Objavljeno u Nacionalu br. 454, 2004-07-27

Autor: Nina Ožegović

Oluja nad Factumom

'Ponovno mi prijete da će me ubiti jer sam Židov'

Nenad Puhovski, filmski autor i direktor Factuma, producentske kuće poznate po kontroverznim političkim dokumentarcima poput 'Oluje nad Krajinom' primio je prijeteće pismo u kojem se njemu i svim Židovima u Hrvatskoj prijeti likvidacijom

Prošlog tjedna je Nenad Puhovski, sveučilišni profesor, filmski autor i direktor Factuma, producentske kuće poznate u javnosti po kontroverznim političkim dokumentarcima, primjerice, "Oluja nad Krajinom", primio prijeteće pismo.Prošlog tjedna je Nenad Puhovski, sveučilišni profesor, filmski autor i direktor Factuma, producentske kuće poznate u javnosti po kontroverznim političkim dokumentarcima, primjerice, "Oluja nad Krajinom", primio prijeteće pismo.Prošlog tjedna je Nenad Puhovski, sveučilišni profesor, filmski autor i direktor Factuma, producentske kuće poznate u javnosti po kontroverznim političkim dokumentarcima, primjerice, “Oluja nad Krajinom”, primio prijeteće pismo u kojem se njemu i svim Židovima u Hrvatskoj prijeti likvidacijom. Kao što je rekao Puhovski, prijetnja je očito izazvana akcijom Centra Simona Wiesenthala, koji od nedavno i u Hrvatskoj, nakon brojnih europskih zemalja, nudi građanima po deset tisuća eura za informacije o preostalim nacističkim zločincima. Prijetnju je potpisao Antižidovski pokret, a poruka je podcrtana rečenicom ”Židovi van iz Hrvatske” te velikim slovom U. Puhovski je rekao da se ne osjeća nimalo ugodno, “jer se takve prijetnje u zemlji kao što je Hrvatska moraju shvaćati ozbiljno”. Već su mu početkom 90-ih prijetili na sličan način, a u doba Tuđmanova režima signalizirano mu je da je nepoželjan u Hrvatskoj pa je neko vrijeme proveo kao profesor na Nacionalnoj filmskoj školi u Velikoj Britaniji

NACIONAL: Kako komentirate prijeteće pismo koje ste primili na kućnu adresu? – To je pismo očito upereno protiv ljudi židovske nacionalnosti u Hrvatskoj, kojima se prijeti likvidacijom ako Ephraim Zuroff, voditelj jeruzalemskog ogranka Centra Wiesenthal, ne prestane tražiti posljednje nacističke zločince u Hrvatskoj. To potvrđuje sljedeći odlomak iz pisma: “Ukoliko i jedan Hrvat bude priveden, zatvoren, ili na bilo koji način šikaniran zbog vaših bolesnih židovskih ideja, upozoravamo vas: Započet ćemo s likvidacijom vaših sunarodnjaka Židova u Hrvatskoj! Znamo vaša imena i adrese. Sami odlučite!” Pismo sam odnio policiji, no od tada mi se nitko nije javio. Kad je ministar Andrija Hebrang dobio prijeteće pismo, kako je izjavio u intervjuu, policija mu je odmah poslala inspektore, pa se nadam da će pronaći i ove ljude koji rade stvari protivne zakonu i Ustavu Hrvatske, bez obzira na to što ja nisam Hebrang. Ipak se nadam da je riječ o iživljavanju osamljenih ljudi koji nemaju kome pisati pa tako održavaju socijalne kontakte.

NACIONAL: Imaju li prijašnje prijetnje veze s ovom najnovijom? – Da, kao i uvijek u ovoj zemlji, problem je u manjinama. Prije dvije godine kada sam, dajući podršku, sudjelovao na Gay Prideu, Ana Lučić je viknula: “Puhovski peder, Puhovski Židov!” Pretpostavljam da iz istog mentalnog sklopa dolazi i ovo pismo. Znači, dio građana u Hrvatskoj gaji animozitet prema nehrvatima, ali i svim ostalim manjima i smatra da ne treba zastupati drukčije mišljenje od većinskoga. Kako je to meni strano jer ja pokušavam raditi suprotno, poslali su pismo na moju adresu. Početkom 90-ih tijekom glasovanja u Londonu, izjasnio sam se kao Židov, iako sam ja hrvatski državljanin, a uz to mješavina različitih nacionalnih i etničkih utjecaja, od židovskih, poljskih, mađarskih i albanskih do talijanskih i hrvatskih. Samo dva dana poslije na vratima ureda mojeg brata Žarka Puhovskog na Filozofskom fakultetu osvanula je Davidova zvijezda. Mislim da ti napadi dolaze od ljudi koji i sami sumnjaju u svoje “čisto” podrijetlo. To je bio slučaj i s Hitlerom, koji je imao problema s vlastitom etničkom pripadnošću pa je to onda nametnuo kao problem nacije odvevši je u tragediju. “Čistih” Hrvata nema puno u Hrvatskoj i zato bi konačno trebalo prestati s prebrojavanjem krvnih zrnaca.

NACIONAL: Znate li tko su članovi tog Antižidovskog pokreta? – Ne znam, ali je indikativno da Mladen Schwarz ima na svom web siteu popis od 50-ak ljudi koje treba ubiti. A ja sam na tom popisu. To su, po njegovu mišljenju, neprijatelji Hrvatske. U noći u kojoj je poginuo Božidar Knežević, novinar, snimatelj i autor dokumentarca “Oluja nad Krajinom”, negdje oko dva ujutro, telefonom me nazvao muški glas i rekao: “Ubili smo četničku svinju, a sada si ti na redu!” I tada sam policiji prijavio tu prijetnju. Nakon mjesec i pol dana obavijestili su me da su na temelju telefonskog broja otkrili da je riječ o mentalno nestabilnom čovjeku. Čudno je što nisam mogao saznati tko mi radi o glavi, a još je čudnije da se naša policija bavi psihijatrijom. Koliko znam, taj čovjek nije ni priveden.

NACIONAL: Mislite li da je prijetnja izazvana i kontroverznim dokumentarcima Factuma, te ostalim optužbama upućenim na vaš račun, primjerice, još vas je Franjo Tuđman optužio za dekroatizaciju kulture? – Vjerujem da jest. Factum od osnutka 1996. prati glas kontroverzne i odiozne tvrtke, koja radi dokumentarce kakve nitko drugi ne radi, ni HTV, ni ostali nezavisni producenti, a niti Zagreb film. Do sada smo snimili 43 različita filma, a samo su četiri bila “kontroverzna”, dok su ostali posve benigni, klasični dokumentarci, drugačije političke opcije, primjerice, nagrađivani film “Dečko kojem se žurilo” Biljane Čakić-Veselić. Glas sumnjive ili čak opasne filmske kuće počeo nas je pratiti nakon dokumentarca “Graham i ja – istinita priča”, a nastavilo se s “Olujom nad Krajinom” i “Paviljonom 22”, koji govori o tajenim zločinima na Zagrebačkom velesajmu u jesen 1991., dakle, politički angažiranih filmova. No u javnosti se htjelo pokazati da “onaj Puhovski radi neku antihrvatsku rabotu”. Usput, “Paviljon 22” ni HTV niti Romano Bolković s OTV-a nisu imali hrabrosti prikazati.

NACIONAL: Koliko je takvom predznaku pridonio film “BBB” Saše Podgorelca? – Taj nam je film važan jer smo s njim prvi put izašli u širu javnost. To je bio prvi hrvatski dokumentarni film koji se prikazivao u kinima. Film o Bad Blue Boysima, koji su u to doba bili jedan od simbola Tuđmanove opozicije, također nitko nije htio javno prikazati pa smo zakupili Kinoteku i vrtili ga dva tjedna. BBB su na premijeri gotovo razbili staklena vrata, a budući da je bila velika navala, morali smo umjesto jedne napraviti čak tri premijerne projekcije.

NACIONAL: Kako ste koncipirali svoj najnoviji film “Lora – anatomija jednog suđenja”, koji namjeravate prikazati u rujnu na beogradskoj televiziji B92? – Naglasak je na ljudima i njihovim sudbinama. U Srbiji i Republici Srpskoj uspjeli smo pronaći desetak zatvorenika, koji su preživjeli Loru. Njihove priče su vrlo dramatične; govorili su o torturi koju su prošli, o spajanju na struju, batinjanju i rezanju organa. Mislim da je važno da gledatelji shvate da se radilo o konkretnim ljudima od krvi i mesa, koje se zvjerski mučilo metodama kakve se ni u kojem sustavu, čak ni u ratu, ne mogu opravdati. HTV-u sam predložio koprodukciju, s tim da nam ustupi arhivske materijale, a zauzvrat bi dobio pravo besplatnog prikazivanja. Do sada nije bilo reakcija. S obzirom na prijašnja iskustva, mislim da HTV ne želi prikazivati filmove koji razotkrivaju tamnu stranu rata u Hrvatskoj. “Paviljon 22” prikazan je na međunarodnim festivalima i mnogim manjim projekcijama u Hrvatskoj i reakcije su bile jako dobre. Dakle, postoji potreba publike za takvim filmovima, jer se očito želi otvoriti diskusija o takvim temama.

NACIONAL: Što je karakteristično za Factumove autore? – Ponosimo se dvjema stvarima: 80 posto filmova snimili su mladi ljudi, kojima je to prvi ili drugi rad, a drugo, imamo 40 posto autorica, najviše u Hrvatskoj. Stalno inzistiramo na novim ljudima, koji nisu po svom osnovnom obrazovanju filmaši. Recimo, Božidar Knežević bio je novinar. Silvestar Kolbas je iskusan snimatelj, a dokumentarac “Sve o Evi” bio mu je prvi film koji je režirao. Glumica Diana Bolanča upravo je završila svoj prvi, šarmantan dokumentarac “Pobre”, koji govori o njenom odnosu s jednim vitalnim starcem s Lastova. Moja zamjenica Dana Budisavljević koja je po profesiji montažerka upravo završava zanimljivu, emotivnu priču “Sve pet” o Lidiji Šunjergi, prostitutki i porno zvijezdi u Amsterdamu, koja se vratila u Hrvatsku. Sa svojim bivšim studentom Goranom Devićem, autorom duhovitog filma “Uvozne vrane”, želio sam prije dvije godine napraviti film “Drkanje u Hrvata”, ali Ministarstvo kulture nije odobrilo taj projekt. Sada smo se orijentirali na ratnu priču iz Siska, njegova rodnoga grada. Tu je i film “Ode Edi” Alda Tardozzija o Edvinu Biukoviću Eddyju, poznatom hrvatskom strip-crtaču, i još dosta novih projekata.

NACIONAL: Ima li specifičnosti u Factumovu načinu rada? – Biramo one teme u koje vjerujemo, radimo ono što volimo i pritom ne mislimo samo o festivalima i crvenim tepisima. Autorima ne pružamo velike proračune, ali im zato dajemo apsolutnu slobodu i onoliko vremena koliko je potrebno. Kada je, na primjer, Zrinka Matijević radila “Peščenopolis”, preselila se u taj kvart kako bi bolje upoznala njegove stanovnike. Tek je onda počela snimati, tako da je čitav proces trajao tri godine! Usto, mi ne želimo šutjeti nego smo uvijek javno govorili što mislimo. Kad smo mislili da je potrebno, da se radi o našem ali i društvenom interesu, svađali smo se s Ministarstvom kulture, HTV-om i kritičarima i nismo se bavili “kuhinjama” ispijajući koktele na terasi Doma hrvatske vojske na Pulskom festivalu.

NACIONAL: Na kakav su odjek naišli Factumovi dokumentarci na međunarodnim festivalima? – Godišnje sudjelujemo na dvadesetak festivala i uglavnom prolazimo jako dobro, što na žalost u Hrvatskoj nije registrirano. Naš najnagrađivaniji film je “Dečko kojem se žurilo” Biljane Čakić-Veselič: obišao je 16 festivala, dobio je nagradu u Torontu, Stockholmu, Dubrovniku i Zagrebu, a bio je i hrvatski kandidat za Oscara u kategoriji dokumentarnog filma. Također jako dobro prolazi mali, poetski crno-bijeli film “Čuvar tegljača” Silvija Mirošničenka. To je priča o čovjeku koji živi sam na tegljaču negdje blizu Osijeka. Veliko zanimanje vlada za filmove “Peščenopolis” i “Sve o Evi” koji se bave univerzalnim temama, bliskim ljudima cijelog svijeta. Ta dva filma ujedno će biti i prvi naši filmovi na DVD-u.

NACIONAL: Kakvu imate suradnju s HTV-om s obzirom na to da su dokumentarci jako popularni u svijetu? – Suradnja s HTV-om naš je najveći problem. HTV ne djeluje kao istinska javna televizija i ne postavlja se kao partner nezavisnim producentima. S trideset zaposlenih i proračunom od oko sedam milijuna kuna godišnje, dokumentarni program HTV-a snima uglavnom TV reportaže i nevelik broj autorskih dokumentarnih filmova. Taj je iznos tri i pol puta veći od proračuna što ga Ministarstvo kulture ima za dokumentarni film – oko milijun i pol do dva milijuna kuna. No televizija taj golem novac troši uglavnom za vlastitu produkciju, a ne za, kao što je uobičajeno u Europi, komisioniranje filmova od nezavisnih producenata! Zbog toga novca za autorske dokumentarce nema dovoljno i mi ćemo možda biti prisiljeni uskoro dokinuti Factum. Osim toga, HTV i njegovi urednici uglavnom se bave televizijskim, a ne autorskim dokumentarcem. Oni odlaze na TV sajmove i tamo pokupuju televizijsku produkciju koja je kvalitetna, ali je drukčija od autorskog dokumentarca. Vrhuncem smatraju kupnju BBC-jeva ili dokumentarnog filma Michaela Palina. Problem je u tome što HTV još uvijek vode novinari, koji nemaju dovoljno informacija niti znanja o nezavisnim, autorskim dokumentarnim filmovima. Zato pokrećemo prvi festival dokumentarnog filma “Zagreb Dox”, koji će se održati iduće godine u veljači u kinu “Tuškanac”.

NACIONAL: Nije li osnivanje novog filmskog festivala previše riskantno? – Ne, jer će po koncepciji biti totalno drukčiji od pulskog, motovunskog, zagrebačkog i splitskog. Isključivo će se baviti dokumentarnim filmom, a trajat će tjedan dana. Festival ćemo voditi Dana Budisavljević kao izvršna direktorica i ja kao umjetnički direktor, a okupljamo mladu ekipu, koja je ispekla zanat na raznim festivalima. Planiramo predstaviti dokumentarnu produkciju Danske, koja je poznata po sjajnim dokumentarcima, zatim ćemo ugostiti jednog poznatog autora, pripremamo međunarodnu i regionalnu konkurenciju te workshop sa stručnjacima, koji će objasniti kako se u Europi financiraju dokumentarci. Ministarstvo kulture odobrilo nam je samo 20 tisuća kuna, iako smo tražili nešto više od sto tisuća kuna, no očekuju nas još razgovori s predstavnicima Grada Zagreba.

NACIONAL: Što još planirate? – S novosadskom autoricom Biljanom Tutorov, koja živi u Parizu, radimo film o Darku Rundeku i Cargo orkestru. To će biti muzički film, ali će se istodobno baviti ljudima iz bivše Jugoslavije, koji žive u Parizu i sviraju u tom bendu. Na jesen ćemo ići u Amsterdam na najveći Međunarodni festival dokumentarnog filma na kojem se namjeravamo predstaviti filmom “Sve pet”. Budući da se u sklopu festivala održava i sajam dokumentarnog filma, usput ćemo pogledati recentnu produkciju i odabrati filmove za Zagreb. Zatim namjeravamo snimati film o azilantima u Hrvatskoj, a jedan mladi novinar trebao bi raditi dokumentarac o vrućoj temi – medijskim tajkunima u Hrvatskoj.

NACIONAL: Hoćete li uspjeti realizirati veliki projekt od 13 epizoda “Mediteranski brevijar” po poznatoj knjizi Predraga Matvejevića? – Ne znam, jer to ne ovisi o nama. Taj je projekt zamišljen kao europska koprodukcija i na njega HTV ne bi trebao potrošiti velik novac. Zajedno s Matvejevićem napravio sam sinopsis koji smo prošle godine u Dubrovniku predstavili mediteranskim televizijama. Za projekt su se zainteresirale Italija, Francuska i Alžir. Trebali smo još samo dobiti pismo namjere u kojem bi HTV izrazio podršku cijelom projektu, ali to pismo nije stiglo ni nakon godine dana čekanja. Razgovarao sam s Mirkom Galićem koji je rekao da je sve u redu, Marija Nemčić je također tvrdila da nema problema, no ja i dalje nemam tog papira bez kojeg ne mogu početi raditi produkciju “Mediteranskog brevijara”. U čemu je problem? Ne znam. Valjda ne opet u politici?

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika