Čedomir Višnjić (44), predsjednik Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" i pomoćnik ministra kulture, te autor knjige "Partizansko ljetovanje" o Srbima u Hrvatskoj od 1945. do 1950. u izdanju "Prosvjete".“Projekt obnove svjetovne baštine Srba u Hrvatskoj objedinjuje morlačke hajduke, kordunaške partizane, građanske trgovce i svjetske znanstvenike, znači, najvažnije simbole i znakove srpskog identiteta u Hrvatskoj. Riječ je o zaštićenim spomenicima kulture koji su u zadnjem ratu potpuno devastirani, a pokazuju Srbe kao dio hrvatske povijesti. To su Kula Stojana Jankovića u selu Islam Grčki u Ravnim kotarima, koja je danas u vlasništvu potomaka pisca Vladana Desnice, zatim partizanska bolnica na Petrovoj gori, kuća trgovca Petra Peleša u Glini u kojoj je prvi put izvedena hrvatska himna ‘Lijepa naša domovina’ te kuća Milutina Milankovića, svjetski poznatog znanstvenika i jednog od utemeljitelja moderne klimatologije, koji je rođen i pokopan u Dalju u Slavoniji.”

Za obnovu Kule Vladana Desnice uništene u Domovinskom ratu Ministarstvo kulture RH dat će 200.000 kunaTako govori Čedomir Višnjić (44), predsjednik Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” i pomoćnik ministra kulture, te autor knjige “Partizansko ljetovanje” o Srbima u Hrvatskoj od 1945. do 1950. u izdanju “Prosvjete”. Taj projekt obnove znan je i pod nazivom “U potrazi za izgubljenim identitetom”, a inicirali su ga intelektualci iz Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” kako bi sakupili krhotine identiteta Srba u Hrvatskoj. Višnjić kaže da su osnovni kriteriji bili regionalna zastupljenost i naglašena povezanost dvaju naroda – srpskog i hrvatskog, koji žive na zajedničkom prostoru. To se najbolje vidi iz primjera obnove kuće trgovca Petra Peleša u Glini. Iz projekta nedostaje obnova rodne kuće znanstvenika Nikole Tesle, ali tu je obvezu već preuzeo grad Gospić.

Ministarstvo kulture interventno je odobrilo dio novca potrebnog za projektnu dokumentaciju, no budući da su za obnovu tih devastiranih objekata nužne velike sume i da će obnova trajati godinama, Višnjić kaže kako bi željeli da ti projekti uđu u redovito financiranje Ministarstva. Nakon toga slijedi obnova devastiranih partizanskih spomenika poznatog kipara Vojina Bakića na Petrovoj gori, te u Kamenskoj i Bjelovaru, koji su minirani, totalno razrušeni i ne postoje tragovi o njima. “Ne mislim da treba obnavljati sve partizanske spomenike, no kvalitetne, poput Bakićevih, svakako treba uvrstiti na listu prioriteta”, zaključuje Višnjić.

Za Kulu Stojana Jankovića u selu Islam Grčki u Ravnim kotarima, blizu Zadra, zračnom linijom udaljenom samo tri kilometra od Novigradskog mora, Ministarstvo kulture izdvojilo je 200 tisuća kuna. Zdanje je spomenik kulture prve kategorije i po mišljenju stručnjaka “rijedak primjer stambenog i fortifikacijskog objekta na nekadašnjoj venecijansko-turskoj granici.” Sastojalo se od drevne srednjovjekovne kule i nekoliko stambenih i gospodarskih zgrada, konjušnica i ambara, a bilo je okruženo prekrasnim parkom s izvorom pitke vode i ribnjakom.

Kula Jankovića nalazi se gotovo četiri stoljeća u posjedu obitelji Janković-Desnica. Vladan Desnica upravo je u Kuli napisao svoj najpoznatiji roman “Proljeća Ivana Galeba”, a njegova djeca i sadašnji vlasnici dvorca Uroš i njegove tri starije sestre Nataša, Olga i Jelena Desnica godinama su ljetovali u Kuli Jankovića.

“Već je moj otac Vladan Desnica pedesetih godina otvorio za javnost najstariji dio dvorca”, kaže Uroš Desnica. “Posjetitelji su mogli razgledati ‘staru kuhinju’ s etnografskom zbirkom, ‘salu’ s namještajem s prijelaza iz 19. u 20. st., prostoriju sa zbirkom ikona iz 16. i 17. st. te oružja iz 17. st. Mogli su zatim zaviriti u ‘tamnicu’ i ‘lapidarij’ u kojem su bile izložene iskopine iz paleolitskog i rimskog razdoblja te srednjeg vijeka. Poslije očeve smrti, uredili smo još dvije prostorije s rustičnim namještajem, koje su njegovale uspomenu na njega, ali i na naše druge značajne pretke i stanovnike Kule. Na primjer, na Stojana Jankovića, koji se kao uskok proslavio u borbama protiv Turaka u 17. st. i bio opjevan u narodnim pjesmama. Zatim na Vladimira Desnicu, gradonačelnika Obrovca i djeda mog oca koji je modernizirao poljoprivredu u tom kraju, na pisca Iliju Jankovića, braću Uroša i Boška Desnicu, advokata i povjesničara, te na klasika srpske književnosti Simu Matavulja.”

Uroš Desnica je fizičar, radi u Institutu “Ruđer Bošković”, a nekad je bio vodič brojnim i raznovrsnim posjetiteljima u Kuli Jankovića. Kaže da su dolazile nepismene bake koje bi se rasplakale pred slikom Stojana Jankovića, zatim oni koji su uživali u bujnoj vegetaciji i pogledu koji je sezao od Velebita do zadarskih otoka, pa sve do onih rafiniranih posjetitelja koji su htjeli doživjeti ambijent u kojem je pisao Vladan Desnica. I pokloniti se njegovu grobu. “Sjećam se nekih Amerikanaca koji su me uvjeravali da još nigdje nisu vidjeli toliko različitih ptičjih vrsta na tako malom prostoru”, kaže.

Kula Stojana Jankovića jako je stradala u Drugom svjetskom ratu. Obitelj Desnica redovito ju je obnavljala, a kad je trebalo popraviti neki veći kvar, uskakao je Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Zadar na čelu s tadašnjim direktorom Miljenkom Domjanom. Zavod je 1988. započeo kompletnu rekonstrukciju zdanja i obnovio povijesnu jezgru s kamenim svodovima i zidovima debelim jedan metar. Obnovu je prekinuo rat, ali srećom najstariji dijelovi kompleksa, znači oni rekonstruirani prije rata, nisu uništeni. “Spašena je zbirka ikona i etnografskih predmeta, srednjovjekovno oružje, knjižnica, arhiv i dio zbirke slika”, kaže Uroš Desnica. “Neki se nalaze u Biogradu, Benkovcu, Zagrebu i Beogradu, no kad se prostor osposobi, vratit će se u Hrvatsku.”

Potomci se slažu da bi u Kuli Stojana Jankovića trebalo obnoviti muzej. Spremni su dijelove kompleksa ponuditi na korištenje institucijama koje bi pridonijele obnovi Kule, ali i cijelog imanja. Čedomir Višnjić smatra da je revitalizacija Kule Jankovića vezana uz povratak stanovništva u spaljeni Islam Grčki, koji je nakon Domovinskog rata – prazan. Već sada postoji inicijativa o osnutku Centra za interkulturalne studije kao pilot-projektu Sveučilišta u Zagrebu i Padovi, a postoji i zanimanje potencijalnih donatora.

Drugi objekt je kuća Petra Peleša, bogatog trgovca iz Gline i zastupnika u Hrvatskom saboru, u kojoj je mladi 25-godišnji kadet Josip Runjanin 1846. uglazbio hrvatsku himnu “Lijepa naša domovina” na stihove Antuna Mihanovića. Kuća je stara gotovo 200 godina, proglašena je spomenikom kulture, no u akciji “Oluja” 1995. potpuno je uništena i danas je ruina. Procjenjuje se da bi za obnovu trebalo oko dva milijuna kuna.

“U Peleševoj kući, najvećoj i najljepšoj u Branimirovoj ulici u Glini, okupljali su se časnici I. Banske pukovnije, ali i ostali ugledni građani Gline, koji su uz čašicu ukusna likera ili vina prepričavali uspomene s fronta, muzicirali i pjevali ilirske pjesme”, kaže Višnjić dodajući da je Darko Kihalić iz Gline u djelu “Tajna kuće na broju 11” istražio njezinu povijest. Peleševa supruga bila je pijanistica i dobro je pjevala, pa je u svom dom privlačila i glazbenu kremu Gline. Imala je klavir izgrađen u prvoj polovici 19. st. u tada poznatoj radionici Jacoba Czapke u Beču. Glasovir je imao kućište od orahovine i tipke od slonove kosti. Na glazbene večeri dolazili su Josip Runjanin, koji je bio dobar pijanist i gitarist, zatim pjesnik Ivan Trnski, učitelj Jakov Novaković te kapelnici Dragutin Slanka, također dobar gitaris i pijanist, i Josip Wendl, flautist i veliki ljubitelj Beethovena i Mozarta, ali i mnogi drugi. Inače, u to su vrijeme mnogi pravoslavci pri krštenju dobivali biblijska imena, pa se tvrdi da bi Runjanina bilo pravilnije zvati Josifom.

Runjanin je jednom pronašao sedam kitica Mihanovićeve pjesme “Horvacka domovina” i donio ih na druženje u domu Peleševih s riječima da ga je osvojila i da ju želi uglazbiti. Finalnu verziju donio je zimske večeri 1846., a gospođa Peleš odmah je sjela za klavir i odsvirala skladbu. U tom povijesnom izvođenju hrvatske himne, kako je Petar Peleš kasnije zapisao u članku objavljenu u Obzoru, sudjelovali su kadet Nikola Milić, carinik Jovan Rakić, poručnik Kuzman Drakulić, učitelj Jakov Novaković i kapelnik Dragutin Slanka.

Kako kaže Višnjić, pjesmu su ubrzo prihvatili i puk i vojnici, i često se pjevala po mnogim gostionicama Vojne krajine. Dopala se i pukovniku Josipu Jelačiću, koji je u to doba također bio u Glini, pa ju je dao svom kapelniku Josipu Wendlu da je prilagodi za marš. Pjesma se proširila Hrvatskom tek nakon što ju je preradio skladatelj Vatroslav Lichtenegger i 1861. tiskao. Kad je 1891. raspisan natječaj za hrvatsku himnu, “Lijepa naša domovina” nadmoćno je pobijedila Preradovićevu i Badalićevu pjesmu koju je uglazbio Ivan pl. Zajc.

Čuveni klavir imao je bolju sudbinu. Peleševi su ga prvo prodali Olgi Kovačić, kćeri pisca Ante Kovačića koja je bila učiteljica u Glini. Sredinom 20. st. ona ga je poklonila Hrvatskom povijesnom muzeju, no trebalo ga je kompletno restaurirati jer ga je napala crvotočina, žice su popucale, a tipke ispale. Povijesni klavir obnovljen je tek 2001. u varaždinskoj radionici “Trifora” Darwina Butkovića, a danas je izložen u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici.

Višnjić tvrdi kako je važno hitno obnoviti i rodnu kuću Milutina Milankovića (1879. – 1958.), u svijetu najcitiranijeg srpskog znanstveniku i jednog od utemeljitelja moderne klimatologije koji je na beogradskom sveučilištu predavao nebesku mehaniku i teorijsku fiziku. Rođen je u Dalju, u bogatoj obitelji, a bavio se i matematikom, astronomijom i geofizikom. Milankovićeva rodna kuća je od 1979. zaštićeni spomenik visoke spomeničke kategorije, a danas je ruinirana.

“Milanković je malo poznat u Hrvatskoj jer je bio vezan uz Beograd, Beč i druge europske centre, iako je sahranjen u Dalju gdje mu je podignut i spomenik”, kaže Višnjić. “Još su 80-ih HAZU i SANU pokušale zajedno obnoviti njegovu kuću. U Osijeku je napravljen projekt obnove, ali je tada početkom 90-ih počeo rat i sve je stalo. Obnova bi stajala oko 600 tisuća kuna, a u kuću bi se smjestio muzej posvećen Milutinu Milankoviću, po kojem se zovu krateri na Mjesecu i Marsu, a njegovo ime nosi i jedno nebesko tijelo. Također, u muzeju bi spomen-sobe imali drugi značajni ljudi iz njegove obitelji, na primjer filozof Uroš Milanković, kao i poznati slikari rođeni u Dalju, poput Jovana i Dimitrija Isailovića, Jakova Ignjatovića, Franje Tanockog i drugih. Željeli bismo u muzej smjestiti i etnografsku i arheološku zbirku s daljskih nalazišta.”

Kako je rekao Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća, srpska vlada, konkretno Ministarstvo kulture odnosno znanosti najavili su da će sudjelovati u financiranju obnove rodne kuće Milutina Milankovića. Već su se sastali hrvatski i srpski ministri znanosti. “To bi bio prvi projekt u kojem bi zajedno sudjelovale dvije vlade – hrvatska i srpska”, rekao je.

Milanković je doktorirao u Beču, a svjetsku slavu stekao je teorijom o ledenim dobima te kanonom o osunčavanju Zemlje. Američki film “Dan poslije”, koji se djelomično temelji na njegovim teorijama, približio je Milankovićeva otkrića široj javnosti. Zvali su ga “putnik kroz prostor i vrijeme”, a o njegovoj važnosti na području moderne klimatologije govori podatak da Europsko geofizičko društvo svake godine najzaslužnijim znanstvenicima dodjeljuje medalju s njegovim imenom.

Višnjić zaključuje da je obnova partizanske bolnice na Petrovoj gori važna zbog naglašenog antifašističkog naslijeđa. “Ona je najhumaniji materijalni trag antifašističke borbe, a sastoji se od operacijske sale, bolničkih prostorija i drvenih baraka za bolesnike, koje već više od deset godina trunu i propadaju”, kaže. Ministarstvo je za početak izdvojilo 150 tisuća kuna. Općina Vojnić je istodobno inicirala obnovu Memorijala Petrova gora u što spadaju i grob Petra Svačića, Pavlinski samostan i druge ustanove.