Zlatko Crnković s prijateljima Ivanom Kušanom i Julijem Kniferom.“Kao medijator književnog ukusa, tijekom svih tih dugih godina rada osjećao sam veliku odgovornost, osobito onda kad knjiga ne bi doživjela i komercijalni uspjeh”, rekao je Zlatko Crnković (73), jedan od najuglednijih i najvrsnijih hrvatskih prevoditelja, najširoj javnosti poznat kao urednik popularne biblioteke Hit u Znanju, te ITD-a i Evergreena, koji je prošlog tjedna u NSK proslavio zlatnu obljetnicu rada – 50. godišnjicu prevodilačkog i 35. godišnjicu uredničkog rada. To konkretno znači da je preveo 150, uredio 500 knjiga, iako on tvrdi da ih je zapravo bilo gotovo 600, no prava se brojka zbog kaotične dokumentacije ne može odrediti. Usto je objavio pet vlastitih knjiga – “Knjige mog života”, “Pisac i njegov urednik”, “Prošla baba s kolačima”, “Knjiga snova” i “Knjigositnice”.

HONORARI SU BILI SAMO U DINARIMA 'Ephraim Kishon bio je presretan zbog popularnosti u Jugoslaviji i često je dolazio ovamo potrošiti honorare' PRIJEVODI SU SE DANAS SROZALI 'Najčešće pogreške su doslovni prijevodi, karakteristični za početnike, zato su rečenice često besmislene' USPJEH BIBLIOTEKE HIT 'Uspio sam pisce približiti publici, i uvjeriti ih da ne misle na vječnost nego na današnje čitatelje'U povodu tog velikog jubileja u auli NSK otvorena je izložba njegovih izdanja, fotografija i novinskih članaka, koji zapravo oslikavaju cijelu književnu epohu tako da se posjetitelj susreće s vrhunskim piscima 20. stoljeća, od klasika Dostojevskog, Tolstoja i Turgenjeva preko Bukowskog, Millera i Kafke pa sve do Tolkiena i Joanne K. Rowling.

Crnković danas uređuje Algoritmovu biblioteku Zlatko Crnković vam predstavlja, u kojoj je nastavio promovirati bestselere, kao i u Hitu. Tako je u toj biblioteci objavio djela nobelovca V. S. Naipula, Nadine Godimer, Philipa Rotha, Raymonda Carvera i drugih. Također je predstavljen njegov 150. prijevod – “Polarni ekspres” Chrisa Van Allsberga, i 500. uređena knjiga – “Brechtova ljubavnica” Jacques-Pierrea Amettea.

NACIONAL: Kako se osjećate kao slavljenik, koji je u karijeri zabilježio impozantan broj prevedenih i uređenih knjiga? Imate li neispunjenih želja? – Uvijek ima neispunjenih želja, ali one su manje od ostvarenih. Puno sam prevodio F. M. Dostojevskog, mog najdražeg pisca iz 19. stoljeća, primjerice, preveo sam pola djela iz njegovih Izabranih djela u izdanju Znanja. Zatim Henryja Millera, čija mi je literatura također ležala, te Ephraima Kishona. Najviše neispunjenih želja ostvario sam posljednjih deset godina u mirovini, jer su se tada u Hrvatskoj mogle objaviti knjige čija su autorska prava u bivšoj Jugoslaviji imali beogradski izdavači. Tada sam preveo “Čarobnu goru” Thomasa Manna, trilogiju “Gospodara prstenova” J. R. R. Tolkiena, “Gospodara muha” nobelovca Williama Goldinga i “Hadrijanove memoare” Marguerite Jourcenar. To su istodobno prvi hrvatski prijevodi tih knjiga.

NACIONAL: Postoji li još neko djelo koje biste željeli prevesti ili urediti u Algoritmovoj biblioteci Zlatko Crnković vam predstavlja? – Rado bih preveo Stendhalov roman “Crveno i crno”, Stendhal mi je posebno drag pisac. Mislim da ne bi bilo korektno da se tužim kako nisam dobio priliku da prevedem neke knjige kada sam preveo mnoga djela za koja se nisam nadao da ću ih prevesti. No hrvatskoj kulturi nedostaju još mnogi naslovi svjetskih klasika, koji nikada nisu prevedeni niti objavljeni. To su, primjerice, neka Balzacova i Flaubertova djela, te Miltonov “Izgubljeni raj”. Mala koprivnička nakladnička kuća Šareni dućan sustavno objavljuje, doduše uz potporu Ministarstva kulture, takve knjige i tako popunjuje rupe u našoj kulturi.

NACIONAL: Spomenuli ste problem između zagrebačkih i beogradskih izdavača. O čemu se radilo? – Problem je bio u tome što se smatralo da je hrvatsko-srpski jezik jedan jezik pa ako se jedna knjiga pojavila u Srbiji na srpskom jeziku, onda se ta ista knjiga nije mogla prevesti u Hrvatskoj. Pravilo je vrijedilo i obratno. No srpski izdavači su bili brojniji, možda su i financijski bili jači, pa su autorska prava za više atraktivnih naslova iz svjetske književnosti 20. stoljeća bila u rukama srpskih izdavača. Primjerice, mali roman “Starac i more” nobelovca Ernesta Hemingwaya prvo je objavljen u Znanju u Hrvatskoj, neposredno nakon izlaska originala, ali onda su autorska prava za taj roman iz neobjašnjivih razloga prešla u ruke beogradskog izdavača. Možda je tome kumovala i Jugoslavenska autorska agencija sa sjedištem u Beogradu, zbog čega su tamošnji izdavači bili povlašteni u odnosu na hrvatske. Dok god su oni obnavljali svoja izdanja, te se knjige kod nas nisu mogle objaviti.

NACIONAL: Javnosti ste najpoznatiji kao dugogodišnji urednik biblioteke Hit u Znanju. Jeste li se prije svega rukovodili vlastitim afinitetima? – Ne, nikako. Svaki urednik u izdavačkim kućama mora zapravo zatomiti vlastiti književni ukus i sklonosti i prilagoditi se stanju na tržištu. To ne znači da mora podilaziti publici, ali sigurno je da mora objavljivati i one knjige koje se njemu osobno ne sviđaju. Jer to traži tržište, publika, a katkad i kritika. Pokatkad sam morao objaviti knjige koje su se kosile s mojim ukusom, primjerice, razvikane svjetske bestselere koji nisu velika, ozbiljna literatura, ali su imali sjajan uspjeh u svijetu, osobito u SAD-u, pa je bilo realno očekivati da će se taj uspjeh, barem donekle, ponoviti i kod nas. Zapravo, cijela biblioteka Hit bila je i zamišljena kao biblioteka modernih, svjetskih bestselera, čiji su uspjesi često bili bazirani i na filmskim ekranizacijama. Primjerice, kada je roman “Ljubavna priča” izdan treći put, Hit je stekao glas uspješne i čitane biblioteke. Suprotan primjer su “Ralje”, koje su se kod nas slabo prodavale.

NACIONAL: Kakve su bile tiraže? – Naravno, njihov je status u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji bio posve drukčiji nego u SAD-u: tisuću prema milijun primjeraka u korist američkog tržišta. Mi smo naše hitove uglavnom tiskali u tiražama od šest do deset tisuća primjeraka, ali neke u nekoliko izdanja. Jedan od tiražno najuspješnijih pisaca bio je Ephraim Kishon, čije su knjige uvijek bile tiskane u najmanje deset tisuća primjeraka i imale su nekoliko izdanja. Ako se i dalje osjećala potreba za tom knjigom, objavljivao sam je u biblioteci Evergreen, koja je bila zamišljena kao biblioteka “dobrih, starih hitova”. Objavljivao sam ih u broširanom izdanju pa su bile jeftinije nego u Hitu. Usto, objavljivao sam puno domaćih autora, primjerice, Zvonimira Majdaka, Pavla Pavličića, Gorana Tribusona i Momu Kapora, ali i Antuna Šoljana, Ivana Kušana, Ivana Slamniga i Alojza Majetića, koji su se ravnopravno nosili sa svjetskim hitovima.

NACIONAL: Jeste li tijekom karijere doživjeli političke pritiske ili čak zabrane vaših prijevoda ili uređenih knjiga? – Nije bilo striktnih zabrana, ali je bilo javnih pritisaka, a katkad su političari vrlo nervozno reagirali na neke naslove. Primjerice, knjizi “Strah i nada” Nadežde Mandeljštam, koju sam i preveo, političari na vlasti javno su zamjerali antikomunizam tvrdeći da je uperena protiv interesa tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Ona je bila disidentica i nije mogla objavljivati knjige u Sovjetskom Savezu. Sličnih reakcija bilo je u slučajevima ostalih ruskih i čeških disidenata, recimo, Kundere, Škvoreckog, Hrabala i Bočeka, po kojima je Hit stekao reputaciju zanimljive i ozbiljne biblioteke. No nisu me pozivali na informativne razgovore; više su zvali direktore, koji su bili partijski povjerljivi ljudi pa su morali podmetnuti leđa u slučajevima javnih kritika. Ja nisam bio u Partiji i bio sam pošteđen partijske kritike, ali sam kao glavni urednik Znanja punih 20 godina bio meta nekih napada tadašnje vlasti.

NACIONAL: Mnoge tekstove hrvatskih pisaca vidjeli ste u originalu, kakva je bila razina njihove pismenosti? – Kao urednik istodobno sam bio i lektor svih knjiga objavljenih u Hitu pa mogu reći da je pismenost bila različita. Neki su vrlo pismeni, recimo, Pavao Pavličić, Ivan Kušan, pa i Ivan Aralica, i gotovo ništa nije trebalo mijenjati u njihovim tekstovima. No kod drugih je pismenost na vrlo niskoj razini. Ali ne bih želio nikoga imenovati da ne bih nekoga uvrijedio.

NACIONAL: Kakve ste odnose imali sa svojim “kućnim autorima”, institucijom koju ste također vi promovirali, primjerice, s Kishonom? – To je bio prijateljski odnos, a Kishon je bio presretan što u Jugoslaviji postoji tako veliko zanimanje za njega i njegove romane. Puno smo se družili tijekom njegovih posjeta Zagrebu, ali i na Frankfurtskom sajmu gdje je on redovito dolazio. Budući da u ono vrijeme nije mogao dobiti honorare u devizama, dolazio je u Zagreb zajedno sa suprugom da potroši tadašnje dinare. Nastavio sam ga prevoditi i nakon odlaska u mirovinu za Henacom. Posjetio sam ga na njegovu preporuku i na vrlo zapaženom bijenalnom sajmu knjiga u Jeruzalemu. Bio sam prvi od izdavača u bivšoj Jugoslaviji koji je sudjelovao na tom sajmu. Sedamdesetih godina Jugoslavija nije imala diplomatske odnose s Izraelom, a izdavači nisu bili ni pozivani niti su se usuđivali doći na taj sajam.

NACIONAL: Kako je Jakša Kušan, dugogodišnji urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, utjecao na vašu ljubav prema književnosti? – Pokojni Jakša Kušan uveo me u svijet prevođenja i na tome sam mu zahvalan. Uredio je Izabrana djela L. N. Tolstoja, F. M. Dostojevskog, I. S. Turgenjeva i N. V. Gogolja. Kušanovi su bili moji prvi susjedi; stanovali smo u Banjavčićevoj ulici i prvo sam se kao klinac sprijateljio s Ivanom Kušanom, njegovim sinom. Imao sam sedam, a on pet godina. Jakša Kušan prvo je svoga sina podučio kako prevoditi, a onda je i mene usmjerio u tom poslu. Prvo mi je još kao studentu ponudio da najprije prevedem neke Tolstojeve pripovijetke, a kako je bio zadovoljan, predložio mi je da prevedem i “Rat i mir”. Imao sam 25 godina i to je bio moj prvi veliki prijevod. Kao urednik je bio vrlo savjestan; sastajali smo se gotovo svaki dan i analizirali svaku rečenicu mog prijevoda od prethodnog dana. Bio je izvanredan poznavatelj hrvatskog jezika i bilo mu je iznimno važno da prijevod bude u duhu hrvatskog književnog jezika. Nije znao dobro ruski, niti ga je zanimalo što piše u originalu, ali mu je bilo važno da se tekst čita kao da je pisan na hrvatskom jeziku.

NACIONAL: Koja je formula dobrog prijevoda? – Prvo treba svladati zanat, jer nije dovoljno samo dobro poznavati dva jezika. Zatim treba biti talentiran za taj posao. Za mene je prevođenje umjetnost jednaka ostalim umjetnostima. Usto, važnije je dobro poznavanje materinskog nego stranog jezika. Svaka nepoznata riječ može se pronaći u rječniku ili leksikonu, no osjećaj za jezik, riječi, rečenicu i literaturu mora biti primaran. To osobito vrijedi za prevođenje proze, a o poeziji da ne govorim. Poeziju nisam nikada prevodio jer se prevedena pjesma zapravo iznova stvara, pa mislim da pjesme mogu prevoditi jedino pjesnici.

NACIONAL: Je li se srozala kvaliteta današnjih prijevoda? – Apsolutno! Mislim da je to posljedica činjenice da se jezik sve više kvari, djelomično i pod utjecajem loših prijevoda, ne samo književnih, nego i svih ostalih – na HTV-u, radiju i u novinama. Najčešće pogreške su doslovni prijevodi, od riječi do riječi, što je karakteristično za početnike. Zato su rečenice često besmislene.

NACIONAL: Prevodili ste s četiri jezika – engleskog, njemačkog, francuskog i ruskog. Jeste li ipak favorizirali ruski i francuski s kojih ste najviše prevodili? – S ruskog sam najlakše prevodio zbog sličnosti slavenskih jezika, posebno sintakse. Učio sam ga u gimnaziji i već sam tada čitao ruske pisce u izvorniku. Ruska književnost bila je za Ivana Kušana i mene poticaj da taj jezik naučimo kako bismo mogli čitati ruske klasike u originalu. U studentsko doba zajedno smo preveli Tolstojevu dramu ”Živi leš”. Iako je drugima ruski bio antipatičan, meni je taj jezik jako drag i lako sam prevodio ruske pisce. Kad je Vladimir Nabokov potpisivao ugovor za hrvatski prijevod “Lolite”, inzistirao je da prevoditelj prevodi s njegova ruskog prijevoda, a ne s engleskog na kojem je knjiga napisana u originalu. To mi je olakšalo posao, iako sam paralelno pratio i engleski original. Francuski mi je najdraži jezik; sam sam ga naučio, iako ga nikada nisam dobro govorio. No čim sav savladao “Francuski u 100 lekcija”, pročitao sam u originalu Camusova “Stranca” i Sartreovu “Mučninu” i bio sam ponosan što razumijem tekst. Te su mi knjige vrlo drage, a poslije sam ih i preveo na hrvatski. Engleski i njemački sam studirao, pa možda baš zato nisam puno prevodio s tih jezika, kao da sam ih zamrzio polažući ispite.

NACIONAL: Zašto ste se kao autor tako kasno javili u književnosti, i to u kratkom vremenu s čak pet naslova? – Našao sam se kao prevodilac. To je moja vokacija. Više sam kabinetski radnik i volim raditi kod kuće u radnoj sobi. Iako sam želio postati urednik, taj mi posao nije bio toliko drag, možda i zato što su mi susreti s ljudima i njihovim problemima donijeli čir na želucu i povišeni šećer.

NACIONAL: Objavili ste među ostalim knjigu “Pisac i njegov urednik” o suradnji s Ivanom Aralicom. Slažete li se s njegovim političkim stajalištem? – Ne slažem se s njegovim političkim gledištima i on to zna, ali smo unatoč tome ostali prijatelji. Sprijateljili smo se prije 20-ak godina, kada sam počeo objavljivati njegove romane u Hitu. On je bio zadovoljan mojom lekturom, našli smo se kao suradnici. Ne slažem se ni sa stajalištima u njegovim zadnjim knjigama, to su prije pamfleti nego romani. Mislim da je zbog toga izgubio dobar dio svoje stare publike, ali je vjerojatno dobio neke nove čitatelje, koji se slažu s takvim gledištima tako da su te knjige izlazile u visokim tiražama i dobro se prodavale.

NACIONAL: Jeste li Algoritmovu biblioteku Zlatko Crnković vam predstavlja koncipirali po uzoru na Hit? – Svakako, to je zamišljeno kao njegov nastavak s razlikom što sam u Hitu redovito objavljivao u svakom kolu najmanje jednog, a obično tri domaća autora. U Algoritmu sam objavio dva Pavličićeva romana, ali sam na kraju odustao od domaće literature i sada objavljujem samo djela stranih pisaca. Volio bih kada bi ta biblioteka ponovila uspjeh Hita. Ali u današnjim prilikama je to nemoguće jer se knjige puno slabije prodaju, tržište knjiga je manje, a opala je kupovna moć čitatelja.

NACIONAL: Koje današnje autore favorizirate? – U zadnjih deset, petnaest godina pojavili su se mlađi pisci, koji su privukli pozornost i publike i kritike, a danas su oni etablirani pisci. To su Miljenko Jergović, Ante Tomić, Jurica Pavičić i Edo Popović, autori vrijednih knjiga, koje će ostati trajno u fondu hrvatske književnosti.

NACIONAL: Mislite li da recentna književnost ide u populističkom smjeru? – Veselko Tenžera je prije puno godina javno upozorio u Vjesniku na opasnost od komercijalizacije književnosti upravo zbog biblioteke Hit. Naslov je otprilike glasio “Redaktorski roman – hit roman”. Znači, i prije je postojala bojazan od populizma u književnosti, međutim, taj strah je samo djelomično opravdan. Može se dogoditi da se neki pisci iz komercijalnih razloga prostituiraju, dakle, da podilaze publici, a da istodobno ne iskoriste do kraja svoj književni talent. Ja sam od početka zastupao tezu da više volim one hrvatske pisce koji ne pišu za vječnost nego za današnji trenutak i za današnju publiku. Mislim da smo u 19. a dobrim dijelom i u 20. stoljeću imali mnogo pisaca koji su pisali za vječnost, a na žalost ono što su napisali uopće nije preživjelo. Zato sam i forsirao pisce koji će osvojiti publiku i koji će biti čitani. Mislim da je to jedan od najvećih uspjeha moje biblioteke Hit i općenito mog uredničkog rada. Znači, uspio sam pisce približiti publici, a s druge strane uspio sam ih uvjeriti da ne misle na vječnost nego na današnji trenutak i da pišu za današnje čitatelje.

NACIONAL: Što ste zadnje preveli? – Preveo sam treći Kishonov roman “Srećković: satirični roman”, koji je objavljen u Henacomu. Zatim Bukowskog za malog i simpatičnog izdavača Šareni dućan iz Koprivnice. Uskoro će izaći drugo izdanje “Dvanaest stolica” Iljfa i Petrova, također u mom izdanju. Zatim sam uredio “Dušnu goru”, zanimljiv, pozamašan roman jedinog kineskog nobelovca Gaoa Xin-gjaina, čija se radnja događa u nama nepoznatom ambijentu za vrijeme kineske kulturne revolucije, te “Brechtovu ljubavnicu” Jacques-Pierrea Amettea.

NACIONAL: Budući da ste neke romane preveli i za biblioteku Jutarnjeg lista, što mislite o takvom plasmanu knjiga? – To je za čitatelje dobro jer dolaze do kvalitetnih knjiga za mali novac. Kupuju ih i oni kojima su knjige u knjižarama preskupe. Zatim, knjige se tiskaju u visokim nakladama, što je dobro za nas prevoditelje. Međutim, to nije dobro za hrvatske izdavače koji su time izgubili dio kupaca, koji sada sve rjeđe posjećuju knjižare da bi kupili knjige. Usto, ne može se očekivati da će izdavači moći tiskati vrijedna djela i prodavati ih po pristupačnim cijenama bez pomoći države ili nečijih drugih dotacija. Tvrdi se da je promet knjigama opao oko 30 posto.

NACIONAL: Kako ste uspijevali cijeli život raditi bez tehnološke opreme – bez pisaćeg stroja, kompjutora i Interneta? – Pisaći stroj imam, ali sam na njemu pisao samo kraće stvari. No sve svoje prijevode, pa i knjige prvo sam pisao rukom, a onda sam tekstove davao daktilografkinji na prijepis. A svaki sam prijevod na glas pročitao svojoj ženi Nedi, koja je tehničke struke, ali ima istančani osjećaj za jezik i literaturu.