"Šećerna bolest poprima goleme razmjere i neophodno je da se svim snagama borimo protiv nje, a ovaj novi lijek u tome će nam biti od neprocjenjive koristi".“Bazalni 24-satni inzulin glargin novi je revolucionarni lijek protiv dijabetesa koji može spasiti milijune života ljudi oboljelih od te podmukle opake bolesti. Dijabetes je danas četvrti uzročnik smrti u većini razvijenih zemalja, vodeći je uzrok sljepoće u svijetu, a najviše amputacija ekstremiteta događa se upravo zbog šećerne bolesti. Šećerna bolest poprima goleme razmjere i neophodno je da se svim snagama borimo protiv nje, a ovaj novi lijek u tome će nam biti od neprocjenjive koristi.” Tako govori prof. dr. Izet Aganović, predsjednik Hrvatskog internističkog društva, vodeći hrvatski i europski stručnjak za endokrinologiju i dijabetologiju. On je ujedno i jedini hrvatski liječnik koji je sudjelovao na međunarodnom istraživanju uspješnosti novog lijeka za dijabetes, koji je u Hrvatskoj službeno predstavljen početkom listopada na 3. Internističkom kongresu u Opatiji.

'Novi lijek za dijabetes inzulin glargin trenutno je najtraženiji na svijetu, djeluje 24 sata, bezopasan je i ima sjajan učinak jer ne uzrokuje oscilacije u razini šećera u krvi'NACIONAL: Uspješnost novog lijeka protiv dijabetesa ispitivala se međunarodnim istraživanjem u kojem ste sudjelovali kao jedini stručnjak iz Hrvatske. Možete li reći nešto više o samom istraživanju i njegovim rezultatima? – Rađene su tri studije o uspješnosti glargina. Prva je provedena u više od 1000 istraživačkih ustanova iz 59 zemalja, a obuhvatila je 7383 pacijenata koji boluju od dijabetesa tipa 1 i 2. Među njima i 13 hrvatskih dijabetičara tipa 2 koji su sudjelovali u istraživanju koje sam provodio u KBC-u Rebro. U istraživanje su bili uključeni bolesnici s loše reguliranim šećerom, a pokazalo se da su svi kojima smo dali terapiju glarginom imali daleko bolju regulaciju šećera u krvi. Istraživanjem se također ustvrdilo da kod terapije glarginom nema rizika od hipoglikemije, kakvo je bilo zabilježeno u svim ostalim slučajevima. Provedeno je još jedno istraživanje u kojem je s glarginom uspoređivano nekoliko drugih vrsta inzulina. Bolesnici koji su primali ostale vrste inzulina u prosjeku su trebali 65 jedinica inzulina za 24 sata, dok su bolesnici na glarginu trebali tek 28 jedinica. Treća studija provodila se i u nekoliko klinika u Hrvatskoj i pokazala je da su bolesnici koji su primali terapiju glarginom imali puno bolje regulirane razine šećera od onih koji su primali druge vrste inzulina.

NACIONAL: Liječnici u svijetu već dulje polažu velike nade u taj lijek, koji je početkom listopada napokon predstavljen i u Hrvatskoj. O kakvom je lijeku riječ?
Riječ je o glarginu, prvom 24-satnom, dugodjelujućem bazalnom inzulinu koji je proizvela jedna ugledna europska farmaceutska kompanija. Ta nova vrsta inzulina ponudila je revoluciju u borbi protiv dijabetesa. Lijek, na žalost, još nije na listi lijekova HZZO-a, no registriran je u Hrvatskoj i zapravo je pitanje dana kada će biti uvršten na listu. To je daleko najbolji inzulin i opravdano ga je nazivati revolucionarnim. Njegova je prednost u tome što djeluje 24 sata i smanjuje rizik nastanka hipoglikemije. Taj inzulin nije životinjskog podrijetla i proizvodi se u laboratorijima. To je, zapravo, sretna okolnost jer kada bi se inzulin dobivao samo od gušterača svinja i goveda, kako se to nekada radilo, polovina dijabetičara na svijetu ne bi preživjela jer naprosto ne bi bilo dovoljno životinja da podmire potrebe za inzulinom. Glargin je bezopasan je i ima sjajno djelovanje jer ne uzrokuje oscilacije u razini šećera u krvi. Trenutačno je najtraženiji inzulin u svijetu i kompanija koja ga radi jednostavno ne može napraviti onoliko lijeka kolika je potražnja. U široku uporabu u svijetu je ušao prije tri godine i Hrvatska je relativno brzo došla do njega, iako je postojala opasnost da se to ne dogodi budući da je potražnja za tim lijekom golema.

NACIONAL: Novom lijeku protiv dijabetesa zamjera se skupoća. Znate li kolika je njegova cijena i hoće li se doista naći na listi lijekova HZZO-a? – Država je u krizi i novca je malo, no tako koristan lijek bi se trebao naći na listi HZZO-a i za to treba naći novac. Čini mi se da je cijena doze glargina dostatne za dva mjeseca bez PDV-a manje od 400 kuna. Uvjeren sam da cijena nije velika uzmemo li u obzir prednosti koje pruža.

NACIONAL: Stručnjaci već godinama upozoravaju na dramatičan porast oboljelih od dijabetesa u svijetu. Je li situacija i dalje tako zabrinjavajuća? – Na žalost, da. Nastala je prava epidemija šećerne bolesti. Prije desetak godina očekivalo se da će u prvih trideset godina ovog stoljeća broj oboljelih od dijabetesa u svijetu porasti na 200 milijuna ljudi, no ta crna brojka već je dostignuta. Takav bum šećerne bolesti nitko nije očekivao. Medicina je ostala zaprepaštena tom činjenicom koju dodatno pogoršavaju i sve češći slučajevi mladih ljudi između 20 i 30 godina koji obolijevaju od takozvanog staračkog dijabetesa. Bolest nastaje zbog oštećene gušterače koja ne proizvodi dovoljno hormona inzulina, kada je riječ o dijabetesu tipa 1 od kojeg boluje 10 posto svih dijabetičara.. Najveći broj dijabetičkih bolesnika, oko 85 posto, su oni koji imaju dijabetes tipa 2. To su uglavnom pretile osobe iznad 60 godina i njihov organizam stvara suvišak inzulina. Oba poremećaja stvaraju kaos u organizmu. Bolesnici vrlo često uopće nemaju simptoma niti osjećaju ikakvu bol, pa se dijabetes najčešće otkrije kada je već kasno. Zbog te asimptomatičnosti kaže se da je riječ o opakoj, podmukloj bolesti. Ona organizam može nagrizati i do 20 godina prije nego što osoba uopće shvati da je oboljela. Prognoza je, nažalost, crna i bit će sve više komplikacija u liječenju pacijenata.

NACIONAL: Kakvo je stanje u Hrvatskoj u kojoj od dijabetesa boluje čak 170.000 ljudi? – U Hrvatskoj postoji vrlo dobra organizacija liječenja dijabetičara, a procjenjuje se da imamo čak četiri posto dijabetičkih bolesnika, po čemu smo u razini razvijenih zemalja svijeta. Zdravstvena služba kojoj se ti ljudi mogu obratiti je dobra i bazirana na iskustvima prof. Božidara Vrhovca, prof. Zdenka Škrabala i suradnika, koji su u zagrebačkoj klinici Vuk Vrhovac napravili odličan model za zbrinjavanje osoba oboljelih od šećerne bolesti, koji se upotrebljava u svijetu kao “hrvatski” model.

NACIONAL: Jesu li ljudi u Hrvatskoj uopće svjesni ozbiljnosti šećerne bolesti?
Ne. Ljudi nisu svjesni opasnosti. Stručnjaci znaju kakvo je zlo šećerna bolest i bolesnicima savjetuju na koji se način liječiti. No, liječenje je nemoguće ako bolesnik nije spreman promijeniti način života. Pravila o zdravoj prehrani, dovoljno kretanja, nepušenju i nekonzumiranju alkohola, malo tko poštuje. Dijabetičar mora znati što je šećerna bolest i zapravo mora naučiti biti sam svoj liječnik. Kod nas, nažalost, svijest samih bolesnika nije dovoljno razvijena. Ljudi jednostavno ne paze na svoje zdravlje, prekomjereno jedu , piju, puše, a sve to itekako otežava situaciju. Dijabetičari bi morali brigu o sebi uzeti u svoje ruke. Suradnja bolesnika i liječnika zapravo je vrlo niska i mi je moramo podići na višu razinu upravo za njihovo dobro.

NACIONAL: Kako ocjenjujete trenutačno stanje u hrvatskom zdravstvu? – Sjećam se da smo 80-ih otvarali 20 domova zdravlja, gradilo se puno, stipendirali smo i brojne specijalizacije. Novca je bilo tada, a uvjeren sam da i sada ima novca samo ga treba pametno raspodijeliti. Liječnici i Ministarstva trebaju pomoći jedni drugima i usko surađivati za dobrobit hrvatskog zdravstva, naravno, ponajprije u korist pacijentima. Također, mnoge naše stručnjake koji su po svijetu treba pozvati da se vrate u domovinu. Kako to učiniti, pitanje je na koje odgovor trebaju dati mjerodavna Ministarstva, ali i cjelokupna vlast bez čije pomoći neće biti moguće ostvariti uvjete neophodne za povratak hrvatskih stručnjaka. Ljudi su voljni vratiti se, ali to sigurno neće učiniti ako im se ovdje ne nude prave mogućnosti.

NACIONAL: Mislite li da su kritike javnosti i pacijenata spram hrvatskog zdravstva i liječnika opravdane? – Činjenica je da novinari vole kritizirati. Postoji cijela vojska liječnika koji marljivo, bespoštedno i predano rade a da im nitko ne kaže ni hvala, a s druge strane u javnosti se čuju samo priče o nekim negativnim stranama liječničkog posla. Vjerujem da većina hrvatskih liječnika radi savjesno i pošteno. Ja sam najsretniji i najveća mi je nagrada kada pacijent iz bolnice ode kući na svojim nogama.

NACIONAL: Jedan ste od vodećih hrvatskih, ali i europskih stručnjaka za endokrinologiju i dijabetologiju. Zašto ste se odlučili baš za tu zahtjevnu granu interne medicine? – Kada sam stažirao u zagrebačkoj bolnici Merkur, upoznao sam profesora Zdenka Škrabala kojem sam se svidio jer sam već tada puno putovao po svijetu i bio sam mlad, energičan, eksplozivan i dinamičan pa me pozvao k sebi jer mu je trebao netko poput mene. Od njega sam naučio kako treba graditi karijeru, postaviti ostvarive ciljeve i dobrom organizacijom doći do realizacije. Uvijek sam cijenio vrijeme, netočnost ne praštam ni sebi ni svojim suradnicima. I svojoj djeci sam govorio: “Ako ne napraviš danas, nećeš napraviti nikada.”

NACIONAL: Vaši znanci kažu da nikad niste izgubili na toj svojoj poznatoj eksplozivnosti, dinamičnosti i pozitivnoj energiji koju širite oko sebe. Jesu li u pravu? – Da. Uvijek sam bio i ostao takav. Drukčije ni ne znam.

NACIONAL: U vašoj biografiji impresivno zvuče podaci o više od 150 objavljenih znanstvenih radova i brojnih predavanja po elitnim svjetskim sveučilištima. Je li stručnjaku takvog “kalibra” medicina i dalje izazov? – Prvi značajni profesionalni uspjeh doživio sam prije dvadesetak godina kada sam jednim svojim radom otvorio svjetski dijabetološki kongres u Oslu. Kada vam relativno mladom ukažu čast da govorite pred tisućama ljudi koji predstavljaju samu elitu struke, doživite osjećaj koji je nemoguće opisati i ponoviti. Tada sam shvatio da idem pravim putem, da ja to mogu i da sam jednako dobar kao oni. Kao sportaši koji postižu vrhunske rezultate, dobivate hrabrost i veselite se izazovima. Najvažnije je ipak da volite i dobro poznajete struku. Kad pogledam unatrag, ja toliko volim medicinu da mi se čini da sam morao uspjeti.

NACIONAL: Prije pola godine primljeni ste u članstvo britanskog Royal College of Physicians, elitne medicinske institucije koju je 1518. osnovao kralj Henrik VIII. Kako se to dogodilo? – Bio je to prvi put da su i hrvatski liječnici primljeni u članstvo Royal Collega. Riječ je o vrhunskoj liječničkoj instituciji, vrlo ekskluzivnom udruženju i vjerojatno nema liječnika kojem nije san da bude primljen u njegove redove. Royal College u svoje članstvo prima iznimne stručnjake svjetskoga glasa koji dobro surađuju s engleskom medicinom. U srpnju su, pozivanjem za članove profesora Božidara Vrhovca, Mirka Koršića i mene, u Royal College of Physicians prvi put otvorena vrata stručnjacima iz zemalja u tranziciji. To je iznimna čast ne samo za nas koji smo primljeni nego i za sve naše kolege i suradnike i, naravno, za hrvatsku medicinu uopće.

NACIONAL: Imate li, osim iznimnog priznanja i časti, od tog članstva i neke konkretne koristi? – Članstvo omogućava pokretanje mnogobrojnih projekata, razmjene studenata i stručnjaka i mi bi zapravo trebali biti most između engleske i hrvatske medicine. Uz to, Royal računa da im pomognemo u ostvarivanju suradnje s ostalim zemljama bivšeg komunističkog bloka. Vrhunski britanski stručnjaci već dolaze u Hrvatsku i drže predavanja, a neki od njih sudjelovali su i na nedavnom internističkom kongresu u Opatiji.

NACIONAL: Poznati ste i kao velik humanist i borac za ljudska prava. Uz ostalo, bili ste predsjednik i jedan od utemeljitelja HHO-a. – Ne volim o tome previše razgovarati jer se u taj rad, nažalost, uvijek umiješa politika. Mogu samo reći da sam oduvijek bio humanist i ljude nikada nisam niti ću ikada dijeliti po bilo kakvim kriterijima. Mislim da me zapravo najviše voli sirotinja i najljepši kompliment koji sam ikada dobio bio je kada mi je jedna starija Romkinja koju sam liječio rekla: “Ti si najbolji ciganski doktor.” Humanitarni rad jednostavno sam osjećao kao svoj intimni zadatak i zato sam iznimno ponosan na sudjelovanje na Svjetskoj konferenciji o miru u Beču 1993., kada sam bio u radnom predsjedništvu u kojem je do mene sjedio Tadeuš Mazovjetski. To je za mene bilo ostvarenje sna, bio sam nevjerojatno ispunjen osjećajem da sam doista napravio nešto važno u svome životu.

NACIONAL: Proputovali ste gotovo cijeli svijet, Japan, Rusiju, Pakistan, Maltu, Iran, Europu. Gdje vam je bilo najljepše? – Najljepše mi je doma u mom Zagorju u Pušćanskoj Dubravi. Tamo se trudim pobjeći kad god mogu. Odmaram se i uživam u divnom pogledu. Tada sam najsretniji jer mi mozak u tim trenucima najbolje radi.

NACIONAL: Od vaših kolega i studenata može se čuti da ste veliki zagovarač timskog rada, a osobito otvorenosti i susretljivosti prema mladim kolegama? – Uvijek ističem da za uspjeh hrvatske dijabetologije i endokrinologije nisu zaslužni pojedinci, nego cijeli tim stručnjaka. I iza mojih osobnih postignuća stoje brojni mladi liječnici, stručnjaci koji ulažu golemu energiju i entuzijazam kako bi hrvatska medicina ostvarila uspjehe po kojima je poznata u svijetu. Njihov golem trud vidio se i na posljednjem internističkom kongresu na kojem su uz trenutačno najbolje domaće predavače sudjelovala i top imena svjetske medicine, poput profesora Suada Efendića, prof. Giuseppea Mancia i Jamesa Shepherda. Vjerujem u mlade i vidim budućnost u njima. Uvjeren sam da će nam, ako se stare i mlade generacije oslone jedni na druge, svima biti osigurana svijetla budućnost.

NACIONAL: Postoji li rivalstvo među hrvatskim liječnicima? – Ja sam u struci dijabetologa, svi smo jedan tim i pomažemo jedni drugima. Upravo zbog takvog timskog rada, postižemo uspjehe svjetskih razmjera. Naravno da među liječnicima postoji rivalstvo, no smatram da ti odnosi nisu loši i nezdravi. Mislim da je krajnje vrijeme za pomirbu kako bi napokon svi mogli bolje raditi. Mjesta ima za sve.

NACIONAL: Jeste li kao mladić sanjali da ćete ikad postići uspjeh kakvim se danas možete pohvaliti? – Na ovo pitanje odgovorio bih jednom anegdotom. Sjećam se 1969. godine kada sam s prijateljima krenuo u Beograd na utakmicu finala kupa između Dinama i Hajduka u starom golfu. Sa mnom su bili Dražan Jerković, Dinamov igrač i trener, Branko Mikša, koji će poslije postati zagrebački gradonačelnik, Vladimir Mihaljek, danas poznati menadžer, te jedan mladić koji je u drndavom automobilu na putu za Beograd izjavio: “Ma imat ću ja jednog dana svoj helikopter.” Bio je to Ivica Todorić i eto, danas doista ima helikopter. Cijela klapa iz tog auta postigla je, čini mi se, što je htjela. Možda i zato što smo točno znali što je to što želimo postići. U mladosti to nije lako znati.

NACIONAL: Malo tko zna da ste zapravo htjeli biti filmski redatelj? – Da, trebao sam studirati režiju. Film sam obožavao i to mi je i danas hobi. Bio sam u dvojbi – medicina ili film, no na kraju sam se ipak odlučio za medicinu jer sam doista želio pomoći ljudima. Ipak, čini mi se da sam na svoju medicinsku karijeru uspio primijeniti neke redateljske postulate. Tako i danas, kada je riječ o mom radu s pacijentima, znam da moram predvidjeti sve moguće scenarije, sve opcije i znam da me ništa ne može iznenaditi.

NACIONAL: Malo tko zna da ste se bavili i novinarstvom. – Mislim da sam bio još srednjoškolac kada je Radio Zagreb tražio mlade suradnike, pa sam im se javio s obzirom na to da sam se tada pomalo bavio novinarstvom Tako sam na tom radiju počeo uređivati emisiju “Po vašem izboru”. Tada je to bila jedna od najpopularnijih emisija i svi su je mladi slušali jer smo puštali glazbu Beatlesa i Rolling Stonesa. Surađivao sam i u nekim novinama. U Studiju sam, primjerice, objavio nekoliko intervjua. No eto, i novinarstvo sam, kao i režiju, zamijenio medicinom.

BIOGRAFIJA:
Srednja škola: Osma eksperimentalna gimnazija, Dobojska ulica, Zagreb
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu upisao 1. 10. 1963. godine, diplomirao 20. 2. 1969.
Poslijediplomski studij iz epidemiologije i organizacije javnog zdravstva, Francuska 1972./’73.
Poslijediplomski studij javno zdravstvo, Medicinski fakultet Zagreb 1973./’74.
Specijalizacija iz Interne medicine, KB Merkur 1975. ? 1978.
Magisterij 1979.
Doktorat znanosti 1985.
Profesor interne medicine 1996.
Zaposlenja: 1970. ? 1988. Sveučilišna klinika Vuk Vrhovac
1988. do danas Klinika za unutarnje bolesti KBC Rebro, medicinski fakultet u Zagrebu
2000. ? 2003. predsjednik Upravnog vijeća Sveučilišne klinike Vuk Vrhovac
Glavni klinički istraživač za bivšu Jugoslaviju. Sudjelovanje u velikom međunarodnom projektu Svjetske zdravstvene organizacije od 1971. do 1979. godine, WHO Multinational Study on Vascular Diseases in Diabetics (više od 5000 citata u vodećim časopisima)
1980. – 1985. glavni klinički istraživač u velikom projektu Svjetske zdravstvene organizacije, koju je izvodio tim Vuk Vrhovca “National Diabetes Programme in Malta”
Brojne epidemiološke i kliničke studije u kojima je glavni istraživač, uključujući i A T. Lantus