Objavljeno u Nacionalu br. 460, 2004-09-07

Autor: Melisa Skender

POTHVAT ŠIME STRIKOMANA

Fotograf koji za svaku snimku mora skupiti barem 1000 ljudi

Prije četiri godine Šime Strikoman, akademski obrazovan filmski snimatelj snimio je više od tisuću Vodičana na gradskom trgu i odonda radi niz Milenijskih fotografija, a 18. i dosad najmasovnija snimljena je ovih dana u Požegi

Više od tisuću Požežana podiglo je svoje čaše s vinom kako bi nazdravilo Šimi Strikomanu, akademski obrazovanom filmskom snimatelju i autoru serije fotografija što ih je okrstio Milenijskima, dok je stajao u košari stotinjak metara iznad Trga SveViše od tisuću Požežana podiglo je svoje čaše s vinom kako bi nazdravilo Šimi Strikomanu, akademski obrazovanom filmskom snimatelju i autoru serije fotografija što ih je okrstio Milenijskima, dok je stajao u košari stotinjak metara iznad Trga SveViše od tisuću Požežana podiglo je svoje čaše s vinom kako bi nazdravilo Šimi Strikomanu, akademski obrazovanom filmskom snimatelju i autoru serije fotografija što ih je okrstio Milenijskima, dok je stajao u košari stotinjak metara iznad Trga Svetog Trojstva snimajući 18. i dosad najmasovniji skup onih koji su poželjeli pozirati pred njegovim objektivom. Sve se, započet će svoju priču Strikoman, dogodilo gotovo slučajno. Prije četiri godine taj je Vodičanin razmišljao na koji bi način mogao dati svoj obol novom tisućljeću. Najprije je poželio načiniti fotografsku mapu svojih rodnih Vodica, no taj se projekt pokazao preskupim pothvatom za slobodnog umjetnika. A onda mu je sinulo: zašto ne bi načinio dokument vremena, okupio na gradskom trgu sve Vodičane i tako zauvijek zabilježio portrete stanovnika koji su u tom primorskom gradiću nedaleko od Šibenika živjeli na prijelazu stoljeća. Rečeno – učinjeno, no postupak ni izdaleka nije bio tako jednostavan.

STVAR JAVNOSTI 'Sve je stvar javnosti, ako vidite da nešto prolazi, da im se svidjelo i da ima vrijednost, onda shvatite da to ima smisla' IDUĆA MILENIJSKA FOTOGRAFIJA 'Plan mi je okupiti što više ljudi pred Markovom crkvom s njihovim fotoaparatima i snimiti ih kako oni snimaju mene'“Došlo ih je 1036 iako moram priznati da sam očekivao da će ih biti i više. No sad shvaćam da je ustvari velika brojka kad netko uz pomoć fotoaparata dobije tisuću ljudi, ostvariti takvo što nije baš lako. Raspitivao sam se kod prijatelja, školskih profesora, ravnatelja, svećenika, pitao sam ljude što misle i bi li to bilo moguće izvesti, bi li se Vodičani odazvali, i svi su me uvjeravali kako je ideja sjajna i da bi ljudi u tome zacijelo htjeli sudjelovati”, priča Šime Strikoman, a njegovi sugrađani koji se nisu odazvali snimanju prve u nizu Milenijskih fotografija u studenom 2000. nisu željeli propustiti priliku da ponovo poziraju u kolovozu ove godine, kada je – također oko tisuću njih – izvelo na more 250 brodica kako bi, baš kao što je Strikoman zamislio, napravili plutajući most od lučice u Vodicama do otoka Prvića.

“Nadlijetali smo helikopterom prilično nisko i tek sam tada primijetio kako među ljudima vlada opće oduševljenje! Na toj je fotografiji toliko sretnih ljudi koji mašu, toliko veselje, jer sve se nekako spojilo: pobjeda rukometne reprezentacije i to okupljanje na moru gdje je svatko tko je isplovio s barkom bio dio priče, sudionik tog trenutka zabilježenog za vječnost. U početku me, naravno, bilo strah kako će sve to uspjeti. Čekao sam u Zadru da mi daju znak kad ću poletjeti. Oko 17 sati javili su mi da nema nego 20 ili 30 brodova i punih 30 minuta u meni je rasla nedoumica, ali trebalo je krenuti jer bih inače zakasnio uhvatiti pravo svjetlo. Tek iznad Tribunja, već s tri kilometra udaljenosti, vidio sam pravi most. Uistinu se moglo, s broda na brod, prijeći od kopna do otoka. Imali smo odlično vrijeme, nikome se ništa nije dogodilo i nakon takvog uspjeha odmah sam dobio i novu ideju za snimanje”, opisao je ukratko Šime Strikoman pozadinu spektakla koji je priredio prošle nedjelje, nakon rukometne utakmice ovjenčane olimpijskim zlatom hrvatske reprezentacije. Ipak, kad je prije četiri godine snimio prvu u nizu Milenijskih fotografija, Strikoman nije razmišljao o tome da ideju pretvori u projekt, sve dok povjesničar umjetnosti Vladimir Gudac prvu Milenijsku fotografiju nije uvrstio među eksponate svoje izložbe “Vidjeti vrijeme” u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Strikomana su zatim počeli zvati prijatelji i kolege kako bi mu čestitali, a u novinama su osvanule sjajne kritike.

“Sve je stvar javnosti, kad vidite da nešto kod ljudi prolazi, da im se svidjelo i da ima vrijednost, shvatite da to ima smisla. Zato sam poslušao svog prijatelja Petra Gardijana, profesora marketinga na Visokoj školi za turizam u Šibeniku, koji mi je savjetovao da ne bih trebao stati, nego štoviše ponavljati takva Milenijska snimanja. Uostalom, milenij označava brojku tisuću, a na svakoj od tih fotografija ima oko tisuću ljudi. Tu sam u ulozi ne samo fotografa već na neki način i zabavljača. Uvijek sam na nekih 100 metara iznad tla u košari na visokim ljestvama, koje najčešće unajmljujem od lokalne vatrogasne ekipe. To zabavlja ljude, ali i oni zabavljaju mene. Zapravo, zajedno se zabavljamo jer oni u tome sudjeluju dobrovoljno”, objasnio je snimatelj koji je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti diplomirao krajem 70-ih u klasi profesora Nikole Tanhofera.

Šime Strikoman u fotografiju se zaljubio već u petom razredu osnovne, a prvu je televizijsku kameru, kako kazuje, vidio početkom 70-ih godina na Šibenskom festivalu djeteta. “To me je toliko impresioniralo da sam se popeo do čovjeka koji je bio na nekom velikom praktikablu – trebalo se popeti do njega – i pitao ga kako se dođe do toga da se stoji iza kamere. Tad sam prvi put čuo da postoji Akademija”, prisjetio se Strikoman. Još kao student počeo je svoje fotografije objavljivati u Poletu gdje je jedno vrijeme bio i urednik fotografije. Kao fotograf radio je i za Studentski list, a kako danas kazuje, kad su ga jednog dana nazvali iz redakcije magazina Start, noge su mu se odsjekle jer, premda se dotad već afirmirao kao fotoreporter, poziv iz tako renomirane redakcije ipak ga je zatekao. Već kao 20-godišnjak potpisao se kao direktor fotografije na tri filma redatelja Branka Schmidta, snimatelj je brojnih dokumentarnih filmova u produkciji Televizije Zagreb, a potom i Hrvatske televizije, no kako svoj status slobodnog umjetnika nikad nije poželio zamijeniti sigurnim i stalnim zaposlenjem, tako je polovicom 80-ih odlučio otvoriti vlastitu produkcijsku kuću i vratiti se iz Zagreba u rodne Vodice. Tijekom Domovinskog rata u Vodicama je pokrenuo lokalnu televiziju koja je djelovala nešto manje od tri godine, kako napominje, u onim najgorim vremenima, kad je Dalmacija bila odsječena.

“Emitirali smo program svaki dan i nastojali ljudima vratiti optimizam i vjeru da će i rat proći, a mi moramo prevladati teškoće i što prije se vratiti turizmu. Nastojao sam ne zabrljati u odnosima među ljudima jer sam znao da će sve to proći i želio sam da nakon svega mogu svakom čovjeku pogledati u oči”, o svojim uredničkim danima priča Šime Strikoman dok sjedimo u jednom od kafića koji su se nanizali uskim, popločanim ulicama centra Požege. Na glavnom je gradskom trgu upravo završavala generalna proba uoči snimanja još jedne emisije “Zlatne žice Slavonije”, a naš je sugovornik postajao sve nemirniji kako se bližilo 18:30 sati kad je trebao snimiti još jednu Milenijsku fotografiju.

“Ne može se to raditi brzo. Ideja treba sazreti, treba pripremiti teren, gdje će stajati dizalica i na kojoj visini, zbog svjetla. Poznam Požegu pa je to ovdje bilo lakše, ali u Viroviticu sam, recimo, dolazio dan za danom. Prevalio sam najmanje 30 tisuća kilometara stalno na relaciji Vodice – Virovitica – Vodice, ali i Virovitičani su se uistinu potrudili. Čak smo pola sata blokirali promet na Podravskoj magistrali koja prolazi centrom Virovitice jer s tog se mjesta najbolje vidi centar. Uvijek pazim da mi fotografija bude uredna, bez obzira na to što na njoj ima tisuću ljudi. Svaka fotografija ima i svoju poruku, recimo poruka iz Virovitice jest da treba što prije napraviti obilaznicu. Nije u redu da magistrala prolazi kroz centar grada”, objasnio je Strikoman kako prije svake njegove fotografije postoji priča, koju u jednom trenutku, jednim pritiskom na okidač fotoaparata, nastoji zabilježiti i ispričati. Priča je temelj i prvog njegova samostalnog fotografskog projekta, Terre Croatice, kojom je, slobodno se može zaključiti, nekako sve i začeto.

”Želio sam snimati puno ljudi i dosjetio se procesija, proštenja, fešta – narodnih svečanosti koje dotad gotovo nitko nije snimao, osobito ne dovoljno kvalitetno da bi se tome dao odgovarajući značaj. Snimao sam procesije u Rogoznici, Tisnom, Vodicama, i u Dubrovniku procesiju Svetog Vlaha, i tada sam shvatio kako je taj dan i u maloj Rogoznici i u velikom Dubrovniku jednako spektakularan. Želio sam prikazivati ta naša mala mjesta baš onda kad su najbolja, kad je sve nekako svečano, kad su ljudi radosni i posebno obučeni. Ta me ideja nekako vodila”, objasnio je Strikoman, čija je produkcijska kuća dosad objavila 11. izdanja Terre Croatice, odnosno mapa fotografija Kutjeva, Kornata, Sinjske alke, Janjeva. Premda bi kao vlasnik skupocjene opreme za snimanje Šime Strikoman nesumnjivo bolje zarađivao kad bi je iznajmljivao televizijskim kućama onako kako to čine druge produkcijske kuće, taj Vodičanin koji je u svom rodnom mjestu otvorio i galeriju gdje priprema izložbe odlučio je da mu je važnije ostati dosljedan sebi. Zbog vezanosti uz Vodice prihvatio je i volontirati kao predsjednik Turističke zajednice, sljedećeg ljeta planira pokrenuti i dvodnevni fotografski festival, a na umu ima i novu Milenijsku fotografiju, koju bi, najavljuje, volio snimiti na Markovu trgu u Zagrebu.

“Plan je okupiti što više ljudi koji bi pred Markovu crkvu došli sa svojim fotoaparatima i slikali mene kako slikam njih”, objasnio je ukratko prije no što je ušao u košaru koja ga je podigla 100 metara iznad Požežana s čašama u rukama. “Požega i Zlatna dolina od davnina su poznate po dobrom vinu i kulenu, a što nije u duhu novog Zakona o sigurnosti u prometu. Smatram da bi svatko nakon finog jela trebao popiti čašu dobrog, kvalitetnog vina. To ne može biti loše, a još manje kažnjivo”, poručio je Strikoman dok se preko tisuću Požežana koji su mu pozirali bez rezerve složilo s njim očekujući da će uskoro svoje lice pronaći među licima tisuće istomišljenika na još jednoj Milenijskoj fotografiji Šime Strikomana.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika