Objavljeno u Nacionalu br. 454, 2004-07-27

Autor: Iva Koerbler

INTERVIEW

Vinko Penezić i Krešimir Rogina - hrvatski arhitekti na Venecijanskom bijenalu

Arhitekti Vinko Penezić i Krešimir Rogina, dobitnici prestižnih nagrada u Japanu, projektanti bazena Mladost u Zagrebu, stanova za stradalnike Domovinskog rata u Vukovaru i scenografije za Dnevnik HTV-a govore o Bijenalu arhitekture u Veneciji na koji su pozvani, divljoj gradnji na hrvatskoj obali, vilama novih bogataša te neboderima i Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Arhitektonski dvojac Vinko Penezić i Krešimir Rogina, koji se godinama uspješno bavi arhitektonskom teorijom i praksom, sudionici i pobjednici prestižnih međunarodnih arhitektonskih natječaja u Japanu i dobitnici hrvatskih arhitektonskih nagrada.Arhitektonski dvojac Vinko Penezić i Krešimir Rogina, koji se godinama uspješno bavi arhitektonskom teorijom i praksom, sudionici i pobjednici prestižnih međunarodnih arhitektonskih natječaja u Japanu i dobitnici hrvatskih arhitektonskih nagrada.Arhitektonski dvojac Vinko Penezić (Zagreb, 1959) i Krešimir Rogina (Rijeka, 1959), koji se godinama uspješno bavi arhitektonskom teorijom i praksom, sudionici i pobjednici prestižnih međunarodnih arhitektonskih natječaja u Japanu i dobitnici hrvatskih arhitektonskih nagrada, dobili su poziv za sudjelovanje na izložbi glavnog selektora i direktora ovogodišnjeg Bijenala arhitekture u Veneciji, Kurta W. Forstera, koji se za kritičare i novinare otvara 9. rujna, a za javnost 12. rujna. Od 7. do 14. kolovoza u Grožnjanu, nakon desetak godina stanke, ponovno pokreću međunarodni simpozij s arhitektonskom radionicom s temom “Teorija i oblikovanje u digitalnoj eri”, na kojem će se okupiti mnogo zanimljivih gostiju. Penezić i Rogina nazivaju sebe arhitektima opće prakse, pa se tako u njihovu opusu mogu naći i dizajnersko-scenografski projekti od Kviskoteke (1994.), Dnevnika na HTV-u (2000.) pa do interijera poznate zlatarnice Križek (1998.) i uređenja atrija Plivina Centra za farmaceutska istraživanja u Zagrebu (2002.).

'Za divlju gradnju najučinkovitiji je dinamit, a ako je prečvrsta, treba zasaditi bršljan'NACIONAL: Kako to da ste baš vi pozvani u Veneciju?
Penezić: Dosad se arhitektura u Veneciji prezentirala svake četiri godine a od prošle, 8. izložbe, uspostavljen je bijenalni ritam. Ove je godine izbornik Bijenala Kurt W. Forster, svjetski priznati teoretičar i povjesničar arhitekture, a tema koju je zadao je “Metamorph”. Iz njegova pozivnog pisma vidi se da je odabrao temu kojom želi napraviti presjek promjena u arhitekturi u zadnja tri desetljeća. Forster jako dobro prati što se zbiva u svijetu arhitekture, a nas je pozvao da u društvu vodećih svjetskih arhitekata, u sekciji “Surfaces” (“Površine”) izložimo pod naslovom “Absolute Internet” naš projekt nagrađen u Japanu na natječaju časopisa Shinkenchiku (Japanski arhitekt).
Rogina: To je prvi put da selektor Bijenala pozove nekog hrvatskog arhitekta u vlastitu selekciju. Ne poznamo Forstera od ranije, tako da je taj poziv došao kao deus ex machina.

NACIONAL: Zašto radite u tandemu?
Rogina: Na Arhitektonskom fakultetu okupila se grupa tadašnjih studenata oko određenih projekata pa smo čak počeli raditi i natječaje. To su bili zalogaji teško izvedivi za jednog čovjeka. Vremenom se grupa osula, a mi smo 1979. nastupili s prvim zajedničkim radom i do danas opstali. Drugo što je važno su afiniteti koji se odmah vide i prepoznaju, a treće bitno za rad u tandemu je različitost karaktera. Nismo se nikada još posvađali oko dvije stvari oko kojih se muškarci najčešće svađaju, a to su novac i žene.

NACIONAL: Kako dijelite poslove u projektiranju i gradnji?
Rogina: To je teško reći, nema pravila u smislu da jedan radi tlocrt, a drugi fasadu. Ovisi o trenutnoj inspiraciji i ideji, što kome bolje krene. Jednom ja pišem tekst, Vinko skicira, i obratno. U svakom projektu smo obojica prisutna, a čak i da jedan nije, uvijek bismo to potpisali kao Penezić&Rogina.

NACIONAL: Redakcija časopisa Čovjek i prostor, u kojoj su osim vas bili Maković, Galović, Mucko i Bešlić, smijenjena je 2000. jer ste u satiričnoj rubrici “Komisija za prelijepo” istaknuli kao nakazni kič kuće novih bogataša. Je li to bio početak stanovita animoziteta kolega prema vama?
Penezić: Animozitet prema nama počeo je 1984. kada smo s 25 godina, kao tek završeni arhitekti, dobili prvu nagradu u Japanu i prvu nagradu za plivalište Mladosti na Savi, koje se trebalo graditi za Univerzijadu 1987. Takvu priliku većina arhitekata kod nas nikada ne dočeka. Zaslužili smo animozitet kolega svojom navodnom drskošću, jer smo smatrali ako smo talentirani, da ne trebamo čekati dvadeset godina u redu da dobijemo priliku za rad. Nismo željeli biti mladi perspektivni arhitekti s 40, 50 godina, koji iza sebe nemaju ni jednu kuću. Ostali smo u tome osamljeni, i od tada se borimo sami. Nismo postali taoci nikakvih grupacija, struja ili institucija, još uvijek imamo slobodu djelovanja. To je ključ naše današnje pozicije i uspjeha.

Rogina: Naš cilj s ČIP-om nije bilo prokazivati kolege, već ukazati na gubitak visokoga standarda obiteljske izgradnje uspostavljen u Zagrebu između dva svjetska rata. Bilo bi logično, s razvojem nove države, da je ta linija nastavljena. No dogodila se katastrofalna dekadencija, na žalost i u sakralnoj arhitekturi. Htjeli smo ukazati na taj neukus. Najviše nas je zapanjilo odsustvo generacijske podrške, jer smo svoje uspjehe u početku smatrali generacijskim uspjesima. Generacija se mahom opredijelila za sitna paktiranja s tehnobirokratskim vragom, i ta su ih sitna paktiranja ipak na kraju koštala prave kreativnosti.

Penezić: Što se tiče “Komisije za prelijepo”, neki su nam zamjerili satiričko-kritički odnos prema arhitektonskoj stvarnosti. Tobože, zašto smo odabrali satiru umjesto ozbiljnih analiza i znanstvenog pristupa. Situacija oko nas bila je toliko nakaradna i groteskna da je jedini pravi odgovor bila satira. Uvjeren sam da smo pravilno postupili, i da je to sjajan primjer kritike jednog vremena i stanja u arhitekturi. I danas sve potpisujem što smo tada objavili, iako je to bio povod za našu smjenu.

Rogina: To je bila neviđena hajka! Arhitektonski kvaziestablišment najviše je zaboljelo što je javnost doznala za to. Arhitektura bi po njima trebala biti nježna biljčica koja se pažljivo zalijeva u tišini, u nekakvim staklenicima, o kojoj se ne bi smjelo previše diskutirati u javnosti, pogotovo kritički.

Penezić: Po njima bi trebalo pokazivati samo 1 posto lijepih primjera, a 99 posto smeća, odnosno izgrađene stvarnosti, gurati u tišini pod tepih. Jako smo se iznenadili kada smo saznali da iza tih kuća stoje neke kolege od imena. To je bilo poražavajuće za struku, ali je i značilo da smo pogodili u sridu.

NACIONAL: Zašto ste sudjelovali na japanskim natječajima?
Penezić: Od početka smo smatrali da je za nas jednako važno prethodno promišljanje koliko i oblikovanje i kreiranje. Za proces stvaranja treba imati teoretsku podlogu. Upravo su ti natječaji, na koje redovno apliciramo od 1984., pružali takvu mogućnost. Japanska arhitektonska revija Shinkenchiku godinama raspisuje natječaje s interesantnim temama iz područja teorije arhitekture, a 1984. privukla nas je tema kako će izgledati arhitektonski stil početkom 21. stoljeća. No nismo se bavili stilom i oblicima, već smo htjeli proniknuti u zakonitosti arhitektonskog razvoja kroz povijest kako bismo otkrili pravila koja bi mogla vrijediti za budućnost. Dakle, principi i procesi, a ne vokabular.

Rogina: Prvo bi trebalo reći što je to što nas je formiralo kao arhitekte. Školovali smo se u jeku postmoderne, koja je danas na zlu glasu, ali za nas je bila iznimno poticajna. Ona je značila kraj modernističkog razdoblja i signalizirala nama bliske promjene u svijetu i arhitekturi, jer smo po karakteru ljudi koji su spremni tražiti modalitete iskazivanja vlastitih vrijednosti i stavova, umjesto da slijepo pratimo ili slušamo institucionalne ili izvaninstitucionalne upute. Tu su bile i vrijednosti koje smo nosili kao pop generacija, što je bitno za naš rad. Nikada se nismo htjeli lišiti slobode, to nam je u karakterima. Slobode pojedinca, slobode nas kao tandema i slobode stvaranja.

Penezić: U Hrvatskoj je postmoderna donijela osim osjećaja slobode i procvat arhitektonskog pluralizma nakon ere modernističkog jednoumlja. Otvorila se mogućnost individualnih kreativnih izričaja koji se više nisu pokoravali nametnutim kanonima. To je imalo i negativnih posljedica, ali mi smo to prihvatili kao kreativni izazov. Mislim da je glavna značajka proteklog perioda, kojem i sami pripadamo, dobro definirana naslovom Forsterove izložbe.

Rogina: Postmoderna je donijela novi vokabular, što nam je bila odskočna daska. Vrlo smo brzo shvatili da je promjena prisutna i tako smo se prvi počeli baviti digitalnom arhitekturom, koja prodire u neistražene odaje tijela i uma. Prijelomna je bila 1990. kada smo u Japanu nagrađeni na natječaju za staklenu kuću za 2001., gdje smo već u naslovu rada “Staklena kuću za slijepog čovjeka” preokrenuli temu natječaja. Htjeli smo reći da postoje druge kakvoće materijala koje još nisu istražene.

Rogina: Život se uporabom digitalne tehnologije iznimno promijenio, a naša stvarnost je postala mnogo transparentnijom. Sfera privatnoga postala je javna, pogotovo utjecajem Interneta. Novi vid voajerizma susreće novi vid ekshibicionizma, i to će biti vidljivo u našem radu na Bijenalu. Kad surfate Internetom, kao da ste izašli na ulicu s crvenim svjetlima – svatko vas može dotaći, vidjeti, postajete pristupačniji no što ste bili ranije. I arhitektura bi se trebala mijenjati, ona mora rasti iz današnjeg života i percepcije svijeta oko nas.

Penezić: Transparentnost je došla s modernom arhitekturom kao odraz moralnih načela. Današnji pojam transparentnosti nešto je drugo, metafora otvorenoga društva kao opće kategorije. U projektu “Staklene kuće za slijepa čovjeka” htjeli smo pokazati kako je budućnost tog materijala u fenomenološkim kvalitetama. Staklena kuća je posrednik između onoga tko je nastanjuje i prirodnog okoliša što je okružuje, i ona može mijenjati atmosferu unutrašnjosti i prilagođavati se raspoloženju korisnika: staklena kuća je zapravo promjenjivi interaktivni okoliš.

NACIONAL: Tko su vam uzori među arhitektima?
Penezić: Za nas je još više od nekog arhitektonskog uzora bilo važno druženje i učenje od pokojnog profesora Radovana Ivančevića, iza kojeg je ostala velika praznina. Što se tiče modernista, prvo je ime bez dileme Stjepan Planić. Jedinstven je iz više razloga: bio je produkt ove sredine, snažni individualac koji je bio iznimno inovativan, nije nikoga kopirao. Arhitekt bi trebao biti multidisciplinaran i baviti se osim praktičnim radom i teorijom i pisanjem, a Planić je sve to pokrivao i bio iznimno društveno angažiran u jednom periodu.

Rogina: Planić je bio izvan institucija, to je jako bitno. Za nas je važan i uzlet hrvatske arhitekture šezdesetih i sedamdesetih godina, što smo otkrili kada je to osamdesetih godina bilo potpuno zanemareno i zaboravljeno. Prvi iskorak u tom smislu bilo je plivalište u Rijeci Vladimira Turine, pa Mutnjakovićevi luminokinetički projekti i eksperimenti. U tom kontekstu upoznali smo i Cedrica Pricea 80-ih godina u Grazu, koji je bio presudan za formiranje našeg arhitektonskog svjetonazora. No nismo precrtavali njegove zamisli i način crtanja, nego smo baštinili njegov pristup arhitekturi. Iako nemamo ništa protiv sempliranja arhitekture, to se već vidjelo na našem projektu plivališta Mladost u Zagrebu. Danas pitanje autorstva arhitekture s obzirom na Internet postaje pomalo besmisleno i upitno. Zgodno je kako ljudi na Internet stavljaju vrlo male sličice da ih netko ne bi kopirao. Zašto bi to radili? Pa ako smo već na toj štajgi koja se zove Internet i ako su ljudi zainteresirani za vaš rad, onda im dajte slike određene veličine koje će im pomoći u njihovim idejama, tlocrtima, tekstovima, razmišljanju. Smisao tog medija je upravo brzo i daleko korištenje.

NACIONAL: Koliko je japanska arhitektura utjecala na vas?
Penezić: Jako, jako mnogo. U Tokio smo prvi puta došli 1990. i taj je susret za nas neprocjenjiv. Bio je to sraz svjetova, možda najsnažnije iskustvo.

Rogina: Tada smo prvi puta naišli na globalizirani svijet. Mjerilo grada, dućani, ljudi koji su europeizirani, glavna ulica koja sliči na bečku Kärtnerstrasse, sve je to bilo vizualno snažno. To je bio prvi globalizacijski šok, očekivali smo ljude u kimonima.

Penezić: Promjene koje su se dogodile u Tokiju od 1990. do 2002., kada smo zadnji puta bili tamo, eksplozija je bez premca u svjetskim razmjerima. Tokio je već 1990. bio metropola 21. stoljeća. Ono što se danas kod nas događa tek u tragovima, to je tada tamo bilo evidentno. Neki kvartovi su se potpuno promijenili u dvije, tri godine. Tokio je grad koji stalno pulsira, u neprestanoj razgradnji i pregradnji, bez vremena za sazrijevanje, što sve više postaju današnje i buduće kondicije svjetskih gradova. Tamo se budućnost dogodila još 1990. a visoka tehnologija je u pozadini svega, što je važno.

Rogina: Kad smo se vratili iz Tokija, nismo nastavili tim putem kojim smo krenuli, jer je kod nas bjesnio rat. Naša duša nije mogla prijeći preko toga – da se nastavimo baviti visokotehnološkom, svjetskom arhitekturom, okruženi strašnom tragedijom. Odlučili smo ostati u Hrvatskoj, u situaciji kada je masa kolega otišla van. Iz te smo ljušture izašli tek 1995. kada smo napravili novi projekt za Tokio – muško-žensku kuću koja je tada i nagrađena. Godinu dana kasnije smo opet išli u Japan, ali s drugom percepcijom sebe kao arhitekata, arhitekture i okruženja. Ne može se raditi arhitektura, a da se ne gleda što se zbiva oko vas.

NACIONAL: Biste li pristali da imate bogata investitora koji vam uvjetuje neke promjene u izvedbi projekta?
Rogina: To je škakljivo pitanje. Nismo pobornici nečega što često rade znameniti arhitekti, čiji klijenti moraju živjeti u njihovim “skulpturama” u kojima nisu zadovoljni. Neka promjena projekata koja donosi naručitelju blagodat življenja i boravljenja u tom prostoru je dobrodošla. Drugo je kupovanje arhitekata koje se događa svaki dan na našim prostorima i kojemu smo svjedoci. Takvi arhitekti pokušavaju uvjeriti javnost da je ono što oni zbog novaca rade svojim klijentima zapravo jako lijepo i dobro. To ne, ali prilagođavanja naručitelju u izvjesnom smislu da: to je i smisao nastanjiva prostora.

Penezić: Bilo je situacija kada smo osvojili natječaj, a nakon toga ga nismo realizirali jer nismo prihvatili promjene koje je klijent tražio, a koje su zadirale u osnovnu ideju. Promjene su moguće sve dok ne zadiru u koncept, u protivnom to više nije taj projekt. Ako se od početka ne možemo naći s klijentom, bolje je da se odmah mirno raziđemo, a ne u svađi preko novina i sudova.

NACIONAL: Zašto ljudi zaziru od angažiranja arhitekata?
Penezić: Postoji predrasuda da su arhitekti jako skupi, da kompliciraju i da je arhitektonski projekt nešto što je zakonski nametnuto nužno zlo, a stvarno nepotrebno.

Rogina: Svi znaju zidati, zar ne? Isti ti ljudi koji znaju zidati neće pogriješiti pri kupnji auta jer su svjesni da moraju kupiti BMW ili Audi 8, ali dobrog arhitekta ne žele.

Penezić: To je odraz niske stambene kulture i općenito kulture prostora koja je kod nas na vrlo niskoj razini. Ljudi najmanje troše na ambijent u kojemu žive, na svoj prostor, a najviše na ono izvanjsko, na aute i krpice. Nije bitno u kakvom stanu stanuješ, već kakav auto voziš.

Rogina: To je sveopći “glamur: caffe”, kao paradigma kako bi 90 posto ljudi htjelo živjeti. Partyji, limuzine, krpice, i to je to.

NACIONAL: Kako biste riješili problem divlje izgradnje na obali?
Rogina: Dinamitom i bršljanom. Da parafraziram Franka Lloyda Wrighta: liječnici svoje greške sahranjuju, a arhitektima ne preostaje drugo nego da zasade bršljan. Arhitektura na našem prostoru je prečvrsta, pretvrda, premalo prilagodljiva, teško se uklanja, što je prvi ekološki princip. Dakle, bršljan.

Penezić: Jedno je bespravna gradnja, za koju je dinamit najučinkovitija metoda. Tu nema dileme i treba biti nemilosrdan. Ali postoji i podivljala gradnja gdje je sve legalno, ali se otelo kontroli jer nema urbanističkih planova i u metastazama se proširilo Hrvatskom. To je najopasnije. Država bi trebala poduzeti snažnu i široku akciju da se izrade kvalitetni prostorni planovi, koji bi bili razvojni, ali s jakom dozom zaštite i intaktnim zonama kako se prostor kao najvredniji nacionalni resurs ne bi brzo potrošio. Urbanizam je kod nas umro prije 15 godina. Sadašnji kaos u prostoru je rezultat toga.

NACIONAL: Što mislite o novom GUP-u u Zagrebu?
Rogina: GUP-u nedostaje provedbenih planova koji bi ga potvrdili ili demantirali, to je preduvjet za solidnu provedbu. Bojim se da opet ne dobijemo lokacijski urbanizam, samo u mnogo većemu mjerilu.

Penezić: Temeljni zagrebački problem je neadekvatna prometna infrastruktura, grad je postao neprohodan, nema propulzije, izostali su novi prometni koridori. Nema pravog rješenja javnog prometa, ni dugo najavljivane gradske željeznice, što je nužno za funkcioniranje grada takve veličine. To bi odteretilo centar, a periferija bi postala atraktivnija. Presudno za imidž grada su snažni urbani potezi, atraktivni javni objekti koji bi Zagrebu dali atribute metropole i modernog velegrada. Donji grad još uvijek nosi glavnu gradsku sliku, ali ona se potrošila i vapi za redizajnom.

NACIONAL: Jeste li za nebodere u centru Zagreba?
Rogina: Apsolutno da neboderima u Zagrebu, samo je pitanje kako i gdje.
Penezić: Ne znam tko je uopće nametnuo tu dilemu, normalno da sam za. Tipologija s kraja 19. i cijelog 20. stoljeća predstavlja budućnost svjetskih velegrada 21. stoljeća. To je jedini način kako riješiti pritisak na velike gradove. Pritom su ključna pitanja estetike i lokacije. Neboder ne smije biti locirani tako da zaguši gradski promet i mora biti savršeno oblikovan, jer predstavlja znak u prostoru. Po današnjim teorijama, neboderi bolje funkcioniraju i izgledaju kada su u grupi, kao klasteri, nego ako stoje pojedinačno.

Rogina: Drago mi je da sam u timu pri Gradskom zavodu za planiranje, vezano uz diskusiju i međunarodni skup o neboderima koji je bio u Zagrebu. Mogućnosti, pozicije i pravila građenja nebodera u Zagrebu naše je područje interesa, i nadam se da će naši zaključci biti uneseni u GUP, što je zapravo i bila cijela ideja.

NACIONAL: Kako biste intervenirali u slučaju Trga bana Jelačića?
Penezić i Rogina: Dinamitom i bršljanom.

NACIONAL: Što mislite o natječaju za Muzičku akademiju u Zagrebu?
Rogina: Dogodila se hajka oko nečega što je maligno samo po sebi. Ne bih nikada u takvom nečemu sudjelovao kao sastavljač programa, niti bih to žirirao, a još manje bih takav natječaj radio. Jedino što u cijelom procesu nije maligno jest činjenica kako je taj natječaj izlučio jednog vrhunskog zagrebačkog arhitekta, a to je Milan Šoštarić.

Penezić: Ne bih komentirao Šoštarićevo rješenje jer je on odličan arhitekt, ali ideja da se tamo napravi Akademija zaslužuje bršljan i točka.

Rogina: Mi smo od početka bili za to da Akademija bude predmet međunarodna natječaja i da treba biti na logičnoj poziciji, uz Lisinski, što je prirodna veza. Nekim politikantskim razlozima došlo je do ovoga danas, čemu je struka kumovala, proizvela taj natječaj i provela ga, a sada se najednom svi dižu i bune. To je ono maligno u hrvatskoj sredini. Rekao sam nekim arhitektima u lice: dragi dečki, opet ste se petljali s vragom i opet vas je opekao po prstima. Nije cilj sadašnje hajke da se provede natječaj na novoj lokaciji, već da se makne Šoštarić, koji očito nekima smeta. Namjere nisu plemenite. Lokacija je kriva i riječ je o tipičnom hrvatskom strahu da ništa ne smije biti izvan centra.

NACIONAL: Koje biste živuće arhitekte izdvojili po kvaliteti u Hrvatskoj?
Penezić: Za današnju hrvatsku arhitekturu važan je prodor prema van srednje generacije: Hrvoja i Helene Njirić, Gorana Rake, Randića i Turata i Nene Kezića. Od mlađih je tu studio 3LHD, a generacija najmlađih – Petar Mišković, Tomo Plejić i Lea Pelivan – se afirmirala kroz zadnji zagrebački salon i nju promovira teoretičar Krešo Galović, dok Helena Njirić vodi na Bijenale u Veneciju. Mnogi od njih dobili su mogućnost i pravo glasa kroz dobro zamišljen, ali ne uvijek dobro proveden program POS-a. Na žalost, neki ugledni hrvatski arhitekti pred kraj svojih karijera demantirali su mnogo dobrih stvari koje su radili, izvodeći vrlo diskutabilne projekte i zahvate na zahtjev investitora. Umjesto da su autoritetom, imenom i ugledom preodgojili klijente, što im ne bi bilo teško, oni su im podilazili i na taj način prodavali struku. Nije isto kada mladi arhitekt na početku karijere zbog egzistencije radi ustupke i kada profesor s fakulteta napravi takav gaf. To je negativan signal mladim arhitektima. Dakle, ako oni mogu, mogu i ja.

Rogina: Od starijih neobično cijenimo Velimira Neidhardta, koji upravo završava čudesnu zgradu Croatia osiguranja u Zagrebu, a onda Branka Kincla. Njegov pristup arhitekturi posebno cijenimo, iako nam se primjerice ne sviđa njegov stadion. No svatko ima pravo na pogrešku. Nezaobilazan je povjesničar i teoretičar Tomislav Premerl, a u kulturološkom smislu jako je važna uloga arhitekta Andrije Rusana i njegova projekta, časopisa Oris, kao i organiziranje “Dana Orisa” s gostovanjima i predavanjima velikih inozemnih arhitekata u Zagrebu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika