"Prvim trima brodovima sam sam upravljao. Potom sam imao problema s nogom, operaciju i rekonstrukciju koljena. Od tada je uz nas skiper, Riječanin Joško, koji je preuzeo svu brigu o brodu".Izvršni direktor Dinama Zdravko Mamić već je godinama zaljubljenik u more i brodove. Nakon što je skupio dovoljno iskustva, Mamić je odlučio kupiti veliki, luksuzni 18-metarski Ferretti 59. Novu jahtu, nazvanu Mario III, po Mamićevu sinu, pokreću dva motora MAN, svaki po 1050 konja. Brzina mu je veća od 30 čvorova. “Ferretti je jako ponosan na ovaj brod. Naravno i ja”, kaže Mamić, koji nam je rado pokazao sve manevarske sposobnosti i udobnosti nove jahte na kojoj se već mjesec dana odmara sa suprugom Marinom i kćerima 9-godišnjom Lucijom i 7-godišnjom Ivom, koja će ove godine u prvi razred. Mamićev Ferretti 590 ima četiri sobe, četiri kupaonice, sobu za skipera, veliki dnevni boravak, kuhinju i prostrani flight bridge, leteći most. Bez problema na Mamićevu brodu može boraviti desetak ljudi. Iako mu je matična luka Ičići, s Mamićem smo razgovarali u Frapa marini u Rogoznici kod Šibenika.

“Sasvim mi je logično da sam odlučio kupiti peti brod u mojoj 12-godišnjoj pomorskoj karijeri. Strašno velim more, i kada sam prije 12 godina kupio prvi brod, znao sam da više nikada u životu neću biti bez njega. Moj prvi brod bio je osam metara dugački gliser, kanadski Thunder craft. Imao je imao dvije sobe i kuhinju. ”

NACIONAL: Zašto ste nakon toga kupili još nekoliko različitih brodova? – S prvim gliserom sam otkrio čari Jadrana. U međuvremenu sam imao See Ray 330, s kojim sam bio jako zadovoljan. Ali išao sam korak dalje i kupio 13-metarski Azimut 40. Potom sam prošle i pretprošle godine imao Ferretti 44. Zapravo, povećavao sam volumen, kubikažu i dužinu broda proporcionalno svojim pomorskim ambicijama. Sada sam došao do optimuma. Spreman sam za ozbiljnija pomorska putovanja i Ferrettija 59. Razlikujem se od ljudi koje susrećem na moru. Naime, rijetko kada ćete na brodu vidjeti nekog osim moje obitelji. Međutim, ja brod koristim da bih ugostio bezbroj prijatelja. Kod mene se na brodu zna naći po 20-30 ljudi. Skupimo se u luci ili marini i odemo zajedno na kupanje i ručak.

NACIONAL: Svatko tko ima brod prošao je faze odrastanja u plovidbi na moru i učenja o brodovima. Kakva su bila vaša iskustva? – Dobro se kaže da Bog čuva budale. Ja sam u početku doista bio morska budala. U Crikvenici mi se dogodila jedna nevjerojatna pogreška. Pozvao sam dvadesetak prijatelja u namjeri da otplovimo na ručak u jednu uvalu na Krku. Otišli smo na benzinsku crpku natočiti gorivo. Zamijenio sam spremnike i natočio benzin u spremište za vodu, a da to nisam znao. Negdje nasred mora ostao sam bez benzina. Brod je stao. Ni na kraj pameti mi nije bilo da sam pogriješio. Beznadno sam kuckao po pokazivaču za benzin i govorio kako se pokazivač pokvario. Tek nakon nekog vremena shvatio sam što sam napravio. Došao je jedan brod koji nas je odšlepao na obalu. Gliser su potom postavili na dizalice, prali rezervoare. Svi smo se smijali, bio je to potpuni cirkus. Šteta je mogla biti velika. Međutim, nikad nisam imao problema na moru, nisam doživio ni jednu havariju. Podučavali su me stari morski vukovi, poput opatijskog ugostitelja Branka Bevande, i napravili cijelu filozofiju o moru. Bevanda me naučio što sve treba znati.

NACIONAL: Jeste li naučili sve o moru i upravljate li sami svojim novim Ferrettijem? – Prvim trima brodovima sam sam upravljao. Potom sam imao problema s nogom, operaciju i rekonstrukciju koljena. Od tada je uz nas skiper, Riječanin Joško, koji je preuzeo svu brigu o brodu. Ja sam se pretvorio u kovčeg. Komotan sam, ali znam sve što je potrebno da bih sam upravljao brodom. Što je brod veći, to je lakše njime upravljati jer je tehnički opremljeniji. Prije sam kormilario mehanički, što je puno teže.

NACIONAL: Jeste li doživjeli kakav neverin? Što vam je bio najveći izazov? – U dva navrata sam doživio strašno nevrijeme. Bila je veljača. Kupio sam See Ray u Splitu i htio ga što prije dovesti u Opatiju, jer su se upravo održavali Porin i Dora. Brodom je do Opatije upravljao splitski skiper Fifi koji je dugo godina bio skiper Petra Skansija. Vrijeme je bilo lijepo i krenuli smo iz Splita s ciljem da navečer dođemo u Opatiju. Prva štacija bila je na Kornatima gdje su bili samo dežurni mornari. Naišli smo baš za marendu. Sjećam se, u velikoj teći bili su inćuni na lešo. Prvi put sam to u životu jeo. Nikad ništa slađe. I salata od fažola i tvrdo kuhanih jaja. Usto, crno i bijelo vino. Odlično smo se družili. Osjećali smo se kao Robinsoni. Kad smo krenuli dalje, dogodio se mali kvar na motorima. Stali smo na Rabu i našli mehaničare. U međuvremenu je počelo nevrijeme. Budući da ja, kao neinformirani kontinentalac, nisam imao pojma o moru, zamislio sam da moram biti u Opatiji u određeno vrijeme. Poslije sam shvatio da se na moru ne može računati na preciznu satnicu i točno zadane ciljeve. Krenuli smo iz Raba i upali u strašno nevrijeme. Plovili smo sat vremena i nakon toga opet stigli u Rab. Toliko nas je more bacalo da ni ploter ni kompas nisu pomogli. Promjene na ploteru bile su prespore. I opet sam inzistirao da idemo dalje. Stajao sam na krmi. Nije me uhvatila panika, jer nisam znao što mi se može dogoditi. Umjesto u sedam, u Opatiju sam stigao mokar, promrzao i umoran poslije ponoći. Supruga Marina, njezina sestra Jadranka i šogor Nikola Polak dočekali su me sa šampanjcem – stigao je novi brod i živ suprug.

