Premijerni nastup Andree Bocellija u ulozi Cavaradossija u operi Tosca održanoj 24. i 30. srpnja u talijanskom gradiću Torre del Lago, bio je centralni događaj jubilarnog 50. Puccinijevog festivala.Premijerni nastup Andree Bocellija u ulozi Cavaradossija u operi Tosca održanoj 24. i 30. srpnja u talijanskom gradiću Torre del Lago, bio je centralni događaj jubilarnog 50. Puccinijevog festivala. Karte za premijernu izvedbu Tosce, sa slavnim slijepim talijanskim tenorom u glavnoj ulozi, bile su rasprodane tjednima unaprijed. Raspjevani Talijani, naime, obožavaju operu, a naročito cijene izvedbe Puccinijevih opera koje se održavaju na Puccinijevom festivalu u mjestašcu Torre del Lago, u kojem je živio i stvarao najslavniji talijanski kompozitor 20 stoljeća. Puccinijev je festival, uz veronski, jedan od najpoznatijih opernih festivala u Italiji, tako da je nastup na njemu izuzetno važna stepenica u karijeri svakog opernog pjevača. Zbog toga su i Andrea Bocelli i publika, koja je do posljednjeg mjesta ispunila festivalski amfiteatar, puno očekivali od ovogodišnje Tosce. Prvi je Boccelijev izlazak popraćen velikim pljeskom, a u jednoj su sceni s Boccelijem na scenu izašla čak i njegova dva sina Amos i Matteo odjeveni u ministrantske odore. U ulozi Tosce nastupila je izvrsna Francesca Patane, milanska sopranistica svjetske slave koja nastupa diljem svijeta, dok je ulogu Scarpie pjevao Giorgio Surian. Ovu je verziju Tosce postavio sada već pokojni Beni Montesori, a obnovio ju je Gaetano Migliori. Orkestrom je dirigirao Stevan Mercurio, Bocellijev glazbeni ‘partner’, s kojim je snimio gotovo sve glazbene zapise. Njihova je suradnja vrlo zanimljiva jer umjesto da pjevač prati komande dirigenta, kao što je uobičajeno, Mercurio je svojim dirigentskim štapićem pratio Bocelija. Nevjerojatna je i Boccelijeva spretnost i snalaženje na pozornici tako da se ni u jednoj sceni nije moglo primijetiti da slavni tenor ne vidi. Andrea Bocceli zadivio je publiku svojim glasom koji se ipak, svojom snagom, ne da usporediti s glasovima drugih slavnih tenora koji su pjevali ulogu Cavaradossija na Puccinijevom festivalu poput Maria Del Monaca ili Placida Dominga.

Ipak, mora se priznati, da je nastup u amfitetaru podignutom pored kuće u kojoj je živio Puccini, za svakog opernog pjevača daleko zahtjevniji nego nastup u opernoj kući. Osim što je akustika daleko slabija, opernim je pjevačima izuzetno naporno pjevati na zraku koji je vrlo vlažan s obzirom da se amfiteatar nalazi uz samu obalu jezera Massaciuccoli. Boccelijev je nastup dijelom omeo i vjetar, a zatim i kiša koja je polovicom drugog dijela počela padati. Nakon što su violinisti podigli svoja gudala, dirigent je na opće razočaranje publike prekinuo izvedbu. No nakon samo desetak minuta kiša je prestala, a Tosca je na opće zadovoljstvo i uz buran pljesak publike, nastavljena. U drugom je činu Francesca Patane nosila nakit Swarovsky koji je bio izrađen za nastup Marie Callas u ulozi Tosce 1956. godine u newyorkškom Metropolitanu. Nakit nikad više nije bio upotrijebljen na pozornici tako da je ovo bila ekskluzivna prilika da se vidi blještava ogrlica i kruna Marie Callas. Andrea Bocelli je svoj nastup završio solidnom interpretacijom arija “Lucevan le stelle” i “O dolci mani”, a izuzetan je dojam na publiku ostavila i scenografija trećeg dijela koja je u pozadini imala veliku maketu Svetog Petra. Režiser i scenograf Beni Montresor je vrh tvrđave Sant Angelo, na kojem se događa Cavaraossijevo strijeljanje i Toscino samoubojstvo, dočarao velikom kosinom s bazilikom Svetog Petra pošto se ona zaista i vidi s tog mjesta. Francesca Patane i Giorgio Surian nagrađeni su gromoglasnim pljeskom, dok je izlazak Andree Bocellia popraćen relativno mlakim pljeskom. Razlog je mogla biti kiša, koja je prije izlaska pjevača upravo započela ponovo padati, ali i nezadovoljstvo osjetljive talijanske publike Boccelijevom interpretacijom Cavaradossija. Nakon opere u obližnjem je restoranu “Puccini” organizirana večera za 100-tinjak VIP uzvanika. Andrea Bocceli došao je u društvu svoje pratilje Veronice Belli, s kojom već nekoliko godina živi u vili u blizini Viareggia Pozdravio se s brojnim uglednicima koji su bili na večeri, pojeo par zalogaja i već nakon pola sata, vidno umoran, napustio je restoran.

Direktor 50. Puccinijevog festivala Alberto Veronesi i ove je godine svojoj vjernoj publici pripremio prave operne poslastice. Festival je otvoren 23. srpnja izvedbom Madame Butterfly kojom je proslavljena i 100-ta obljetnica nastanka te opere. Orkestrom je za tu svečanu priliku dirigirao osobno Alberto Veronese, koji već šest godina zaredom obavlja funkciju umjetničkog direktora Pucijinevog festivala. Veronese je tridesetdevetegodišnji milanski dirigent mlađe generacije s golemim međunarodnim iskustvom. Njegov orkestar Guido Cantelli treći je najveći simfonijski orkestar u Milanu, odmah nakon simfonijskog orkestra Scale i Simfonijskog orkestra glazbenog konzervatorija. “Za ovu sam jubilarnu godinu odabrao izvedbe triju Puccinijevih opera: Madame Butterfly, Toscu i Turandot,” kaže Alberto Veronesi. “Režiju ovogodišnje Madame Butterfly, kojom proslavljamo stotu godišnjicu te opere, povjerio sam Vivien Hewitt dok je scenografiju napravio japanski scenograf Kan Yasuda. Ulogu Pinkertona tumačio je Vicenzo La Scola, Sharplessa Marzio Giossi, a Cio San Carla Maria Izzo. Ovogodišnju ćemo 50. obljetnicu festivala proslaviti i inozemnim gostovanjima koja smo započeli još u ožujku. Ovogodišnji Global Tour obuhvaća Francusku, Monako, Belgiju, Južnu Koreju, Japan i Australiju. Naši su umjetnici gostovali i u Argentini i Brazilu, a ovih dana odlaze i u Atenu gdje će nastupati u sklopu programa Olimpijskih igara. Krajem godine gostovat ćemo i u Bruxellesu povodom obilježavanju 80. godišnjice smrti Giacoma Puccinija, koji je umro 1924. u jednoj bolnici u Bruxellesu”, kazao nam je Alberto Veronesi koji je velikim dijelom zaslužan za veliki uspjeh Puccinijevog festivala. Sve do 1998. na festivalu su se izvodile sasvim klasične i relativno neatraktivne izvedbe Puccinijevih opera. “Došavši na čelo festivala odlučio sam ga učiniti atraktivnijim angažirajući slavna operna imenima, poznate orkestre i scenografe. Svake godine odaberem tri do četiri Puccinijeve opere u kojima su dosad nastupali trenutno najbolji svjetski tenori Ramon Vargas, Vincenzo La Scola, Franco Farina, Nicola Martinucci, Marcello Giordani, soprani Maria Dragoni, Francesca Patane, Norma Fantini i Daniela Dessi. Ove sam godine izabrao Andreu Boccelija za ulogu Cavaradossija jer se radi o umjetniku koji postaje sve bolji iz godine u godinu. Njegov glas postaje sve raskošniji i dublji tako da sam izuzetno zadovoljan njegovom interpretacijom Cavaradossija. Otkad sam na čelu festivala, pozivam i slavne skulptore i slikare koji se školuju u obližnjoj kiparskoj akademiji u mjestu Pietra Santa. Scenografije Jean Michael Folona, Igora Mitoraja, Kana Yasude, Arnalda Pomodora i Pietra Cascelle dale su sasvim nov, suvremeniji izgled Puccinijevim operama. Sve do 1998. scenografije su se u Torre del Lago donosile iz drugih teatara, dok ih mi sada posuđujemo drugim kazalištima u Japanu, Americi i Koreji”, kazao nam je Alberto Veronesi koji se angažirao da festival, što traje mjesec dana, svake godine postaje sve posjećeniji. Svake se sezone proda oko 50 tisuća ulaznica koje stoje između 26 i 95 eura, ovisno o udaljenosti od pozornice. Sadašnji amfiteatar, podignut 1967. godine, koji može primiti oko 3500 gledatelja više ne zadovoljava potrebe organizatora tako da će uskoro započeti izgradnja novog. “Novi će amfiteatar primiti prve gledatelje 2007. godine, a nalazit će se pored sadašnjeg. Bit će nešto veći, imat će znatno bolju akustiku, jednu zatvorenu dvoranu i znatno bolje svlačionice i druge popratne prostorije. Sadašnji ćemo amfiteatar demontirati i na njegovu mjesto napraviti veliki trg. Na programu sljedećeg Puccinijevog festivala bit će opere La Fanciulla del West, Turandot, La Boheme, i Madame Butterfly”.

Najveća zvijezda ovogodišnjeg 50. Puccinijevog festivala Andrea Bocceli rođen je u selu Laiatico pokraj Volterre u Toscani u obitelji poljoprivrednika. Na njihovu se imanju nalazi i mali vinograd s kojeg Andrein otac Sando još uvijek proizvodi vino Chianti Bocelli. Još kao dijete Andrea je obolio od glaukoma, progresivne neizlječive bolesti očiju, tako da je već u ranoj dobi počeo gubiti vid. Unatoč bolesti, roditelji su podržavali sinovljev glazbeni talent tako da je sa šest godina počeo pohađati satove klavira, a svirao je i flautu i saksofon. Naročito su ga privlačile opere tako da je znao zaplakati kada bi začuo neku od omiljenih opera. Svoju je ljubav prema glazbi Andrea Bocelli opisao sljedećim riječima: “Tijekom obiteljskih okupljanja rođaci bi me često zamolili da im pjevam neku pjesmu. Oni su jako utjecali na izbor mog životnog poziva pa mi se čini da nitko ne odlučuje sam postati operni pjevač, već tu odluku potiču drugi svojim reakcijama”.

Slabovidni je Andrea potpuno izgubio vid s 12 godina, a o tom je nemilom događaju u svojoj autobiografskoj knjizi “Glazba tišine” zapisao: “Do dvanaeste sam godine još ponešto i vidio, sve dok jednog dana nisam, igrajući nogomet, potpuno izgubio vid. Lopta me je snažno pogodila u desno oko, ono s kojim sam još razaznavao svjetlo i boje. Pao sam na tlo i kad sam se podigao, shvatio sam da ništa ne vidim. Plakao sam čitav dan i tjedan ne progledavši više”.

Završivši srednju školu Andre Bocelli je na poticaj roditelja upisao studij prava na Sveučilištu u Pisi. Diplomiravši, zaposlio se kao pripravnik u jednom odvjetničkom uredu, ali nije želio odustati od svoje ljubavi za glazbom. Kako bi mogao platiti satove kod legendarnog talijanskog tenora Franca Corellija, Andrea je nastupao po raznim toskanskim piano barovima i noćnim klubovima. Tijekom nastupa u mjestu Chionno upoznao je i Enricu Cenzatti koja je tada imala samo 17 godina. Bila je to ljubav na prvi pogled koja je rezultirala brakom te dvojicom sinova. No, tek 1992. godina označila je početak Bocellijeve karijere. Te ga je godine, naime, talijanski pop pjevač Zucchero pozvao da s njim snimi demo snimke dueta Miserere, s kojim je želio pridobiti Luciana Pavarottija na snimanje te pjesme. Pavarotti je oduševljen pjesmom pristao na snimanje, a nedugo zatim susreo se i s Bocellijem. Između dva se tenora odmah rodilo prijateljstvo, tako da je Bocelli nastupio na Pavarottijevom godišnjem dobrotvornom koncertu na kojem je pjevao s brojnim pop zvijezdama poput Bryana Adamsa. ‘’Kada mi je Pavarotti faksirao program koncerta, činilo mi se da sanjam”, kazao je Andrea Bocelli. “Sličan sam osjećaj doživio još samo triput. Kad sam upoznao svoju suprugu, te kada su mi se rodili sinovi Amos i Matteo”.

Godine 1993. Andrea Bocelli potpisao je ugovor s milanskom izdavačkom kućom Insieme, a 1994. je pjesmom “Il mare calmo della sera” pobijedio na sanremskom festivalu. Singlovi “Con te partiro” i “Time To Say Goodbye” tjednima su bili na vrhovima top ljestvica diljem svijeta, a album “Bocelli” dosegao je platinaste tiraže u Italiji, Belgiji, Njemačkoj i Nizozemskoj. U studenom 1996. snimio je pjesmu “Time To Say Goodbye” u duetu s poznatom sopranisticomn Sarah Brightman, a 1997. izdao je svoj prvi internacionalni album “Romanza” koji ga je lansirao među zvijezde svjetske slave.

No vrtoglavi se uspjeh u karijeri odrazio na Bocellijev privatni život. Zaokupljen profesionalnim uspjehom, nastupima i promocijama Andrea je počeo zanemarivati svoju obitelj, tako da je njegova supruga Enrica početkom 1991. zatražila i dobila rastavu. “Poslije razvoda proživljavao sam pakao. Bez ljubavi sam bio prazan, otupljenih osjetila i bez imalo inspiracije i volje za stvaranjem. Glazba, kao i sve lijepo, dolazi iz srca koje voli, a moje je tada bilo ranjeno, pa je umuknulo. No, zahvaljujući djeci, ponovno sam živnuo i tada me Bog nagradio drugom prilikom”, kazao je Bocelli koji je već polovicom 2001. upoznao Veronicu Belli s kojom je pronašao novi životni smisao. Kupio je novu vilu u Toscani i novu jahtu te odlučio ne odvajati se od žene koju voli. Veronica i Andrea su stoga neprestano zajedno: zajedno odlaze na njegove koncerte i poslovne sastanke, ona jedina smije ući u njegovu garderobu kada pjevač ima pripremne meditacije. Uz njega je, naravno, bila i 24. srpnja kada se prvi put okušao u ulozi Puccinijevog Cavaradosija.

Giaccomo Puccini rodio se 22. prosinca 1858. godine u Toscanskom gradu Lucca u glazbeničkoj obitelji. Još kao dijete pjevao je i svirao orgulje u katedrali u Lucci, a zatim je upisao konzevatorij u Milanu. Tamo je upoznao Pietra Mascagnia, s kojim je neko vrijeme čak dijelio podstanarsku sobu. Nakon što je 1883. završio je studij, prijavio se na natječaj za najbolju operu jednočinku za mlade kompozitore, no njegova je opera Le Willis prošla potpuno nezapaženo na tom natječaju. Međutim, 31. svibnja sljedeće godine opera je postavljena u milanskom kazalištu “Dal Verme”. Publika ju je odlično prihvatila, a kritika je zapisala da se radi o “kompozitoru od kojeg Italija može puno očekivati”. Nedugo zatim Puccini je skladao operu l’Edgar koja je neslavno prošla, a zatim 1893. Manon Lescaut koja ga je konačno proslavila. Godine 1891. preselio se u Torre del Lago zajedno s Elvirom i sinom Antoniom. Tu, na obali jezera Massaciuccoli, Giacomo Puccini skladao je najveći dio svoji opera: La Boheme (1896.), Toscu (1900.) i Madame Butterfly (1904.), La Fanciulla del West (1910.), La Rondine (1917.), Il Trittico (1918.). Svoju posljednju operu Turandot, Puccini nije uspio završiti zbog bolesti. Operiran je u Bruxellesu gdje je, nedugo zatim, 24. studenog 1924. i umro.

Puccinijev festival u Torre del Lago zapravo je svojevrsna realizacija kompozitorovog sna. “Često idem s barkom loviti ribe u jezeru, no volio bih jednom s jezera vidjeti izvedbu neke od mojih opera na otvorenom”, zapisao je Puccini u pismu Giovacchinu Forzanu, talijanskom režiseru i komediografu, neposredno prije odlaska na operaciju. Forzano je nakon Puccinijeve smrti odlučio realizirati maestrov san, pa je 1930. zajedno s Pietrom Mascagniem organizirao prvu izvedbu Puccinijeve opere na rivi mjestašca Torre del Lago. Pred kućom u kojoj je Puccini živio, 24. kolovoza, izvedena je opera La Boheme u režiji Giovacchina Forzana s Margheritom Carosio, Angelom Minghettijem i Luigijem Montesano u glavnim ulogama. Sljedeće je godine ponovno izvedena opera La Boheme s Beniaminom Giglijem i Adelaide Saraceni. Sve do 1965. festival se održavao na obali pred Puccinijevom kućom, a zatim je izgrađen Teatar na otvorenom s lijeve strane maestrove kuće. U sedamdesetgodišnjoj povijesti na Puccinijevom su festivalu nastupila najslavnija operna imena. U Torree del Lago nastupali su: Mario del Monaco, Giuseppe Di Stefano, Luciano Pavarotti, Placido Domingo, Jose Carreras, Franco Corelli, Giuseppe Giacomini, Giacomo Aragall, Luis Lima, Jose Cura, Tito Gobbi, Monserat Caballe, Renata Scotto, Eva Marton, Katia Ricciarelli. Na Puccinijevom je festivalu nastupio čak i slavni plesač Rudolf Nurejeva, a od Hrvata su na ovom slavnom festivalu 1999. godine bili angažirani Petar Selem koji je režirao Turandot, dok je Nikša Bareza dirigirao La Boheme.

Nekadašnja je Puccinijeva kuća danas muzej koji se može razgledati za 5 Eura. Posjetitelje na ulazu dočekuje Simonetta Puccini, šezdesetgodišnja unuka slavnog kompozitora te ih vodi u obilazak raskošne vile i vrta. Puccini je podigao vilu prije više od 100 godina, nakon što je skladao La Boheme. Simoneta Pucini ljubazno nas je provela kroz vrt prema kući te odmah upozorila da je fotografiranje strogo zabranjeno. Prošavši kroz verandu u kojoj je obitelj Puccini nekada blagovala, a danas su smještene obiteljske fotografije te skladateljeve partiture, ušli smo u tamnu sobu u kojoj je skladao. Otvorena kajdanka s rukom zapisanim notama i izlizan klavir iznimno su dojmljivi jer izgledaju kao da je slavni kompozitor do jučer sjedio za njima. Simonetta Puccini nam je s osobitim zadovoljstvom pokazala uokvirenu fotografiju s posvetom Milke Trnine, koja je 1900. pjevala Toscu na premijeri u Londoni. Unuka slavnog skladatelja provela nas je zatim kroz lovačku sobu u kojoj su izloženi trofeji njezina djeda, iz koje smo ušli u svojevrsnu kapelicu s druge strane zida uz koji je smješten klavir. “U ovom su zidu, uz sam klavir, smješteni posmrtni ostaci moga djeda”, kazala nam je Simonetta Puccini i dodala da ga, nažalost, nije upoznala jer je umro 1924., puno prije nego se ona rodila.