"Zlostavljači često imaju sličnu priču. Krene 'naša mala igrica' ili 'naša mala tajna' kad već obično počinje i diranje djeteta, masturbacijom djeteta i traženjem da dijete njega masturbira", govori Gordana Buljan Fander, ravnateljica Poliklinik“Htio mi je staviti spolovilo u guzu, jako me je boljelo, sve bukti, rekla sam da me jako boli i počela se plakati. Ipak je malo ušao, ali jako to boli. Onda je otišao, pa se vratio nakon pola sata i sve ispočetka. Ušao bi k meni u sobu, mama je bila na poslu, to je počelo u drugom ili trećem razredu, on bi meni svukao samo donji dio, pa sebi hlače, obično s leđa. Nekad me je boljelo, a nekad mi je bilo i ugodno, nažalost. To mi je grozno, ne bi mi smjelo biti ugodno jer ja to nisam htjela”, ispričala je djevojčica koju je otac od 9 do 12 godine seksualno zlostavljao. Koristio je prilike kad bi supruga otišla na posao, a on s kćeri ostao sam u stanu. Možda se za to nikad ne bi niti doznalo da gastroenterolog, kojem je djevojčica dovedena jer nije mogla zadržavati stolicu, nije utvrdio da je imala analne odnose. Iako nisu kriva, djeca pate, kako je napisala druga djevojčica: “Osjećam se krivom zbog toga, zato što sam radila prosto”.

25 posto djevojčica i 10 posto dječaka u Hrvatskoj je spolno zlostavljanoPrema američkim statistikama čak 78 posto silovanja djece i adolescenata počinili su članovi obitelji ili poznanici žrtava. Hrvatske statistike o tome ne postoje. Tek nedavno su se počela provoditi istraživanja o seksualnoj zlostavljanosti i to uglavnom na odrasloj populaciji. Jedno takvo istraživanje iz 2001. godine provedeno je na studentima osam zagrebačkih fakulteta kojima su podijeljeni upitnici. Njih 510 vratilo ih je anonimno popunjene, a nimalo zanemarivih 19,7 posto studenata su u djetinjstvu bili seksualno zlostavljani. U tom istraživanju djevojaka je bilo 25,2 posto, odnosno devet posto više nego mladića. U drugom istraživanju, gdje je ispitano 258 učenika osnovnih škola, 8 posto njih odgovorilo je kako su doživjeli iskustvo da ih netko neugodno dodiruje po tijelu. Broj dječaka i djevojčica bio je u ovom slučaju podjednak, no utvrđeno je kako više zlostavljanja doživljavaju djeca iz manjih gradova i mjesta.

U hrvatski je zakon ovoga mjeseca uvedeno sankcioniranje svakoga tko na računalnom sustavu ili mreži proizvodi, nudi, distribuira ili posjeduje pedofilske pornografske sadržaje i za to može dobiti zatvor od jedne do deset godina. Pokazuje li tko djeci pornografske slike ili filmove, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Suvremeni ‘on line’ pedofili školska su igrališta, uz čije su ograde nekad dežurali, zamijenili ‘chatom’. Pedofilija na Internetu posebno je mračno poglavlje koje je pojedincima nastranih sklonosti dalo neslućene mogućnosti, a da im je pritom nemoguće ući u trag. Čak 40 tisuća fotografija pedofilskog sadržaja što su skinute s mreže mogle bi stajati funkcije i austrijskog biskupa Krenna, kojemu su otkrivene fotografije na računalima sjemeništa u St. Poltenu. Kriminolozi roditeljima ukazuju na nužnost instaliranja softvera koji blokiraju otvaranje pornografskih sadržaja, među kojima je sve više pedofilskih. Najnoviji podaci govore o stravičnom povećanju broja Internet stranica s pedofilskim sadržajem pa se procjenjuje da je broj takvih stranica porastao za čak 70 posto u odnosu na lanjsku godinu.

Golema je razlika između broja djela seksualnog zlostavljanja djece koja su počinjena i onih koja su prijavljena. Statistike Državnog odvjetništva bilježe da broj prijava raste, pa je lani, u odnosu na 2002. godinu, broj prijavljenih slučajeva uvećan za 28 posto. U razdoblju od 1996. do 1998. godine podignuto je svega 27 prijava. Usporede li se te tri godine s posljednjih pet, kada su podnesene 892 prijave zbog seksualnog zlostavljanja djece, očigledno je kako se sve veći broj slučajeva prijavljuje. Ipak, tamna brojka koja bi upozorila koliko je u Hrvatskoj osoba spremno seksualnu pohotu zadovoljavati maltretirajući djecu i maloljetnike teško da će ikad biti otkrivena. To je Nacionalu potvrdila i Ljubica Matijević Vrsaljko, državna pravobraniteljica koja je na čelo te, u Hrvatskoj potpuno nove institucije, došla u listopadu prošle godine, nakon što je po uzoru na razvijene zemlje Europe, lani u lipnju donesen Zakon o pravobranitelju za djecu.

“Uzme li se u obzir podatak da je svaka treća žena i svaki peti muškarac u Hrvatskoj bio žrtva neke vrste spolnog nasilja, jasno je da govorimo o velikom broju ljudi, odnosno djece, koja su trpjela ili trpe zlostavljanje. Uz to, podaci o obiteljskom nasilju pokazuju kako je gotovo 20 tisuća djece bilo žrtvama nasilja u obitelji”, objašnjava državna pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević Vrsaljko, dodajući kako postojeći podaci jasno pokazuju da nasilje prema djeci, pa tako i njihovo seksualno iskorištavanje, poprima zabrinjavajuće razmjere.

No, kolikogod takvi slučajevi zgražavali javnost, seksualno zlostavljanje djece i dalje je tabu tema. “Ako se radi o teškom obiteljskom slučaju, nije korektno da se, prije no što je kriminalistička obrada uopće počela, slučaj iznese novinama. Možda to djelo nije ni počinjeno, a radi se o obiteljskim odnosima roditelja i djece i zato je to vrlo delikatno”, pravo na zadržavanje tajnosti, kad je o seksualnom zlostavljanju djeteta unutar obitelji, brani državna odvjetnica Božica Cvjetko. Ona je uvjerena da spoznaja djeteta kako je otac učinio nešto kažnjivo ostavlja jednake traume na obitelj čak i u slučaju da on eventualno to djelo nije počinio, kao i onda kada je djelo počinjeno. Problem je tek kako dokazati da je zlostavljač doista seksualno napastovao dijete kad u većini slučajeva ne postoje nikakvi fizički tragovi. To je ujedno i razlog zbog kojeg su od 892 prijave tek 392 predmeta završili osudom.

“Zlostavljači često imaju sličnu priču. Krene ‘naša mala igrica’ ili ‘naša mala tajna’ kad već obično počinje i diranje djeteta, masturbacijom djeteta i traženjem da dijete njega masturbira. Slijedi oralni seks, puno češće oralni seks, nego seksualni odnos. Svega u 30 posto slučajeva dolazi do seksualnog odnosa i penetracije. Zato liječnici griješe ako, kako bi dokazali djetetovu priču, pošalju žrtvu ginekologu. Ginekološki nalaz bude uredan i nikom ništa”, na besmislice koje se događaju u praksi usprkos pozitivnim zakonima upozorava Gordana Buljan Fander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Zakon, među ostalim, propisuje i obvezu profesionalca, bio on psiholog, socijalni radnik, liječnik, a posebno ako je liječnik, da prijavi sumnju na seksualno zlostavljanje jer će u suprotnom biti sankcioniran novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Zakon je odličan, kaže Gordana Buljan Flander, ali se ne primjenjuje.

“Osobno ne znam za slučaj da je protiv bilo kojeg stručnjaka koji radi s djecom podignuta kaznena prijava zato što nije reagirao, odnosno nije postupio prema zakonu i prijavio sumnju na seksualno zlostavljanje. Istodobno, šest stručnjaka iz moje klinike, koji su radili svoj posao u skladu sa zakonom i etičkim kodeksom struke, pozvani su na sud kao optuženi pa ustanova mora za svakog od njih plaćati posebnog odvjetnika. Zbog toga stručnjaci na edukacijama, koje organiziramo, dolaze s izjavama da ne žele prijavljivati sumnju jer ne bi htjeli pronaći bombu u dvorištu. Zapravo je to pouka stručnjacima – ne petljajte se u to”, ogorčena je ova doktorica psihologije zbog privatne tužbe koju je protiv stručnjaka njezine klinike podigao jedan otac optužen za zlostavljanje zbog njihovog nalaza, a potom oslobođen optužbi nalazom sudske vještakinje. Laici, kojima je teško shvatiti pravnoformalnu dimenziju ovog stručnog prepucavanja, mogu se tek zabrinuti jer dva tako potpuno različita nalaza, od dva pretpostavljeno vrsna tima, jasno govore o mogućnosti da je tek pitanje (ne)sretnog spleta okolnosti hoće li žrtva nakon mukotrpnog razvlačenja po institucijama od policije, socijalne službe, psihologa, odvjetnika, uopće dočekati pravdu. Moguće je, jednako tako, da nakon sramotnog priznanja bude i dodatno kažnjeno ne prođe li kao vjerodostojan svjedok vlastite nesreće. Situacija je za dijete, ali i za državne institucije, puno bezbolnija ako je zlostavljač netko nepoznat što, ako je pak vjerovati rezultatima istraživanja, nije čest slučaj.

“Čak četiri petine spolnih zlostavljača osobe su iz kruga djetetove obitelji ili druge djetetu bliske osobe. Samo u jednoj petini slučajeva radi se o potpunim neznancima. Uz to, istraživanja temeljena na policijskim statistikama za razdoblje od 1990. do 1998. godine pokazuju da se više od 50 posto slučajeva seksualnog zlostavljanja maloljetnika i djece odnosi na milovanje i oralno zadovoljavanje. Po strukturi djela tada slijede egzibicionizam s 25 posto, genitalni spolni odnos, dok je silovanje zabilježeno samo u jedan posto slučajeva. Moglo bi se reći da su seksualni zlostavljači u najvećem broju slučajeva članovi uže ili šire obitelji i osobe bliske djetetu. U pravilu ne primjenjuju fizičku silu, nego koriste odnos srodstva i povjerenja”, kaže državna pravobraniteljica za djecu.

Nedostatak fizičkih dokaza i sumnja u dijete kao vjerodostojnog svjedoka najčešći je uzrok zbog kojeg takve prijave padaju pred sudom. Slučaj petogodišnjeg djeteta koje je otac prisiljavao da ga oralno zadovoljava još jedan je od takvih brojnih slučajeva u kojima je jedini dokaz iskaz zlostavljanog dok zlostavljač, jasno, poriče bludne radnje.

“Tjerao me da njegovo spolovilo stavljam u usta. Ja sam držala zatvorena usta. On je ponovio, ja te volim, ja bih otvorila usta, onda bi ga on stavio i povlačio unutra van (pokazala olovkom). Vikao je ja tebe volim, onda bi mene lizao po spolovilu – bilo mi je ugodno i nelagodno. Osjećala sam i strah jer je on imao pištolj. Kad sam jedanput rekla da ću reći mami, rekao je ne smiješ reći mami, a bilo me je i sram”, ispričala je djevojčica, no hoće li to proći kao svjedočenje na sudu ovisi o brojnim čimbenicima

“Državni odvjetnik se mora pridržavati općih načela kako bi se zaštitilo i poštivalo pravo osumnjičenika na pošteno suđenje. Jedno od prvih općih načela, međutim, jest obazrivo postupanje prema djetetu. Treba voditi računa o tome da dijete može biti vjerodostojan svjedok. Zakon o kaznenom postupku kaže da su svi dužni prikupiti činjenice tijekom kaznenog postupka koje idu okrivljeniku u korist, ali koje mu idu i na štetu. Nadalje, postoje smjernice UN-a o poštivanju prava na pošteno suđenje zbog kojih mi ne možemo a priori, kad dobijemo predmet, reći: aha ta osoba je kriva”, tumači državna odvjetnica Božica Cvjetko, dok državna pravobraniteljica za djecu primjećuje kako kod reagiranja institucija redovito dolazi do delikatnih i bolnih situacija koje otežavaju položaj djeteta. Prva je takva nevjerica, a ona je najsnažnija u slučaju kada je zlostavljač član obitelji.

“Majke, odnosno supruge, često ne mogu prihvatiti da je njihov suprug zlostavljao kćer ili sina. U mojoj vlastitoj praksi u takvim sam situacijama od majki koje bi zapravo trebale štititi svoje dijete čula reakcije: ‘Ne vjerujem, on to nikada ne bi napravio’, a često kažu kako djeca sve izmišljaju jer su takvo što vjerojatno vidjeli na televiziji ili Internetu. Štoviše, često ni sami stručnjaci nisu dovoljno educirani za prepoznavanje oblika nasilja, jer na visokoškolskim ustanovama uopće nisu postojali kolegiji o seksualnom zlostavljanju djece. Tako niti ja na Pravnom fakultetu, osim najužih podataka u okviru kolegija kaznenog prava nisam posebno podučavana o široj fenomenologiji, tijeku i statistikama seksualnog nasilja prema djeci. To bi se definitivno trebalo promijeniti jer je iznimno važno da svi ljudi koji se bave problemom seksualnog zlostavljanja djece dobro poznaju pravni, ali i socijalni i psihološki aspekt ovog problema. Jedan težak problem kod spolnog zlostavljanja djece je i to što od faze počinjenja do faze otkrivanja prolazi puno vremena. Samo kada je riječ o jako nasilnom činu i kada je zlostavljač potpuno nepoznata osoba, dijete to obično prijavi, no kada je zlostavljač član obitelji ili djetetu bliska osoba obično se radi o dugoj povijesti zlostavljanja. Primjerice, jednu djevojčicu je ujak zlostavljao više od deset godina. I kada se ona jednog dana to odluči prijaviti, ta faza od samog početka zlostavljanja do prijavljivanja traje iznimno dugo i može se dogoditi da dođe i do zastare kaznenog postupka”, otkriva nove šokantne podatke iz prakse državna pravobraniteljica Ljubica Matijević Vrsaljko. Upravo kad je riječ o nasilju unutar obitelji, od presudne je važnosti hitnost postupka kako bi se dijete što prije udaljilo od zlostavljača i prestalo biti pod pritiskom rodbine i najbližih da povuče iskaz kako ne bi osramotilo obitelj.

“Primarno treba gledati najbolji interes djeteta, a mislim da je najbolje odmah poduzeti mjere obiteljskopravne zaštite. Treba voditi kazneni postupak i osuditi osobu koja je počinila kazneno djelo primjereno njegovom stupnju krivnje, a tu čovjek mora biti jako oprezan”, upozorava državna odvjetnica Božica Cvjetko. Prema statistikama hrvatskih županijskih sudova u razdoblju od 1996. do 1998. godine od 27 podnesenih prijava njih 25 je odluku državnog odvjetništva o predmetu čekalo manje od mjesec dana, ali od zaprimanja kaznene prijave, kad je dijete o zlostavljanju koje je doživjelo već razgovaralo s policijom, psiholozima i socijalnim radnicima, pa do nepravomoćne odluke suda, trebalo je proći minimalno tri do četiri mjeseca. Za to vrijeme zlostavljano dijete će možda imati sreće i ostati u domu s roditeljem koji ga nije zlostavljao. U suprotnom će, ako mu obitelj ne vjeruje, dijete završiti bilo u domu za nezbrinutu djecu, bilo kod udomitelja koji moraju biti pripremljeni na to da u kuću primaju traumatizirano dijete. Budući da su reakcije na seksualno zlostavljanje različite i kreću se od krajnosti u kojoj se dijete boji svakog kontakta s istim spolom zlostavljača, u većem su broju muškarci, do krajnosti u kojoj je dijete pretjerano seksualizirano pa zavodi svoje udomitelje. Jedna djevojčica nikad nije željela sjesti u krilo svojoj udomiteljici već isključivo udomitelju, pa ga je čak počela i maziti po intimnim dijelovima tijela kako bi na taj način zadobila njegovu pažnju i ljubav. Naime, iako većina odraslih na seksualno zlostavljanje djece i incest gledaju s gađenjem i užasom, djeca mogu biti zbunjena seksualnim ponašanjem odraslih kojima vjeruju, ali nemaju uobičajene procjene kao odrasli. Najbolje to potvrđuje priča zlostavljane djevojčice čiji je otac seksualno zlostavljao nju i njezinu prijateljicu.

“Stavljanje muške stvari u žensku i raditi sa mnom to prosto to nije smio raditi jer su to stvari nekulturne i to mala djeca ne smiju raditi. Ja se nisam mogla obraniti jer nisam znala što to znači i to je meni bilo udobno jer ja nisam znala što je to. Ja, kada sam bila s njim i kada mi je to radio, meni se je to sviđalo”, potresno je iskustvo što ga je ovo dijete, kao i svako koje se našlo u takvoj situaciji, moralo ponoviti bezbroj puta ne samo prije, već i tijekom suđenja bilo da odgovara na pitanja sudskom vještaku tijekom forenzičnog intervjua, bilo na sudskom svjedočenju iz zasebne prostorije u kojoj se njegov intervju sa stručnjakom prenosi u sudnicu video kamerom, a sva pitanja postavljaju preko suca koji ih prenosi psihologu tako da dijete nije svjesno da njegovu priču sluša veći broj ljudi, među kojima je i zlostavljač.

“Američko pravosuđe, ako postoji sumnja na seksualno zlostavljanje djeteta, omogućava da se odmah obavi forenzični intervju koji se snima i s djetetom su gotovi. Ono ne mora u beskraj ponavljati svoj iskaz, a na snimci također svi mogu vidjeti koliko je stručno forenzičan intervju obavljen”, o iskustvima stručnjaka sa zapada govori Gordana Buljan Flander koja je sedam godina koristila američku stipendiju i specijalizirala na području psihologije za zlostavljanu djecu. Da su upravo prva svjedočenja zlostavljane djece i najsnažnija, pristup je koji zagovara i državna pravobraniteljica Ljubica Matijević Vrsaljko.

”Želimo li pomoći zlostavljanoj djeci, naprosto moramo osigurati izuzetnu hitnost u procesuiranju takvih predmeta. Jer, statistike jasno pokazuju da, ako se predmet ne završi u roku od pet mjeseci od dana kada je dijete prijavilo slučaj, dijete ima samo deset posto šanse za oporavak”, kaže pravobraniteljica koja stoga podržava američku praksu koja bi ubrzala proces, a dijete poštedjela sekundarne viktimizacije koju doživljava ponavljajući traumatičnu priču.

Proživljenu dramu koja će na djetetu ostaviti posljedice za čitav život zlostavljač će u najgorem slučaju ‘platiti’ odsluženjem kazne zatvora šest godina, pri čemu različiti suci također primjenjuju vrlo različite kriterije. Tako će, recimo, 36-godišnji ekshibicionist koji se samozadovoljavao pred pet maloljetnih djevojčica za to biti kažnjen robijom od šest godina, jednako kao i počinitelj koji je u razdoblju od četiri godine u više navrata nad maloljetnicom počinio više kaznenih djela silovanja i bludnih radnji. Roditelji sirotice bili su alkoholičari te je ona dio djetinjstva provela u ustanovama socijalne skrbi. Ispodprosječnih je intelektualnih sposobnosti, odgojno i obrazovno zapuštena, hospitalizirana u dobi od 14 godina nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva. Samo četiri godine zaslužio je manijak koji je, u dogovoru s njezinim ocem, brutalno pretukao i silovao 15-godišnju djevojčicu udarajući ju čitavo vrijeme snošaja. Činjenica da će netko biti uvjetno osuđen ili zatvoren na par godina sigurno nije dovoljan motiv zbog kojeg bi se dijete mjesecima patilo obilazeći institucije. Činjenica je međutim kako zlostavljanje u djetinjstvu, posebno ako nije provedena odgovarajuća terapija ili je zlostavljanje ostalo tajnom, ostavlja trajne posljedice na emocionalan razvoj djeteta. Nedostatak samopoštovanja, te savjesti i nepoznavanja osnovnih socijalnih vještina tek su neke od posljedica zbog kojih mnoge žrtve zlostavljanja i sami u odrasloj dobi postaju zlostavljači. Oni ne uspijevaju povezati kako se osjeća njihova žrtva s vlastitim iskustvom, već ponavljaju nametnut im emocionalni obrazac kakav su naučili u djetinjstvu. Čest je slučaj da se seksualno zlostavljane djevojčice kad odrastu udaju za zlostavljača, a njihova seksualno zlostavljana braća i sami postaju zlostavljači. To se naziva fenomenom transgeneracijskog prenošenja nasilja, začaranog kruga iz kojeg je moguće pobjeći samo otkrivanjem mračne tajne uz podršku obitelji ili barem savjesnih stručnjaka.

“Istraživanja pokazuju da zlostavljači, a u to sam se, radeći s njima u Americi, bila u prilici i klinički uvjeriti, da je 70 posto njih seksualno zlostavljano u djetinjstvu. No, to su retrospektivne studije, dakle kad upitnike popunjavaju danas već odrasle osobe. Ako pak uzmemo djecu koja su zlostavljana, pa ih pratimo do odrasle dobi, svega 30 posto njih postali su i sami zlostavljači. Zato je vrlo važno da s tom djecom radimo, jer ožiljak će im sigurno ostati, ali kroz terapiju rana će zarasti i dijete će naučiti živjeti s tim što mu se dogodilo, a ne da kompulzivno ponavlja ono što je sam doživio u djetinjstvu”, kaže Gordana Buljan Flander. Upravo u tom smislu osuda jednog ili tisuća pedofila neće bitno popraviti opću sliku. Konačno, kako je upozorila državna odvjetnica Božica Cvjetko, ne mogu se sve osobe optužene za seksualno zlostavljanje djece ni smatrati pedofilima u onom, kako je naglasila, sudsko–medicinskom smislu. Pedofilima se smatraju samo oni zlostavljači kojima je dijete primarni seksualni objekt. Pedofili ne samo da preferiraju djecu, već i djecu određene dobi i spola, a faktor koji pridonosi ovom tipu seksualnog uzbuđenja obično je traumatsko seksualno iskustvo u ranom djetinjstvu.

Najgora vrsta zlostavljača jesu oni kojima je dijete jedan od mnogih seksualnih objekata, a njihovo seksualno ponašanje uključuje i silovanje odraslih osoba, promiskuitet s odraslim osobama, egzibicionizam, voajerizam, sadomazohizam, sodomiju i ostalo. Konačno, postoje i zlostavljači koji imaju normalnu seksualnu preferenciju prema odraslima, ali reagiraju seksualnim uzbuđenjem na djecu u određenim uvjetima. Da bi pedofilske fantazije ove grupe prerasle u pedofilsko ponašanje, moraju biti zadovoljena četiri uvjeta. Prvi je da odrasla osoba osjeća emocionalno zadovoljstvo biti s djecom, kako to prilično plastično opisuje slučaj pop ikone Michaela Jacksona koji je, zbog svoje ljubavi prema dječjem društvu, već nekoliko puta optuživan za pedofiliju. Zatim da odrasla osoba ima fiziološku reakciju potaknutu prisustvom djeteta, poput erekcije. Zatim, ako odrasla osoba nije u stanju zadovoljiti svoje potrebe u relaciji s drugom odraslom osobom i pritom ima lošu kontrolu impulsa ili koristi alkohol i drogu kako bi se ohrabrio da učini što je naumio, tragedija je umalo pa neumitna.

Istraživanje 86 počinitelja kaznenog djela zlostavljanja osuđenih na području Zagrebačke županije daje također zanimljive podatke. Najbrojniji su osuđeni počinitelji, njih 86 koliko ih je obuhvatilo istraživanje, u dobi od 31 do 50 godina. Čak 44 posto njih već je ranije bilo suđeno zbog kaznenog djela slične naravi, njih gotovo 48 posto ima psihijatrijsku dijagnozu, 15 posto je mentalno retardirano, a 25 posto prekomjerno pije.

“Kod nas ne postoji sustavno liječenje pedofilije, a to je šteta jer svjetske statistike kažu da će, ako ih se liječi istovremeno sa služenjem kazne zatvora, nakon trogodišnjeg tretmana svega sedam posto njih ponoviti djelo. Koji izađu iz zatvora bez liječničkog tretmana, u čak 40-70 posto slučajeva vratit će se u zatvor zbog ponovnog seksualnog zlostavljanja djece”, kaže Gordana Buljan Flander, a potvrđuju to i zagrebački podaci.

“Zakonodavac, međutim, nije uredio pitanje psihosocijalnog tretmana u zatvorima, za trajanja zatvorske kazne”, upozorava državna odvjetnica Božica Cvjetko. Shodno tome nije postavljeno ni pitanje financiranja takvog tretmana.

“Krasno je imati ovakve zakone, oni su zapravo izuzetno dobro napisani, ali vi morate znati tko i gdje će to provoditi te tko će to financirati. Osim toga jako je teško raditi s nasilnikom”, na neke otegotne okolnosti u primjeni pozitivnih svjetskih iskustava upozorava Božica Cvjetko. Upravo zbog nedostatka novca koji bi se u takve projekte uložio te našim stručnjacima – psiholozima, defektolozima, socijalnim radnicima, policiji, odvjetnicima, psihijatrima i pedijatrima – nedostaje dodatne edukacije. Tek sramežljivo počeo se prikupljati novac za znanstvena istraživanja, anonimne ankete, snimanje stanja kako bi se moglo raditi i na prevenciji. Nedostatak novca razlogom je što u školama više ne postoje psiholozi kojima bi se djeca sa svojim problemima mogla obratiti.
“Umjesto da sad ulažemo u mentalno zdravlje djece zapošljavajući stručnjake, mi smo odlučili štedjeti na djeci, a poslije ćemo naći novca za one koji budu problematični, delikventni, za njihove opservacije, pa za domove, psihijatrijsko liječenje, dane bolovanja… Sve to doći će nas skuplje nego da sad uložimo u tu djecu”, vapi Gordana Buljan Flander. Kliko je Hrvatska u stanju planirati tako dugoročnu strategiju sa svojim ograničenim sredstvima, najbolje govori podatak da u čitavoj zemlji, na milijun i dvjesto tisuća djece, u zdravstvu s djecom radi tek 20-ak psihologa.

Katolička nadbiskupija bankrotirala zbog odšteta djeci koju su zlostavljali svećenici

U lipnju ove godine zabilježen je prvi slučaj bankrota jedne katoličke nadbiskupije koja je objavila da odlazi u stečaj zbog desetaka slučajeva svećenika koji su zlostavljali djecu. Riječ je o biskupiji u američkom gradu u Portlandu od koje žrtve svećenika pedofila sudskim putem potražuju odštetu u visini 160 milijuna dolara. Dotična crkva uspjela se nagoditi s 53 osobe koje su prijavile da su ih tamošnji svećenici seksualno zlostavljali, plativši svakoj od njih milijun dolara odštete. No zbog novih odštetnih zakona portlandska katolička biskupija objavila je bankrot, a isto će navodno uskoro napraviti u nadbiskupije u Dallasu, Bostonu i Arizoni.

POZNATI PEDOFILI
Seksualno zlostavljanje djece i distribucija dječje pornografije nije zaobišlo svijet slavnih. Najglasnije optužbe za pedofiliju u showbusinessu usmjerene su k takozvanom kralju popa Michaelu Jacksonu koji uporno opovrgava da je na svom imanju Neverland seksualno iskorištavao dječake koje je ondje ugostio. Garyja Glittera, zvijezdu glam rocka, Velika Britanija prognala je izvan svojih granica kada se 1997. godine otkrilo da je ekscentrični rocker na svom osobnom računalu pohranjivao stotine fotografija i filmova dječje pornografije. Američki R’n’B pjevač R Kelly u svojim je bolesnim sklonostima otišao puno dalje. Otkriven je kada je list Chicago Sun-Times objavio priču o postojanju 26-minutnog videozapisa koji prikazuje Kellyja kako spolno opći s 14-godišnjom djevojkom, a potom i mokri po njoj.
Nakon objavljivanja šokantne snimke u njegovu je domu policija pronašla cijelu kolekciju seksualnih fotografija jedne maloljetne djevojke, a sve je završilo na sudu pred kojim se R Kelly i danas suočava s 21 točkom optužnice za dječju pornografiju i mogućom kaznom zatvora do 15 godina. Kada je britanska policija u siječnju 2003. godine pokrenula istražnu akciju Ore, usmjerenu protiv pedofila i ‘dilera’ dječjih pornografskih materijala putem Interneta, među 1500 uhićenih našao se i frontman slavnog rock benda The Who Pete Townsend. Otkriveno je da je slavni rocker kreditnom karticom plaćao gledanje dječjih pornografskih filmova na Internetu. Iako je priznao krivnju, opravdavajući se činjenicom da je kao dijete i sam bio zlostavljan, Townsend je oslobođen optužbi. Uvjetnom kaznom zatvora od pet godina zbog fotografiranja 14-godišnjaka dječaka kažnjen je holivudski glumac Jeffrey Jones, a njegov kolega Paul Reubens tek očekuje suđenje zbog posjedovanja dječje pornografije koju je policija otkrila u njegovom domu.