NACIONAL: Što se dogodilo sljedeći put? – Drugi put sam imao nevolju nakon što sam dao intervju Ivi Pukaniću. On je došao u Bašku Vodu napraviti intervju sa mnom, o nogometu. Nakon intervjua krenuo sam prema Ičićima i upao u nevrijeme. Tada sam se prvi put strašno preplašio zbog djece. Išli smo kroz Velebitski kanal i senjska bura nas je ljuljala kao ljusku. Kada smo se dohvatili Krka, nije bilo problema. Ne bih htio da mi se takvo što opet dogodi. S Ferrettijem 59 mi se na Jadranskom moru ništa ne može dogoditi, samo treba slušati informacije o plovidbi i vremenu. Već smo punih 30 dana na moru. Stalno smo u bonaci.

NACIONAL: Je li bilo problema dok ste brod dopremali iz Italije? – Nije bilo problema. Iz talijanske luke kod Riminija gdje smo preuzeli brod dovezli smo se do Pule bez problema. U Puli smo obavili carinske formalnosti. Po brod je išao jedan od mojih najboljih prijatelja, barba Joso Smoljan s otoka Ista. On ima 77 godina. S njim najviše vremena provodim na moru, i rado odlazim u ribe. On me naučio kako se vade školjke, kako se lovi riba na crva, na panulu, na parangal. On me svemu naučio.

NACIONAL: Znači li to da ste naučili sami loviti ribu? Jeste li imali uspjeha? – Nedavno sam bio kod Jose na Istu pet dana. Išao sam s njim loviti na crva. Prvi dan sam uhvatio osam arbuna, drugi dan hobotnicu od tri kilograma i jednog arbuna. Inače lovimo i zubace sa živom lignjom. Najveći problem nam je lignju živu sačuvati preko noći. Imamo stopostotni učinak ako lignja preživi do jutra. Ljeti je more toplo i lignja zbog toga ugiba.

NACIONAL: Je li sve to istina ili su ribičke priče? – Nisu priče. Barba Joso i ja idemo ujutro u ribolov. Vratimo se, pripremimo ribu na gradelama, popijemo vina koliko nam treba. Uz nas je uvijek njegova supruga Branka, brat Dražen, mnogi Išćani. Barba Joso je ove godine dobio nagradu časopisa More jer je uhvatio najveću ribu na Jadranu. Bio je to gof od 74 kilograma. Prošlog petka je u ACI marini u Splitu dobio nagradu. Kada ribu pojedemo, Joso uzme harmoniku. Niti Joso zna dobro svirati, niti ja znam dobro pjevati, ali mi razbucamo cijelo selo. Proteklih godina postao sam pravi Išćanin. Nisam više furešt, nego domaći. Sada upravo tražim parcelu na Istu, odlučio sam sagraditi kuću. Prošlog petka opet smo se zabavljali, samo je umjesto ribe na jelovniku bio kozlić. Pridružio nam se Đani Maršan, on je svirao gitaru, a Joso harmoniku. To je bila nezaboravna večer.

NACIONAL: Još samo recite da ste naučili roniti i loviti s puškom. – Pokušao sam baš na Istu ići u ronilačku školu i roniti s bocama. Međutim, nakon jednog dana odustao sam. Trebalo je navlačiti i skidati ronilačko odijelo i opremu, što nije bilo lako. Pogriješio sam, da sam bio uporniji, upoznao bih jedan novi svijet.

NACIONAL: Među ljudima koji se bave nogometom, tko je najbolji moreplovac i zaljubljenik u more? – To pouzdano ne znam. Ali moj brat Zoran, koji igra devet godina u Bundes ligi, pravi je ekspert za brodove. Čim završi sezona u Njemačkoj, on odmah ide na brod. I bolji je moreplovac od mene. Šuker sam vozi svoj brod, Zvone Boban ima brod Apres amare, Boško Balaban je kupio jedan…

NACIONAL: Počela je nova nogometna sezona. Kao izvršni dopredsjednik Dinama, što mislite, kakva će biti? – Kada je riječ o Dinamu, ja sam čisti bolesnik. Trebao bih više vremena provoditi sa suprugom, curicama i sinom Mariom, ali Dinamo je prioritet. S obzirom na to da smo okupili najtalentiranije igrače u Hrvatskoj, Pranjića, Lučića, Ljubojevića, Buljata, kompletnu mladu reprezentaciju, od ove sezone očekujem da prvi put prezimimo u Europi. Ako se to ne dogodi, preživjet ću. Ne bih mogao preživjeti da ne budemo prvaci Hrvatske, da ne uigramo ekipu i sljedeće godine ne uđemo u Ligu prvaka. To je moj cilj. Ako to ne uspijemo, dobro ću razmisliti hoću li ići dalje.