zemlje u kojoj žive na potpuno drugačiji način, potrebno im je vremena da se prilagode civilnom životu. Fizički se vrate, ali im je duh još uvijek tamo. Obitelji vide da su se vratili i očekuju da normalno funkcioniraju, odvedu djecu u vrtić, idu u dućan, da obavljaju svakodnevne poslove. Ljudi u početku funkcioniraju kao strojevi, znaju da su tu, ali su još uvijek tamo”, kaže Romana Kiseli-Grgić i nastavlja: “Radim i s obiteljima časnika. Upozorim ih da ih poštede neko vrijeme nakon povratka, da ih ne zatrpaju svim dnevnim obvezama kao da su jučer otišli, jer im zaista treba vremena da profunkcioniraju onako kako su funkcionirali prije. Najteže se ponovno prilagoditi. Nekada je lakše podnijeti odlazak u misiju jer su ljudi za to pripremljeni. No za povratak ih nitko ne priprema. Nakon uzbuđenja iz misije, silnih ophodnji, nakon što se osjećaju jako korisnima, ne moraju razmišljati o novcu i svakodnevnim problemima, odjednom su bačeni ponovno u realnost i tome im se najteže prilagoditi.” Romana Kiseli-Grgić kaže kako im nakon povratka pomaže kroz razgovore, a ostavlja im i mogućnost da joj se jave bilo kada. Nakon povratka može doći i do manjih bračnih problema, koje satnica kvalificira kao manje, prolazne probleme prouzročene fazom ponovne prilagodbe bračnom partneru.

A kako Romana Kiseli-Grgić prevladava vlastiti stres i kako priprema svoju obitelj kada odlazi u obilaske hrvatskih časnika u misijama? “Tragovi zasigurno ostanu, no postoji supervizija kolega koji se bave istim poslom s kojima mogu poraditi na svom iskustvu, tako da postoji način da se i psiholog, uvjetno rečeno, pročisti i ponovno vrati u prijašnje stanje. Ipak svaki kontakt s čovjekom ostavi neki trag. S druge strane, bitno je naći ravnotežu u životu, raditi ono što volite. Ja volim mnogo stvari koje nisu vezane samo uz psihologiju, što također utječe na moju životnu ravnotežu. To sve zajedno omogućuje mi da ostanem, uvjetno rečeno, normalna. Osim toga, bavim se skijanjem, planinarenjem i jogom, što su također stvari pomoću kojih ostvarujem ravnotežu u životu. Što se obitelji tiče, kao što pripremam vojnike pripremam i svoju obitelj prije putovanja. Doduše, već su se navikli, iako je prvi odlazak u Sijera Leone bio problematičan”, završava Romana Kiseli-Grgić.