Objavljeno u Nacionalu br. 459, 2004-08-31

Autor: Nina Ožegović

Roman s ključem o HTV-u

Kolege kažu: 'Osvjetlala si obraz poniženima'

U biografskom romanu Vesne Ćuro-Tomić (49) 'Taxi za televiziju' mogu se prepoznati mnogi bivši i aktualni urednici, novinari ili i odvjetnici, poput Mirka Galića, Jasne Burić, Marije Nemčić, Orhideje Martinović i drugih, dugačak je čak 700 stranica, a tiskan je u čak 2500 primjeraka, što je za prvijenac velika tiraža

Vesna Curo-TomićVesna Curo-TomićOKVIR:

'Operacija, poniženje na poslu i nepodnošljive spoznaje o smislu braka - sve se slilo u pisanje knjige'Bila sam na sjednici Vijeća na kojoj je glavni urednik trebao biti imenovan. Nisam ostala do kraja – slušala sam samo kandidature nekoliko najvažnijih kandidata, pa nisam čula kako se Vijeću predstavilo nekoliko autsajdera i dvorskih luda kakvih ima na svakom izboru. Nisam pričekala ni da čujem kako će se predstaviti naša ni po čemu istaknuta kolegica Višnja Mikić.
Svi smo vjerovali da će ponovno biti zabrana Petra Štambukar.
Navečer sam slušala na kraju Dnevnika: “Vijeće HRT-a danas je … s devet glasova za… za glavnu urednicu HTV-a izabralo … (naravno, opet Petra, pomislim)... Višnju Mikić!”
Pavle mi je morao rukom zatvoriti usta, tako sam bila iznenađena.
Prva mi je misao bila da Vijeće ipak nije korumpirano jer je izabralo, bar sam tako vjerovala, potpunog autsajdera. Pustili su i dio njezine izjave. Malo me osupnula rečenica: Mi svi moramo biti prijatelji, moramo se voljeti i poštovati (!)... I još: naš je cilj moderna informacija. “Kakva je to moderna informacija”, smijali smo se Pavle i ja.
O Višnji nisam znala mnogo. Zgodna cura, odrješita, hladna. Jedanput ili dvaput prije sedam-osam godina napravila je neke priloge za Iza kamere. Sve korektno. Antonija je jednom pričala da ju je grubo izbacila iz sinkronizacije (“Kolegice, meni se jako žuri!”) To kod nas zvijezde imaju običaj raditi, ali Višnja tada još nije bila zvijezda. Više je ostavljala dojam umišljene novinarke. Kao da je samo ona znala da je buduća zvijezda.
Nisam dakle znala mnogo o novoj urednici, ali sam mnogo doznala čitajući tekst kojim se kandidirala i koji su na Vijeću podijelili novinarima: Životopis Višnje Mikić i program rada. Sadržaj impresivan – od glume s pjevanjem do doktorata.
Iza životopisa slijedio je program:
PROGRAM I ZADAĆA javne televizije – HTV
Autorica: Višnja Mikić
PROFILIRATI NOVI PROGRAM
POŠTIVANJE UZUSA PROFESIJE
POŠTIVANJE ETIKE ODGOVORNOSTI
I na samom početku nekoliko temeljnih rečenica poput ove:
JAVNOST su gledatelji koji plaćaju taj najutjecajniji obavijesni medij. Sadržaji javne tv, baš kao što je to slučaj i u drugim javnim televizijama – okrenuti su prije svega potrebama i pitanjima čovjeka/pojedinca. Nužno je, u skladu s time, mijenjati desetljećima njegovanu naviku političkog treniranja utjecaja na televiziju koja je uvijek imala važnu zadaću i utjecaj u kreiranju mišljenja i raspoloženja javnosti.
Zaprepastilo me da je najozbiljnije najavila osnivanje redakcije za civilna pitanja. Zapitala sam se ne misli li možda kolegica Mikić da je civil samo onaj koji nije vojnik, kao što sam ja mislila kad sam išla u osnovu školu – pa da pod civilnim pitanjima misli na, recimo, “razvojačene branitelje”. Jer ako zna da su civilna pitanja (ili je to nazvala fenomenima?) sva pitanja građanskog društva – kako ih misli strpati u jednu redakciju? I čime se u tom slučaju bave sve druge redakcije na televiziji? Životom izvan Sunčeva sustava?
Ili meni nedostaje neka karika? Da, možda. Ipak ja nisam u toku s tim oesesima i oesceima.

tekst:

“Nitko mi nije prijetio otkazom, mislim da mi nitko zbog knjige ne bi ni mogao dati otkaz. I nije najgore dobiti otkaz, najgore je ono muklo, neuhvatljivo, iza leđa, to mi se možda može dogoditi, a to sam već jednom prošla”, kaže Vesna Ćuro-Tomić (49), čiji je prvi roman “Taxi za televiziju”, objavljen 2004. u izdanju zagrebačkog Algoritma, izazvao buru na HRT-u još uoči izlaska iz tiska. Naime, puknuo je glas da je autorica romana, inače zaposlena na televiziji još od 1980. u prezentaciji programa, objavila zbirku tračeva s Prisavlja i “da to smeće ne treba čitati”. Ta je ocjena vjerojatno izazvana činjenicom što se u tom biografskom romanu mogu prepoznati mnogi bivši i aktualni urednici, novinari ili i odvjetnici, poput Mirka Galića, Jasne Ulage, Marije Nemčić, Orhideje Martinović i drugih, a oni upućeniji u zbivanja na HRT-u razotkrit će i one kojima su promijenjeni spol i dob. No autorica je sretna, kaže, kad ljudi prestanu dešifrirati tko je tko i kad se prepuste užitku čitanja.

Vesna Ćuro-Tomić diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a roman je pisala od listopada 2002. do veljače iduće godine. Roman je zanimljiv zbog nekoliko kurioziteta: “Taksi za televiziju” je prvi hrvatski roman o HRT-u i likovima i događajima na Prisavlju, u kojem autorica demistificira televizijsku situaciju na duhovit i ciničan način; zatim, tiskan je u 2500 primjeraka, što je za prvijenac velika tiraža, dugačak je čak 700 stranica, no čita se lako i brzo, i konačno, nitko od službenih kritičara, osim u Vjesniku, još nije objavio recenziju.

NACIONAL: Što je bilo presudno da napišete roman o Niki Gracijani, TV urednici koja je nakon bolovanja degradirana s mjesta urednice na pisca spikerskih najava? – Previše toga mi se odjednom dogodilo: operacija koja je simbolizirala dolazak starosti, poniženje na poslu i nepodnošljive spoznaje o smislu braka. Valjda sam imala potrebu za izražavanjem, bolje rečeno, iskaljivanjem, odnosno, utapanjem tuge u pisanje umjesto u alkohol, potrebu za stvaranjem, višak slobodnog vremena. Jednostavno, sve se slilo u pisanje knjige. Pišem zato što volim pisati. A u trenutku kad sam počela, možda sam stvarno pisala zato da ne poludim. Previše mi se loših stvari dogodilo istodobno. No ne osjećam se kao pisac. Usput, formalno sam degradirana tek oko dvije godine poslije, u novoj sistematizaciji.

NACIONAL: Koliko ste u roman unijeli autobiografskih elemenata iz svog života na sve tri razine djela – poslovnoj, intimnoj na kojoj progovarate o braku, klimakteriju, seksu i slično, te onoj stvaralačkoj u kojoj suprug, brat i ostali čitatelji komentiraju vaše pisanje? – Svi su elementi autobiografski, znači, cigle, građa, ali to nije autobiografija jer ja tu nisam bitna. To je isječak života, bez cifranja, bez uljepšavanja, bez donošenja konačnih zaključaka, kao kad iz čitave bale tkanine izrežete jedan komadić. Nika kao i ja radi na televiziji, ima muža, dvoje djece, srednjih je godina, ne voli što stari, teško se snalazi u toj životnoj dobi, nezadovoljna je, muči je strah, doživjela je poniženje na poslu od ljudi koji zbilja mogu ilustrirati duhovnu bijedu, a nekad je bila pametno dijete.

NACIONAL: Tri dijela romana pisana su kao da su ih pisale tri osobe. Koja je od njih najbliža vama – ona nostalgična, duhovita ili cinična i mudra? – Svi mi imamo mnogo lica. Ima odnosa u kojima se osjećamo nevino i neiskusno kao djeca i drugih u kojima smo mudri kao starci. Sjećanja iz djetinjstva dječja su sjećanja i naravno da su drugačije izražena nego ono što doživljava odrasla osoba, primjerice, ružne stvari na televiziji. Sva tri lica – i još mnoga druga – moja su lica, a katkad su međusobno tako udaljena da ih i ja jedva mirim. A različiti stilovi došli su sami po sebi, kao prirodan način izražavanja u svakoj liniji priče. Nisam svjesno koristila nijedan književni postupak.

NACIONAL: U prvoj ste verziji napisali više od 1100 stranica, što je respektabilna količina teksta. Jeste li strepili kada vam je recenzentica i profesorica Andrea Zlatar skraćivala tekst? – Strepila sam kad sam čula da će rukopis ići Andrei Zlatar, zato što znam da ona odlično piše, izvrstan je stručnjak i pametna žena. Kad sam vidjela njezine intervencije na rukopisu, to je potvrdilo poštovanje koje sam imala prema njoj: već i trag njezine olovke bio je blag i jedva vidljiv; nijedna intervencija nije bila naredba nego prijedlog, često s upitnikom. Zadivilo me kako takva mudra glava s poštovanjem pristupa tuđem radu, to me osvojilo. Uvijek me nervira kad kritičari popljuju nečije djelo, misle da su tako pametniji. Uglavnom, zadivila sam se kako je brzo ušla u knjigu i kako je nepogrešivo označila sva mjesta gdje se nešto ponavlja, gdje sam previše “literarizirala”, gdje je bilo previše nebitnih činjenica koje su otežavale prohodnost.

NACIONAL: Je li itko u vašoj obitelji pisao ili je vaša “endemska rječitost” proizašla u prvom redu iz bosanskih korijena? Koji je vaš recept za dobro i zanimljivo pisanje? – U knjizi spominjem neke sitne epizode za koje mislim da potvrđuju postojanje “pisaćeg gena” u mom bosanskom stablu, osobito u vezi s ocem, koji se izražava rječito, spretno, često nevjerojatno mudro, pri tome duhovito. Vjerujem da su Bosanci endemski rječiti. Znam mnoge Bosance čije je usmeno izražavanje umjetnost, bravurozno govore, slušaš ih otvorenih usta. Jedino što su često pri tome razmetljivi, svjesni su tog dara. Bojala sam se da u knjizi ne budem takva, jer i ja sam svjesna da se izražavam lako. U stvari, vjerujem da bi mnogi ljudi znali dobro i zanimljivo pisati kad bi sebi dopustili da pišu prirodno, kad se ne bi mučili da pišu onako kako misle da treba pisati da bi ispali pametni. Znate kako naši političari govore? Tako i većina ljudi piše: misle da je nešto pametno ako je nejasno. A ja vjerujem u jednostavnost: pisati znači najkraćim putem doći do cilja. Konkretno. Bez dekorativih misli.

NACIONAL: U romanu ste demistificirali HRT prikazavši većinu zaposlenih kao mediokritete, beskičmenjake i ekshibicioniste, te zaključili da rad na Prisavlju nije preporuka za novi posao. Kakve su bile reakcije vaših kolega? – Ne znam jesam li demistificirala HRT i ako jesam, koliko je to uopće važno. Ljudi na HRT-u su ljudi kao i svi drugi. Ako su oni većinom mediokriteti i beskičmenjaci i tupani i egoisti – to vrijedi i za ljude općenito. Ne vidim razliku. I svi koji su čitali moju knjigu rekli su: kod nas je isto tako; mene muče iste stvari. U mojoj je knjizi to slučajno HRT, a moglo je biti bilo koje drugo poduzeće. Reakcije kolega su me iznenadile jer im se svidjela knjiga kao knjiga, zaboravili su na “ključ”. Rekli su da je duhovito, tužno i zabavno. Neki su rekli da sam osvjetlala obraz svima koji se osjećaju poniženima, a takvih je jako mnogo. Mnogi su mi rekli da sam hrabra, iako mislim da nisam, a neki misle da sam trebala oštrija prema Televiziji. Najgroznije mišljenje čula sam prije nego što je knjiga izašla, dakle, od onih koji je nisu ni čitali: da je to zbirka televizijskih tračeva. Kad je to došlo do mene, bila sam potištena. Taj trač još kola, jer oni koji tračaju ne čitaju.

NACIONAL: Iako ste napisali da su svi likovi izmišljeni, jasno je da opisujete stvarne ljude, dok ste drugima zadržali prava imena, primjerice, lektorica Đurđa Škavić. Jesu li se ti ljudi prepoznali i kakvi su im bili komentari? – Ima dosta ljudi koji se spominju pod stvarnim imenom, ali oni nisu likovi nego dio vremena o kojemu pišem – dr. Đurđa Škavić, Tomislav Ladan, Branko Lentić, pokojni dragi i uvaženi kolega Angel Miladinov. Ima mnogo stvarnih ljudi s televizije koji su postali likovi knjige, ali sam im dala druga imena, to je istina. Nemoguće je pisati o televiziji a izmisliti sve likove, a moj cilj je bio stvoriti sliku svijeta, dočarati atmosferu, emocije, stanja.

NACIONAL: Je li opis direktora Lasića kao “mutnog tipa koji je sa svima srdačan, a zapravo je beskrupulozan, praznoglavi oportunist koji je izgradio karijeru na tuđem znanju i služenju politici”, sukus uredničkih karaktera zaposlenih na HRT-u? – Mislim da niste izabrali dobar primjer, jer je u knjizi direktor Lasić jedan od najpozitivnijih likova s televizije, bar iz perspektive glavne junakinje. Njezino iskustvo s njim je takvo da je on nikad nije razočarao, pa su njezini dojmovi o direktoru nadjačali ružne i ničim potkrijepljene priče. A što se tiče uredničkih karaktera na HRT-u, već sam rekla – i oni su ljudi. Statistički, njih ima u približno istom postotku praznoglavih, beskrupuloznih, oportunista, sluga politike, koliko ih ima i u bilo kojem uzorku ljudske vrste. Samo su oni javnosti poznatiji, pa zato i zanimljiviji i taštiji. Njima je javnost sredstvo za rad ali i oružje, hrane se javnošću i hrane javnost, pa su razmjerno častohlepniji nego, recimo, tete u vrtiću.

NACIONAL: Mislite li da vaša duhovita, ali i cinična knjiga može utjecati na promjenu na HRT-u? – Nadam se – takve su reakcije – da moja knjiga, svaka knjiga, uvijek nešto može promijeniti. Mnoge žene kažu: kao da si pisala o meni, samo se ja to ne bih usudila; jedan prijatelj je rekao da je moja knjiga “mind opener” i da je neće pokazati ženi jer da bi mu se žena uzjogunila; jedna kolegica darovala je moju knjigu svom novom šefu i napisala mu: “Pazi što radiš jer nikad ne znaš kakav ti se talent krije među potčinjenima.” Znači, može pomoći. Uvijek pomaže kad se nešto razotkriva, samo često nadrapa glasnik.

NACIONAL: U drugom dijelu pojavljuje se i lik urednika, koji drži rukopis u ladici šest mjeseci, a u kojem se otkriva vaš stvarni urednik Neven Antičević iz Algoritma. Kakva je bila suradnja? – Odlična, iako me mrcvarilo čekanje. Najprije čekanje da urednik pročita, pa da potpišemo ugovor, a zatim da knjiga izađe. Moj urednik Antičević napravio je za knjigu najbolje što je trebalo. Zahvaljujući njemu knjiga je došla do Miljenka Jergovića i Andree Zlatar, a njihove mi pohvale puno znače. Vjerovao je da je knjiga dobra, inače je valjda ne bi dao u ruke takvim znalcima.

NACIONAL: Kako je vaše pisanje “podnosio” vaš suprug Živorad Tomić, filmski kritičar? – Pa u stvari, jako dobro. On je jako pametan, obrazovan, vrlo senzibilan, znao je da se kuha nešto nama važno i mnoge stvari po kući radio je umjesto mene kad bi vidio da me “uhvatilo”. Nakon prve dvije stranice rekao je da je odlično, da moram nastaviti.

NACIONAL: Zašto, unatoč svemu, ostajete raditi na HRT-u? – Zbog plaće. Zvučat će patetično, ali sve do ovih problema jako sam voljela televiziju – svoju tvrtku – i nikad nisam tražila da mi se plati ostajanje na poslu do kasno navečer. A sad sam stvarno napokon deziluzionirana, svjesno nastojim ne raditi ništa što mi izričito nije naređeno i plaćeno, jer se osjećam kao velika budala kad je televizija u pitanju. Velika odrasla naivna budala. Sad ću raditi za plaću i samo zbog plaće. I što je najgore – mislim da nitko zbog toga neće patiti. Osim mene.

Andrea Zlatar

“Taxi za televiziju” Vesne Ćuro-Tomić jedna je od knjiga koja će nam za 20, 30 godina u svakom slučaju moći pomoći da rekonstruiramo svakodnevni život zaposlene /udane + djeca / urbane žene. Riječ je o knjizi u kojoj se spajaju tri temeljne pripovjedne niti: obiteljska svakodnevica, autoričina sjećanja iz djetinjstva, problemi na poslu (rečena televizija). Tim trima narativnim linijama treba dodati i raznovrsne metanarativne komentare kojima su one popraćene: s jedne strane autorica, u maniri ironijskog metapripovjedača, dvoji nad smislom svojega pisanja i sudbinom knjige-u-nastajanju; s druge strane, u metanarativni sloj ulaze iznimno zanimljivi komentari koje – usporedo s rastom rukopisa – o njemu daju prvi čitatelji – suprug, brat, prijatelji i prijateljice, djeca. Kažem usporedo s rastom rukopisa jer rukopis narasta preko tisuću stranica, širi se načelom dizanoga tijesta u koje se neprestano dodaju različiti sastojci – još malo brašna, još malo vode, pa još jedno jaje, pa opet malo brašna, mrvicu više, da se ne lijepi za ruke… Budući da sam “Taxi za televiziju” čitala prvo u rukopisu (što će reći, isprintano na tisuću stranica), ti su se papiri razmilili po mome krevetu i stvorili – doslovno – sliku jednoga tekstualnog patchworka – velike prostirke sastavljene od kvadratića tkanina različitih uzoraka i boja, nekih tamnih i prugastih, nekih svijetlih i na cvjetiće, nekih pod prstima grubih a nekih mekanih. Takva je i knjiga Vesne Ćuro-Tomić, u koju se možete uvući kao pod topli pokrivač i zaroniti u složenu mrežu međuljudskih odnosa, sjećanja i ironičnih komentara naše svakodnevice.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika