Objavljeno u Nacionalu br. 461, 2004-09-14

Autor: Vladimir Nišević

DOSSIER: MIROVINSKA REFORMA

Budući umirovljenici živjet će bolje

Hrvatska mirovinska reforma s uspjehom je završena nakon dvije godine: četiri obavezna mirovinska fonda, AZ, PBZ/CO, Erste i Raiffeisen, imaju 1,1 milijun korisnika čiji su kapital uvećali za 10 posto, istodobno potičući razvoj hrvatskog gospodarstva

Od početka mirovinske reforme, znači u nepune dvije godine, četiri obavezna mirovinska fonda - AZ, PBZ/CO, Erste i Raiffeisen mirovinski fond - za svojih su 1,1 milijun korisnika ostvarili prinos od gotovo 10 posto.Od početka mirovinske reforme, znači u nepune dvije godine, četiri obavezna mirovinska fonda - AZ, PBZ/CO, Erste i Raiffeisen mirovinski fond - za svojih su 1,1 milijun korisnika ostvarili prinos od gotovo 10 posto.Dvije godine nakon početka mirovinske reforme Hrvatska posjeduje četiri obavezna mirovinska fonda te četiri dobrovoljna. Oni ostvaruju veće prinose od svih drugih fondova u tranzicijskim zemljama, a neki od njih poput AZ mirovinskog fonda dobitnici su međunarodnih priznanja. Sudeći prema podacima i prinosima mirovinskih fondova, budući hrvatski umirovljenici mogli bi živjeti znatno bolje od današnjih čija mjesečna primanja u prosjeku iznose oko 1200 kuna. Od početka mirovinske reforme, znači u nepune dvije godine, četiri obavezna mirovinska fonda – AZ, PBZ/CO, Erste i Raiffeisen mirovinski fond – za svojih su 1,1 milijun korisnika ostvarili prinos od gotovo 10 posto. Što bi značilo da su na ukupnu svotu uplaćenih novaca svojim osiguranicima zaradili 10 posto te vrijednosti.

Osnovani su i prvi dobrovoljni mirovinski fondovi, što se može ocijeniti i kao kraj mirovinske reforme. “Početkom osnivanja zatvorenih dobrovoljnih fondova, mirovinsko tržište u Hrvatskoj dobilo je sve proizvode i time je projekt reforme dovršen”, rekao je prilikom izdavanja dozvola za poslovanje dobrovoljnim fondovima na konferenciji za novinare ravnatelj Hagene Dragan Kovačević.

Većina stručnjaka mirovinsku reformu ocjenjuje kao jedan od uspješnijih projekata hrvatske države, a fondove kao neupitni zamašnjak gospodarstva. Istraživanja pokazuju kako hrvatski građani znaju za reformu, a više od dvije trećine ocjenjuje ju kao uspješnu jer prvi put imaju uvid u stanje svog mirovinskog računa. Naime, prema zadnjoj provedenoj anketi Agencije Puls u 2004. godini vidi se kako su građani u velikoj mjeri informirani o mirovinskoj reformi te je ocjenjuju kao uspješnu. Rezultati su pokazali da je 74 posto ispitanika zadovoljno novim mirovinskim sustavom. Kao osnovni razlog uspješnosti mirovinske reforme na prvom mjestu navode posjedovanje privatnog računa, odnosno same informacije o tome koliko na tom računu posjeduju. Sada kada imaju osobni račun u obveznom mirovinskom fondu, 68 posto članova osjeća se sigurnijima.

Inače, u prvih šest mjeseci ove godine neto imovina četiriju hrvatskih obveznih mirovinskih fondova dosegnula je gotovo šest milijardi kuna i u odnosu na početak godine povećana je za više od četvrtine. Najveći je udio AZ fonda, 42,48 posto, a slijedi Raiffeisen OMF s udjelom od 30,39 posto, PBZ Croatia osiguranje sa 17,28 posto te Erste Plavi fond sa 9,85 posto udjela. U odnosu na lipanj, ukupan broj osiguranika povećan je 0,48 posto, na 1,13 milijuna. Činjenica je pak da veličina imovine pod upravljanjem i broj članova donosi profit osnivačima fonda, dok je za članove mnogo važniji prinos, čiji je negativni trend u ovoj godini odredila aprecijacija kune. Zbog očekivanoga slabljenja kune, ali i rasta zapošljavanja, fond-menadžeri do kraja godine prognoziraju rast prinosa, no negativni je aspekt rast kamatnih stopa, zbog čega tekuća godina neće biti na razini prošle. Dok u AZ fondu i Erste Plavom smatraju da je priljev novih članova u mirovinski sustav, pa tako i u njihov fond, u najvećoj mjeri posljedica novog zapošljavanja, u PBZ Croatia osiguranju smatraju da su za njihov priljev bili odlučujući prinosi, kojima mogu zahvaliti dolazak novih članova, a u Raiffeisen OMF-u vjeruju u svoj brand kao faktor privlačenja članova. S druge strane u Hageni napominju kako iako je priljev novih članova velik, sve manje ljudi odlazi na šaltere Regosa i odabire svoj fond, što nije dobro, a sve više njih tu brigu prepušta državi. Za financiranje javnog duga u osjetnoj mjeri AZ fond smatra nužnim jačanje tržišne infrastrukture, i to podjednako u dijelu primarnog i sekundarnog tržišta. Vrlo su optimistični u PBZ Croatiji: “Priljev novca u obvezne mirovinske fondove jasno pokazuje da će fondovi već za nekoliko godina moći financirati cjelokupno zaduživanje Republike Hrvatske. Naravno, koliko će fondovi zaista participirati u novim emisijama obveznica isključivo će ovisiti o njihovoj kvaliteti.” U Raiffeisen OMF-u ističu da će ulaganja u domaće dužničke papire promatrati na temelju kriterija efikasnosti vođenja portfelja, znači interesa članova, i u tom kontekstu participirati u apsorpciji javnog duga. Iz Erste Plavog poručuju da ima prostora za nova izdanja jer će u sljedeće dvije godine uz istu stopu rasta zaposlenosti i plaća fondovima prispjeti novih šest milijardi kuna, a barem polovica mora biti uložena u državne obveznice. Osim u državne obveznice, u koje fondovi ulažu više od 80 posto imovine, nešto se ulaže i u korporativne obveznice i investicijske fondove. Većina ih, međutim, priželjkuje veća ulaganja u dionice, posebno domaće, čime bi se povećali prinosi. Koče ih zakonska ograničenja i nerazvijenost domaćeg tržišta kapitala te 15-postotni limit za ulaganje u inozemstvu. Sa samo tri dopuštene dionice koliko ih ima u prvoj kotaciji Zagrebačke burze, nemoguće je govoriti o učinkovitom portfelju na domaćem tržištu. Nedostatak instrumenata na domaćim tržištima svakako je velik problem, no u posljednje vrijeme sve su se više počele pojavljivati korporativne obveznice. Ravnatelj Hagene Dragan Kovačević do kraja godine najavljuje dostizanje brojke od milijardu eura imovine fondova. Iako mirovinski fondovi posluju prema načelu sigurnosti i minimalnoga rizika, ostvarili su prinose iznad svih sličnih fondova u tranzicijskim zemljama te među većima u Europskoj uniji. U prošloj su godini ponegdje realni prinosi dostizali razinu od čak 15 posto, posebno u odnosu na projekcije koje su predviđale prinose od oko tri posto. Na prigovore o ograničenosti domaćeg tržišta kapitala u Hageni kažu kako u idućih nekoliko godina ono još neće biti do kraja iscrpljeno te da imovina hrvatskih građana treba biti u funkciji razvoja domaćega gospodarstva.

STARI SUSTAV ISPLATE MIROVINA
Osim osiguranika koji će mirovinu primati po novom sustavu u Hrvatskoj još postoje umirovljenici koji će svoju mirovinu primati putem sustava generacijske solidarnosti. Oni starosnu mirovinu mogu ostvariti sa 65 (muškarci) odnosno 60 (žene) godina života i 15 godina mirovinskog staža. U prijelaznom razdoblju, koje vrijedi do 31. prosinca 2007., starosna mirovina može se ostvariti u mlađoj dobi od navedene, koja se svake godine povećava za šest mjeseci. Tako se u 2004. godini starosna mirovina može ostvariti sa 63 (muškarci), odnosno 58 (žene) godina života i 17 godina mirovinskog staža, sljedeće će godine uvjet godina života biti veći za šest mjeseci, a staža kraći za šest mjeseci. Nadalje, osiguranici koji imaju dugi mirovinski staž (40 godina muškarci, 35 žene) mogu u ovoj godini starosnu mirovinu ostvariti sa 58 (muškarci), odnosno 53 godine života (žene). Što se tiče iznosa starosne mirovine, ona je proporcionalna dužini mirovinskog staža i visini plaća osiguranika ostvarenih u razdoblju koje se uzima za izračun mirovine, to su godine plaće iz najpovoljnijih uzastopnih 25 godina, a sljedeće godine obračunsko razdoblje širi se za tri godine itd. Za jednu godinu mirovinskog staža u kojoj je ostvario plaću u visini prosječne plaće u RH, osiguranik dobije jedan osobni bod. Primjerice, osiguraniku sa 40 godina mirovinskog staža koji je ostvarivao plaću u visini prosječne plaće u RH, mirovina će se odrediti za 40 osobnih bodova. Aktualna vrijednost mirovine, tj. iznos mirovine za jedan osobni bod, od 1. srpnja 2004. iznosi 46,29 kn.
Dakle, ako je osiguranik ostvarivao plaću u visini prosječne plaće u RH, starosna mirovina iznosi: – za 20 godina mirovinskog staža 925,80 kn – za 30 godina mirovinskog staža 1388,70 kn – za 40 godina mirovinskog staža 1851,60 kn – za 45 godina mirovinskog staža 2083,05 kn

Valja napomenuti da svaka godina, mjesec ili dan duljeg mirovinskog staža proporcionalno povećava iznos starosne mirovine. Isto se odnosi i na visinu plaće. Ako je osiguranik ostvarivao primjerice dvostruko veću od prosječne plaće u RH, imat će dvostruko veći iznos mirovine od pokazanog, odnosno trostruko veću mirovinu za plaću ostvarenu u visini tri puta većoj od prosječne plaće u RH.

BANKA SKRBNIK
Instrument osiguranja imovine fondova, a time i budućih mirovina postale su banke skrbnici. Svaki mirovinski fond dužan je odabrati banku skrbnika, odnosno banku kojoj će povjeriti čuvanje svoje imovine. Banka skrbnik ne smije biti vlasnik mirovinskih fondova, niti smije imati bilo kakav novčani udio u njima. Njeni računi moraju biti odvojeni od računa mirovinskog fonda kojemu je skrbnik, kako imovina fonda ne bi mogla biti predmetom ovrhe nad bankom niti dijelom stečajne mase banke u slučaju da propadne. U takvoj bi situaciji cjelokupna imovina fonda bila prebačena u drugu banku skrbnika, čime se članovima fonda garantira apsolutna sigurnost. U Hrvatskoj su se početkom mirovinske reforme za ulogu skrbnika odlučile tri banke: Hypo Alpe-Adria-Bank, Hrvatska poštanska banka i HVB Bank Croatia.

ŽIVOTNO OSIGURANJE
Osim dobrovoljnog ulaganja u treći mirovinski stup, financijska sigurnost pod stare dane može se osigurati i putem životnih osiguranja. Sve osiguravajuće kuće poput Croatia osiguranja, Heliosa, Allianza, Sunca i ostalih fleksibilnih programa osiguranja u sebi objedinjavaju i osiguranje i štednju, pa tako osim samog životnog osiguranja postoji mogućnost i rentnog, u okviru kojega se može dogovoriti i mirovinska, doživotna renta. Takvo osiguranje ugovaraju osobe koje žele imati zajamčen prihod za određeno razdoblje ili doživotno, kako bi nakon isteka ugovorenog vremena od osiguravatelja mjesečno dobivali osobnu rentu. Osnovna razlika između takve štednje i ulaganja u treći mirovinski stup je nepostojanje državnih poticajnih sredstava kod životnih osiguranja. Osiguravajuće kuće nude i mogućnost ugovaranja osiguranja u trajanju koje klijentu najviše odgovara, dok je kod uplaćivanja u treći stup nemoguća bilo kakva isplata prije 50. godine života. Tada se može jednokratno isplatiti najviše 30 posto prikupljenih sredstava na osobnom računu klijenta, a ostatak se mora koristiti u obliku mjesečne mirovine. Kod životnog osiguranja isplatu ugovorene svote osoba može tražiti u bilo kojoj životnoj dobi, ali do 75. godine života. Tako klijent ima mogućnost ugovoriti isplatu u onom trenutku života u kojem predviđa da će mu najviše trebati. Roditelji male djece najčešće računaju da će im određena svota trebati u trenutku kada dijete krene na fakultet, a zaposlene osobe obično planiraju primanje tog iznosa kada kreću u mirovinu. Kako je ugovor o osiguranju vrlo fleksibilan, iznos koji plaća klijent, ugovorena svota za isplatu te trajanje osiguranja mogu se mijenjati ovisno o željama i mogućnostima klijenta. Mogu se mijenjati i ugovaratelji, osiguranici, korisnici u slučaju smrti, tarifne grupe, veličine premije ili osigurane svote, način i instrument plaćanja i drugo. Osim toga, na temelju police životnog osiguranja na brz i jednostavan način može se dobiti i pozajmica od osiguravajućeg društva.

Osim uobičajenog, europskog sustava životnih osiguranja koji nude sve domaće osiguravajuće kuće, u Hrvatskoj postoji i osiguravajuće društvo koje nudi program doživotnog osiguranja američkog tipa, Cosmopolitan Life d.d. Osnovna razlika između američke i europske strukture premija je pružanje pokrića sve do 100. rođendana, za razliku od europskog tipa osiguranja koje se sklapa na određeni rok, ali samo do navršene 75. godine života. Osim toga, kod europskog tipa produženje ili obnova ugovora zahtijeva novi, viši iznos premije, a kod američkog se visina premije ne mijenja. Dodatna prednost mu je znatno manja premija u odnosu na isti iznos europskog osiguranja, jer dulje razdoblje na koje se polica ugovara omogućava znatno smanjenje premije.

INVESTICIJSKI FONDOVI
Još jedan oblik ulaganja je kapitalizacija prihoda kroz investicijske fondove. Njih trenutačno u Hrvatskoj ima 33 s ukupnom imovinom od 3 milijarde kuna, koji korisnicima nude razne fondove poput novčanih, mješovitih, dioničkih i obvezničkih. Osnovna karakteristika koja ih razlikuje od mirovinskih fondova i osiguravajućih kuća je nepostojanje zakonske regulative koja ih ograničava u ulaganju kapitala, zbog čega se smatraju rizičnijima kada je u pitanju dugoročno ulaganje, jer nitko ne može predvidjeti i garantirati prinos fonda u budućnosti.

U Hrvatskoj su najpopularniji novčani investicijski fondovi, koji su jedini u prvih pet mjeseci ove godine imali pozitivan trend rasta, dok se dionički smatraju prerizičnima u nedostatku sigurnih blue chip dionica na hrvatskom burzovnom tržištu. Upravo zbog tog rizika, prouzročenog slobodom ulaganja u imovinu izvan Hrvatske te u kratkoročne obveznice i u dužničke vrijednosnice koje nisu izdali RH i HNB, ulaganje hrvatskih građana još uvijek možemo nazvati konzervativnim i kratkoročnim. Međutim, primjetan je blagi porast ulaganja u fondove većeg rizika, koji pokazuje da se građani postupno počinju približavati europskim trendovima. Prema podacima nekih hrvatskih banaka, iako europski prosjek ulaganja u investicijske fondove po stanovniku iznosi 900 eura, a Hrvatska drži tek desetinu tog prosjeka, i Hrvatski građani polako počinju otkrivati prednosti ulaganja u takve fondove. Mnogi analitičari smatraju da bi za hrvatsko gospodarstvo bilo vrlo korisno uvođenje poreznih olakšica za ulaganja u investicijske fondove koji dominantno ulažu u hrvatske vrijednosne papire, jer bi se time izravno ulagalo u domaće gospodarstvo. Naime, povećanjem ulaganja u te fondove porasle bi imovine fondova, što bi povećalo potražnju za financijskim instrumentima. To bi potaklo kompanije da povećaju ponudu vrijednosnih papira na tržištu, tj. da financiranje svog razvoja ne traže samo kroz skupe bankarske kredite, nego kroz emitiranje dionica ili korporativnih obveznica. Tako bi se razvilo tržište kapitala, ali i pridonijelo gospodarskom razvoju zemlje. No stimuliranje stanovništva da ulaže u te fondove dovelo bi do prelijevanja dijela štednje građana iz mirovinskih u investicijske fondove. Zbog toga je vjerojatnije da će država investicijske fondove direktno stimulirati kroz tzv. unit linked proizvode životnog osiguranja, te kroz kredite s ulaganjem u investicijske fondove, jer se u ovom slučaju ti fondovi javljaju kao generatori većih prinosa.

PRIMJERI STRANIH MIROVINSKIH REFORMI
Čileanska mirovinska reforma
Čileanski model mirovinske reforme uzor je čitavom valu reformi prelaska sa starog sustava utemeljenog isključivo na načelu generacijske solidarnosti, koji su prihvatile mnoge zemlje. Kako je mirovinska reforma u toj zemlji započela još 1981., bila je dovoljno stara da bi se mogle ocijeniti njene dugoročne posljedice i ustanoviti koje su mjere imale pozitivne, a koje negativne utjecaje na čileansko gospodarstvo. Taj je model bio posebno prikladan uzor za zemlje u tranziciji, koje su u svoje reforme krenule devedesetih godina, zbog sličnih razloga prisutnih i u Čileu i u tranzicijskim zemljama prije reforme, kao što su kroničan manjak novca u mirovinskom fondu i neodrživ omjer radnog i umirovljenog stanovništva. Upravo se zbog toga čileanski model razmatrao i uoči reforme hrvatskog mirovinskog sustava.

U Čileu, kao i u Hrvatskoj, postoje tri mirovinska stupa, ali su prvi i drugi uzajamno isključivi za zaposlenike koji su 1983. već bili u sustavu. Kasnije zaposleni nisu mogli odabrati prvi stup, a oni koji su htjeli prijeći u drugi stup dobili su obveznice na ime već danih doprinosa u prvi stup. Za razliku od hrvatskog modela, u Čileu država ne stimulira štednju u trećem stupu, a ne postoji ni Središnji registar osiguranika u drugom stupu poput Regosa, nego svaki fond zasebno vodi svoj račun. Najveći problem u toj zemlji bio je natjecanje u marketingu. Naime, od 22 fonda, koliko ih je bilo na samom početku reforme, njihove naknade i kvaliteta bili su strogo regulirani. To je građanima otežalo izbor jednog fonda, pa se borba za klijente vodila isključivo oglašavanjem. Veliki troškovi agresivnog marketinga na kraju su se svalili na pridonositelje i dodatno poskupili članstvo. Imajući na umu čileansko iskustvo, u Hrvatskoj je od početka reforme oglašavanje fondova bilo strogo regulirano, tako da se nakon prvotne zabrane oglašavati mogu samo fondovi koji imaju odobrenje Hagene. Osim toga, za razliku od Čilea, u Hrvatskoj je potrebna veličina obveznih fondova striktno određena, što reducira njihov broj i smanjuje administrativne probleme. Tako se smanjuje i fiksni trošak, koji je manji što je više članova u jednom fondu. Kaosu u biranju fondova u Čileu pridonijeli su i česti prelasci iz fonda u fond, što je u početku bilo dopušteno dva puta godišnje dok 1997. nisu uvedene restrikcije. U Hrvatskoj je besplatna promjena fonda dopuštena samo jednom u prvoj godini, nakon čega se društvu plaćaju značajne naknade za upravljanje.

Poljska mirovinska reforma
Možda najbolji primjer za usporedbu s Hrvatskom je Poljska, koja je u mirovinsku reformu krenula 1999. Osnovni model poljske reforme sličan je hrvatskom. Reforma se također zasniva na tri stupa osiguranja od kojih su dva obavezna, a jedan dobrovoljni. Prvi stup zadržao je načelo generacijske solidarnosti i njime upravlja državna institucija za socijalno osiguranje (ZUS). Ona za isplatu mirovine sadašnjim umirovljenicima raspolaže sa 12,22 posto od 19,5 koliko se odvaja obveznih doprinosa od bruto plaće. Ostalih 7,3 posto doprinosa uplaćuje se u drugi stup, za razliku od Hrvatske gdje Regos prikuplja kompletan iznos i naknadno tih 7,3 posto prebacuje na račun zaposlenika u fondu. Dakle, kao i u Čileu ne postoji posebna institucija poput Regosa. Za sigurnost sredstava i provođenje reforme brine se poseban Ured za kontrolu mirovinskih fondova (UNFE), pandan Hageni. Većina sredstava uložena je u državne obveznice, te u manjoj količini u dionice. Zanimljivo je da je početkom reforme oko 70 posto prikupljenih sredstava uloženo u obveznice a u dionice samo 5 posto, da bi s vremenom udio u obveznicama pao a udio u dionicama porastao čak na 28 posto. To pokazuje da je u samo dvije godine reforme u Poljskoj ojačalo financijsko tržište. No iako se poljski model smatra najuspješnijim u europskim tranzicijskim zemljama, zakonom se, kao ni u Čileu, nije odredio donji limit broj članova, koji je u Hrvatskoj 80 tisuća osiguranika. To je rezultiralo povećanim administrativnim troškovima fondova kojih je u početku bilo 21, nakon čega je uslijedilo njihovo spajanje kako bi se eliminirale negativne posljedice.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika