"Otkad radim u Padovi i otkako u našu bolnicu stižu pacijenti iz Hrvatske, ne odmaram se ni na godišnjem odmoru"“Na godišnji sam krenula prije tri tjedna ravno iz bolnice, nakon 24-satnog dežurstva, a čim se vratim u Padovu, radni mi tjedan opet počinje s 24-satnim dežurstvom i troje pacijenata iz Hrvatske koji čekaju transplantaciju.” Tako je trotjedni boravak u domovini rezimirala dr. Nela Sršen, koju smo prošli petak zatekli u marini Hramina u Murteru. Lakša prometna nezgoda koju je doživjela nedaleko od Splita, spriječila ju je da na dogovoreni sastanak stigne na vrijeme. S 12-godišnjom kćeri Larom i dvije nećakinje u Murteru se ukrcala na jedrilicu kojom se uputila na obližnje Kornatske otoke u društvu Murteranina Zdravka Turčinova, jednog od svojih bivših pacijenata. Čim je jedrilica pristala u uvalu Slanica, Nela Sršen izvukla je peraje i masku i skočila u more. Dvadesetak sekundi poslije izronila je na drugom kraju uvale i mahnula. “Ronjenje je moja najveća strast. Volim tišinu koja vlada pod morem i obožavam promatrati podvodni svijet. On me najbolje relaksira od svakodnevnih obaveza i o njemu sanjam kad mi je posao najnaporniji”, objasnila je nakon što je s morskog dna izvadila nekoliko školjki. Posjeti i druženja s bivšim pacijentima za nju ne prestaju ni tijekom ljetnih mjeseci, kad je daleko od radnog mjesta i bolnice u Padovi gdje već 15-ak godina radi kao kirurginja na transplantacijama jetre. Tako je već iste večeri na poziv Arsena Dedića, kojem je u padovskoj bolnici Ospedale Civile proljetos implantirala novu jetru, produžila do njegova rodnog Šibenika, gdje je otvarao Festival šansone.

“Otkad radim u Padovi i otkako u našu bolnicu stižu pacijenti iz Hrvatske, ne odmaram se ni na godišnjem odmoru. Kad sam 8. kolovoza došla u Rijeku, trajekt ‘Marco Polo’ pretvorio se zbog mene u bolničku ordinaciju”, dodaje kroz smijeh i nastavlja: “Svake godine u Rijeci se ukrcam na trajekt do Splita, pa sam to učinila i ove godine. No ovaj me put dočekalo pravo iznenađenje. Kad je kapetan broda Srđan Karlović čuo da putujem ‘Marcom Polom’, želio me osobno upoznati. Pozvao me na večeru u salu za kapetane i tad me podsjetio da sam prije šest godina operirala i njegovu tetku.”

Kako kaže dr. Sršen, zahvaljujući njegovoj ljubaznosti na brodu je pregledala još troje hrvatskih pacijenata koji su bili ili čekaju na operaciju jetre u Padovi. “Najprije sam već u Rijeci na trajektu primila roditelje i jednog malog dječaka jer su mi donijeli nalaze, pa je zbog toga brod kasnio pri isplovljavanju, a u Splitu mi je kapetan Karlović omogućio i zasebnu kabinu u kojoj sam jednom pacijentu izvadila metalne kopče nakon operacije u Padovi jer u splitskoj bolnici nisu za to imali potreban pribor.”

U 20-ak dana koliko je provela u Hrvatskoj, kako kaže, u rodnoj se kući odmarala samo nekoliko dana, a ostatak godišnjeg provela je posjećujući prijatelje u Splitu, Zadru i Ninu. “Ariana Čulina pozvala me da pogledam premijeru njezine predstave ‘Mjesec u Alabami’, a onda sam ondje ostala nekoliko dana. Najprije je u Split sa svojom kćerkom doputovala doktorica Gordana Buljan-Flander, a zatim i saborska zastupnica Milanka Opačić, koja je također došla s kćeri, pa su sve one bile moje gošće u Stonu na večeri.”

Tjedan dana poslije iz rodnog Metkovića otišla je na natjecanje neretvanskih lađara. Kako kaže, to je priredba koju u posljednje tri godine ne propušta. Prošle godine ondje je upoznala i predsjednika RH Stipu Mesića, koji ju je ove godine konačno imenovao i počasnom konzulicom u talijanskoj regiji Veneto. Na pitanje što joj nova funkcija donosi, Nela Sršen odgovara: “To imenovanje shvaćam kao divan dar svoje domovine za sve ono što sam dosad učinila za Hrvatsku, ali ujedno prihvaćam i kao veliku obavezu da još više ojačam ekonomske veze između jedne od najbogatijih talijanskih regija i Hrvatske. Ceremonija imenovanja obavljena je u Predsjedničkim dvorima i zahvaljujem predsjedniku Mesiću što mi je iskazao tako veliku čast. Posao počasnog konzula obavljam već godinama, ali bez službene titule, počevši s pacijentima, pa do susreta i povezivanja političara i gospodarstvenika.”

Ono što je, kako kaže, u početku zahtijevala od čelnih ljudi Veneta bio je besplatan boravak naših pacijenata u bolnicama i stipendije za hrvatske studente. Poslije se to proširilo na gospodarsku suradnju i stvaranje brojnih projekata koje bi u Hrvatskoj trebala financirati ta talijanska regija. Nela Sršen ističe da je uloga Veneta u Europskoj uniji velika: “Od ove godine Veneto predsjeda komisijom Europske unije za razvoj europskih regija i suradnju s budućim zemljama članicama EU. Budući da čelni čovjek Veneta Giancarlo Galan već treću godinu za redom ljetuje ovdje na Kornatima i tu ima stalno usidren brod, on i njegovi brojni prijatelji prema Hrvatskoj su silno blagonakloni, pa su se stvorile odlične veze na svim državnim razinama. On je inače strastveni tunolovac, i baš neki dan u šibenskom je akvatoriju ulovio veliku tunu.”

Kad govori o predsjedniku Mesiću, Nela Sršen ističe da je upravo on osvojio brojne simpatije talijanskih privrednika i političara pa su zato susreti učestali, ali su bili isključivo poslovne prirode. “Točno je da smo se s predsjednikom Mesićem u posljednjih nekoliko mjeseci prilično često susretali, a on nas je jednom pozvao i na poslovni ručak. Znam da je nekima čudno što u posljednje vrijeme često boravim u Hrvatskoj, no ja sam prisutna uvijek kad je ovdje delegacija Veneta jer sam i napravila prve kontakte. Predsjednik Mesić fascinira me svojim ljudskim vrijednostima i karakterom i smatram da je on jedini čovjek koji Hrvatsku može dostojno predstavljati u svijetu, pa sam mu u tome spremna pomoći”, zaključila je Nela Sršen.

Razlog potrebe da neprestano pomaže drugim ljudima pronalazi u ranoj mladosti i odrastanju koje joj, kako kaže, nije bilo nimalo lako. “Već s devet godina roditelji su me dali u dom, časnim sestrama, da bi mi omogućili školovanje. Iako je to bio jedini način da dobijem kvalitetno obrazovanje, kad danas o tome razmišljam, bilo je to za mene prilično mučno doba. Kao djevojčica rasla sam bez roditeljske ljubavi i nisam imala djetinjstvo kao većina mojih vršnjaka. Do 14. godine nisam se smjela pogledati u ogledalo jer je samostanski odgoj zabranjivao bilo kakvo osvještavanje osobnosti. Radni je dan počinjao u šest ujutro, a završavao kasno na večer, uza sve ostale školske obaveze. Zarana sam naučila što znači davati sebe za dobrobit drugih. A budući da nisam odrastala okružena toplinom i roditeljskom ljubavi, valjda imam potrebu dijeliti ljubav i pažnju drugima”, objašnjava Nela Sršen i zaključuje: “Možda je i zato moj studij medicine bio logičan izbor.”

Možda baš zbog toga Nela Sršen ljetovanje nikad nije provodila u mondenim svjetskim ljetovalištima. Kao i njezina kći Lara, obožava hrvatsku obalu, a Hrvatsku smatra najljepšom zemljom na svijetu pa se uvijek vraća u rodni Metković gdje joj žive roditelji. Tu će provesti i posljednja tri dana odmora nakon čega se vraća svojim pacijentima u Padovi.