Najzanimljivije kod Lustiga ipak je razotkrivanje mentaliteta tipičnog hollywoodskog major producenta koji film primarno promatra kao industrijski proizvod namijenjen mediokritetskoj masi.51. izdanje Pula Film Festivala jasnije je od bilo kakvih izravnih političkih poteza pokazalo stvarnu prirodu i dosege nove HDZ-ove vlasti. Nacionalizam s ljudskim licem dobio je svog savršenog predstavnika u brojnim Zlatnim arenama ovjenčanom pobjedničkom filmu Antuna Vrdoljaka “Duga mračna noć”: stari, rigidni HDZ oslanjao se na diletantizam Jakova Sedlara i kao svoj reprezentativni proizvod pokušao ponuditi ultrakarikaturalni “Četverored”, možda najveći hrvatski trash svih vremena – ali snimljen s ogromnim budžetom! -dok “reformirani”, “uljuđeni”, “europski” HDZ zna bolje. Njegova je perjanica sofisticiranija inačica Sedlarove filmske nakaze “Duga mračna noć”, autora koji je napokon dočekao status državnog režisera te kao takav svojim najlošijim filmom prvi put trijumfirao na Puli, naravno uz obilne zakulisne igre koje su mogle promaći samo naivnima. Čim je objavljen sastav žirija, u kojem su dominirali prononsirani ljubitelji Vrdoljakova filma, bilo je jasno što se sprema, a pokriće svemu trebao je dati Branko Lustig ugledom dvostrukog oscarovca. No Lustig nije primao samo Oscare nego se spremno okitio i Tuđmanovim ordenom, što podosta govori o njegovoj političkoj upućenosti. Najzanimljivije kod Lustiga ipak je razotkrivanje mentaliteta tipičnog hollywoodskog major producenta koji film primarno promatra kao industrijski proizvod namijenjen mediokritetskoj masi. Kako je prosječnog hrvatskog gledatelja, koji u kino ide manje od jednom godišnje, emocionalno najlakše doseći trivijalnom sentimentalnošću latino sapunica, nije čudo da je Lustig visoko ocijenio Vrdoljakov model zasnovan na ruralnom patrijarhalnom sentimentalizmu “naših baka”, garniranom junakom u tipu latinskog ljubavnika kojeg glumi zvijezda hollywoodskog sjaja Goran Višnjić. Lustigov spoj hrvatske političke prikladnosti i hollywoodskog producentskog utilitarizma bio je dobitna kombinacija za providnu HDZ-ovu kalkulaciju. Vratili smo se u “zlatno” jugoslavensko doba Pulskog festivala, kad se često podrazumijevala pretplaćenost nemuštih, nerijetko (polu)diletantski realiziranih partizanskih spektakala tipa “Sutjeske” na glavne nagrade, a najveća ironija je da je novohrvatski “partizanski spektakl” izašao iz manufakture Antuna Vrdoljaka, autora koji je u ona vremena svojom partizanskom trilogijom “Kad čuješ zvona”, “U gori raste zelen bor” i “Povratak” bio kontra svemu što je taj spektakl značio. Vrdoljak se žalio da je sve svoje filmove za socijalizma radio pod cenzurom i ponosno izjavio kako je “Duga mračna noć” prvi film koji je u potpunosti napravio kako je sam želio, no kao i u slučaju mnogih drugih hrvatskih umjetnika ispalo je da je cenzura (ili “cenzura”?) bila kreativno plodonosna, a “sloboda” bremenita silnim utezima.

O “Dugoj mračnoj noći” mnogo se pisalo, stoga tek ukratko: riječ je o inferiornoj pučkoj sentimentaliji beskrajno staromodnih i patetičnih dijaloga, mnogo primjerenijoj svijetu Janka Matka nego suvremenoj kinematografiji, koja uz to podmeće ideologijska kukavička jaja, od intenzivne promocije patrijarhalnog konzervativizma do “suptilnog” stavljanja znaka jednakosti između stradanja Židova i ustaša. Vrdoljak patetičnim tretmanom emocionalnosti razgaljuje dobar dio pripadnika svog naraštaja koji su prvi put u tko zna koliko godina otišli u kino da bi vidjeli njegov film, stoga je nagrada pulske publike “Dugoj mračnoj noći” logična, no kad Branko Lustig u službenom obrazloženju nagrada proglasi taj provincijski pokušaj imitacije hollywoodskog spektakla nečim što se “ravnopravno nosi sa svjetskim djelima sličnog ustroja” – je li mislio na svoje filmove, “Schindlerovu listu” i “Gladijatora”? – i u ime toga mu dodjeli Veliku zlatnu arenu na najbolji film te Zlatne arene za najbolju režiju, scenarij – s obzirom na dramaturške provalije filma i grozne dijaloge ta je odluka posebno apsurdna – glavnu mušku ulogu i glazbu, te Posebnu zlatnu arenu glumačkom ansamblu film, onda čitava stvar poprima oblik notorne lakrdije.

Kad bi sve ostalo samo na ovogodišnjem izdanju festivala, kad bi se sve što se dogodilo moglo shvatiti kao odavanje jednokratne počasti taštom klasiku hrvatskog filma, šteta vjerojatno ne bi bila velika, naravno ako ne računamo silnu nepravdu učinjenu neusporedivo boljim filmovima Arsena Antona Ostojića (“Ta divna splitska noć”) i Ognjena Sviličića (“Oprosti za kung fu”). Međutim, s obzirom na to da postoji ozbiljna namjera da se Lustig vrati u hrvatsku kinematografiju, realna je opasnost da bi on svojim hollywoodski deformiranim viđenjem filmskog medija mogao nanijeti tešku štetu domaćoj produkciji kojoj su potrebni sasvim drugačiji orijentiri. Njezina okosnica trebali bi biti niskobudžetni, a kreativno potentni filmovi koji korespondiraju sa suvremenim svjetskim slikopisnim strujanjima, poput Ostojićeva i Sviličićeva, nikako ne produkcijski grandomanski, a kreativno uškopljeni projekti poput “Duge mračne noći”. Hrvatskoj kinematografiji zasigurno bi mnogo korisniji bio Čedomir Kolar, producent također oscarovskog filma “Ničija zemlja”, koji je usredotočen na kreativno izazovne (europske) projekte malog ili srednjeg budžeta kakvi bi morali biti orijentir domaćoj kinematografiji, dok se Lustig mnogo bolje snalazi u skupim hollywoodskim uvjetima pa bi vjerojatno za sve bilo korisnije da se i dalje bavi discipliniranjem hedonističkih hollywoodskih zvijezda poput Georgea Clooneyja te eventualno pomogne u dobavljanju atraktivnih naslova za prikazivanje u Areni na budućim festivalima, nego da u poznim godinama sa svojim vršnjacima kroji sudbinu hrvatskog filma.