Lance Armstrong u ovom je trenutku možda najbolji, najmoćniji, u svjetskim razmjerima najuspješniji američki sportaš, ali većina Amerikanaca za Armstronga nikada nije čula, jer se bavi sportom koji u SAD-u ima relativno malo poklonika.Lance Armstrong u ovom je trenutku možda najbolji, najmoćniji, u svjetskim razmjerima najuspješniji američki sportaš, ali nije najpopularniji. Neki Amerikanci znaju za njega, neki znaju i za njegovu životnu dramu, koja njegovim sportskim uspjesima daje posebno značenje, ali većina Amerikanaca za Armstronga nikada nije čula, jer se bavi sportom koji u SAD-u ima relativno malo poklonika. Da je Armstrong uspjeh postigao u košarci, bio bi popularniji od Michaela Jordana, a da je to postigao u atletici, bio bi slavniji od Carla Lewisa. No on je svoje uspjehe postigao u biciklizmu, koji se u SAD-u jedva i smatra ozbiljnijim sportom, ali je u nekim dijelovima Europe, posebno u Francuskoj i Italiji, najpopularniji sport, popularniji i od nogometa.

Ove je godine Armstrong šesti put za redom pobijedio na najpoznatijoj i najtežoj biciklističkoj utrci na svijetu, Tour de Franceu, te tako postao najuspješniji biciklist u povijesti te utrke. Dosad se najuspješnijim biciklistom u povijesti Toura smatrao Španjolac Miguel Indurain, koji je početkom 90-ih pet puta za redom pobijedio na Touru. Samo su još trojica biciklista u više od 100 godina dugoj povijesti te najveće svjetske biciklističke utrke uspjeli pet puta pobijediti, Belgijanac Eddie Mercx i Francuzi Jacques Anquetil i Bernard Hinault, ali njima to nije uspjelo kao Indurainu pet puta i Armstrongu šest puta – za redom.

Najviše fascinira to što je Armstrong te pobjede ostvario nakon što se izliječio od raka, jer prije nije bio tako dobar sportaš. Armstrong se rodio 18. rujna 1971. u gradiću Planou u američkoj saveznoj državi Teksas. Mladost je proveo u predgrađu teksaškog velegrada Dallasa, a podizala ga je sama majka Linda, koja se dva puta udavala i dva puta razvodila. Kao i mnogi drugi mladići iz skromnih obitelji Armstrong se odlučio afirmirati u sportu, pa se počeo baviti triatlonom, u kojem se sportaši natječu u trčanju, plivanju i biciklizmu. Bio je u tome jako dobar pa je u toj disciplini postao profesionalni sportaš sa samo 16 godina. No ubrzo je ustanovio da ga biciklizam zanima više od trčanja i plivanja, pa se potpuno posvetio tom sportu.

Mnogo je vježbao, pa su počeli stizati i prvi rezultati. Godine 1991. postao je amaterski prvak SAD-a, te je pobijedio u nekoliko amaterskih etapnih utrka, no na Olimpijadi u Barceloni 1992. bio je tek 14., što ga je jako razočaralo. Sljedeće godine pobijedio je na svjetskom biciklističkom prvenstvu u Oslu, a 1994. na nekim profesionalnim utrkama u Europi. Na Olimpijadi 1996. u Atlanti bio je dvanaesti, što je smatrao neuspjehom, ali je te godine potpisao izvanredno povoljan profesionalni ugovor s francuskim biciklističkim timom Cofidis za 600.000 dolara godišnje. To mu je trebalo olakšati pripreme za sljedeće velike utrke, posebno za Tour de France, na kojem je do tada već bio nastupio četiri puta bez ikakva uspjeha, jer je tri puta odustao, a jednom došao tek 36. Odlučio se posebno koncentrirati na tu utrku, jer se jedino po njoj mjeri tko je koliko dobar biciklist u svjetskim razmjerima.

No u listopadu 1996. Armstrongu je dijagnosticiran rak testisa, koji se proširio na mozak i pluća. Liječnici su mu dali tek 50 posto izgleda da će preživjeti. Odmah je operiran, a nakon toga krenuo je na intenzivnu kemoterapiju, i taj je tretman dao rezultata. Već u veljači 1997. liječnici su ustanovili da se bolest čudesno povukla, ali su ga upozorili da mora nastaviti s terapijom, kako se ona ne bi vratila. Armstrong se liječio cijelu godinu, a bilo mu je tako dobro da se početkom 1998. odlučio vratiti biciklizmu. Kada je dijagnosticirano da ima rak, vodstvo dotadašnjeg njegova tima Cofidis ponijelo se ružno prema njemu. Raskinuli su s njim ugovor, pa je morao tražiti novi tim. Primili su ga u U.S. Postal, ali za bitno manju plaću od samo 200.000 dolara godišnje, 400.000 dolara manje nego što je prije dobivao. Armstrong je 1998. nastupio u nekoliko manjih utrka, te se 1999. prijavio za Tour de France. Nitko nije računao da bi on mogao nešto napraviti.

Svi su bili uvjereni da će te godine ponovno pobijediti ili Nijemac Jan Ullrich, pobjednik 1997., ili Talijan Marco Pantani, izvanredan penjač, koji je 1998. spektakularnim pobjedama na brdskim etapama u Pirenejima i u Alpama uvjerljivo trijumfirao, ali je poslije suspendiran zbog dopinga, te je od droge nedavno i umro. No Armstrong je poveo od početka, povećavao je svoju prednost, istaknuvši se i u etapama na kronometar, a posebno u brdskim etapama u Alpama i na Pirenejima. Pobijedio je s prednošću većom od sedam minuta ispred drugoplasiranog Švicarca Alexa Zullea. Slijedile su potom pobjede, svaki put s prednošću više od šest minuta. Armstrong je 2000. ponovio pobjedu, a 2001. pobijedio treći put na Touru, te je tako izjednačio najbolji rezultat jednog Amerikanca, jer je prije njega krajem osamdesetih Greg LeMond tri puta pobijedio u toj utrci. No već ga je sljedeće godine nadmašio, a 2003. se izjednačio s Indurainom. U međuvremenu se 1998. oženio, te potom dobio troje djece, a 2001. liječnici su rekli da se potpuno izliječio od raka.

Prošle godine Tour je bio posebno uzbudljiv jer je Armstrong bio bolji od Ullricha za samo jednu minutu. Neizvjesnost tko će pobijediti trajala je do posljednje etape, pa se utrka razlikovala od prijašnjih, kada je Armstrong osiguravao pobjedu velikom prednošću mnogo prije kraja. Te je godine bilo tako uzbudljivo jer se Ullrich pripremio bolje nego ikada. On se biciklizmom počeo baviti još kao dijete u nekadašnjem DDR-u u sklopu istočnonjemačkog sportskog programa posebne selekcije djece, te strogog sportskog režima za najtalentiranije od najmlađih dana. Ullrich je lako prebrodio ujedinjenje Njemačke 1989. i ukidanje prijašnjeg sportskog režima, te je postao vrhunski biciklistički profesionalac, čija bi karijera bila još bolja da neko vrijeme nije bio diskvalificiran zbog uzimanja nedopuštenih sredstava.

Ullrich na Touru 2003. nije dopuštao Armstrongu da se odviše odvoji od njega, tražeći svoju šansu u brdima, jer je i on izvanredan penjač. On je u prvoj pirenejskoj etapi uspio smanjiti Armstrongovu prednost na samo petnaestak sekundi, te je izgledao tako moćno da su mnogi predviđali da će Ullrich u najtežoj pirenejskoj etapi, koja završava penjanjem na planinski vrh Luz Ardiden, poraziti Armstronga i doći na vrh. Armstrong je uspijevao kontrolirati utrku, te nije dopuštao da mu Ullrich pobjegne. Tada se zbio ključan događaj. Na početku najtežeg uspona prema cilju biciklisti su prolazili između brojnih gledatelja koji su ih bodrili. U jednom trenutku Armstrong je zakvačio svojim upravljačem torbu jednoga gledatelja i pao, a Španjolac Ibam Mayo pao je preko njega. Ostali biciklisti, među njima i Ullrich, nastavili su vožnju i tu je Ullrich mogao steći odlučujuću prednost koju Armstrong nakon pada više ne bi mogao nadoknaditi. No Ullrich se pokazao velikim sportašem. Nagovorio je sve vozače iz svoje grupe da uspore, pričekaju Armstronga da se podigne i da ih sustigne, kao što je i Armstrong učinio u jednoj etapi 2001. kada je Ullrich pao. Armstrong ih je sustigao, a nekoliko minuta kasnije umalo je opet pao, no uspio se održati.

Neki psiholozi tvrde da je sve to toliko potreslo Armstronga da je on nakon pada odlučio tu pokušati riješiti utrku, pa se dogodilo nešto neočekivano. Umjesto da u toj etapi Ullrich pokuša bijeg, u bijeg je nekoliko minuta kasnije krenuo Armstrong, te energično vozio prema vrhu brzinom koju nitko, pa ni Ullrich, nije mogao postići. Povećao je svoju prednost na više od jedne minute, što mu je bilo dovoljno za konačnu pobjedu, to više što je u pretposljednjoj etapi na kronometar, u kojoj je Ullrich imao posljednju šansu da ga dostigne, po kišnom vremenu Ullrich pao. Na kraju se morao zadovoljiti drugim mjestom.

Očekivalo se da će se njihov dvoboj ponoviti na ovogodišnjem Touru za koji su se obojica odlično pripremili, no to se nije dogodilo. U prvom dijelu ovogodišnjeg Toura, dok se utrka vozila po nizinskom području, Armstrong se držao rezervirano, pa je većim dijelom “žutu majicu” prvoga u poretku nosio Francuz Thomas Voeckler. No kada su biciklisti stigli u Pireneje, Voeckler je izgubio prvo mjesto, jer su u tamošnje dvije etape briljirali Armstrong i talijanski vozač Ivan Basso, koji su obje vozili zajedno – u prvoj je u sprintu pobijedio Basso, u drugoj Armstrong, koji je preuzeo “žutu majicu”, jer je u prethodnim etapama na kronometar bio bitno bolji od Bassa. U Alpama je Basso pokušao slijediti Armstronga, ali nije uspio, pa je Armstrong bio najbolji u još šest etapa, te uvjerljivo na kraju pobijedio s više od šest minuta prednosti ispred drugoplasiranog Andresa Klodena, koji je u pretposljednjoj etapi nadmašio Bassa. Ullrich je završio četvrti. Armstrong je u drugoj polovici utrke bio u tolikoj prednosti da je sama utrka postala nezanimljiva, a on je mogao izgubiti samo da je pao.

To mu se umalo dogodilo na jednoj od posljednjih etapa, kada se u Alpama vozilo na kronometar penjući se na biciklistički vrh Alpe d’Huez. Tu je kratku etapu pratilo oko milijun gledatelja, koji su stajali uz cestu u punoj duljini etape. Kod ovakvih etapa na kronometar vozači se kreću individualno, startaju jedan iz drugog u razmaku od minute. Gledatelja je bilo toliko da su vozačima ostavili samo uski koridor u sredini ceste. Posebno je uzbuđenje nastalo kada je kao posljednji vozio Armstrong, jer se jedva probijao između gledatelja. Nakon utrke izjavio je da se bojao da će ga neki od navijača srušiti, te je zatražio od organizatora da sljedeće godine drukčije organiziraju ovakve etape na kronometar.

Armstrong se tijekom ove utrke nije koncentrirao samo na svoje najopasnije rivale Ullricha, Klodena i Bassa, nego i na jednog vozača koji mu nije bio neposredan konkurent, ali kojem se želio osvetiti. To je bio talijanski vozač Filippo Simeoni, vrstan vozač koji se prethodnih godina istakao u nekim utrkama, ali koji je bio u središtu skandala 2001., kada je optužen da se tijekom dotadašnjih utrka dopingirao. On je to na disciplinskom suđenju u Italiji priznao, ali se dogovorio s tužiteljima da će otkriti tko mu je davao drogu, a za uzvrat dobiti kratku kaznu od samo četiri mjeseca zabrane nastupa. On je za to optužio sportskog liječnika Michelea Ferrarija iz talijanskoga grada Ferrare.

To je razbjesnilo Armstronga, koji je u to vrijeme počeo surađivati s Ferrarijem, pa je tada pala sumnja na njega da i on uzima doping. Armstrong je zbog svojih senzacionalnih rezultata sigurno jedan od najčešće testiranih sportaša na svijetu, a svi testovi bili su negativni. No on Simeoniju nikada nije oprostio što je rekao, a čak ga je u nekim intervjuima nazvao lažljivcem. Simeoni je najavio da će ga nakon ovog Toura tužiti sudu zbog klevete. Mržnja između njih dvojice je ogromna, a koliko Armstrong sve to shvaća osobno vidjelo se i na ovoj utrci. Simeoni je već od samog starta jako zaostao, te nije imao nikakva izgleda da se umiješa u borbu za pobjednika. No u ovakvim utrkama i slabije rangirani vozači žele postići neki etapni uspjeh, pa u ravničarskim etapama nastoje pobjeći glavnoj grupi gdje su najbolje rangirani vozači, koji ih najčešće puštaju. Simeoni je bio takav vozač, pa je i on u 18. etapi pokušao pobjeći s grupom slabijih vozača kako bi je pokušao osvojiti. Iako ga taj bijeg ni najmanje nije ugrožavao, čim je čuo da Simeoni bježi, Armstrong je pojurio za Simeonijem, povukao sa sobom i ostale vozače, te onemogućio njegov bijeg. To se ponovilo i tri etape poslije, samo što su tada taj bezazleni bijeg onemogućili Armstrongovi kolege iz tima U.S. Postal. Na kraju je Simeoni završio utrku na 118. mjestu sa 2 sata i 56 minuta zaostatka za Armstrongom.

Bio je to još jedan razlog zbog čega se o Armstrongu ove godine dodatno pisalo. On se u međuvremenu razveo, te se na Touru pojavio s novom djevojkom, pjevačicom Sheryl Crow, a ona je izazvala veliku pozornost jer je i ona slavna, u SAD-u možda i slavnija od njega.