Suprotno višegodišnjim predviđanjima o njegovoj neminovnoj propasti, Pulski festival doima se jačim nego ikad.Suprotno višegodišnjim predviđanjima o njegovoj neminovnoj propasti, Pulski festival doima se jačim nego ikad. Prerano je za konačne zaključke o kredibilnosti takvih dojmova, ali činjenica je da je vodstvo, htjeli ili ne htjeli, ipak konkurentskog Motovunskog festivala bilo prilično nervozno zato što je ove godine većinu najatraktivnijih igranih i dokumentarnih filmova u stranom programu preuzeo stariji i moćniji “brat”, na što se nadovezao možda ponešto neočekivani, ali nikako iznenađujući potez ministra kulture Bože Biškupića koji je Motovunu smanjio financijsku potporu za čak 40 posto, dok je istovremeno pulski budžet pretrpio mnogo lakši potres od nekih 8 posto smanjenja. S jedne je strane, dakle, ambiciozni direktor Pula Film Festivala, Tedi Lušetić, učinio najlogičniji i najjednostavniji potez – pojednostavljeno rečeno preuzeo je motovunsku koncepciju, s druge se država, čijoj HDZ-ovskoj vlasti Motovunski festival nikad nije bio osobito drag, pobrinula da Pulina, u tom smislu ionako znatno slabijeg, konkurenta financijski dodatno oslabi.

Lučić je dakle u Arenu vratio paralelni međunarodni program i pritom uspio dobaviti najistaknutije naslove s ovogodišnjeg Cannesa i Berlina, uključujući i poslastice poput dokumentarnog canneskog laureata “Farenheit 9/11” Michaela Moorea i Almodovarova “Lošeg odgoja”. Uz to, nacionalni program bilježi rekordnih osam filmova u konkurenciji (trebalo ih je biti devet, no trećeg dana festivala ustanovljeno je da Jakov i Dominik Sedlar nisu uspjeli svoj “Jeruzalemski sindrom” prebaciti na 35mm vrpcu, pa je film prikazan u izvornom elektronskom zapisu), od kojih su svi osim Hadžićeva “Doktora ludosti” i Vrdoljakove “Duge mračne noći” premijere. Program izvan Arene, koji je ove godine smješten u prostore Zajednice Talijana, sadrži odličan izbor dugometražnih dokumentaraca, nakon velikog odjeka filmova Michaela Moorea trenutačni svjetski kinematografski bum, te zanimljiv program suvremenog slovenskog filma, a u nizu preostalih popratnih događanja našla se i kratka retrospektiva Tomislava Pintera, najslavnijeg snimatelja s bivših jugoslavenskih prostora.

Za pulske prilike iznimno bogat program rastegnut je, kao i 2001., na punih devet dana, no jednako kao tada izostala je kompetentna marketinška podrška. Lušetićeva ekipa kao da se ugledala na bivšeg direktora Armanda Debeljuha koji je 2001. na sam dan otvaranja osobno lijepio festivalske plakate po gradu. I ove godine na dan otvaranja izlijepljeni plakati filmova mogli su se pobrojati na prste jedne ruke, i ove godine strani turisti nemaju pojma da ljetuju u gradu s najvećim hrvatskim filmskim festivalom, stoga riječi ministra Biškupića (izgovorene na pressici prvog dana festivala na upit o razlozima drastičnog smanjenja državne potpore Motovunskom festivalu) kako bi sve naše ljetne kulturne manifestacije morale mnogo više pažnje dati turističkom aspektu zbivanja koje organiziraju, djeluju kao vrhunski cinizam. Jer upravo je motovunska ekipa bila ona koja je pokazala kako se odličnim marketingom, koji uključuje tzv. kulturni turizam, ni iz čega može stvoriti svjetski ugledan festival, dok je obilno državno potpomognuta Pula u tom pogledu na samom dnu. Država je tako marketinški uspješan Motovun kaznila poručujući mu da mora biti još uspješniji, dok je rastrošnoj a neučinkovitoj Puli dopušteno tavorenje u marketinškoj učmalosti.

Uoči svečanog otvaranja Biškupić je održao tradicionalni ministarski domjenak dobrodošlice u Domu hrvatskih branitelja, na koji je, s velikim zakašnjenjem, svratio i predsjednik Mesić. U oči je najviše upalo ugodno druženje donedavnog ministra kulture Antuna Vujića sa starim-novim ministrom Biškupićem, iz kojeg se ne bi dalo zaključiti da su se do jučer prepucavali je li Vujić ostavio u ministarstvu desetke milijuna kuna duga ili ne. Je li to najava dugo očekivane velike koalicije teško je reći, ali kad je u pitanju oportunizam dviju najvećih stranaka u Hrvata ništa ne može biti iznenađujuće. Jedna od glavnih tema filmaških i novinarskih naklapanja na domjenku bilo je navodno osiguravanje glavne nagrade za Vrdoljakovu “Dugu mračnu noć”, što sugerira izbor žirija u kojem su drugu godinu za redom, što je svjetski presedan, režiser i novi izbornik za dugometražni igrani film Dejan Šorak, te filmski kritičar Glasa Istre Mate Ćurić, obojica veliki poklonici Vrdoljakova filma. Primijećeno je i da je članica Vijeća za film, Branka Somen, također ljubiteljica “Duge mračne noći”, često u društvu predsjednika žirija Branka Lustiga. Konačni zaključci nisu doneseni, ali ostala je nada da čovjek Lustigova ugleda, dvostruki oscarovac u najprestižnijoj kategoriji najboljeg filma, neće popustiti “implicitnim pritiscima” i dopustiti blamažu kakva bi dodjela glavne nagrade Vrdoljaku nesumnjivo bila, s obzirom na porazne kreativne domete njegova filma. Znakovit je međutim bio Lustigov izlazak na pozornicu prilikom svečanog otvaranja festivala i želja da mu voditelj priredbe Goran Navojec “razgali dušu” pjesmom o dunji iz Vrdoljakova filma. Možda je riječ tek o nedužnoj scenarističkoj dosjetki, no ranije izrečena nada u apriornu nepristranost žirija ozbiljno je poljuljana.

Od dosad prikazanih filmova u nacionalnoj konkurenciji najviše se iščekivalo “Sto minuta Slave” predvodnika mlađe generacije hrvatskih filmaša Dalibora Matanića. Riječ je o skicioznoj biografiji Slave Raškaj, usredotočenoj na njezin strastven erotski odnos s Belom Čikošem Sesijom. Kao i kod Berkovićeve “Kontese Dore”, opet je riječ o vezi dvoje nekonvencionalnih individualaca umjetničkih inklinacija, sagledanoj dominantno iz muške (Čikoševe) perspektive, iako je kod Matanića, srećom, Slavino očište znatno zastupljenije nego Dorino kod Berkovića. “Sto minuta Slave” tzv. je film ugođaja, dramaturški zasnovan na nekoliko arhetipskih, na žalost i stereotipnih motiva (snažna ljubav neprilagođenih umjetnika koja prkosi društvenim konvencijama, vunderkind iz provincije u velikom gradu, vunderkindov sukob s provincijskim mentalitetom roditelja i sl.), a nedostaje mu podrobnosti u karakterizaciji likova i odnosa, ali i stilsko-ugođajne koherentnosti. Vizualno sjajno otvaranje filma, sa Slavom kao provincijskom djevojčicom, pobuđuje asocijacije na Burtona ili Jarmuscha, no završni dojam mnogo više vuče na poetiku Vicka Ruića ili Gorana Rušinovića. Matanićev film, doduše, jest narativno kompetentniji, a Sanja Vejnović i Miki Manojlović u glavnim, te odlična Nataša Lušetić u epizodnoj ulozi (za razliku od filmski uobičajeno promašenog Vilija Matule) cjelini daju potrebnu dozu ekspresivnosti, međutim od Matanića se očekivalo više. Iznenađujuće dobar dojam ostavio je međutim Silvije Petranović adaptacijom glasovita povijesna romana Jirija Šotole “Družba Isusova” o institucionalnoj kolektivističkoj presiji nad (neprilagođenim) pojedincem, bila riječ o Katoličkoj crkvi u doslovnom sloju djela ili kompartiji u podtekstu, a danas bi se tu mogli dodati i globalizacijski instrumenti moći poput MMF-a. Film nije vrhunski, kao što je oduševljeno ustvrdio Antun Vujić, ali vrsnoća vizualnog stila, dojmljiva rekonstrukcija razdoblja, odlično korištenje glumačke fotogeničnosti Milana Pleštine, Leone Paraminski i Livija Badurine, te povremena sjajna režijska rješenja (iznimno sugestivno komponiranje kadra u ključnim dijaloškim partijama) lakoćom ga izdižu iznad Ivandina i Araličina “Konjanika”, iako s njim dijeli nedovoljnu dramaturško-karakterizacijsku razrađenost. Velik je problem filma, međutim, nevjerojatno nagao kraj, koji kao šaka u oko dokida prirodan narativni tok, neshvatljivom komocijom zaobilazeći uprizorenje razrješenja središnje problemske situacije.

Jakov i Dominik Sedlar svoj drugi zajednički projekt (nakon prošlogodišnje “Milosti mora”) osmislili su kao dokumentarac s fikcijskim okvirom: hrvatski Židov (Božidar Alić), traumatiziran smrću oca kojeg su likvidirali komunisti i djevojke poginule u napadu bombaša samoubojica u Jeruzalemu, dolazi u glavni izraelski grad u potrazi za odgovorima na pitanja o razlozima i svrsi terorističkog djelovanja, o smislu umjetnosti te razglaba o odnosu snova i jave, fikcije i zbilje. Tu “Jeruzalemski sindrom” prelazi u dokumentarni rod, jer svoja razmišljanja na zadanu temu iznose glumačke zvijezde Martin Sheen, Macaulay Culkin, Charlotte Rampling, Mili Avital, ali i filozof Alain Finkielkraut te niz drugih, nama neznanih osoba. Tipično sedlarovski, film je ideološki žestoko pristran: protagonistova oca ubili su komunisti “jer je bio Židov” (!?), djed mu naravno nije stradao u Jasenovcu nego u Auschwitzu, a o ustašama ni riječi. Pronašavši novo područje djelovanja u Izraelu, Sedlar prianja uz afirmaciju židovstva i, očekivano, povlači paralelu između židovskog i hrvatskog stradanja, dok Palestince svodi na religiozne fanatike, da bi na kraju pronašao i vremena za zaključak o nacističkim potencijalima aktualne globalizacije. Uglavnom, riječ je o još jednom podmetačkom, smiješno pretencioznom, pseudopoetičnom i pseudometafizičkom uratku iz radionice Sedlar.