Koliko je njegovo djelovanje bilo tajno govori podatak da u suparničkim agenturama u prvo vrijeme nisu vjerovali Stasijevu prebjegu koji ih je uvjeravao da je čovjek na slici njihov neprijatelj Markus Wolf.Gotovo tri desetljeća Markus Wolf je vodio istočnonjemačke obavještajce i u tom razdoblju stekao aureolu jednog od najvećih svjetskih špijuna. Wolfovu karizmatičnost dodatno je uvećavao danas nevjerojatan podatak da 20-ak godina nitko na Zapadu nije znao kako izgleda, zbog čega je dobio nadimak Čovjek bez lica. Naposljetku je sasvim slučajno snimljen prilikom tajnog posjeta Stockholmu, a koliko je njegovo djelovanje bilo tajno govori podatak da u suparničkim agenturama u prvo vrijeme nisu vjerovali Stasijevu prebjegu koji ih je uvjeravao da je čovjek na slici njihov neprijatelj Markus Wolf.

'Uvijek sam prednost davao agentima. CIA se pretjerano usredotočuje na tehničke aspekte a podcjenjuju ljudsku špijunažu. Pobjedu protiv terorizma može postići ljudski faktor, a ne vojska' SKRIVANJE PODATAKA OD ŠEFA STASIJA 'Zvuči kao bizarna anegdota, ali kao šef Stasija nisam znao da će se početi graditi Berlinski zid' ŠPIJUN KOJI JE POSTAO PISAC 'Objavio sam šest knjiga, puno putujem i izgleda da sam zanimljiv jer nastupam ispred 700 ljudi'Rodio se 1923. u Baden-Wurtenbergu u obitelji izrazito lijeve političke orijentacije. Uzme li se u obzir i židovsko podrijetlo, emigracija u Moskvu 1934. bila je sasvim logična. U SSSR-u je dobio nadimak Miša koji nosi do danas, a u Berlin se vratio u ljeto 1945. s grupom njemačkih komunista koji su najprije preživjeli Staljinove čistke, a zatim i rat sa sunarodnjacima. Uz sovjetsku pomoć 1952. je osnovao tajnu službu DDR-a, koja je postala vrhunska agentura. Wolf je u karijeri infiltrirao oko 4000 špijuna u NATO i na vitalne položaje zapadnih vlada, a otkrivanje njegova agenta Gunthera Guillaumea uništilo je političku karijeru Willyja Brandta.

Nakon rušenja Berlinskog zida odbio je otići u Moskvu gdje su mu KGB-ovski prijatelji osigurali azil. Godine 1992. protiv Wolfa je pokrenut sudski proces zbog vođenja Stasija, ali ubrzo je sud donio odluku da rad u obavještajnoj službi DDR-a ne može predstavljati kazneno djelo. Ipak je 1997. dobio dvije godine zatvora zbog sudjelovanja u likvidaciji četiri protivnika socijalističkog režima. Markus Wolf došao je u Zagreb kako bi u ponedjeljak, 27. rujna, predstavio vlastitu biografiju nazvanu “Čovjek bez lica”. Dva dana prije dao je ekskluzivni intervju za Nacional, u kojem je pričao o životu i karijeri.

NACIONAL: Dulje od 30 godina vodili ste Stasi i bili jedan od stupova DDR-a. Kad vam je postalo jasno da socijalizam, čiji ste branitelj, nepovratno odlazi u propast? – Bio je to dugotrajan proces s nekoliko različitih etapa. Mislim da sam do samog kraja vjerovao u opstanak Demokratske Republike Njemačke i socijalizma, pod uvjetom uvođenja demokratskih reformi u sve sfere društva. Na jesen 1989. u Istočnom Berlinu održan je skup podrške demokratskim promjenama na kojem se okupilo 500.000 ljudi i to je očigledno bila posljednja prilika. Nakon nekoliko dana srušen je Berlinski zid i ona je nestala. Ako gledamo analitički, socijalizam se počeo urušavati još 1956. na 20. Kongresu KPSS i taj proces nije zaustavljen do samog kraja 80-ih.

NACIONAL: Ipak je sav taj komunistički blok propao brzo u samo nekoliko mjeseci. Čak su i na Zapadu vaši protivnici bili iznenađeni tempom kojim se sve odvijalo? – I dalje je teško dati sasvim precizan odgovor na ovo pitanje. Uzmite Gorbačovljev primjer, pokrenuo je Perestrojku, jednog dana otišao na odmor na Krim, a kada se vratio, već je na njegovom položaju bio Boris Jeljcin, da bi nakon dva mjeseca prestao postojati i Sovjetski Savez. Cjelokupni socijalistički sustav nije djelovao, od ideologije i politike do obrane i ekonomije. Dugogodišnja pogrešna politika udaljila je intelektualce od socijalizma, godinama su to bila jadna društva koja su nekako opstajala, a onda se srušila jedno za drugim.

NACIONAL: Mnogi smatraju da je socijalizam uništio Mihail Gorbačov sa svojom Perestrojkom? – U početku sam Perestrojku i Glasnost prihvatio s velikom dozom idealizma. Negdje u to vrijeme napustio sam Stasi i posvetio se pisanju, vjerujući da DDR treba snažno podržavati Gorbačovljevu politiku. Ali kasnije više nisam razumio njegovu politiku ostavljanja na cjedilu bliskih suradnika i saveznika, posebno u vrijeme ujedinjenja Njemačke. Ono što je Mihail Gorbačov napravio ljudima koji su ga podržavali, brojnim obavještajcima, a na kraju i meni, jednostavno je izdaja.

NACIONAL: Afera Guillaume zbog koje je morao odstupiti Willy Brandt bila je najveći uspjeh vaše službe. Zvuči paradoksalno, ali u memoarima je navodite kao golemi promašaj svojih obavještajaca? – Bio je to naš klasični autogol jer nikako nismo namjeravali eliminirati Brandta, čija nam je “Nova-istočna politika” potpuno odgovarala. Willy Brandt omogućio je približavanje zapadne i istočne Njemačke, a time je umanjio i opasnosti koje nosi hladni rat. Na kraju je afera izišla na vidjelo, iako je meni bilo jasno da nam ne ide u prilog. Nakon ujedinjenja susreo sam Brandtovog bliskog savjetnika Egona Bahra, koji mi je prepričao razgovor koji je vodio s Brandtom nakon izlaska moje prve knjige koju sam nazvao “Troika”. Bilo je to 1989. i u njoj sam pisao o istočnonjemačkim političarima tako da su Brandt i Bahr zaključili da kada čovjek poput mene piše na takav način, to znači da je kraj DDR-a doista blizu.

NACIONAL: U knjizi priznajete da vas državni vrh nije obavijestio da počinje izgradnja Berlinskog zida. Kako izgleda biti šef špijuna, a ne znati da se priprema jedan od najvećih događaja za vrijeme hladnog rata? – Znam da cijeli slučaj zvuči kao bizarna anegdota, ali zaista nisam bio informiran da naši počinju graditi zid. Za nas je to bio velik problem jer su do tada agenti bez većih problema prelazili iz jednog u drugi dio Berlina, a kako je zid rastao, tako je prijelaz bio sve teži i teži. Otišao sam ministru unutarnjih poslova i pitao kako je moguće da šef obavještajne službe nije informiran o tako važnom događaju. Na kraju smo se snašli, ali nije bilo lako kao prije izgradnje Berlinskog zida.

NACIONAL: Koliko stoji vaša teza da su socijalistički špijuni radili iz idealizma, a zapadni zbog novca i zato ih je bilo lakše potkupiti? – To je moje osobno iskustvo posebno zato što sam znao za klišeiziranu sliku svoje službe po kojoj smo prisiljavali ljude da rade za nas, ucjenjivali ih i slično. Naravno da je novac važan, ali danas pouzdano tvrdim da su najbolji špijuni bili žene i muškarci čiji je glavni motiv bila njihova vjera u ono što rade. To ne znači da u špijuniranju nećete upotrebljavati različite metode, ali vjerovanje da radite nešto dobro temeljna je stvar. Na zapadu, a posebno u Americi doušnike smo najčešće vrbovali tako što smo plaćali njihove usluge, makar i tamo postoje idealisti poput agenata Mossada.

NACIONAL: Koji je po vašem mišljenju najveći uspjeh koji ste postigli kao obavještajac? – To vam ne mogu kazati. Zadovoljan sam jer smo uspjeli stvoriti službu koja je imala mnogo kvalitetnih agenata koji su donosili brojne važne informacije o političkim namjerama naših zapadnih protivnika. Uzmete li u obzir goleme potencijale kojima su raspolagali Zapadna Njemačka i NATO, mislim da su se naši ljudi uspjeli dokopati brojnih važnih znanstvenih otkrića. Tu su i uspjesi u borbi s protivnikovom kontrašpijunažom, u čemu su posebnu ulogu imali naši visokomotivirani suradnici o kojima sam maloprije govorio. Povremeno bi se dogodio propust kao s Brandtom, ali u pravilu smo bili uspješni.

NACIONAL: Kakvo mišljenje imate o CIA-i? – Teško je generalizirati jednu tako veliku službu čija povijest uključuje velike pogreške, ali i brojne uspjehe. Mislim da se CIA pretjerano usredotočuje na tehničke aspekte špijunaže, Amerikanci smatraju kako im sofisticirana tehnologija mora donijeti pobjedu. S druge strane, podcjenjuju ljudsku špijunažu, dok sam ja uvijek prednost davao agentima i njihovom radu. Na skupu obavještajaca koji smo 2001., neposredno nakon napada na New York, održali ovdje u Zagrebu, rekao sam da pobjedu protiv terorizma može postići ljudski faktor, a ne vojna sila. Vojska izaziva žrtve uglavnom među civilima, a to nije način pobjede nad teroristima.

NACIONAL: Je li svijetu tih godina zaista prijetio početak atomskog rata? – Da, ta je opasnost bila stalno prisutna, iako ne uvijek istim intenzitetom. Najgore je bilo 1962., u vrijeme Kubanske krize, kada je malo nedostajalo da dođe o rata, ali puno bolje nije bilo ni tijekom rata u Vijetnamu. On je trajao godinama, a prema našim informacijama svako bi malo neki general tražio dopuštenje predsjednika SAD-a da baci atomsku bombu na Vijetnam. Svaka nova politička kriza povećavala je opasnost od nuklearnog konflikta, ali srećom svaki je put izbjegnut. U velikoj mjeri to treba zahvaliti ravnoteži koju su Istok i Zapad imali na polju naoružanja, ali i obavještajnih podataka o suprotnoj strani i njenim potencijalima.

NACIONAL: Jedna od vaših omiljenih taktika bilo je ubacivanje agenata koji su postali ljubavnici osoba zaposlenih u NATO-u ili na važnim položajima u administraciji SR Njemačke? – Jasno mi je da ljudi vole slušati ljubavne špijunske priče u stilu Jamesa Bonda, ali to je samo djelić obavještajnog posla. Svaki obavještajni rad zasniva se na međuljudskim kontaktima i normalno da povremeno imate Romeo-slučajeve. Problem je što velika ljubav može upropastiti odličnog agenta ili agenticu, a to nije nešto što želite. Isto tako činjenica je da su žene na razne načine mojoj službi donosile neke od najvažnijih informacija. Stvar je u tome da su sekretarice ministara ili generala uglavnom žene i kroz njihove ruke prolaze podaci kakvima najčešće ne raspolažu državni tajnici ili članovi vlada. One su bile naši najbolji donosioci vrhunskih tajni.

NACIONAL: Jeste li kao šef Stasija susreli današnjeg ruskog predsjednika Vladimira Putina, tada KGB-ovca u istočnoj Njemačkoj? – Nisam, što je razumljivo jer sam vodio cjelokupnu obavještajnu službu, dok je Putin bio niskorangirani špijun u Dresdenu. Mala je vjerojatnost susreta ljudi na tako različitim položajima. Osim toga, to je bilo razdoblje kad sam napuštao svijet tajnih službi, čime je definitivno otpala mogućnost da se susretnemo.

NACIONAL: No utjecaj KGB-a na rad Stasija bio je iznimno jak? – Naravno, to je činjenica. Ali postupno se smanjivao od 50-ih kad smo osnivali službu i imali sovjetske savjetnike i negdje 1960. bili smo nezavisna služba. Od tada nadalje bio sam partner sa svojim sovjetskim kolegama koji su prihvaćali nezavisan položaj obavještajaca iz DDR-a. Redovito smo surađivali i razmjenjivali informacije do kojih smo dolazili, a koje su se odnosile na vojnu snagu naših protivnika. Činjenica je da je vojna snaga kojom je raspolagao SSSR bila puno veća od naše, ali doista smo surađivali na prijateljskoj razini.

NACIONAL: Jeste li surađivali s jugoslavenskim obavještajcima? – Nismo, barem ne kod moje službe. Pretpostavljam da je postojala određena suradnja prije 1948. i Rezolucije informbiroa, kao i krajem 80-ih. Ali između toga, dok sam ja vodio obavještajce, nismo surađivali s Jugoslavijom.

NACIONAL: Pitam ovo jer je Carlos neko vrijeme bio u DDR-u, a poslije nakratko i u Beogradu? – Možda je to istina, ali o tome nemam podatak. Čuo sam da je oko toga bilo suradnje s Mađarskom, ali o Jugoslaviji nemam nikakve podatke.

NACIONAL: Je li Stasi doista imao špijuna u svakoj istočnonjemačkoj obitelji? – Uvijek sam bio protiv gomilanja agenata u sve pore društva. Po mom mišljenju, bolje je imati manje špijuna, ali dobro ih obučiti u cilju zaštite državne sigurnosti. Doista smo pretjerali s tolikim špijunima i to je jedan od razloga koji su doveli do uništenja DDR-a.

NACIONAL: Koliko ste vjerovali Erichu Honeckeru i svom nadređenom ministru unutarnjih poslova Mielkeu? – Ne slažem se sa klišejima, koji su uvriježeni u današnjoj Njemačkoj, kako je Mielke bio glupan. Točno je da sam imao dosta tešku suradnju s njim jer je imao težak karakter, ali mora se priznati da je ponešto znao i o obavještajnom radu. Ali on i Honecker bili su ljudi istoga kova, duboko uvjereni u vlastitu viziju marksizma i komunizma. Problem je što se radilo o zakašnjelom staljinizmu, koji se koristio moći da obrani socijalizam. Usprkos svemu surađivao sam s tim ljudima jer se radilo o mojoj zemlji, njezinom predsjedniku i ministru policije, a nisam mogao ni nešto mijenjati. Često me pitaju žalim li za nečim. Kažem kako mi je krivo jer svoje sumnje i neslaganja nisam iznosio glasnije, ali kada pogledam unatrag, vidim da sam imao uspješan život.

NACIONAL: Čime se sada bavite? – Otkako sam napustio svijet špijunaže, počeo sam pisati i do sada sam objavio šest knjiga. U prvo sam vrijeme imao problema, no sada živim normalno. Kao svi njemački pisci puno putujem tako da sam u posljednje dvije godine imao 200 čitanja svoje zadnje knjige. Izgleda da sam zanimljiv jer većina pisaca nastupa pred 60 ili 100 posjetitelja, dok mene zna dočekati i njih sedam stotina. Nerijetko su to teški susreti jer ljudi su kritični prema progonima ljudi u DDR-u, Stasiju i mojoj ulozi u njemu. Službena mi je adresa u Berlinu, ali većinu vremena provodim sa suprugom i osam mačaka u našoj dači u brdima. Imam 11 unučadi i troje praunuka s kojima isto volim povoditi vrijeme.

MARKUS WOLF
BIOGRAFIJA

1923. Rođen u blizini Stuttgarta
1934.-1945. Obitelj živi u SSSR gdje dobiva nadimak Miša
1945. Povratak u Berlin
1953. Osniva obavještajnu službu DDR-a poznatu kao Stasi
1974. Nakon afere Guillaume kancelar Willy Brandt podnosi ostavku
1978. Slučajno snimljen u Stockholmu i svijet saznaje kako izgleda čuveni Čovjek bez lica
1986. Napušta Stasi i počinje pisati knjige
1995. Ustavni sud ga oslobađa optužbe za veleizdaju
1997. Osuđen na dvije godine zbog sudjelovanja u četiri ubojstva