Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko MatešaNakon što je hrvatska rukometna reprezentacija postala olimpijski, a prije godinu i pol dana svjetski prvak, izbornik Lino Červar slavi kao i dvojac Zoran Gobac, siva eminencija Saveza, te predsjednik Saveza Željko Kavran. Stalno osporavan Lino Červar još će jednom dokazati svima onima koji mu ne vjeruju, dok će se Kavran i Gobac okoristiti njegovim uspjehom da bi uspjeli osvojiti Hrvatski olimpijski odbor. Naime, javna je tajna da su Kavran i Gobac još prije Olimpijskih igara u Ateni isplanirali nakon osvajanja zlatne medalje maknuti Zlatka Matešu s mjesta predsjednika HOO-a i postaviti “svoje ljude”. Kojih, to još nije poznato, iako se spekulira čak i s imenom Line Červara kojemu zauzimanje jakih pozicija, pa i u HOO-u, nikad nije bilo strano.

Gubitkom podrške Antuna Vrdoljaka, koji još uvijek kontrolira HOO, Mateša ostao je bez posljednjeg uporišta u obrani od Gopca i Kavrana Lino Červar je zahvaljujući uspjesima reprezentacije izmakao kontroli Gopca i Karvana, a više ne krije ni ambicije da postane predsjednik RH Kavran i Gobac sigurni su u uspjeh svoje nakane te su prije nekoliko dana otvoreno priznali novinaru Slobodne Dalmacije da će na sjednici skupštine HOO-a, koja će se održati za dva mjeseca, maknuti Matešu s mjesta predsjednika jer će imati većinu glasova na svojoj strani. Obojica se razbacuju izjavama kako je ovaj HOO upropastio košarku, odbojku, vaterpolo, a upropastio bi i rukomet da se Rukometni savez s njima dvojicom na čelu nije obranio. To su floskule, jer Mateša je na čelu HOO-a tek dvije godine, a njih dvojica nisu riječ rekli protiv HOO-a kad su rukometaši prije dvije godine dodirnuli dno osvajanjem posljednjeg mjesta na europskom prvenstvu. Tada je predsjednik HOO-a bio Antun Vrdoljak, a on je sebi izgradio tako nedodirljivu poziciju da mu se ni Kavran ni Gobac nisu usudili prigovoriti da je kriv za tadašnji propast rukometa ili za to što rukometaša nije bilo na prošloj Olimpijadi u Sydneyu.

Gobac i Kavran poželjeli su rušiti Matešu prije pet mjeseci kada su objavili kako HOO ne daje dovoljno novca Rukometnom savezu u olimpijskoj godini, čime ih financijski ograničava u potencijalnom osvajanju medalje u Ateni. Mateša i tajnik HOO-a Ivica Stošić-Miošić branili su se da je Rukometni savez dobio sav novac koji je trebao dobiti, ali je bilo jasno da nije problem u novcu, već u osvajanju vlasti u HOO-u, najvišem državnom sportskom tijelu. Ni Gobac ni Kavran nisu tada imali osobitu podršku javnosti jer su rukometaši tada osvojili tek četvrto mjesto na europskom prvenstvu u Sloveniji pa se mnogi nisu ni osvrtali na njihove zahtjeve. Sada, kada će im biti puna usta parola poput “uredili smo Rukometni savez pa ćemo znati urediti i Olimpijski savez”, uspjeh im je daleko bliži. Na ruku im ide što Zlatko Mateša nema podršku Antuna Vrdoljaka koji voli izdaleka kontrolirati događaje u HOO-u. Mateša je tu podršku imao prije dvije godine, kada je izabran za predsjednika HOO-a i kada je trebalo pobijediti Vrdoljakova neistomišljenika Luciana Sušnja. Kada je u tome uspio, Mateša je počeo voditi HOO onako kako misli da je to najbolje, a Vrdoljaku nije bilo drago da netko vodi HOO bez da ga pita za savjet. Dakle, gubitkom Vrdoljakove podrške i definitivnim usponom rukometa kao trenutno najboljeg kolektivnog sporta u Hrvata, Mateša najvjerojatnije neće još dugo biti predsjednik HOO-a.

U cijeloj priči Lino Červar će se zbog zlatne medalje u Ateni veseliti kao malo dijete, pričat će kako je pomogao ratom napaćenoj domovini, kako je pokazao i kako Istrijani mogu biti veliki Hrvati, svoje će govore započinjati s Hrvatice i Hrvati, ali cijelo to vrijeme on zna da ga u tom istom Rukometnom savezu ne cijene onako kako bi u svakoj drugoj zemlji cijenili izbornika olimpijskih i svjetskih prvaka. Kada su ga prije dvije godine postavili za izbornika rukometne reprezentacije, učinili su to jer nisu znali koga postaviti na to mjesto. Velimir Kljajić je iskoristio svoje vrijeme i osvojio olimpijsku medalju u Atlanti, Josipa Milkovića igrači nisu slušali, Zdravko Zovko je uprskao stvar kada nije odveo reprezentaciju na Olimpijadu u Sydney, pa je izbor Červara bio potez očajnika. Dotad je Červar bio poznat po trenerskom radu u Italiji, s klubom Conversano postao je prvak Italije i igrao Ligu prvaka dok je kao izbornik Italije odveo tu slabašnu rukometnu reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo 1999. godine. Međutim, biti trener Italije nije osobit rukometni doseg, pa nitko nije vjerovao u Červara.

Za pomoćnika su mu dodijelili Irfana Smajilagića, svojedobno najbolje svjetsko desno krilo koji se prije toga istaknuo vodeći mladu rukometnu reprezentaciju. Šutljiv, miran i povučen, Smajilagić nikad ne priča novinarima i doista se ponaša kao Červarov pomoćnik. Međutim, nakon osvajanja zlatne medalje na svjetskom prvenstvu u Portugalu prije godinu i pol dana Červar se otrgnuo kontroli i prijeteći govorio kako sada pokazuje svima onima koji su ga omalovažavali tko je on zapravo i koliko vrijedi. Vodećim ljudima rukometnog saveza tada se nije svidjela takva priča ispričana Nacionalu tako da nam je ubrzo nakon toga sam Červar priznao kako su ga zbog tih izjava neki ljudi “ribali”. Nije bilo teško pogoditi da su to bili Gobac i Kavran. Zauzvrat je u javnost puštena priča kako je Červar samo motivator reprezentacije, nešto poput Miroslava Blaževića, dok je Smajilagić teoretičar i znalac čije upute igrači slušaju. Lako je moguće da je Smajilagić više od Červarova pomoćnika, dovoljno je tijekom reprezentativne utakmice pogledati što se događa na klupi i vidjet će se da se Červar odlikuje izjavama “idemo sad”, “ne smiju nam dati gol” i “stisnite ih sada”, dok Smajilagić odvede važnog igrača sa strane i objasni mu što treba napraviti. Uz to, odlično je organiziran rukometni menadžment koji je osigurao velik broj sponzora koji su igračima osigurali novčane nagrade. No, kako zaustaviti Červarovu popularnost u javnosti, kako ga ušutkati, objasniti mu da je on u njihovoj službi te se mora u skladu s tim i ponašati?

Nakon svjetskog prvenstva u Portugalu, Kavran i Gobac su odlučili držati Červara na tankom ledu. Gobac ga je držao na klupi rukometnog kluba Zagreb, dok mu je status u reprezentaciji bio potpuno nedefiniran. Červar je potkraj prošle godine i sam vidio da mu osvajanje zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu nije garancija sigurnost u Rukometnom savezu te počeo davati izjave za novine u kojima je tvrdio kako nijedan trener na svijetu, osvajač zlatne medalje, ne bi imao ovako loš tretman u Nacionalnom savezu. Červar nije imao ugovor, primanja od vođenja reprezentacije bila su mala, ali mu u korist tada ide njegova politička ambicija. Naime, kao dugogodišnji član HDZ-a se u studenom prošle godine kandidirao na izborima za Sabor, koristivši retoriku velikog Hrvata iz Istre pa je s lakoćom uspio ući u Sabor. Dobrim dijelom zahvaljujući Červaru, HDZ je ostvario najbolji izborni rezultat u Istri od 1991. godine. Na taj je način Červar jačao svoju poziciju u javnosti, ali je kidao živce Zoranu Gopcu koji mu je preko novina poručio kako će se morati odlučiti ili za trenersku ili za saborsku klupu. Tvrdio je kako neće biti trener ni kluba ni reprezentacije, ako će zbog politike zanemarivati rukomet. Gobac je već tada shvaćao da mu Červar polako izmiče kontroli. Červar, koji je već tada lebdio od sreće i popularnosti, odmahnuo je rukom i poručio kako on može biti i političar i izbornik.

Početkom ove godine održano je Europsko rukometno prvenstvo u Sloveniji na koje je Červar otputovao bez potpisanog ugovora sa Savezom, samo s obećanjem da će se sve uskoro srediti. Tada je, prvi put u posljednje dvije godine, Červar odlučio zašutjeti kako ne bi stvarao neprilike prije tako važnog natjecanja. Hrvatska je osvojila četvrto mjesto nakon poraza u polufinalu od Slovenije. No, kako je javnost to prihvatila kao urotu sudaca i Slovenaca protiv naše reprezentacije, popularnost Červara nije pala pa tako ni Červar nije smijenjen s mjesta izbornika. Pa kako da smijene čovjeka koji iz susjedne Slovenije u TV prijenosu šalje pozdrave svima u domovini koji ga gledaju kao da se ne javlja s lokacije udaljene sat i pol od Zagreba.

Ipak, Zoran Gobac ni tada nije želio dopustiti Červaru da se razmaše. Po završetku klupske rukometne sezone koju je Zagreb završio osvajanjem prvenstva Hrvatske i osrednjim rezultatom u Ligi prvaka, Gobac je elegantno uklonio Červara s mjesta trenera i na to mjesto postavio bivšeg igrača bez trenerskog iskustva Brunu Gudelja. Červaru se u klubu dodjeljuje izmišljena savjetnička funkcija koja dotad nije ni postojala, što zapravo znači da je on smijenjen pod izlikom kako ne može istovremeno biti trener, izbornik i saborski zastupnik. Gobac je i na taj način poručio Červaru da je on šef i da će tako još dugo biti, bez obzira na sve medalje koje Červar osvoji. Olimpijske igre u Ateni trebale su odrediti daljnju sudbinu Line Červara. Već se nakon prvih utakmica vidjelo da Hrvatska igra najbolji rukomet, toliko bolji od ostalih da su skrivene strasti Červara, Gopca i Kavrana odmah izišle na vidjelo. Červar je pokazao da su njegovi politički istupi mlaka vodica naspram najnovijih tvrdnji da bi on mogao biti trener Dinama i da bi s njima došao do odličnih rezultata. Tog se trenutka Červar uvrstio u kategoriju Ante Kostelića i njemu sličnih sportskih sveznalica koje je u trenucima uspjeha gotovo nemoguće ušutkati. Vidjevši da se u ovom trenutku ne smiju baviti Červarom, Gobac i Kavran su se odlučili baviti Hrvatskim olimpijskim odborom i rušenjem predsjednika Zlatka Mateše.

Lino Červar se već vidi pred masom koja će ga dočekati u Zagrebu po povratku iz Atene, zna da je njegova popularnost u ovom trenutku golema i zato ne čudi da je, za sada samo u šali, počeo spominjati kako bi on bio odličan kandidat HDZ-a na izborima za predsjednika države. U trenucima kada čelni ljudi HDZ-a bježe od kandidature na izborima čim vide rezultate istraživanja popularnosti predsjednika Stjepana Mesića, takve tvrdnje Line Červara, pa makar i izrečene i u šali, mogu zaintrigirati HDZ-ove birače. Da za Červara ne postoje izgubljene situacije, potvrđuje i informacija da su tijekom svog boravka u Ateni svi igrači potpisali papir s tekstom u kojem je stajalo da svaki od njih garantira da će na Olimpijadi dati sve od sebe kako bi Hrvatska postala olimpijski prvak. Červar osobno je autor teksta koji su potpisali svi igrači. S takvim domoljubnim zanosom koji nije viđen posljednjih godina, s imidžom Woodyja Allena koji je svakome simpatičan i s retorikom “želim ostati s obje noge na zemlji”, Lino Červar bi sigurno bio simpatičan kandidat za predsjednika države. Pitanje je samo koliko bi bio simpatičan premijeru Ivi Sanaderu, a da o Zoranu Gopcu i Željku Kavranu i ne govorimo.