Tomislav Ladan, glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda, kumovao je tituli "prvostupnika".Sveučilišni prvostupnik titula je koju će na svoje posjetnice, prema najnovijem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, tiskati hrvatski diplomci koji su završili preddiplomski društveni ili humanistički studij na Filozofskom fakultetu. Prvostupnik, nova riječ u hrvatskom jeziku kojoj će obradovati samo autori križaljki, trebala bi biti inačicom riječi baccalaureus, izraz koji je prihvaćen u Europi kao akademska titula nakon diplomiranja. Zakon izglasan na posljednjoj sjednici Sabora uoči ljetne stanke nije precizno definirao na koji bi način tu kovanicu trebalo primjenjivati na hrvatskim sveučilištima čiji sustav obrazovanja nije prilagođen onom Europske unije, pa stoga još ne postoji ni preddiplomski studij. “Prvostupnik je hrvatski prijevod latinskog termina baccalaureus. Termin možda nije najspretniji, ali je rezultat opsežnih konzultacija s lingvistima, među ostalim i s glavnim ravnateljem Hrvatskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža Tomislavom Ladanom. Ni mi nismo bili baš zadovoljni takvim prijevodom, ali hrvatski zakoni moraju biti pisani na hrvatskom jeziku kako bi bili razumljivi svim hrvatskim građanima. Primjerice, prvostupanjski sud je dobra analogija koja objašnjava odabir termina prvostupnik. Takav sud donosi nepravomoćnu presudu i ona je donesena, ali to još nije konačna presuda. Tako je nekako i s prvostupnicima koji imaju visoko obrazovanje, ali ga zapravo tek trebaju nastaviti. U zagradi smo ostavili i latinski termin baccalaureus koji se upotrebljava internacionalno”, objašnjava državni tajnik za znanost Slobodan Uzelac koji je prijedlog izmjena i dopuna Zakona branio pred saborskim zastupnicima na izvanrednom zasjedanju koji je održan u noći s 15. na 16. srpnja. Po završetku preddiplomskog studija, diplomski studij sljedeća je razina sveučilišnog obrazovanja, a uz diplomu dolazi i titula magistra ili magistre. Dakle, ne postoje više inženjeri, profesori, diplomirani učitelji, pa ni akademski umjetnici. Nakon završetka diplomskog studija svi, osim doktora medicine, postaju magistri ili magistre. Sve ukinute titule u Hrvatskoj nakon završetka diplomskog studija još uvijek postoje u većini europskih zemalja pa je pitanje koliko se hrvatski sustav visokog školstva time uspio približiti onom europskom.

Poslije tri godine studiranja dobit će se naslov prvostupnika, što je prijevod latinskog 'baccalaureusa'“To je trend i u Europi i mi smo ga usvojili na zahtjev samih inženjera i teologa i oko toga nije bilo baš nikakvog spora. Prvostupnik je svima zvučao malo nespretno i priznajem da još uvijek nismo našli odgovarajuću skraćenicu za tu titulu, no valjda je potrebno da najprije uđe u primjenu pa će tada i traganje za odgovarajućom skraćenicom biti lakše”, tvrdi Uzelac. Uvriježena skraćenica za magistra također je promijenjena pa će umjesto “mr.” biti “mag.” što je također odluka lingvista s kojima se komisija savjetovala. Uzelac komentira i kako skraćenica “mr.” u Europi, zbog jakog utjecaja engleskog jezika, znači gospodin, pa je preuzeta nova skraćenica kako ne bi došlo do zabune. “Na Zakonu je radila i ekipa naših vrhunskih stručnjaka i znanstvenika-pravnika – Josipović, Smerdel, Barbić, Lice i brojni drugi stručnjaci s različitih znanstvenih i stručnih područja. Prijedlog je dobio pozitivnu ocjenu Rektorskog zbora, nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu. Istina, prijedlog nije dobio formalnu podršku sindikata s argumentacijom koja svakako nije specifično sindikalna. Radili smo punih pet mjeseci i održano je nekoliko stotina različitih sastanaka. Nije stoga valjda ni slučajno da je na koncu prijedlog izmjena i dopuna Zakona u Saboru prihvaćen gotovo jednoglasno”, tvrdi Uzelac, iako se Hrvoje Kraljević ne bi složio s njim u ocijeni kvalitete obavljenog posla. Osim toga, ponajprije zbog toga što je Zakon izglasan u tako sitne sate i po hitnom postupku, ministru Draganu Primorcu je zamjerio što oko prijedloga nije otvorio širu stručnu diskusiju.

“Razgovarao sam s ministrom puna dva sata i na kraju sam stekao dojam da se on ni ne zanima ni ne bavi Zakonom, iako je riječ o najvažnijem koje Hrvatska uopće donosi. Samo s visoko obrazovanom radnom snagom možemo biti konkurentni, a ne s jeftinom”, revoltirano zaključuje Kraljević čiji je prvi nacrt u većoj ili manjoj mjeri ipak usvojen Zakonom iz 2003. za koji kaže da je bio loš, no promijenjena verzija je, po njegovu mišljenju, daleko gora. S tiskanjem posjetnica diplomcima bi bilo najmudrije pričekati jesen jer, poučeni iskustvom takvog Zakona koji je formalno stupio na snagu lani i nikad se nije primjenjivao, nije isključeno da će i posljednja njegova verzija, a to je već treća u posljednje četiri godine, doživjeti istu sudbinu. Prva verzija sastavljena je još za vrijeme mandata bivšeg ministra znanosti Kraljevića kako bi se hrvatska sveučilišta uključila u proces harmonizacije i postupnog prilagođavanja visokoškolskog sustava svih zemalja, njih 29 koje su 1999. potpisale Bolonjsku deklaraciju. Cilj je bio stvaranja jedinstvenog europskog prostora visokog obrazovanja koji bi se trebao uspostaviti do 2010. Na taj način studenti bi mogli izabrati sveučilište u bilo kojoj od zemalja potpisnica deklaracije i završiti preddiplomski studij a zatim, zahvaljujući europskom sustavu prijenosa bodova (ECTS), bodove preseliti na bilo koje drugo europsko sveučilište i upisati sljedeću razinu sveučilišnog obrazovanja – diplomski studij. Reforma visokog obrazovanja koju preporučuje Bolonjska deklaracija se odvija na tri razine. Prva je preddiplomski studij koji traje tri godine i za to vrijeme je potrebno skupiti 180 ECTS bodova. Svaki ispit ima bodovnu vrijednost određenu u skladu s ECTS-om i bilo bi moguće prekidati preddiplomski studij na jednom sveučilištu i nastaviti ga na drugom bez kompliciranih usklađivanja. To bi bilo moguće ponoviti i na bilo kojoj od tri razine sveučilišnog obrazovanja. Nakon tri godine preddiplomskog i položenog završnog ispita, moguće je upisati diplomski studij. Prema preporuci Bolonjske deklaracije diplomski studij traje dvije godine, dok je sljedeća i najviša razina poslijediplomski studij što traje tri godine i nakon kojeg se stječe akademski naziv doktor znanosti ili doktor umjetnosti.

Sustav studiranja prema formuli “tri plus dva plus tri” već se uvelike provodi u zemljama EU i gotovo svim drugima od skoro 40 zemalja potpisnica deklaracije, što je prva faza jedinstvenog sustava obrazovanja. U Hrvatskoj, koja je prije tri godine postala punopravnom članicom Bolonjske deklaracije, ništa se još nije pomaklo s mjesta. Stoga ne čudi žurnost kojom su u Saboru izglasane izmjene i dopune Zakona jedva godinu dana nakon što je on formalno stupio na snagu za vrijeme mandata ministra Gvozdena Flege. Činjenica da je Kraljević ispred svoje stranke Libra predložio bar 30 amandmana nije bila povodom za bilo kakvu žustriju diskusiju niti je usporila glasanje. “Izvanredna sjednica sazvana je iza ponoći, rasprava nije ni završena, a većina zastupnika nije ni slušala o čemu se raspravlja”, zaključio je Kraljević koji je uvjeren kako će izmijenjeni Zakon sigurno otežati, ako ne i onemogućiti stvarno uključivanje hrvatskog visokog školstva u europski proces. Bolonjska deklaracija ne predstavlja dokument prisile, već samo daje smjernice za potrebne reforme koje će svaka zemlja uskladiti sa svojom realnošću i potrebama.

Male preinake u posljednjoj varijanti Zakona pretrpio je tako i sustav studija “tri plus dva plus tri”. Prema hrvatskoj varijanti, preddiplomski studij može trajati i do četiri, umjesto tri godine. Dakle, onaj tko je diplomirao u starom, još živućem sveučilišnom sustavu, možda će biti prvostupnik, a možda i magistar. Nigdje se ne preciziraju kriteriji, odnosno, ako bi se poštivao kriterij potpisane deklaracije svatko tko ima diplomu zaslužio titulu magistra jer preddiplomski studij, kako mu i naziv govori, završava izradom završnog rada, odnosno polaganjem završnog ispita nakon kojeg se stječe titula prvostupnika. Diplomski studiji zbog toga će u Hrvatskoj umjesto dvije trajati jednu do dvije godine, a završavaju izradom diplomskog rada. “Ovim Zakonom studenti koji su stigli do posljednje godine studija, ali nikad nisu diplomirali, moći će imati zaokružen prvi stupanj visokog obrazovanja i dobiti titulu prvostupnika. Na taj način priznaju im se njihove, primjerice, tri godine studija koliko će najčešće trajati preddiplomski studij, a koje im sada ni na koji način nisu priznate. To je jedan od najvažnijih razloga zbog kojih se išlo na ove promjene jer između završene srednje škole i tri godine fakulteta postoji priličan jaz. Preddiplomski stupanj u nekim zvanjima je lakše prepoznati i definirati nego u drugima jer što, primjerice znače tri godine medicinskog fakulteta na kojem se studira šest godina. One koji su diplomirali po starom sustavu Zakon u osnovi izjednačava s onima koji će diplomirati po novom sustavu”, kaže Uzelac.

U Hrvatskoj još uvijek nije uveden ECTS sustav bodovnih vrijednosti za svaki pojedini predmet i reforma u organizaciji, upravljanju i financiranju sveučilišta tek je mrtvo slovo na papiru. Mobilnost nastavnika i studenata onemogućena je rascjepkanošću sveučilišta jer je svaki hrvatski fakultet zapravo nezavisna jedinica koja s nadležnim ministarstvom pojedinačno dogovara svoju funkciju i proračun. Ispitivanjem temeljnih sveučilišnih vrijednosti i prava u Hrvatskoj 2001. na temelju dokumenta Magna Charta Universitatum koji su 1989. usvojili rektori europskih sveučilišta, ocijenjeno je da takav sustav “ugrožava integritet, pa čak i sam pojam sveučilišta kao autonomne akademske ustanove koja je kadra preuzeti odgovornost za sveobuhvatno institucionalno upravljanje i koordinaciju, za kvalitetu i primjerenost svojih nastavnih i istraživačkih aktivnosti te za svoju cjelokupnu odgovornost društvu”. Državni tajnik za znanost ne odbacuje nužnost integracije sveučilišta, no tumači kako su rokovi prema originalnom Zakonu iz 2003. bili kratki. “Imamo četiri stara, klasična sveučilišta u kojima su fakulteti samostalni a samo dva novija, u Dubrovniku i Zadru, djeluju integrirano. Integraciju nije moguće sprovesti u kratkom roku. Izmijenjeni Zakon omogućava pravnu integraciju sveučilišta, ali u razumnom roku. Originalan zakon je dobro postavio ciljeve, ali je stvoren na brzinu i u nekim svojim dijelovima je bio nelogičan, što se otkrilo kad se trebao početi primjenjivati. Rokovi prema kojima su sveučilišta trebala imati jedinstvenu centraliziranu financijsku funkciju bili su kratki, već s prvim danom tekuće godine, dakle prije šest mjeseci. Zato je bilo nužno Vladinom uredbom pomicati rok a izmjene i dopune uz realne rokove omogućit će provedivost. No možemo imati najbolji zakon, ali ako nije provediv u praksi, on ništa ne znači”, kaže Uzelac. U vezi s amandmanima Libre o ulozi Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu koje ograničava autonomiju sveučilišta napominje: “Nalazimo se fazi tranzicije sveučilišta u kojoj uloga države postaje sve manja. Autonomija sveučilišta nipošto se ne smije ograničiti, ali ne smije izlaziti ni iz okvira zakona”, zaključuje Uzelac.

Autonomija sveučilišta omogućena je Zakonom iz 2003. kojim se s modela državnog upravljanja sveučilištima prelazi na model državnog nadzora. Međutim, izmjene i dopune sugeriraju da bi sveučilišne programe trebalo odobravati Nacionalno vijeće čije članove imenuje Sabor na prijedlog Vlade. Ovakvim se zakonskim propisom, upozorio je Kraljević, izravno krši Ustav koji u svom članku 67. jamči autonomiju sveučilišta. No takav je Zakon prošao po hitnom postupku. “Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje ne bavi se odobravanjem sveučilišnih programa, već postavlja uvijete koje programi moraju zadovoljiti da bi bili pozitivno vrednovani. Dakle, bavi se općim uvjetima koji moraju biti zadovoljeni, a ne detaljima programa. Osim toga, zakon za zemlje u tranziciji mora se donositi za neko kraće vrijeme. Vjerujem da će i ovaj Zakon ubrzo trebati mijenjati jer će i on u nekim dijelovima postati formalna prepreka promjenama. Sve to činimo u namjeri da ne gubimo korak, a već dosad smo izgubili dosta vremena time što su postavljeni ciljevi ili metode njihova dostizanja bili pogrešno odabrani. Znanstvena i visoko-obrazovna djelatnost su iznimno vrijedni i osjetljivi državni sustavi s kojima eksperimenti nisu preporučljivi. Uostalom, sveučilišna zajednica uvijek nađe načina pružiti učinkovit otpor naglim promjenama u koje sama ne vjeruje. Treba je motivirati za promjene, a ovaj izmijenjeni Zakon to sadrži. Na nama je da objektivno procijenimo njegovu uspješnost i da, ako će biti potrebno, predlažimo i nove zakonske okvire, uključujući i sasvim novi Zakon”, zaključuje Uzelac.