Objavljeno u Nacionalu br. 458, 2004-08-24

Autor: Robert Bajruši

LJUTITI ĆIRO

'Čudim se Mirku Barišiću što trpi Mamićevo neznanje'

Miroslav Blažević, trener NK Varteks i bivši izbornik nogometne reprezentacije Hrvatske u vrijeme njenih najvećih uspjeha, pojašnjava zašto ponovno u medijima napada svog dugogodišnjeg prijatelja Dinamova dopredsjednika Zdravka Mamića te odgovara na kritike da je dobar motivator i loš trener

Blažević u razgovoru odaje dojam ljutitog trenera, posebno kad se dovede u pitanje njegova karijeraBlažević u razgovoru odaje dojam ljutitog trenera, posebno kad se dovede u pitanje njegova karijeraIako trenira marginalni Varteks, Miroslav Blažević, zvani Ćiro, i dalje je kontroverzan nogometni stručnjak. Što god učinio, uvijek izazove burne reakcije. Tako je bilo i prošlog tjedna kad je u kolumni u Večernjem listu optužio Zdravka Mamića da uništava Dinamo. Blažević nema više nikakve veze s Dinamom, a upravo je nakon utakmice s njegovim Varteksom i neriješenog rezultata Mamić eliminirao dotadašnjeg trenera Nikolu Jurčevića. Ali Blažević nije zaboravio da je prije samo 15-ak mjeseci na istovjetan način Mamić i njega otjerao iz Maksimira. Od toga dana nekadašnji kumovi i najbolji prijatelji postali su najveći neprijatelji koji se uzajamno vrijeđaju čim stignu.

'Budi siguran da je Ćiro Blažević mogao i do Račana, ali ja ne mijenjam košulje. Obožavam Tuđmana, a oni koji ga pljuju pišaju po katedrali' 'U životu zbog ničeg ne žalim, osim što pod stare dane moram gubiti vrijeme sa zavidnim pikzibnerima koji me omalovažavaju' 'Bit ću trener dok sam živ, a kako vjerojatno neću dugo živjeti, neću se predugo niti baviti treniranjem' Blažević u razgovoru odaje dojam ljutitog trenera, posebno kad se dovede u pitanje njegova karijera. Čini se da pomno prati tisak jer je nekoliko puta zamjerio autoru intervjua kritike od prije nekoliko godina. A kad je na red došao Vlatko Marković, Blažević je zanemario liječničke preporuke i zapalio cigaretu. “Ne smijem pušiti, ali moram zbog vas u Nacionalu”, jetko je prokomentirao. Iduću je zapalio kad se, nakon 20-ak minuta, opet sjetio Zdravka Mamića.

NACIONAL: Zašto mislite da će Zdravko Mamić uništiti Dinamo? – Nije nikakva tajna koliko sam emotivno vezan uz Dinamo, čiji sam najtrofejniji trener, s osvojena tri prvenstva i dva kupa. Nakon uvjerljivo osvojenog prvenstva otjeran sam Mamićevom odlukom koja me duboko povrijedila. Najveći je Mamićev grijeh njegovo neznanje, jer da zna svoj posao, Dinamo bi se prošetao kroz domaće prvenstvo kao ja prije dvije godine, makar je Hajduk u to vrijeme imao vrhunske igrače poput Darija Srne, Stipe Pletikose i Mikija Rapaića. Kad sam otjeran iz Dinama, Hajduk je prošlu sezonu postao prvak, i to s kudikamo slabijom momčadi od one koju sam uspio pobijediti. Mamić može kupiti koga hoće, ali nikada neće uspjeti jer ne zna raditi. Najgore je to što nije kriv Mamić nego Mirko Barišić koji sve to podnosi. Zbog takvog ponašanja Barišiću samo mogu poručiti da će ga kad-tad Dinamovi navijači razapeti na križ.
NACIONAL: Zašto ste opsjednuti Zdravkom Mamićem? – Zato jer smo proveli zajedno 25 godina i u njemu sam vidio svog nasljednika, osjećao sam ga gotovo kao sina. Ugurao sam ga u najviše društvene sfere, postavio na položaj Dinamova direktora, iako za to nema potrebne kvalifikacije. Iskreno sam s tim svojim djetetom koje se zove Zdravko Mamić htio napraviti od Dinama nešto što će se pamtiti, zbog čega sam odbio otići u Saudijsku Arabiju gdje su mi nudili milijun dolara. Umjesto toga odlučio sam ostati sa svojim sinom, osvojiti prvenstvo i stvoriti snažan Dinamo. A on me preko noći izbacio iz kluba, i to nakon što sam bez problema postao hrvatski prvak. Za mene je to izdaja, a izdaja je jedina stvar koju nikomu ne opraštam. Čestitam i Pukaniću i vama u Nacionalu jer ste, snimajući ga na jahti, od Mamića napravili hrvatskog Onassisa. A on je fenomen jer je počeo praktički od nule, a danas je uvažen direktor.

NACIONAL: Koliko vas, nakon svega što se prošli, možde motivirati rad u nogometnoj provinciji kakva je Varaždin? – Kad sam morao napustiti najdraži Dinamo, otišao sam u slovensku Muru, a u tom bih trenu otišao bilo kamo da su me zvali. Za mene je Varaždin doista provincija, makar me ondje ljudi puno više i iskrenije vole nego u Zagrebu gdje sam postigao brojne uspjehe. Zagrepčanima sam pružio najveće radosti, a ipak mi i dalje viču “Ćiro, pederu”. Zato baš iz inata mislim da ću ove godine s Varteksom biti ispred Dinama. Tako ću Varaždincima uzvratiti ljubav.

NACIONAL: A što je s reprezentacijom? Gledajući vas kako u društvu Ivice Blažička u Portugalu napadate Otta Barića, stekao se dojam da ste ljubomorni jer niste izbornik? – Blažičko je bio moj naredbodavac koji me poslao u Portugal. Molio sam ga da ne idem, ali na kraju smo se dogovorili da ću otići, ali neću ništa govoriti. Onda se dogodilo ovo: Barić je nakon susreta sa Švicarskom, na novinarsko pitanje što bi učinio da se utakmica igra ponovno, odgovorio da bi postupio potpuno jednako. Pomislio sam “tko je ovdje lud, pa napravio je nekoliko fatalnih grešaka”. Zato sam odlučio upozoriti Otta Barića da ih ne ponovi, no široka publika očito nije tako shvatila moj istup. U Hrvatskoj vlada princip “ne talasaj”, ali, kao osoba koja je postigla najveći rezultat u povijesti hrvatskog nogometa, imam pravo upozoravati kad vidim da stvari idu u pogrešnom smjeru.

NACIONAL: Zar ste stvarno mislili da imate šanse opet postati izbornik kad ste se kandidirali poslije Europskog prvenstva u Portugalu? – Na to su me nagovarali ovdašnji novinari, a nakon nekoliko tjedana ti isti sasjekli su me u svojim listovima. Mislio sam da sam dokazao da znam raditi ovaj posao, ali Vlatko Marković mi to nije dopustio. Riječ je o fenomenu koji se neprestano ponavlja: čovjeka onemogućavaju u obavljanju onoga što, dokazano, zna raditi. Ako u konkurenciji za izbornika imate šest kandidata: Zlatka Kranjčara, Ivana Katalinića, Branka Ivankovića, Martina Novoselca, Srečka Katanca, Ivu Šuška i mene, tko ima najbolje rezultate? Čak zanemarite moje uspjehe s reprezentacijom ili Dinamom, pogledajte što sam postigao s Rijekom, Varteksom ili Osijekom.

NACIONAL: Imam osjećaj da vas duboko pogađa stalna priča kako je Blažević odličan motivator, ali u biti loš nogometni trener? – Ma tko to govori, tko se usuđuje tako me vrijeđati! Onaj tko to priča je idiot. Kako netko tko jedino zna motivirati može uspijevati 40 godina. Na koji način ćeš motivirati vrhunske igrače poput Bobana ili Šukera, ako ih prije toga ne uvjeriš da je doktrina koju zagovaraš apsolutno ispravna. Vodili su ih vrhunski treneri, a i oni za mene kažu da sam najveći. Odavno sam shvatio da autoritet možeš graditi isključivo na znanju i ničemu drugom. Kritičari mi mogu uzeti sve, ali ne i rezultate koje sam postigao, od tolikih prvenstava do trećeg mjesta na svijetu u Francuskoj. Što je kao trener napravio taj Ilija Lončarević da može reći kako Blažević ne zna voditi momčad? Pazi, na jednoj strani imaš nekakvog Lončarevića, a na drugoj Ćiru Blaževića koga su inozemni stručnjaci 1998. proglasili najboljim svjetskim trenerom i rangirali čak ispred Aimea Jacqueta koji je te godine postao prvak svijeta vodeći Francusku. Ali na internom trenerskom kružoku zaključeno je da sam ja taj koji je najjače utjecao na ponašanje svoje reprezentacije. Ja znam formulu uspjeha i zato sam uspješan u ovom poslu 40 godina, a Lončarević dobiva otkaze u Hrvatskom dragovoljcu.

NACIONAL: Što biste učinili da ste postali izbornik reprezentacije? – Dobro znam što bih napravio, ali nisam izbornik i neću o tome govoriti. Jako cijenim Zlatka Kranjčara i vjerujem da će učiniti sve što je potrebno da bi hrvatska reprezentacija vratila ugled koji je poljuljan u Portugalu i na SP-u Koreji i Japanu. Na raspolaganju ima niz afirmiranih igrača, od Pletikose i Butine do Roberta Kovača, Šimića, ovog nesretnog Tomasa, Srnu, Babića, Leku, Niku Kovača, Pršu i Klasnića.

NACIONAL: Ne privatizira li Kranjčar selekciju forsirajući svog sina Niku Kranjčara, unatoč njegovim slabim nastupima? – To je potpuno pogrešna teza. Niko Kranjčar je sasvim sigurno najbolji hrvatski igrač, a ja ne zaboravljam da je njegov otac rekao kako je, zbog Nike, Ćiro trebao još godinu dana ostati u Dinamu. Zlatko Kranjčar dobro zna što ja mogu dati njegovu sinu, a što mogu drugi treneri. Još dok sam ga trenirao vidio sam da će postati epicentar reprezentacije oko kojeg će se vrtjeti naša igra. Da bi igrač poput Nike Kranjčara uspio, treba mu trener poput mene koji poznaje trenažni proces i kako ga provesti na djelu. Nije to baš jednostavno, poznajem dosta trenera koji znaju što je trenažni proces, ali ga ne znaju primijeniti u praksi.

NACIONAL: Koji su najbolji igrači koje ste trenirali? – Imao sam privilegij trenirati velike nogometaše. Lansirao sam Didiera Deschampsa, kapetana Francuske kad je bila svjetski prvak i današnjeg trenera Monaca. U Nantesu sam trenirao Marcella Dessailyja i Argentinca Burruchagu, a u Grasshoppersu Kurta Jaru. Ali iznad svih je bio Zvonimir Boban jer je kompletan nogometaš. Boban je spoj organizatora, veznog i obrambenog igrača, što je vrlo rijedak slučaj u nogometu. U sve tri faze je bio odličan, pri čemu posebno cijenim što se nije oslanjao samo na neosporan talent nego je uporno i marljivo trenirao.

NACIONAL: Koji je motiv za daljnje bavljenje trenerskim poslom kad imate 70 godina i mnogo uspjeha u karijeri? – A zašto si ti novinar, a ne nešto drugo? To je tvoj posao, kao što je treniranje moj i ako čovjek voli posao kojim se bavi, teško ga napušta. Bit ću trener dok budem živ, a kako vjerojatno neću dugo živjeti, neću se predugo ni baviti treniranjem. Živio sam dugo i brzo i nemam žaliti ni zbog čega, osim što se pod stare dane moram zezati sa zavidnim pikzibnerima koji me omalovažavaju. Takve mogu samo pitati tko je bio prvak 1982., s reprezentacijom peti u Europi i treći na svijetu, a uz to uspješno vodio Grasshoppers, Lausanne, Nantes, Prištinu, Iran i brojne klubove. Kažu da sam samo motivator, a ja pamtim kad sam na klupi Grasshoppersa naslijedio pokojnog Weisswillera. Nisam znao jezik, a trebao sam ih motivirati. Okupim igrače i uskliknem na hrvatskom “danas je biti ili ne biti”, a prevodilac to ponovi najsporije što je mogao. I makar me nisu shvaćali ni razumjeli da ih pokušavam motivirati, bili smo prvaci Švicarske. Napadaju me samo zlobnici koji tako liječe komplekse. To znači da znam raditi ovaj posao. Zato me ljute tipovi kao što si ti ili onaj Miljenko Jergović. Sramota je što je sve on napisao o meni. Bosančeros je kao i ja, a učinilo mu se da moja popularnost ugrožava njegovu pa svašta piše o meni. Vara narod, ali neka zna da ću mu uzvratiti u svojoj kolumni u Večernjem listu.

NACIONAL: Niste li i sami izazvali animozitet glorificirajući Franju Tuđmana kao da ste dio njegova izbornog tima? – Što misliš zašto se poslnije nisam družio s Ivicom Račanom? Budi siguran da je Ćiro Blažević mogao i do Račana, ali ja ne mijenjam košulje niti mislim da imam dara za politiku. Obožavao sam Franju Tuđmana, a na svoj način i on je obožavao mene, u prvom redu zbog osvojene titule prvaka s Dinamom 1982. Za razliku od mnogih, ja nisam izdao Tuđmana i ostao sam dosljedan vlastitom zanosu prema tom čovjeku. Za njega se ne brinem jer nitko ne može omalovažiti činjenicu da je bio prvi hrvatski predsjednik. Oni koji ga pljuju, pišaju po katedrali. On je velik kao katedrala, a oni mali pišaju po njemu. Nisam kriv što sam odgojen na određeni način i jer se sjećam kako su mi dva brata ubijena jer su bili ustaše. Život je prepun slučajnosti, da su umjesto ustaša u Travnik stigli politički komesari, oni bi se možda pridružili partizanima. Dosta mi je toga da me mrze, nisam više ni u HDZ-u, a mogao bih biti.

NACIONAL: Sanaderov HDZ je opet na vlasti, zašto ih javno ne podržavate? – Sanader je moj prijatelj, ali otkako je postao premijer, nismo se čuli. Shvatio sam da mi to može samo škoditi jer sam sportaš, a ne političar.

NACIONAL: Zašto je sportašima najveća uvreda biti homoseksualac? Vas vrijeđaju skandirajući “Ćiro, pederu”, uostalom, izjavili ste da nogometaš ne može biti homoseksualac, a prije nekoliko dana u medijima su se pojavile aluzije da je ponoćni posjetitelj zatečen u sobi Stjepana Tomasa bio više od običnog masera? – I dalje kategorički tvrdim da nogometaš ne može biti homoseksualac, to je nemoguće. Homoseksualci su prefini ljudi, artisti i umjetnici, a nogometna je sredina izrazito okrutna. Zato je totalni apsurd i pomisliti da je Tomas homoseksualac.
NACIONAL: Vi ne mrzite gay populaciju? – Ni govora, pa nije netko kriv jer voli osobe vlastitog spola. Na kraju krajeva, to je mogao biti i moj sin, ne bih ga valjda mrzio zbog toga. Ja sam human čovjek i nikoga ne mogu mrziti. Onima koji mrze homoseksualce mogu poručiti, “pa i oni imaju pravo živjeti, majku vam jebem nehumanu”.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika