Objavljeno u Nacionalu br. 464, 2004-10-05

Autor: Nina Ožegović

NAJPLODNIJI HRVATSKI KNJIŽEVNIK

'Krimić o ubojstvu na fakultetu napisao sam za tri tjedna'

Akademik i sveučilišni profesor Pavao Pavličić (58), član Povjerenstva za film, napisao je više od 60 knjiga, a upravo je objavio novi krimić 'Krvnik u kući' u izdanju Mozaik knjige, a pred izlaskom mu je roman 'Odbor za sreću' iz kojeg donosimo ulomak

Pavao Pavličić, najplodniji hrvatski pisac, rođen u Vukovaru, koji je upravo objavio novi krimić "Krvnik u kući" u izdanju "Mozaik knjige".Pavao Pavličić, najplodniji hrvatski pisac, rođen u Vukovaru, koji je upravo objavio novi krimić "Krvnik u kući" u izdanju "Mozaik knjige".“Predložit ću da se svi filmski scenariji koji su stigli na natječaj stave na internet tako da svi mogu kontrolirati naš rad. Ne znam je li to moguće po Zakonu o autorskom pravu, ali bio bih najsretniji kad bi ih cijeli svijet mogao pročitati i onda prosuditi o našem poslu. Mislim da sva zla krv potječe od priča kako su režiseri imali odličan scenarij, a onda im zločesti povjerenici za film iz političkih razloga nisu odobrili novac za snimanje.”

Tako govori akademik Pavao Pavličić (58), sveučilišni profesor, član Povjerenstva za film i najplodniji hrvatski pisac, rođen u Vukovaru, koji je upravo objavio novi krimić “Krvnik u kući” u izdanju “Mozaik knjige”. U središtu je priče Ivo Remetin, urednik crne kronike i istražitelj amater, koji dozna da je ubijen njegov stari prijatelj, profesor arabistike Petar Pasarić. Priča je tematski nova jer opisuje zločine u akademskoj zajednici ? od ubojstava i seksualnih skandala do krađe znanstvenog rada, a uz profesore iranologije i arabistike pojavljuju se kamatari i sumnjivi vlasnici čudnih tvrtki.

Pavličić je autor žanrovski najraznovrsnijeg opusa u Hrvatskoj ? napisao je više od 60 romana, zbirki pripovijedaka, autobiografske proze, znanstvenih radova i filmskih scenarija. Svojedobno je bez zazora, unatoč karijeri sveučilišnog nastavnika, pod punim imenom i prezimenom potpisivao krimiće u roto izdanjima. A 25 godina prije fakovaca zalagao se za približavanje književnosti publici. Uskoro mu izlazi i politički roman “Odbor za sreću” u izdanju “Profila”, a ljetos je završio i roman “Devet spomenika” o dvije bogate obitelji koje se cijelo 20. stoljeće nadmeću u gradnji spomenika. Njegova knjiga “Dunav” prevodi se na njemački i počet će se distribuirati za Božić u Austriji, s još devet drugih romana hrvatskih autora, primjerice, Ranka Marinkovića, Vladana Desnice, Slobodana Novaka, i to preko Styrijina dnevnika Kleine Zeitung. “Austrija je zainteresirana za bivše članice Carstva, a moju knjigu odabrali su valjda zato što su i oni vezani uz Dunav”, kaže Pavličić.

NACIONAL: Je li vas konkretan događaj inspirirao da radnju novog krimića “Krvnik u kući” smjestite na zagrebački Filozofski fakultet? – Nije, nego ambijent i arhitektura fakulteta. Onom tko poznaje zgradu FF-a i tko je navečer bio u njoj, sigurno je slična ideja pala na pamet. Zgrada ima oblik kvadrata i puno dugačkih traktova, pa ako je čovjek navečer u jednoj sobi, vidi kao na dlanu što se zbiva u sobi preko puta, udaljenoj 30-ak metara. Htio sam da to bude roman o obiteljskoj ljubavi i mržnji. Svi likovi imaju obiteljske probleme, i motivi su obiteljski.

NACIONAL: Iako ste izmislili nove katedre, primjerice, za iranologiju i japanologiju, postoje li za neke likove predlošci na Fakultetu? – Ne, to nije roman s ključem. To uvijek izbjegavam, jer mislim da nije u redu ni prijatelja, koji bi se s time složio, staviti u roman kao lik, a kamoli kolege iz radne sredine. A odnosi među ljudima u romanu onakvi su kakvi su u većini radnih sredina ? ima raznih emocija i situacija.

NACIONAL: U miljeu novog hrvatskog kapitalizma spominjete kamatare, seksualne skandale i čudne tvrtke. Jeste li ideju pronašli u crnim kronikama? – Više na naslovnicama novina. Krimić je na jednoj razini jako realističan, u ocrtavanju društvenih odnosa vezanih uz institucije, hijerarhiju i novac, jer je smješten u konkretne okolnosti koje čitatelji prepoznaju. No na razini istrage posve je nerealističan, jer se ni jedna istraga ne vodi tako da netko sve promozga pa komadiće posloži u glavi, nego u njoj sudjeluju deseci ljudi, zvoni se na vrata, po sistemu pokušaja i pogreške. Zato mi je krimić tako blizak: mogu izmišljati što hoću, ujedno realni, svakodnevni život utrpavajući u priču. No, kad nestane zbilja krimića, struktura istrage drži ga na životu. Zato se i danas čitaju Simenonovi krimići u kojima McGrey još nosi starinski halbcilindar. Čovjek čita krimiće zbog zagonetke, a realistični život više mu je desert.

NACIONAL: Vaš lik prof. Mervar spominje amerikanizaciju. Jesmo li doista žrtve amerikanizacije? – U ponečemu vjerojatno jesmo. Govoreći o amerikanizaciji, nisam mislio na utjecaj američkog filma ili politike, nego na svakodnevni život. U Americi je posve nezamislivo da vi i ja sjedimo u sobi na fakultetu iza zatvorenih vrata. Vrata moraju biti otvorena, osobito tijekom ispita, a ako profesor to pravilo prekrši, studentica može na sudu od fakulteta dobiti odštetu od milijun dolara. Kod nas je to nemoguće, već i stoga što Fakultet nema taj novac. No i u Hrvatsku stižu neke stvari iz Amerike, ali u karikaturalnom obliku, recimo, zabrana pušenja. Odnedavno je pušenje zabranjeno na cijelom fakultetu, osim u kafiću, no to se pravilo krši. Zašto? Jer je neprovedivo. Na ljubljanskom Filozofskom fakultetu pušenje je također zabranjeno, ali oni imaju na svakom katu posebno mjesto za pušenje i zato se to pravilo poštuje.

NACIONAL: Može li se vaš roman “Odbor za sreću”, koji uskoro izlazi iz tiska, definirati kao politička drama? – Ta se priča zbiva od 4. svibnja 1980., kad je umro Josip Broz Tito, do prosinca 1999., kada je umro Franjo Tuđman. U fiktivnom gradiću Varoš na Dunavu, gdje živi dvadesetak nacija, čovjek naslijedi dreglin, dunavsko riječno plovilo koje treba obnoviti. On ga počne obnavljati s prijateljima, ali istodobno istražuje što se događalo s tim brodom. I otkrije da je u tom gradu stotinjak godina postojalo tajno društvo, koje se brinulo za jednaku zastupljenost raznih nacionalnih skupina. Taj odbor za sreću postizavao je raznim metodama da u gradu uvijek bude jednak postotak Hrvata, Srba, Mađara, Nijemaca, Židova, Čeha, Slovaka i ostalih.

NACIONAL: Je li taj roman hommage vašem djetinjstvu u multinacionalnom Vukovaru? – I danas u Vukovarskim novinama čitam osmrtnice i imena funkcionara i ne mogu se načuditi šarenilu. Dok sam bio dijete, ta mi je nacionalna isprepletenost bila prirodna i o tome uopće nisam razmišljao. Takvi su bili, barem djelomice, i Osijek, i Ilok, i Novi Sad, u kojima su živjeli razni narodi, što je stvaralo dobru atmosferu. U toj priči pokušao sam shvatiti takav višenacionalan sastav kao pozitivan i istražiti što se zbiva kad to pozitivno postane ugroženo.

NACIONAL: Kako objašnjavate ovu nevjerojatnu eksploziju novih autora, knjiga i žanrova? – To se ne može objasniti. Ovakva se situacija prije deset godina nije mogla ni naslutiti. Povijest književnosti zna da je posve nejasno zašto se novi autori pojavljuju u grozdovima: deset godina nema ni jednoga, pa se odjednom pojavi cijela bulumenta novih pisaca. Vjerojatno postoji interakcija između zagonetnog biološkog i društvenog faktora. Prijašnje su generacije najviše nastupale s poezijom, jer je to bio najcjenjeniji rod, a današnja nastupa s prozom i sviješću da treba pridobiti čitatelje, zbog čega sam beskrajno sretan. Godinama je svaki pisac smatrao svojom dužnošću da kaže kako ne podilazi čitateljima. Ne mislim da treba podilaziti, ali treba voditi računa o čitateljskoj publici.

NACIONAL: Možete li procijeniti kvalitetu tih novih djela? Stječe se dojam da danas doista svatko može objaviti knjigu. – To je istina i to jest problem. Ljudi nerado izriču vrijednosne sudove, čak i kritičari, pa stječete dojam da je izvrstan roman jednako dobar kao i loš. Nedostaju nam vrijednosni sudovi i književni kritičari od zanata. Teško je biti književni kritičar i vjerojatno se zbog toga mladi ljudi rijetko laćaju toga posla. Lakše je biti kazališni ili filmski kritičar: odgledaš predstavu ili film za dva sata, sjedneš, razmisliš i napišeš kritiku. Knjiga se puno dulje čita, ali i ostale knjige, kako bi se ona koja se recenzira mogla staviti u kontekst i usporediti. Oni koji dugo pišu i poznaju situaciju, dođu do relativizma i na kraju im je sve dobro. No vrijeme ipak učini svoje. Pogledate li o kojim se knjigama govorilo prije tri godine kao važnima i vidite što je od toga danas ostalo, uvidite da su samo neke izdržale sito vremena. Mislim da s medijskom bukom u današnjim uvjetima možete prodati samo malo više primjeraka knjige nego bez takve agresivne promocije. Bit je prodaje usmena predaja.

NACIONAL: Koji su vaši favoriti u hrvatskoj književnosti zadnjih desetak godina? – Nastojim pratiti noviju književnu produkciju, ali ipak nemam dovoljan pregled. Moja se procjena uvijek temelji na tome kako autoru teku rečenice. Kod dobrog pisca to funkcionira kao štrikanje ? rečenice se vežu jedna na drugu i ne možete prestati čitati, a kod lošeg pisca popikavate se na svaku rečenicu. Pisci koji nesumnjivo imaju tu štrikačku vještinu jesu Miljenko Jergović, Ante Tomić, Renato Baretić, Jurica Pavičić i Marinko Koščec. Oni znaju pisati, ali je pitanje što će s njima dalje biti, jer pisca ne čini jedna knjiga.

NACIONAL: Što mislite o fenomenu Vedrane Rudan? I u kakvom su odnosu naklade knjiga i njihova kvaliteta? – Ne volim kako piše Vedrana Rudan. Ne volim ni njezin stil, ni njezin rječnik. Što se tiče odnosa kvalitete i tiraže, pojavila se nova vrsta publike, koja je donedavno čitala samo novine, a s druge strane postoje pisci koji su preko novina našli put do čitatelja. Osim gomile novih pisaca, danas postoji i gomila novih čitatelja. To su oni koji nikad prije nisu čitali knjige i sad su se s nekim autorima i knjigama prvi put susreli preko medija pa su zaključili da to ne boli i da je korisno. To su, među ostalima, oni koji kupuju knjige uz novine. Tim “friškim” čitateljima može se manipulirati, ali kratkoročno. Mislim da je dobro da ljudi dođu blizu knjige. U Italiji, recimo, deseci ljudi u vlakovima čitaju knjige, a u Hrvatskoj možete proći kroz desetke vlakova i autobusa i nećete naići ni na koga tko čita knjigu. U najboljem slučaju čitaju novine.

NACIONAL: Mislite li da plasman knjiga uz dnevne novine pridonosi čitanosti? – Apsolutno. To ima razne aspekte. Ljudi izražavaju rezerve u vezi s izborom naslova, domaćih i stranih, jer neupućeni čitatelj može steći nerealnu sliku hrvatske i svjetske književnosti. No, s druge strane, mislim da je to korisno jer Hrvati imaju urođen, refleksan strah od knjižare. U knjižari vlada atmosfera koje se pomalo pribojavaju, osim toga, ondje ih svake jeseni oderu za školske knjige. Kioska se ne boje, a sad im je onamo još došla i knjiga po pristupačnoj cijeni. To pridonosi demokratizaciji knjige, jer se širi krug čitalaca. Drugi je aspekt ekonomski ? novinski izdavači su jaki, mogu imati visoke naklade i u skladu s tim niske cijene knjiga.

NACIONAL: Kakva je kulturna politika otkako se HDZ vratio na vlast? – Ja sam nestručan za politiku i nerado komentiram rad bilo kojeg ministra ili činovnika u kulturi, jer se ne bavim niti se kanim baviti politikom. Mislim da se u Hrvatskoj ljudi previše bave politikom jer je to tobože lako: pogledate TV Dnevnik, stvorite mišljenje i pričate o politici. To je jezivo! Osobito su mi jezivi ovi intelektualci opće prakse koji mogu govoriti o slatkovodnom ribarstvu, ali i o ulasku u EU ili o poeziji. Politika je zanat, postoje ljudi koje plaćamo da se bave politikom.

NACIONAL: Ipak ste već drugi put član Povjerenstva za film, a prvi ste put čak odobrili novac za Sedlarov “Četverored”? – Enes Midžić, pokojni Nikola Tanhofer, a poslije Mato Kukuljica i ja, bili smo u doba ministra kulture Antuna Vrdoljaka “čitači scenarija”, a ne povjerenici za film, dok je ministar odlučivao. Sad postoji Povjerenstvo u kojem smo samo Dejan Šorak i ja; još čitamo scenarije i hvata me sve veći strah. Čitanje 70 scenarija u kontinuitetu, koje su uglavnom napisali redatelji, neka je vrsta protuprirodnog bluda. Zabrinut sam što još nisam naišao ni na jedan dobar scenarij, kojem nije potrebna nikakva dorada. Čak i oni scenariji, koji nisu loši, traže tehničku doradu i ispravke. Mi ne procjenjujemo sadržaj, priču ili politički stav, koji autori izražavaju, nego profesionalnu stranu, koja ne štima. Nemamo nikakvih tematskih preferencija, ali vidim da smo slabi s komedijama. Zato raste zanimanje za povijesne teme i priče iz svakodnevnog života mlađih ljudi. Nevjerojatno je koliko tu ima junaka koji ništa ne rade. Njihovo je prirodno stanje da ništa ne rade, ali ne zato što ne mogu naći posao ili su ga izgubili pa ga traže. Oni jednostavno ? ne rade i zbog toga nisu zabrinuti. To je indikativno za Hrvatsku jer pokazuje životan stav za koji se pretpostavlja da bi se gledatelji s njim mogli identificirati.

NACIONAL: Pišete li i vi kakav scenarij? – Sve svoje scenarije napisao sam na poticaj režisera, ali ne smatram se scenaristom po vokaciji. Ako baš imam što važno reći svijetu, napišem roman.

NACIONAL: Napisali ste 60-ak knjiga. Neki su zaključili da je to gotovo nepristojno. Kako zapravo pišete? – Naravno da je nepristojno toliko pisati, ali imam toliko priča u glavi i žao mi je da ostanu nenapisane. Mislio sam početi pisati pod pseudonimom, ali to je kod nas neizvedivo ? svuda vas traže JMBG i odmah bi me provalili. Pokušali su Feđa Šehović i Zvonimir Majdak, ali su ih razotkrili. Zato sam odustao od te ideje. Krimiće pišem lako, no stručne stvari ne. Imam sreću da brzo i rado pišem. Evo, zadnji roman, “Krvnik u kući”, napisao sam za tri tjedna, svaki dan po jedno, dva poglavlja. Ne radim križaljke, ali imam bilješke, nacrt na jednoj stranici za svako od 30 poglavlja, primjerice, u prvom Pero sreće Antu, a u drugom Ante dolazi k Ivi. To je krimić, vuče vas priča naprijed i želite što prije ispričati sve, kao što i čitatelj želi što prije pročitati rasplet. Preduvjet je da ne počnete pisati prije nego što vam je sve jasno. Inače se možete splesti, osobito kod krimića.

NACIONAL: Kako u sebi pomirujete posao znanstvenika i pisca? – To je kao posao soboslikara i ličioca. Ljudi imaju stereotipne predodžbe o znanstvenicima, koji sjede u knjižnici i gutaju prašinu. Danas mnogi znanstvenici pišu. Moj je uzor bio Ivan Slamnig, koji je već 50-ih i 60-ih bio znanstvenik i beletrist, kad još nije bilo ni Umberta Eca ni Davida Lodgea. I jedno i drugo iziskuje sposobnost kombiniranja riječi, strukturiranja teksta i dokaznog postupka. A ako je znanstvenik u mojoj struci iskren, priznat će vam da će neki tekst, koliko god bio egzaktan, za šest mjeseci napisati posve drukčije.

Iz romana “Odbor za sreću”, koji se uskoro objavljuje: – Ja ne kažem ništa ? reče Marko ? ali kaže ova knjiga. Ona govori o stanovništvu našega kraja. Popisi stanovništva vode se u Varošu već odavno, ali se oni najstariji nisu sačuvali, pa zato ovdje imamo samo rezultate za dvadeseto stoljeće, otprilike od 1895., pa do ovoga posljednjeg popisa iz 1991. Druga naselja nemaju tako točnu statistiku, ali za Varoš se sve jasno vidi. – Što se vidi? ? upita Bogoljub nestrpljivo. – Vidi se ? uzdahne Marko Horvat ? da je Društvo svetog Andrije doista postizalo rezultate, bar do određene granice, bar do određenog trenutka. Jer njihovo je knjigovodstvo uvijek štimalo. Štimalo je do te mjere da to naprosto ne može biti slučajno. – Polako, polako ? kazao je Ferika Király. ? Ja sam samo stolar, meni treba objasniti. Kakvo knjigovodstvo, o čemu pričaš? – Evo ? pokazao je Marko prstom na knjigu. ? Možete se uvjeriti. Kroz cijelo dvadeseto stoljeće, brojčani odnos među nacijama u Varošu stalno je isti, do u postotak, do u decimalu. Shvaćate? Hrvata 32 posto, Srba 21 posto, Mađara 12 posto, Nijemaca 10 posto… Židova, Rusina, Čeha… Sve uvijek isto.
Nastala je kratka tišina, gledali su Marka ne shvaćajući. Je li lud on ili ta njegova knjiga? Kako je tako nešto moguće? Ili su zbilja ti ljudi u tom društvu… Tanja se prva snašla: – Čekaj ? rekla je. – To je tebe netko zeznuo. Pa, poznato je da razne nacije u Varošu imaju različit natalitet, a osim toga? – Osim toga, bilo je i nasilnog iseljavanja, kao što znamo ? gospođa Mira se malo zarumenjela, kao da protiv svoje volje nekoga optužuje. ? Istjerivani su odavde Nijemci, Židovi… – Čovječe ? pobuni se sad Bogoljub ? što želiš reći? Da su oni ipak uspijevali… Usprkos tome nasilju… Nakon što je netko ubijao Židove, ili Srbe, da je onda to Društvo svetoga Andrije pribavilo dovoljan broj Srba ili Židova da odnos bude opet isti? – Tako je ? reče Marko. – Nema mogućnosti da je statistika malo frizirana? – Čak ako se i friziralo, to je morao netko učiniti. Netko se morao potruditi da stvari bar u popisu štimaju. A to bi značilo da Društvo smatra kako je upravo takav odnos, s ovim postotcima koje imamo, zapravo idealan, i da njega uvijek iznova treba postići… I, tako opet dođeš na isto. Opet ispada da je Društvo svetog Andrije imalo neki recept i da je bilo silno moćno u njegovoj provedbi.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika