Marija Ujević tvrdi da je danas sve retuširano i da imamo lažnu predodžbu o tijelu.“Gotovo stoljeće i pol nakon izuma fotografije, čovjek se još nije do sita nagledao svoje slike”, napisao je likovni kritičar Tonko Maroević u predgovoru Zlatku Kauzlariću Ataču, slikaru kojeg se do te mjere povezuje s aktovima da je u Hrvatskoj postao sinonimom crtanja “golotinje”. Za vrijeme pripremanja ove teme o aktu u recentnoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, često se i od samih umjetnika moglo čuti: “Pa tko uopće u Hrvatskoj još radi aktove osim Atača?!” No to je vrlo daleko od istine. U Hrvatskoj se u ovom trenutku deseci umjetnika raznih generacija, u kontinuitetu ili u određenim vremenskim ciklusima, bave temom golog ženskog, i nešto manje muškog tijela. I u svjetskoj likovnoj umjetnosti tijelo je posljednjih nekoliko godina ponovno in, ušlo je na velika vrata u umjetnost, što dobro upućene povjesničare umjetnosti i likovne kritičare uopće nije iznenadilo. Danas su senzualni, čulni i erotski elementi crteža golog tijela u najvećoj mjeri prešli u druge medije, poput fotografije, videa i performansa, jer ta tema i dalje najviše fascinira umjetnike. “Od početka čovječanstva do danas to je najuvjerljivija, najopsežnija, najčešća, vječna tema. Evo, ako uđete u bilo koju od svjetskih galerija, osamdeset posto fundusa je ženski akt!”, izjavio je za Nacional kipar Stanko Jančić, koji je još 60-ih prema manekenkama radio malu seriju aktova u poliesteru. “Namjerno sam podcrtavao njihovu erotičnost da dobijem suprotan efekt, ali toliko su svi bili oduševljeni izložbom da je to bila senzacija! Nitko u njima nije vidio da se kritički odnosim prema rušenju digniteta žene.” Kiparica Marija Ujević smatra da je tijelo naša sudbina: “Tijelo je jedina mjera stvari oko nas, prema njemu mjerimo sve ostalo, i to najbolje poznajemo kao motiv. Pa ne mogu se baviti krokodilima! Tijelo nije samo pedeset kila mesa, to je medij preko kojeg umjetnik uvijek nešto izriče, sredstvo kojim se nešto govori. Tijelom sve spoznajemo.”

Slučajni modeli Često su aktovi kombinacija oblika tijela prijatelja i ljudi iz slikarove blizine koji nisu svjesni da su prodložak aktaNije slučajno da su u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj postavljene autorske izložbe koje su problematizirale motiv tijela, erotičnosti i osjećajnosti vezane za tjelesno. Likovna kritičarka Marina Baričević, autorica izložbe “Erotika u umjetnosti”, također smatra da je akt svevremena tema te da gotovo i nema atelijera u kojem skriveno ili otvoreno nema umjetničkog zapisa akta u najrazličitijim medijima. “Prikaz akta mijenja se s vremenom i kulturom. Akt više ne predstavlja statičnu studiju ljepote. Slikanje ili modeliranje i fotografija prikazuju tijelo kao medij za izražavanje različitih ljudskih osjećaja, od užitka do bola, od ljubavi do mržnje. Takva širina umjetničkog interesa nužno je izmijenila tradicionalan odnos umjetnika i modela.”

Slikar Dalibor Parać smatra da se nije iscrpila tema akta kao takva, već su interesi i kretanja otišli u drugim smjerovima: “Usuđujem se reći da je u odnosu prema aktu nekada bilo velikog poštovanja, divljenja spram tijela, zagonetnosti koja iz njega proizlazi. Čak su pojedini muževi naručivali aktove svojih žena. Danas ljudi snimaju intimu na video, a to uvijek ispada vulgarno. Žensko tijelo je danas devastirano, komercijalizirano. Vidite jumbo-plakate uz ceste s kojih vas gledaju gola i polugola ženska tijela u negližeu ili bez njega? Smatram to degradacijom tijela.”, rekao je Dalibor Parać, koji već nekoliko desetljeća slika ženske aktove.

Motiv golog tijela podjednako fascinira mladu i mlađu generaciju umjetnika i čini se da mlađi kipari i slikari žele tijelu vratiti nekadašnji dignitet. Svi naši sugovornici istaknuli su u razgovoru poseban osjećaj veselja i radosti koji ih prožima dok rade aktove. “Tijelo ima za mene pozitivne konotacije i ljudi su mi izrazito lijepi. Sretan sam sa svojim slikama i volim ih. Općenito imam pozitivan odnos prema ljudima i ljudskom društvu.”, rekao je slikar Tomislav Buntak, koji crta aktove prema predlošcima. Kiparica Tanja Vujasinović kaže da sa svojim skulpturama golih tijela nastavlja liniju zagrebačke škole kiparstva: “To mi je super. Radim skulpture žena kao božica plodnosti, a veličinom skulpture pojačavam to značenje. Tijelo je važno kao ideja, ne bježim od tog motiva i opet ću mu se vratiti.” Umjetnici svih generacija i stilova s kojima smo razgovarali slažu se da je poznavanje zanata i ljudske anatomije presudno za ljubav prema aktu i čini se da, osobito u mlađoj generaciji umjetnika, postoji stanovit bunt prema kustoskim i kritičarskim selekcijama koje veličaju dosjetku i “koncept” u umjetnosti, a niječu značaj zanata. Marin Marinić teži spajanju zanata s modernim strujanjima: “Nije prirodno da su svi spomenici kocke i kugle i da arhitekti pobjeđuju na kiparskim natječajima. Moji aktovi pokazuju seksepil i samosvijest ženskog tijela i rađeni su napamet, prema sjećanju. Profesionalne modele od mlađe generacije danas nitko ne koristi jer su jako skupi po satu i nisu baš nešto.” Slikar Munir Vejzović, jedan od doajena akta u Hrvatskoj, smatra kako je jako čudno da uopće postoje kritičari koji misle da bi ljudsko, a osobito žensko tijelo trebalo prestati slikati. “Kao da kažete da jabuke više nisu u modi pa ih prestanemo jesti. To je apsurd. Tema akta nam je imanentna. Mislim da s takvim ljudima nešto nije u redu, neprirodno je da za to nemate afinitet. Kakva je to teza da se žensko tijelo izostavlja?!” Munir Vejzović je 60-ih i 70-ih radio aktove izravno prema modelu, nakon završene likovne akademije sam ih je birao, dok danas radi samo povremeno prema živim modelima. “Slikao sam svojedobno svoju prvu i sadašnju suprugu u dosta navrata.” Performerica Vlasta Delimar rano se počela koristiti vlastitim tijelom kao medijem. “Akt je kroz povijest umjetnosti često bio cenzuriran, morao je biti bezazlen, neutralan, a ja sam htjela pokazati tijelo kakvo ono doista jest. Golo tijelo uvijek predstavlja subverzivan čin jer je povezano sa seksualnošću, a to je naša najveća egzistencijalna vrijednost. Moramo se boriti protiv krivnje prema vlastitom užitku. To je za mene najveći izazov.”, izjavila je za Nacional. Kiparica Sanja Sašo od zlatne i srebrne žice radi gola tijela koja nisu nastala prema stvarnim ljudima, jer je dugo godina na poslijediplomskom studiju u Njemačkoj usavršavala anatomiju pa joj nisu bili potrebni živi modeli. “Tijelo posjeduje pravu stvaralačku, seksualnu energiju koja je uvijek prisutna. Tijelo je savršena mašinerija i kroz njega se mogu izraziti sve emocije i raspoloženja. Gledam svoje tijelo svaki dan i uživam u njegovim mijenama.” Mnogi slikari rade aktove u serijama ili ih čak ne dovršavaju. “Moj crtež nikada nije definitivan, on je proces u kojem se u jednom trenutku zaustavljam, znate, kao kad u seksu odgađate orgazam da biste što dulje uživali.”, rekao je Kauzlarić Atač i dodao da upravo tako crta akt: “Nešto što je lijepo želimo da traje što dulje, da ljepota i ugoda koje doživljavam crtajući traju što dulje, iako aktove nacrtam za najviše pola sata. Ali, tada isti akt ponavljam u serijama.”, pojasnio je. “Još kao srednjoškolac gledao sam film o slikaru Modiglianiju koji se proslavio golim aktovima, i to mi je bio prvi i najveći poticaj. Modigliani je rekao da je isključivo okrenut čovjeku i da jedino to vidi, a to bih i ja mogao reći o sebi. Ja, za razliku od ostalih, priznajem da me tijelo fascinira.”

Svi se umjetnici slažu kako ljudsko tijelo sa svojom puti, prirodnim tonovima kože i mesa, udubinama i sjenama ima posebnu draž kao neiscrpni motiv. “Tijelo ima sve, i ton i boju. Ono se s vremenom mijenja i stari, kao i tijelo umjetnika. Slikari to osjećaju i bilježe na slikama”, kaže slikar Ratko Janjić Jobo. “Inspiracije za aktove bile su različite. Ponekad upoznate lijepe žene u prolazu, neke prelijepe prostitutke koje sam vidio u Amsterdamu u izlozima bile su mi poticaj za studije tijela. Nekoć je na Likovnoj akademiji bio jedan vrstan model koji je odjeven bio posve neupadljiv i neugledan, ali kad se skinula… imala je divnu put, savršeno tijelo, prelijep model! Atraktivne lutkice iz života, koje su mi nekoć često bile živi modeli, dio su mojeg likovnog jezika.” Marija Ujević ističe kako se kroz akt bilježe stvarne mijene ljudskog tijela. “Svaki pogled i pokret zapravo su neponovljivi. Danas je sve retuširano, imamo lažnu sliku o tijelu. Inspiracija za skulpture golih žena mogu biti najbezazleniji povodi. Veliki debeli akt naslonjen na stup nastao je tako što sam na jednom prozoru vidjela neke jastuke koji su se zračili pa sam najednom počela zamišljati kako bi mogla izgledati žena koja stoji iza njih.” I Kauzlarić Atač i Marija Ujević slažu se da je naše lice i tijelo ono što kroz život napravimo od njega te kako ljepota i ružnoća jednako opstaju na tijelu, zato je ono tako poseban motiv.

Većina umjetnika tvrdi da gotovo nikad nisu radili aktove izravno prema živim modelima, i vide poziranje kao svojevrsnu gnjavažu za umjetnika i model. Tvrde i inzistiraju na tomu da su aktove redovito radili tek po sjećanju na stvarne žene, ili sasvim “iz glave”. Vasko Lipovac radi po sjećanju, skicama, zabilješkama: “Raditi po modelu mislim da bi bilo zamorno za mene i za model.” Često su aktovi kombinacija oblika tijela ljudi i prijatelja iz umjetnikove blizine koji i ne znaju da su poslužili u nekoj pojedinosti za predložak akta. Dalibor Parać kaže da su nekadašnji umjetnici, njihovi profesori koji više nisu živi, u tome bili mnogo “nestašniji” i da su nekoć bila ipak “neka više hedonistička vremena”. Kauzlarić Atač isključivo radi aktove prema živim ljudima: “Važno mi je da model poznajem, da se družim s njim, jer ne crtam oblik, nego kroz crtež pokušavam doći do sadržaja. Zato nagovaram na skidanje ljude koje jako dobro poznajem i koje često viđam jer tako najbolje hvatam njihov karakter. Dakle, svaki je moj akt ujedno i portret osobe.” Kauzlarić Atač često izlaže aktove i reproducira ih u katalozima. Dosad je “skinuo” mnoge poznate glumce, poput Rade Šerbedžije, Mire Furlan, Vitomire Lončar, Ene Begović i Cintije Ašperger. Ivica Malčić svojedobno je radio aktove prema svojoj djevojci koja mu je pozirala, a radio je i aktove njih dvoje u paru. Kipar Dušan Džamonja napravio je aktove prema stvarnim ženama, no nije ih još javno izlagao. “S vremena na vrijeme rado se vraćam na akt, i kad me uhvati nostalgija, radim portrete i aktove. Vrlo bih ih rado izlagao, ne skrivam ih kao neki umjetnici, jer time zadovoljavam neke nostalgične situacije. U korijenu toga neki su sentimentalni razlozi, iako nisam okrenut prošlosti”, objašnjava Džamonja. Slikar Saša Šekoranja radio je neke aktove prema živom modelu: “Jedna žena bila je neposredna inspiracija za moje kutije s tijelima. Za mene je umjetnost igra i radost, ne znam, možda sam previše romantičan, ali tijelo je otvorena knjiga koja nosi u sebi mnogo pojedinosti i sjećanja.” Vasko Lipovac u svojem slikarskom i kiparskom opusu ima naglašenu senzualnu notu: “Tijelo, pogotovo žensko, nudi mnogo u razmišljanju i izražavanju. Oblik je izazovan. Spajanjem dolazimo i do erotike koja me povremeno jako zaokuplja i kojoj se rado vraćam.” Slikar Slobodan Vuličević godinama nije htio izlagati, iako su njegovi crteži ženskog tijela među najsenzualnijima u hrvatskoj umjetnosti. “Po prirodi stvari, tijelo žene je najuzbudljivije. Tijelo lijepe žene zanosi nas do neopisivih stanja. Zato je moj rad trajno ispunjen erotskim. Dogodi se da vas neka žena zainteresira i uzbudi u prolazu, nikad ju više poslije ne vidite, ali pamtite njezino tijelo i trajno ga nosite u glavi. Često sam na rovinjskim plažama znao vidjeti predivne žene i to mi je bio velik poticaj. Ne morate ih upoznavati i voditi u atelijer, samo zapamtite njezino tijelo i poslije ga crtate. Nikad nisam mogao slikati gole žene koje sam volio i s kojima sam bio u vezama, kao ni svoju suprugu. Sve što slikam moja je intima, zato sam godinama jako patio pokazujući slike drugima, i izbjegavao takve susrete i izložbe.”

Slikar Fadil Vejzović slaže se da je akt neiscrpna tema: “Poseban je osjećaj raditi golo tijelo, jer je svaki pokušaj nešto novo. Ne može se odbijati figuracija, samo zato što nije neokonceptuala ili video! Slikao sam još modele kao student na Likovnoj akademiji, a poslije sam u Njemačkoj, u prvoj polovici 70-ih, dok sam bio na poslijediplomskom studiju grafike, uzimao za poziranje profesionalne modele. U Nürnbergu su studenti u stankama pozirali jedni drugima, to je bilo mnogo zanimljivije od profesionalnih modela. Djevojke su pozirale dečkima, dečki djevojkama, to je bilo normalno. Bilo je kod starijih generacija slikara modela koji su se upetljali slikarima u živote jer su mnogo vremena provodili zajedno, ali to je davno, zaboravljeno vrijeme.” Tomislav Buntak tvrdi kako neki slikari izbjegavaju raditi aktove jer tehnički nisu za to potkovani, a to misle i mnogi drugi umjetnici. “Treba odvojiti izvjesno vrijeme za proučavanje ljudskog tijela i rad na njemu”, ističe Buntak. Saša Šekoranja još je određeniji: “Za dobru umjetnost još je bitna glava, dobra ruka i ideja podjednako. Previše je danas u umjetnost ušao dizajn, ovisno o kritičarima i fluktuaciji novca koji ravna umjetnošću.” Slikar Rudi Labaš, koji dugi niz godina predaje anatomiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, slaže se da je žensko tijelo najljepše kad nema ništa na sebi: “Još smo se kao klinci penjali po savskom nasipu, visjeli s okolnog drveća i gledali kupačice. Prvi aktovi koje sam naslikao kao student na Akademiji izazvali su u meni senzaciju likovnosti prenesene iz života. Mlado tijelo slika se radi estetike, a stari je model odličan zbog anatomije. I Degas je potkraj 19. stoljeća radio aktove prema fotografijama balerina, fotografija je pomogla da slikari ne muče žive modele. Fotografijom se danas služe mnogi slikari, to je velika pomoć.”

Svi se naši sugovornici slažu da nema krize akta i tijela u umjetnosti, jedino se mijenjaju načini i mediji prikazivanja gologa tijela. Slažu se i da mnogi umjetnici javno ne izlažu svoje crteže i erotske “črčkarije” jer se po odnosu prema tijelu odlično mogu iščitati svi eventualni pomaci umjetnikove psihe, odnos prema životu, ljubavi, ženi, seksualnosti. “Mnogi vole čisto likovne teme, pejzaž, tok rijeke… to je manji duševni rizik, ne otvaraju se i ne pokazuju duševne traume, jer golo tijelo sve demaskira”, precizan je Stanko Jančić. Ljudsko je tijelo vrlo intiman i ujedno otvoren motiv u likovnosti, koji nepogrešivo otkriva psihu umjetnika. Dalibor Parać uvjeren je da u mnogim takvim crtežima postoje devijacije: “Naći ćete kod mnogih kipara i slikara crteže koje rade ali ne pokazuju, jer su to intimni zapisi, frustracije i želje. Neki su i blasfemični, zato ih umjetnici nerado pokazuju, a neki su vrlo erotski. Problem je što se ti crteži ne uklapaju u profil koji je autor u javnosti o sebi izgradio ili mu ga je okolina umjetno nametnula.” Parać tvrdi da su njegovi aktovi slikani napamet, nikad prema pojedinim zbiljskim ženama. Njegova velika samostalna izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1999., gdje je bilo izloženo mnogo aktova u pejzažu, odjeknula je kao senzacija u kulturnim krugovima.

Umjetnici smatraju da su u hrvatskom društvu još uvijek rašireni licemjerje, primitivizam i lažni malograđanski moral, i da stoga jednim dijelom crteži gologa tijela ostaju u tami atelijera i crtačkih mapa. “Svaki umjetnik prenosi u crtež svoju intimu… ima tu autobiografskih stvari, intimnih trenutaka, razumijete? Jedan od takvih nježnih intimnih susreta u atelijeru naslikao sam 1972., nas dvoje kao goli zagrljeni par na kauču”, skromno dodaje Kauzlarić Atač. Ratko Janjić Jobo kaže da je posve normalno da ima neke crteže koje neće nikad javno pokazati, jer su previše intimni. Većina starijih umjetnika tvrdi da su davno prošla vremena kad su slavni slikari redovito spavali sa svojim golim modelima, ne bi li u crtež prenijeli posebnu, vibrantnu erotsku energiju. Danas je to, čini se, mnogo češće među umjetničkim i modnim fotografima, a posebice u pornografskoj industriji.

Akt je u suvremenoj umjetnosti ponovno dobio notu čednosti. Motiv realistički crtanog ženskog spolovila ili penisa u erekciji umjetnicima nosi sasvim drukčije značenje. “Na nekim mojim autoaktovima erekcija je simbol plodnosti i stvaralačke potencije, i nije vezana uz vulgarnost i nadraživanje”, objašnjava Ivica Malčić. Za Ratka Janjića Joba, Tanju Vujasinović i Sanju Sašo žensko je tijelo simbol plodnosti i matice života. “Nije točno da je akt uvijek vezan uz erotiku! Erotike često ima više u liniji, potezu, nego u obliku i motivu”, veli Kauzlarić Atač. Dalibor Parać akt je gotovo uvijek spajao s krajolikom i tretirao ga na isti način, kao što je sam pejzaž na njegovim slikama utkan u tkivo tijela: “Ulaz akta u pejzaž dogodio se davno, zbog mojeg salonitanskog podrijetla, i posebna odnosa spram antike, koji još i danas imam.”

Rudi Labaš uopće ne dvoji kako će se dalje situacija u umjetnosti odražavati na akt: “Dok god bude postojala Likovna akademija, morat će postojati i crtanje tijela. Čak se pokušalo izbaciti akt s crtanja na Akademiji, ali, naravno, to nije prošlo! Pa čak su i svi apstraktni slikari isprva učili od prirode i radili figuraciju.” Svi umjetnici ističu kako su se aktom “zarazili” upravo na Likovnoj akademiji, ili još prije, u Školi primijenjene umjetnosti: “Prvo je to bila obveza, a onda diktat i potreba”, kaže Munir Vejzović. Ratko Janjić Jobo veli da nikad neće odustati od motiva golog ženskog tijela, jer žensko tijelo pobjeđuje u slici sve druge motive.

Zanimljivo je da su se neki umjetnici čak upustili u teoriju povezivanja psihološke strukture ličnosti umjetnika i motiva koje odabire. “Još smo u Grupi šestorice dijelili umjetnike na tople i hladne po tome što rade u umjetnosti. Mnogi koji rade geometriju i apstrakciju suzdržani su, bezlični, sivi, pesimisti, antihedonisti, nedostaje im punina života”, izjavila je Vlasta Delimar. Čini se da ta teorija ima stvarnih uporišta. Umjetnici kojima su bliski motivi ljudskog golog tijela zaista su već u površnoj komunikaciji pristupačniji, srdačni, otvoreniji, topliji. Vrlo često žive život “punim plućima”, gurmani su i hedonisti, optimistično gledaju na život, lakše se nose sa životnim poteškoćama, sporije ih troše godine i često dožive visoku životnu dob, sačuvavši mentalne sposobnosti. Njih motiv golog ženskog tijela obnavlja i iz njega crpe životnu energiju, i to su nam potvrdili gotovo svi naši sugovornici. “Toliko sam dosad iz svoje prijateljice pri poziranju izvukao života, da je već dosad trebala biti mrtva. Ali ona se ne da!”, šali se Saša Šekoranja. “Ljudsko je tijelo ipak nešto najljepše u prirodi. Mislim da me to drži i da na taj način brišem godine, uzimajući iz života i sjećanja samo ono što je lijepo”, dodaje Vasko Lipovac.