Objavljeno u Nacionalu br. 463, 2004-09-28

Autor: Dean Sinovčić

KAJAKOM IZ BEOGRADA U ZAGREB

Prvi srpski sportaši koji će nastupati za Hrvatsku

Milana Janjića, oca Stjepana i Mije, jednog od najboljih kajakaša na svijetu, još je prije devet godina zvao u Hrvatsku Matija Ljubek

Njihov pokojni otac i poznati kajakaš Milan Janić bio je velik prijatelj s Matijom Ljubekom i još prije devet godina Ljubek je predlagao Janiću da njegova obitelj "samo prepliva Dunav a sve ostalo će biti sređeno".Njihov pokojni otac i poznati kajakaš Milan Janić bio je velik prijatelj s Matijom Ljubekom i još prije devet godina Ljubek je predlagao Janiću da njegova obitelj "samo prepliva Dunav a sve ostalo će biti sređeno".Ovih dana za hrvatsku će kajakašku reprezentaciju i službeno početi nastupati braća Stjepan i Mićo Janić, dosadašnji srpski reprezentativci, nekada najtalentiraniji svjetski kajakaši, kojima je dojadila nebriga i birokracija srpskog sportskog saveza koji im nije ni malo pomogao u razvoju. Obojica će dobiti hrvatsko državljanstvo oko čega neće biti problema jer je njihova majka Štefica rođena u Belišču i ima hrvatsku putovnicu dok sa sportske strane već godinama postoje pregovori oko njihovog nastupa za Hrvatsku. Naime, njihov pokojni otac i poznati kajakaš Milan Janić bio je velik prijatelj s Matijom Ljubekom i još prije devet godina Ljubek je predlagao Janiću da njegova obitelj “samo prepliva Dunav a sve ostalo će biti sređeno”. Zbog nestabilne situacije Janići se nisu tada odlučili za taj potez već sada, devet godina kasnije. U međuvremenu, njihova sestra Nataša (22), također kajakašica, otišla je u Madžarsku gdje je početkom ove godine dobila državljanstvo i na Olimpijskim igrama u Ateni osvojila dvije zlatne medalje, u jednosjedu i dvosjedu. Priča o kajakaškom uspjehu obitelji Janić temelji se na obiteljskom fanatizmu njihovog oca Milana koji je u prvoj polovici osamdesetih godina bio jedan od najboljih svjetskih kajakaša i koji je tada nastupao zajedno s Matijom Ljubekom i Mirkom Nišovićem današnjim predsjednikom Kajakaškog saveza Srbije. Kada smo stigli u Bačku Palanku gdje Janići žive odmah su nam pokazali da je njihova kuća udaljena manje od jednog kilometra od jezera Tikvara i rijeke Dunav gdje postoje uvjeti za kajakaštvo. Pored obiteljske stare kuće braća Janić sagradili su novu koja im funkcionira i kao mjesto za treniranje. Nekada su živjeli u stanu u gradu koji nisu mogli koristiti kao teretanu pa su se preselili u kuću. Iako njihov otac nije forsirao da se njegova djeca počnu baviti kajakaštvom te su Stjepan i Mićo trenirali plivanje, rukomet i tenis. “Očev inat prenesen je na nas. Sjećam se 1992. godine, imao sam 13. godina, istovremeno se održavalo kadetsko rukometno prvenstvo Jugoslavije i kadetsko prvenstvo u kajaku. Trenirao sam rukomet ali sam otišao na kajak i bio drugi na prvenstvu Jugoslavije za kadete”, opisuje Mićo svoje početke i sam sebe ‘krivi’ da je nakon toga povukao za sobom godinu dana mlađeg Stjepana i tri godine mlađu Natašu. Milan Janić bio je tada šef stručnog štaba lokalnog kajakaškog kluba “Sintelon” iz Bačke Palanke. Međutim, ubrzo mu je postalo jasno da takav klub ne može pratiti ambicije koje je on imao sa svojom djecom te je 1997. godine osnovao kajak klub “Elit” za koju su nastupali Stjepan, Mićo i Nataša a Milan Janić bio je sve, od trenera i fizioterapeuta do predsjednika kluba. “Tada je počela ekspanzija naših rezultata”, prisjeća se Stjepan i kaže kako su iste godine na svjetskom juniorskom prvenstvu u Lahtiju u Finskoj braća Janić osvojili treće mjesto u dvosjedu na 1000 metara a Nataša je sa samo 15 godina bila u polufinalu utrke jednosjeda na 500 metara. Godine 1998. Stjepan je bio drugi na juniorskom prvenstvu Europe u jednosjedu na 1000 metara i treći na 500 metara a Nataša je ušla u finale na 500 metara gdje je bila deveta. Iste godine Janići nastupaju na seniorskom prvenstvu svijeta koji se održavao u madžarskom Segedinu i postižu najveći uspjeh u svojoj karijeri. “U finalu dvosjeda na 1000 metara odveslali smo fantastičnu trku i bili smo drugi, tadašnji olimpijski pobjednici iz Italije su bili brži od nas tek u foto finišu. Mi smo bili najmlađi dvojac ikada koji je došao do medalje na svjetskom prvenstvu”, prepričava Stjepan koji je tada nije imao punih 18 godina dok je Mićo imao 19.

Stjepan i Mijo Janić iz Bačke Palanke, Kanajtalentiraniji svjetski kajakaši, dobit će državljanstvo RHGodinu dana kasnije, 1999., dolazi do prve krize kod braće Janić koja je generirala kasnije probleme. Samo jedna kvalifikacijska utrka odlučivala je o tome hoće li braća Janić nastupiti na Olimpijskim igrama u Sydneyu, upravo tu utrku odveslali su loše zbog čega nisu nastupili u Sydneyu. “Tada nije bilo nekoliko kvalifikacijskih utrka kao danas već samo jedna koju smo odveslali loše. Srpski kajakaški savez tada je mogao utjecati, pokušati lobirati, da nam se na temelju prethodnih rezultata omogući nastup na Olimpijadi ali ništa nije napravljeno”, kaže Mićo. Kada su shvatili da neće putovati na Olimpijske igre u obitelji je odlučeno da se sva financijska i materijalna pomoć prebaci na Natašu. Ona je 1999. godine bila druga na juniorskom svjetskom prvenstvu u Zagrebu iako je nastupila bolesna, liječnik joj je jedva dao dopuštenje za nastup. Iste godine nastupila je na svjetskom seniorskom prvenstvu gdje je sa 17 godina osvojila sedmo mjesto. Tada se u Francuskoj održalo europsko juniorsko prvenstvo gdje je Nataša osvojila zlato i te su je godine primijetili Madžari i najbolja svjetska trenerica Fabianne Rozsnyoi Katalin. Na Olimpijskim igrama u Sydneyu Nataša je sa 18 godina bila četvrta u jednosjedu na 500 metara.

Nakon tih Olimpijskih igara Janići su očekivali da će u Srbiji biti prepoznati kao svjetska vrijednost u koju treba ulagati ali do toga nije došlo. “Bili smo u teškoj materijalnoj situaciji. Očekivali smo da će kajakaški savez Srbije financijski pomoći barem Nataši. Za jednog kajakaša minimum je 35 do 40 tisuća eura godišnjih troškova. No, poslije Olimpijskih igara ništa se nije dogodilo i u svibnju 2001. godine Nataša je otišla u Segedin u Madžarsku. Nije tu bio osobit novac u igri, plaćali su joj stan i stipendiju od 500 njemačkih maraka mjesečno. Trenirala je u klubu ‘Demasz Segedin’, u grupi koja je najjača na svijetu, a to je kao da ste došli u talijansku nogometnu ligu. Madžari joj nisu odmah dali državljanstvo, 2002. i 2003. godine bila je svjetski prvak nakon čega su joj u siječnju ove godine Madžari dali državljanstvo”, pričaju Stjepan i Mićo. Nataša je na taj način riješila svoje sportske probleme ali to se nije dogodilo sa Stjepanom i Mićom. “Mi smo do 1998. radili u neljudskim uvjetima u usporedbi s našim konkurentima, sve se temeljilo na volji i znanju oca Milana koji je svojim ogromnim znanjem nadoknađivao manjak financijskih sredstava i uvjeta rada. No na taj način može se izdržati godinu dana nakon čega psihički pucaš ako vidiš da te nacionalni savez ne podržava i zato smo 1999. pali i nismo se kvalificirali za Olimpijadu”, smatra Stjepan. Kako u Srbiji nisu dobivali nikakvu podršku Janići su početkom 2001. godine otišli u Crnu Goru kako bi potaknuli osnivanje crnogorskog kajakaškog saveza koji bi ih ujedno financirao. “U početku smo od crnogorskog ministra sporta dobili veliku podršku, podržali su naš financijski plan, ali kada su počele pripreme u Crnoj Gori isti ti ljudi su počeli govoriti ‘nikad čuli za te Janiće, tko su oni’. U proljeće 2001. vratili smo se kući i tada nas nisu financirali ni Srbi ni Crnogorci, čak smo ostali bez stipendija”, kažu braća Janić. Revoltirani Mićo je tada odustao od veslanja a Stjepan se nastavio pripremati za europsko prvenstvo gdje je, kako kaže demoraliziran, osvojio tek osmo mjesto u jednosjedu na 500 metara. Očajni Janići 2002. godine pregovaraju s madžarskim klubom “Demasz Segedin” istim onim za koji nastupa Nataša što se pokazuje kao kobna odluka. Naime, kako su se u međuvremenu prijavili u Crnoj Gori, pred Božić 2002. godine Stjepan i Mićo s ocem Milanom odlaze u Crnu Goru jer su im trebale nove putovnice. ”Željeli smo sve napraviti u jedan dan, tata, ja i Mićo autom smo otišli u Crnu Goru, dobili putovnice i istog dana poslijepodne krenuli natrag. Loše ceste i loš auto Lada Samara donijeli su umor te se prije Beograda dogodila saobraćajna nesreća”, priča Stjepan koji je tada vozio Ladu Samaru. Milan Janić, tada 46-godišnjak, preminuo je desetak dana kasnije od zadobivenih ozljeda, Stjepan je slomio ruku, nogu i vilicu i oporavio se tek u travnju 2003. godine kada je počeo s treninzima dok je Mićo bio samo lakše ozlijeđen.

Mićo se nakon tog događaja počeo baviti obrtom i trgovinom da bi se Stjepan prošle zime ponovno ozlijedio. “Bez trenera i fizioterapeuta nitko mi nije znao reći kako pri zaveslajima radim grešku, asimetrično veslam, zbog čega je došlo do problema s leđima. Otpalo je ovogodišnje europsko i svjetsko prvenstvo te je ova sezona propuštena”, gotovo skrušeno priznaje Stjepan. Međutim, ni Stjepan ni Mićo, koji imaju 24 i 25 godina, nisu odustali od veslanja. Politika srpskog saveza se nije mijenjala iako se Janići žele ozbiljno pripremiti za slijedeću Olimpijadu u Pekingu 2008. godine. “Nisam vidio nikakve garancije, ne mogu ponovno ući u novu sezonu pa da mi usred sezone ponovno netko kaže kako nema novaca. Teško da bi tada uopće nastavio s veslanjem. Uloženi napor je ogroman, daješ sve od sebe a onda ti netko sve upropasti”, kaže Stjepan. Nakon toga, prije tri mjeseca, reaktivirani su pregovori s hrvatskim kajakaškim savezom. Prvo je Stjepan Krznarić, predsjednik kajakaškog kluba Belišće želio da Mićo radi kod njih kao trener ali Mićo ne želi već sada postati trener te je donesena odluka da ubuduće nastupaju za Hrvatsku što je šokiralo javnost u Srbiji. “Kada prijeđem preko mosta koji dijeli Srbiju i Hrvatsku kod Bačke Palanke ne osjećam da sam ušao u drugu državu, osjećam se kao da sam u svojoj kući. Mi želimo biti slobodni ljudi a sa srpskim pasošem se ne možemo kretati gdje hoćemo. Obitelj nam je u Hrvatskoj, prijatelji, majka Štefica je iz Belišća, rođena u Belišću, jako mnogo vremena smo tamo provodili. Mi smo vezani za Belišće, djed, ujak, bratić, sestrična, svi su nam tamo. Ujedno, želimo se u potpunosti vratiti veslanju”, kaže Mićo. Da bi se vratili u svjetski vrh, priznaju, treba naporno raditi. Mićo je protekle dvije godine neredovito trenirao dok Stjepan od svibnja nije redovito trenirao. Mićo kaže kako se nije udebljao i kako mu nije opala mišićna masa i dodaje da njih dvojica za mjesec dana mogu ući u pravi ritam treninga.

“Za razliku od ljudi u Hrvatskoj ovdje u Srbiji nisu shvatili kolika je naša želja da se vratimo u svjetski vrh. Od hrvatskog kajakaškog saveza tražili smo minimalne uvjete, prvenstveno kontinuirani i nesmetani trening. Nismo tražili da se uveze neki jaki inozemni trener, nama je samo potreban mir i trening. Ako se, primjerice, dogovorimo da 20 dana idemo u Metković onda želim da se držimo dogovora. Nismo tražili ni stran ni bilo što drugo”, kaže Stjepan koji će kao i Mićo uskoro diplomirati na višoj trenerskoj školi i koji ubuduće namjeravaju živjeti i u Belišću i u Bačkoj Palanci. Kada smo završavali razgovor Janići su nam prikazali video snimku pobjedničkih utrka Nataše Janić na Olimpijskim igrama u Ateni. Kada je primala medalju svirala je madžarska himna na što je Mićo rekao “nadam se da će ovako jednog dana zbog nas svirati Lijepu našu”. Prilika za to biti će već slijedeće godine kada će se u Zagrebu održati Svjetsko kajakaško prvenstvo.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika