Svaki ribnjak ima poseban napust i ulaz svježe vode, aeratore koji dodaju kisik u vodu, automatske hranilice te sonde koje mjere sve relevantne parametre važne za kvalitetan uzgoj ribe.“Naši ribnjaci najmoderniji su u ovom dijelu Europe i u njima proizvodimo najkvalitetniju slatkovodnu ribu u Hrvatskoj”, ponosno ističe Vinko Delak, direktor tvrtke Riba d.d. iz Kaniške Ive pokraj Garešnice. To je rezultat dugogodišnjeg rada i usavršavanja ribnjaka koji na garešničkom području imaju dugu povijest. Za vrijeme nekadašnje zajedničke države na tom je području djelovala tvrtka Agrokombinat, no ribnjaci su služili samo za proizvodnju konzumne ribe, a riblja mlađ proizvodila se u drugim pogonima. Početkom devedesetih ratne su prilike dovele do brojnih problema u poslovanju, pogotovo ako se uzme u obzir da je 70 posto ribe uzgojene u Kaniškoj Ivi bilo prodavano u Srbiji u kojoj je tijekom rata Agrokombinat izgubio tristotinjak prodavaonica. Godine 2001. za ribnjake se zainteresirao Vladimir Naglić, vlasnik industrije građevnog materijala i stolarije Finag iz Garešnice. Vođen idejom o ponovnom razvoju uzgoja slatkovodne ribe, Naglić je ubrzo otkupio ribnjake i oformio novu tvrtku ? dioničko društvo Riba. “U četiri godine postojanja, ustrajno smo radili na modernizaciji i potpuno novoj organizaciji tvrtke. Rezultat našeg truda i investicija vrijednih 21 milijun kuna najmoderniji je kompleks ribnjaka u Hrvatskoj, ali i u ovom dijelu Europe, a zbog najnaprednijih metoda uzgoja koje smo usavršili u suradnji s Veterinarskim fakultetom u Zagrebu, već smo sada spremni za oštru konkurenciju na domaćem, kao i na tržištu Europske unije”, za Nacional je kazao 59-godišnji Vinko Delak.

Dvadesetak ribnjaka povezano je s 9 kilometara dugom mrežom cijevi kojima se ribe automatski mogu prevesti do sabirnog mjesta Već sljedeće godine u garešničkim ribnjacima planira se proizvesti 120 tona ribe, a od čega je 80 posto namijenjeno izvozuNajvažniji je segment rekonstrukcije postojećih ribnjaka posvemašnja modernizacija: svih dvadesetak odijeljenih ribnjaka povezano je gotovo devet kilometara dugom mrežom cijevi kojima se ribe mogu u nekoliko minuta automatski prevesti do sabirnog mjesta, što potpuno isključuje zastarjelu metodu prikupljanja mrežom. Svaki ribnjak ima poseban napust i ulaz svježe vode, aeratore koji dodaju kisik u vodu, automatske hranilice te sonde koje mjere sve relevantne parametre važne za kvalitetan uzgoj ribe. Podaci iz svih ribnjaka u realnom se vremenu slijevaju u računalo u laboratoriju gdje veterinar Goran Filipović na temelju tih informacija određuje tablicu hranjenja. “Naš je cilj u što kraćem vremenu uzgojiti što više ribe. Zato smo s posebnom pažnjom oblikovali tzv. mladičnjake u kojima uzgajamo riblju mlađ. Budući da smo ih smjestili u zatvoreni prostor, mi ribu možemo početi mrijestiti već u ožujku, za razliku od klasičnih ribnjaka gdje se to zbog temperature radi tek u svibnju. To znači da već u startu imamo dva mjeseca prednosti pa se naše ribe uzgajaju brže od drugih. U cjelokupnom procesu koristili smo sve najnovije tehnologije u svijetu, pa smo i po proizvodnji u samom vrhu: uobičajeno je srednja granica proizvodnje oko 700 kilograma po hektoru prirasta, a mi smo već prešli tisuću, a mogli bi preći i dvije tisuće”, ističu Delak i Filipović. Za više od pet stotina hektara površine u tvrtki se brine tridesetak stalno zaposlenih. Od 2001. godine godišnja proizvodnja iznosila je oko 36 bruto vagona: “Ove ćemo godine ostvariti i 80 tona. Budući da moramo imati sve vrste i kategorije, a treba dosta vremena da se taj nasad stvori, stvorene su sve pretpostavke da 2005. proizvedemo 110 do 120 tona ribe”, kaže Delak i dodaje: “Nadamo se da će se i među hrvatskim potrošačima povećati zastupljenost ribe na jelovniku ? unazad nekoliko godina prosječni je Hrvat trošio dva do tri kilograma ribe godišnje i po tome smo bili zadnji u Europi. Sad se ta brojka povećala na sedam do osam kilograma po osobi godišnje, ali i to je malo, pogotovo ako to usporedimo sa drugim zemljama. Prosječni Japanac, primjerice, godišnje pojede 75 kilograma ribe”.

U garešničkom ribogojilištu uzgaja se nekoliko vrsta slatkovodnih riba: “Kod nas je šaran dominantna vrsta jer je veoma uvriježen u našem podneblju u kojem najbolje i najbrže raste s najmanje utrošene hrane. Osim šarana, od biljojeda imamo amura i tolstolobika, a od grabežljivaca soma i smuđa. Ljudi bi trebali shvatiti da je riba vrlo zdrava namirnica i da je valja što više konzumirati. Međutim, možda su i trgovci faktor koji onemogućava popularizaciju ribe: uvijek se naljutim kad vidim da trgovci kod nas kupe ribu po 15 kuna, a dok kamion dotjera do Zagreba, ta ista riba poskupi na 40 kuna. Zar ne bi bilo bolje da proda dvije po 20 kuna??, zapitao se Delak. Daljni razvoj tvrtke čelni čovjek vidi u finom podešavanju novog sustava, ali i u pripremama za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Tako je jedan od najvećih planova vezan uz preradu ribe: “Pritom ne mislim na smrznutu ribu kakvu zatječemo u trgovinama, već na svježe očišćenu kvalitetnu ribu. Kod nas su još uvijek popularne ribarnice u kojima se prodaje živa riba. Ulaskom u Europsku uniju to će nestati. Već sad u Sloveniji nigdje osim direktno na ribogojilištu ne možete kupiti živu pastrvu, nego ćete je svuda naći očišćenu od ljusaka i izvađene utrobe. Zato ćemo se s posebnom pažnjom orijentirati na proces prerade jer tržištu možemo ponuditi ekološki izvanredan proizvod”, naglašava Delak. O tome da bi riba mogla biti jedan od vrlo uspješnih hrvatskih izvoznih proizvoda dovoljno govori i poslovni podatak da se gotovo 80 posto ribe iz garešničkih ribnjaka izvozi u susjedne zemlje, pogotovo u nekadašnje jugoslavenske republike. Jedan manji dio izvozi se i u Italiju i Njemačku. Ipak, da bi proizvodi tvrtke bili još konkurentniji, valjalo bi riješiti dva najveća problema s kojima se u radu susreće ova tvrtka: “Jedan od osnovnih problema su nam vode: moramo plaćati vodoprivredne naknade po nekoliko osnova i to su dosta visoke cijene. Osobno bih bio spreman sve to platiti kad bi za taj novac mogao dobiti ono što ja hoću. Međutim, ovako dobijem nekvalitetnu vodu, a platim je skupo. Ta je voda puna svega što dođe u to vodoslivno područje, pesticida i herbicida od špricanja polja, a nemamo riješene inspekcije za probleme zagađivanja i bacanja otpada u vodotoke. Drugim riječima, dosta nas muči kvaliteta i količina vode. Mi vodu skupljamo kad je ima više, no za ovako intenzivnu proizvodnju trebali bismo je akumulirati da bismo mogli imati sigurniju proizvodnju”, objašnjava Delak. Drugi gorući problem specifične je naravi: “To su ribojedne ptice. Izuzetno me smeta što po tom pitanju nikako ne možemo naći zajednički jezik s Ministarstvom za zaštitu okoliša. Godinama se gledamo sa suprotnih strana stola, a naš je problem zajednički. Mreže koje bi štitile ribnjake od ptica koštaju 400.000 eura, i mi smo spremni na taj trošak, ali uz pomoć resornog ministarstva. Mi nismo za uništenje ptica koje žive na našem području, a to su kormoran, čaplja, roda i galeb, ali činjenica je da 30 posto uzgoja odmah otpisujemo na račun ribojednih ptica, a to su ogromni troškovi. Primjerice, kilogram mlađa stoji 25 kuna, a mi godišnje nasađujemo 20 vagona, odnosno 20.000 tona. Odmah u startu računamo sa šest vagona manje, ali koje moramo platiti. U drugim zemljama taj je problem riješen na različite načine. Češka, Poljska i Mađarska imaju slične probleme poput nas, ali oni su u prednosti jer imaju jeftiniju državu. Naša država stimulira izvoz kroz poticaj na prodanu ribu od 3,5 kuna na kilogram prodane ribe, ali to nije dovoljno. U Njemačkoj, primjerice, država na račun ptica daje ne baš malu odštetu -svojevremeno je bilo riječ o 700-800 DEM po hektaru. Osim što ne dobivamo nikakvu odštetu od države, ptice nam, osim štete zbog manjka ribe koju pojedu, donose i dodatni trošak: kad ne bismo branili pticama da haraju po našim ribnjacima, za dva mjeseca u ribnjacima ne bi više bilo nijedne ribice. Kormoran, primjerice, dnevno može pojesti i do pola kilograma ribe. Ako uzmemo u obzir da ih na našem području ima barem tri do četiri tisuće, jednostavnom računicom dolazi se do zaključka da nam samo kormorani dnevno odnesu gotovo dvije tone ribe. Zato se koristimo najrazličitijim sredstvima za tjeranje ptica: od čuvara s motorima, čamcima i plinskim topovima do pucanja u zrak”, zaključuje direktor tvrtke Delak.