Objavljeno u Nacionalu br. 459, 2004-08-31

Autor: Nina Ožegović

NIKICA LESIĆ SELI SE U AMERIKU

'Napuštam Hrvatsku i odlazim u Dayton'

Nikica Lesić (30), nadareni splitski pijanist koji se nakon uspjeha u Carnegie Hallu vratio u Hrvatsku, govori o tome zašto je ipak prihvatio poziv na američko sveučilište

"Rezigniran sam, jer se u Hrvatskoj ne mogu baviti onim što najviše volim – klasičnom glazbom. U ovom se trenutku ne osjećam kao pijanist i to me čini nesretnim," kazao je Lesić za Nacional."Rezigniran sam, jer se u Hrvatskoj ne mogu baviti onim što najviše volim – klasičnom glazbom. U ovom se trenutku ne osjećam kao pijanist i to me čini nesretnim," kazao je Lesić za Nacional.“Rezigniran sam, jer se u Hrvatskoj ne mogu baviti onim što najviše volim – klasičnom glazbom. U ovom se trenutku ne osjećam kao pijanist i to me čini nesretnim. Od klasične glazbe u Hrvatskoj ne mogu živjeti. Mislim da je Hrvatska samo mala zemlja za veliki odmor i ništa više. Na svakom koraku nailazite na nepremostive probleme. Zato napuštam Hrvatsku i zajedno s obitelji – suprugom Anom i sinom Enzom, odlazim u Ameriku gdje ću raditi na Wright State University u Daytonu, jednom od najvećih u Americi. Idem probati jer ovdje nemam što izgubiti.”

O RAZLOZIMA ODLASKA 'U Hrvatskoj ne mogu živjeti od klasične glazbe, a u Americi sam dobio priliku profesionalno raditi ono što volim' O IVI POGORELIĆU 'On je jedan od najvećih pijanista svih vremena, a ako je netko genij, ne može preko noći prestati biti genij' O ZATVARANJU AKADEMIJE U LOVRANU 'Mislim da ne možemo dopuštati mladim ljudima, koji žele biti glazbenici, doživljavati takve stvari. To je odvratno'Tako govori Nikica Lesić (30), mladi, talentirani splitski pijanist, magistar umjetnosti, dobitnik nagrade “Peristil” na Splitskom ljetu 2001. i profesor klavira na Visokoj školi za glazbenu umjetnost “Ino Mirković” u Lovranu, koji je pretprošle godine imao vrlo zapaženi pijanistički debi u čuvenoj newyorškoj dvorani Carnegie Hall. Tim nastupom svrstao se u svjetski glazbeni jet-set potvrdivši svoj talent i stekavši novo samopouzdanje. “Nakon Carnegie Halla više ništa nije bilo kao prije”, rekao je Lesić.

Diplomirao je u klasi profesorice i pijanistice Pavice Gvozdić na zagrebačkoj akademiji, a usavršavao se u Armeniji gdje se zaljubio, kaže, u armenske skladatelje Arama Hačaturijana i Arna Babadjanova. No ipak ruskog romantika Sergeja Rahmanjinova smatra jednim od najvećih skladatelja i pijanista. Radio je s vrsnim pedagozima Naumovim, Lazkom, Paraschosom, Kehererom i Marinom Ambokadze, koju smatra svojim glazbenim guruom. Usto, već je dvije godine zaštitni znak u reklamnoj kampanji hrvatske modne kuće “Heruc”. Gotovo manekenskog izgleda, obrijane glave, s naušnicama u oba uha, bio je glavni muški promotor nove “Herucove” linije “Estare Culto”, koju je dizajnirao kreator Dražen Orlović.

NACIONAL: Zašto napuštate Hrvatsku i odlazite u Ameriku? – Nemam izbora. U Hrvatskoj ne mogu živjeti od klasične glazbe, a u Americi sam dobio priliku da radim ono što volim na ozbiljan i profesionalan način. To mi je ovdje u Hrvatskoj bilo onemogućeno. Mogao sam imati godišnje maksimalno tri, četiri koncerta pa ispada da mi je glazba do sada bila samo hobi, a ne pravi posao. Iako sam mlad, nakupilo mi se dosta gorčine, zapravo, razočaran sam situacijom u Hrvatskoj. Mislim da klasična glazba trenutačno nikome u Hrvatskoj ne treba, a bojim se da nikoga i ne zanima. Čini mi se da tako većina ljudi osjeća.

NACIONAL: Hoćete li ipak završiti najavljeni CD prije odlaska u Ameriku? – Namjeravao sam, ali sam odustao od snimanja CD-a, snimit ću ga u Americi, vjerujem, lakše i jednostavnije. Ne želim više ništa raditi u Hrvatskoj. Taj CD sam htio snimiti s užitkom i s punom koncentracijom, no u Splitu je to bilo nemoguće – pojavilo se previše problema i sve je bilo u grču. Ovdje i najmanji problem ispadne najveći na svijetu. Zato sam odlučio da se odmaram još mjesec dana i onda zajedno s obitelji otputujem u Dayton, mali mirni gradić s velikim sveučilištem.

NACIONAL: Kako se vaš američki debi u Carnegie Hallu, jednoj od najvažnijih newyorških glazbenih dvorana, odrazio na vašu karijeru i je li taj nastup bio presudan za odlazak u Ameriku? – Taj mi je nastup otvorio mnoga vrata. Nakon Carnegie Halla nastupao sam u Daytonu gdje me pozvao moj prijatelj Dino Zonić, koji je prije nekoliko godina napravio mjuzikl “Sarajevski krug” i s njim gostovao u Americi. Zonić je danas šef orkestra u Stivers School for the Arts i svake godine radi goleme multimedijalne projekte u koje je uključeno više od 400 izvođača, znači, orkestar, balet i pjevači. Oni se prikazuju u novoj koncertnoj dvorani The Schuster Performing Arts Center u Daytonu gdje stane 2200 ljudi. I ja sam bio uključen u te projekte na razne načine. Jedne godine sa Zdravkom Šljivcem, voditeljem Zvjezdica, napravio sam “Carminu buranu”. To je dobro odjeknulo i odmah sam dobio nekoliko ponuda iz različitih škola, koje su htjele da za njih radim muzičke seminare, a koncertna agencija mi je ponudila da mi organizira koncerte. Odlučio sam prihvatiti ponudu producentske kuće Red Oak, koja mi je ponudila da će se brinuti o mojoj promociji u Americi, od koncerata do CD-a, znači, o kompletnoj karijeri. Prihvatio sam ponudu jer su mi ponudili puno bolje uvjete rada i života nego što ih imam u Hrvatskoj.

NACIONAL: Je li istina da je splitski hiperrealist svjetskoga glasa Zvonimir Mihanović pomogao vaš newyorški nastup? – Zvonimir Mihanović jedini je Hrvat koji je ispunio obećanje koje mi je dao. Svi ostali su mi mnogo obećavali, ali nitko nikada nije održao riječ. Bio bih sretan da su mi ispunili i deset posto od tih silnih obećanja. Mihanović me je slušao u Splitu i nakon koncerta me pitao da li bih volio svirati u New Yorku. Odgovorio sam mu potvrdno, a on mi je nakon mjesec dana donio rezervaciju za koncert u Carnegie Hallu. Gledao sam u taj papir 15 minuta i nisam mogao vjerovati. Mihanović je u New Yorku jako omiljeni slikar i ljudi ga poštuju, mnogo više nego u Hrvatskoj, što ne iznenađuje jer ovdje nitko nikoga ne poštuje. Prije nastupa imao sam veliku tremu i bio sam jako uzbuđen, jer se u Carnegie Hallu ne nastupa svaki dan. Sjećam se samo početka i završetka koncerta, kada se prolomio veliki pljesak. Dao sam sve od sebe i mislim da se publici svidio koncert, na kojem sam izvodio djela armenskih i gruzijskih skladatelja. Ali osobito im se svidio hrvatski skladatelj Vladimir Bodegrajec i njegova skladba “Desert Flowers”. Tek kasnije sam shvatio da je to normalna koncertna dvorana s normalnom publikom koja poznaje glazbu. Boravak u New Yorku bio mi je divno iskustvo, upoznao sam važne i zanimljive ljude i nakon toga se sve promijenilo u meni. Mislim da sam pogriješio što sam se tada vratio u Hrvatsku.

NACIONAL: Imate li snimku tog koncerta u Carnegie Hallu? – Na žalost nemam jer tri minute snimanja stoje osam tisuća dolara. Plaćaju se i kritičari, ali nisam saznao koliko jer ih nisam angažirao. Nastup sam imao u subotu u 20.30 sati i kada sam to saznao, mislio sam da sam dobio idealan termin. No kada sam otkrio da se u subotu navečer u New Yorku otvara barem 50 kulturnih ustanova, promijenio sam mišljenje. Idući put tražit ću da sviram na nedjeljnoj matineji.

NACIONAL: Jeste li razočarani neuspjelom kampanjom za nabavu adekvatnog klavira na kojem bi se moglo svirati u Splitu na otvorenom? – Problem s klavirom stalno sam iznosio u javnost misleći da ću tako uspjeti nešto promijeniti. Split ima samo jedan klavir na kojem se može svirati na otvorenom, ali on se ne smije iznositi iz splitskog HNK. Ako svirate na otvorenom na neadekvatnom klaviru, zvuk je loš i slušatelji ne mogu imati potpuni doživljaj. Zbog toga sam jednom morao za svoj koncert posuditi klavir Fazioli iz Ljubljane, što je sveukupno stajalo oko tri tisuće eura. Danas mi se čini glupim što sam o tome govorio. Ljudi su izgleda gluhi na probleme klasičnih muzičara. Ako umjetniku koji je cijeli svoj život posvetio klasičnoj glazbi ne osigurate osnovne uvjete za rad – klavir, onda ga vrijeđate. Ljudi u Hrvatskoj to ne žele shvatiti, no možda će shvatiti kada nas okupira Europa.

NACIONAL: Tko je glavni krivac za takvo stanje – pojedinci, klanovi ili cjelokupna kulturna politika? – Sve zajedno. Razni klanovi imaju veliki utjecaj jer protežiraju svoje favorite, no ne želim govoriti o tome jer mislim da je to smiješno u tako maloj zemlji kakva je Hrvatska. Mi bismo trebali imati svoje klanove u inozemstvu, a ne stvarati klanove u zemlji. Ti klanovi prognaju svakoga tko je uspio napraviti nešto u inozemstvu, pogledajte samo što se događalo Ivi Pogoreliću prije 20 godina kada su ga trebali dovesti u Zagreb na Muzičku akademiju. Usto, ovdje je situacija zadnjih nekoliko godina krajnje depresivna, što onemogućava kreativnost i bilo kakve pomake. Glazba je uvijek odraz stanja duha u nekom društvu pa kada pogledate što se izvodi u Hrvatskoj, vidjet ćete kakvo je stanje.

NACIONAL: Možete li komentirati mišljenje dijela hrvatskih kritičara koji smatraju da je Pogorelić danas završio karijeru i da više nije ni sjena nekadašnjega genija? – O Ivi Pogoreliću ne treba pričati u hrvatskim okvirima jer on to nikako ne zaslužuje. On je jedan od najvećih pijanista svih vremena i mislim da se ta ocjena ni danas nije promijenila. Kad pričamo o Ludwigu van Beethovenu, uglavnom govorimo o najvažnijim stvarima koje je napravio za svog života. Znači, vrednujemo ga po najboljim ostvarenjima, koja i najviše pamtimo. No i Beethoven je imao vrlo teške trenutke u životu kada mu nije išlo i kada nije mogao pisati, a često je bio ispred svog vremena jer je pisao skladbe koje ljudi tog vremena nisu mogli shvatiti. A kad ljudi nešto ne mogu shvatiti, onda to žele uništiti. Ako je netko genij, onda ne može preko noći prestati biti genij. Možda smo mi preveliki mediokriteti pa ne možemo razumjeti ono što on danas radi. Možda ćemo tek za 30 godina, kada poslušamo CD, uvidjeti kako Ivo Pogorelić odlično svira. Puno je lakše suditi umjetniku nego izaći pred publiku i svirati. Uglavnom najviše sude oni koji ne sviraju.

NACIONAL: Mislite li da bi se publika mogla vratiti na koncerte klasične glazbe drukčijim i suvremenim načinima izvedbe kakve ste već pokušali promovirati na svojim koncertima u Splitu? – Cijeli svoj život trudim se da sviram onako kako to osjećam. Dok vježbam klavir kod kuće, ne razmišljam o tome hoću li napraviti nešto novo što bi kritičari mogli nazvati modernim pristupom klasičnoj glazbi. Ja sam to što radim; živim i shvaćam ovaj svijet moderno pa je vjerojatno i moja percepcija glazbe moderna. No u zadnje vrijeme najviše težim prirodnosti u sviranju. Ako nešto ne zvuči prirodno nego isforsirano, većina ljudi koja konzervativnije razmišlja to će proglasiti lošim i nezanimljivim. Mislim da čovjek uvijek mora težiti prirodnosti i jednostavnosti. Zato se trudim da moji koncerti, primjerice, kao onaj u Vestibulu u Dioklecijanovoj palači prije tri godine, budu novi i drukčiji, ali s ukusom i mjerom. Sve mora biti dozirano, jer inače može izazvati negativne posljedice. Uvijek se trudim da izbjegnem klasične koncertne dvorane i da pronađem prostor koji ima umjetničku dimenziju. Ljudi su vizualni i stoga im je potreban vizualan doživljaj da bi glazbu bolje osjetili. Recimo, prošlogodišnji koncert u Splitu održao sam kraj crkve Sv. Nikole na Marjanu: posjetitelji su sjedili u foteljama od bambusa, imali su pogled na more i borovu šumu, a prije početka koncerta i u stanci na videozidu prikazivale su se snimke s mojih koncerata iz Amerike, koje sam održao u Daytonu.

NACIONAL: Potječete iz glazbene obitelji? – Da, moj otac je skladatelj i bio je jedan od osnivača i direktora Splitskog festivala u vrijeme kada su na njega dolazili vrhunski europski izvođači. Moja sestra je pjevala u Cesaricama, moj brat je također skladatelj – napisao je poznati hit “Sve ove godine”, a majka radi u Muzičkoj omladini i organizira koncerte. Jedino je moja supruga izvan glazbenog svijeta: ona radi u apoteci i drago mi je što nije izravno vezana uz glazbu. Mi imamo posebnu vezu, u kojoj istodobno obuhvaćamo glazbu, ali i stvaramo vlastiti svijet izvan glazbe. Nekada sam svirao s Dinom Dvornikom; eksperimentirao sam s glazbom i zbog toga bolje razumijem mlade ljude. Čak sam u jednom trenutku u doba puberteta razmišljao da napustim klasičnu glazbu i bavim se nečim komercijalnijim, ali sam odustao. Možda bi mi komercijalnija glazba donijela veću financijsku korist, ali i veće duhovno osiromašenje pa onda više nije gušt imati novac.

NACIONAL: Usavršavali ste se u Armeniji i volite ruske, armenske i gruzijske skladatelje. Možete li objasniti svoje muzičke preferencije? – U Moskvi sam upoznao armenskog ambasadora, koji me pozvao u Armeniju. To mi je bilo odlično iskustvo, upoznao sam armensku kulturu, skladatelje i profesore, primjerice, radio sam s Marinom Ambokadze, koja me je zapravo naučila svirati klavir. Ona je pravi pijanistički guru. Tada sam se zaljubio u Hačaturijana i njegov Koncert za klavir i orkestar. Sve teže pronalazim glazbu koja mi je zanimljiva za izvođenje. Ako otkrijem osam taktova koji mi se ne sviđaju, odustanem od te skladbe i ne želim je javno izvoditi. Ne želim svirati nešto što ne osjećam. Zapravo, dosta sviram glazbu 20. stoljeća, ali budući da cijelo vrijeme predajem na akademiji u Lovranu sve muzičke stilove, obožavam predavati i Ludwiga van Beethovena i Sebastiana Bacha, ali u ovom trenutku ne osjećam potrebu da ih sviram.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da je hrvatski skladatelj Vladimir Bodegrajac specijalno za vas i vašu suprugu napisao kao vjenčani dar skladbu “Desert Flowers”? – On je sjajan skladatelj i pijanist, a naša suradnja započela je još u Lovranu gdje je i on studirao klavir kod Marine Ambokadze, a paralelno i kompoziciju. Odmah mi se svidjela njegova glazba i želio sam je svirati. Družili smo se sve češće, a na kraju smo postali kumovi. Skladba “Desert Flowers” je prekrasna, a istodobno to je bio sjajan potez dobrog prijatelja. Pjesmu sam praizveo u New Yorku na koncertu u Carnegie Hallu, a prijem publike je bio fenomenalan. Ta im se skladba najviše svidjela. Amerikanci vole Bodegrajca.

NACIONAL: Možete li komentirati slučaj lovranske muzičke akademije oko koje su se već prije javljale različite nedoumice, a sada joj prijeti zatvaranje? – Ne bih trčao pred rudo, ali ne temelju svega ovoga što se događa ne vidim kako bi ona mogla nastaviti raditi i što će se dogoditi sa stotinu studenata. Nadam se da ih država neće zaboraviti i pustiti ih da nestanu. Mislim da ne možemo dopuštati da mladi ljudi, koji žele biti glazbenici, doživljavaju takve stvari. To je odvratno. Uvijek je najbolje stvoriti famu oko nečega zato što je to najbolji obrambeni sustav. No kao student i profesor lovranske akademije upoznao sam neka od najvećih svjetskih glazbenih imena, primjerice, Pierrea Yvesa Artoa, vrhunskog francuskog flautista koji je sve do ove godine predavao flautu u Lovranu, zatim Karla Marcionija, odličnog talijanskoga gitarista koji predaje na akademiji u Amsterdamu, pa Maksima Fedota, violončelista Kirila Rodina, Marinu Ambokadze, Ivu Pogorelića i druge. Dakle, mi smo hrvatskim studentima omogućavali da rade s najvećim imenima iz svijeta glazbe i ne mogu vjerovati da to više nećemo raditi. Ne želim ulaziti u administrativne stvari, ali mislim da smo mi profesori radili izvrstan posao.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika