"Njihova svjedočanstva nedvojbeno govore, bez obzira na neke razlike, možebitna preuveličavanja ili ubacivanje sitnica, da je u zatvoru Lora postojalo sustavno mučenje zatvorenika, da se nije radilo o sporadičnim i pojedinačnim ekscesima".?U filmu o mučenjima u Lori svjedoči 15 bivših zatvorenika Lore, koji danas žive u Srbiji i Bosni i Hercegovini. To su Nenad Filipović, Zvonko Gljuk, Veljko Grebenar, Miloslav Katalina, Sead Subašić, Živko Janjić, Slavko Lukač, Dragan Stošić i Milanče Tošić iz Srbije i Crne Gore, te Miroslav Čučak, Mirko Babić, Veso Deretić, Ljubiša Gerun, Borislav Hamović i Vladimir Žarković iz Trebinja u Bosni i Hercegovini. Svi oni i danas osjećaju teške posljedice zlostavljanja u Lori. Njihova svjedočanstva nedvojbeno govore, bez obzira na neke razlike, možebitna preuveličavanja ili ubacivanje sitnica, da je u zatvoru Lora postojalo sustavno mučenje zatvorenika, da se nije radilo o sporadičnim i pojedinačnim ekscesima. No najvažnije je to što su oni spremni doći u Hrvatsku i svjedočiti na novom suđenju.”

Tako govori Nenad Puhovski (55), redatelj i scenarist potresnog dokumentarnog filma “Lora ? svjedočanstva”, koji je prošlog petka na svjetskoj premijeri, uz redare i policajce, na drugom Zagreb film festivalu privukao brojne gledatelje te izazvao topli pljesak prije i poslije projekcije. Film o zatvoru u splitskoj ratnoj luci Lora, kroz koji je od 1992. do 1996. prošlo 1005 zatvorenika, završio je efektnim pitanjem Mati Laušiću, tadašnjem šef vojne policije pod kojom je bila i Lora: ako se utvrdi da su se sustavno mučili zatvorenici u Lori, tko je za to odgovoran? Laušić je odgovor odšutio.

Premijera je bila odlično tempirana. Sutkinja Vrhovnog suda Zlata Lipnjak Bosanac nedavno je poništila presudu splitskog suca Slavka Lozine, kojom se osmorica bivših vojnih policajaca oslobađaju optužbe za mučenje srpskih zatvorenika u Lori. Naložila je novo suđenje s novim sudskim vijećem, zaključivši da su se činjenice utvrđivale nekorektno i nepotpuno. No Puhovski je gotovo siguran da ni ovaj film neće biti prikazan na Hrvatskoj televiziji, kao ni njegov “Paviljon 22”, pa zbog toga neće bitno utjecati na javno mnijenje.

Film traje 65 minuta, proizveden je u produkciji Factuma iz Zagreba i Televizije B92 iz Beograda, a sufinancirali su ga američki US Institute of Peace i njemački Heinrich Boll Stiftung. Nakon zagrebačke, idući tjedan slijedi i beogradska premijera.

NACIONAL: Što vas je najviše uznemirilo u svjedočanstvima 15 zatvorenika Lore? – Sistematsko mučenje strujom. Zatvorenici su bili prikapčani na struju za uši, spolovilo i nos, dobivali su elektrošokove, morali su držati električne kabele i mučeni su induktorskim telefonom. Sustavno su ih ponižavali, maltretirali, mlatili po cijelom tijelu sve do krvi i pucanja rebara, šamarali, batinali bejzbolskim palicama i drvenim batinama, prisiljavali ih da glume pse u psećim kućicama, rezali im uši i urinirali po njima. Zna se za dva ubojstva ? Gojka Bulovića i Nenada Kneževića, koji su pobjegli, pa su uhvaćeni, a onda su sljedeći dan nađeni mrtvi, no ne zna se točno što se dogodilo. U Lori je nestalo 60 do 70 ljudi, pravnici bi rekli ? nema tijela.

NACIONAL: Svojedobno se govorilo da su zatvorenici prisiljavani na međusobne spolne odnose, no u filmu nema takvih svjedočanstva. – Pitao sam ih jesu li im se takve stvari događale, no oni su to poricali. Kad sam ih pitao za neke druge stvari o kojima se govorkalo, rekli su mi da ne znaju ili da o tome nemaju informacija. Potvrdili su mi da su neki stražari iskorištavali zatočenice u Lori i prisiljavali zatvorenike da spolno opće s jednom starijom ženom. Nemam dojam da je itko od njih nešto izmislio, iako ne mogu dokazati ni suprotno.

NACIONAL: Jesu li vam govorili o tzv. fatalnoj plavuši, supruzi upravitelja zatvora Tomislava Duića, za koju se također tvrdilo da je sudjelovala u mučenjima? – Ja sam filmaš, nisam ni pravnik ni novinar, moj posao je da gledatelje prije svega emocionalno senzibiliziram za probleme o kojima film govori, a ne da utvrđujem ičiju krivnju. Zbog toga sam iz filma izbacio svako poimenično prozivanje ljudi. Znači, kad je neki bivši zatvorenik izjavio da je Pero Perić ili Josip Jović nekoga mučio, to nisam stavio u film, jer to ne mogu provjeriti. Nisam tako postupio iz straha nego iz uvjerenja da hrvatsko sudstvo treba raditi svoj posao. Ako smo mi kao mala ekipa, oslanjajući se isključivo na volontere raznih nevladinih organizacija, za film pronašli 15 svjedoka, valjda je tužiteljstvo dovoljno ekipirano da pronađe svojih 15 svjedoka. Naravno, ako to želi. Tako je bilo i u slučaju žene o kojoj govorite ? po svjedočanstvima koja mi imamo ta je žena doista bila u Lori i ponekad je mijenjala upravitelja logora. Više od toga, ako ima potrebe, neka utvrdi tužiteljstvo.

NACIONAL: Zašto niste razgovarali sa zatvorskim stražarima? – Pokušali smo, ali nismo ih uspjeli nagovoriti da stanu pred kameru. U filmu jedino postoji svjedočanstvo Marija Barišića, bivšeg pripadnik 72. bojne Vojne policije, koji je cijelu stvar prijavio Franji Tuđmanu. U njegovo svjedočanstvo neki sumnjaju, a drugi ne. Osim bivših zatvorenika svoje mišljenje iznijeli su generali Mato Laušić i Ivo Jelić, bivši načelnik PU Splitsko-dalmatinske Ivo Stipičić, prof. dr. Nikola Visković, odvjetnik Nenad Boban i novinar Pero Jurišin. Laušić, koji je tada bio šef vojne policije pod kojom je bila i Lora, ustvrdio je da sve do 1999. nije imao nikakve informacije o sustavnom zlostavljanju i mučenju u logoru. Razgovarali smo i s Marijanom Grandić, gradišćanskom Hrvaticom i članicom Zelenih, bivšom zastupnicom austrijskog parlamenta, koja je 1992. posjetila Loru i odmah joj je bilo jasno što se događa.

NACIONAL: Zašto ste za rekonstrukciju suđenja upotrijebili samo snimke suđenja objavljene u vijestima? – Suđenje je snimala Hrvatska televizija, a sačuvane su samo snimke objavljene u vijestima i Dnevniku, sve ostalo je nestalo. Iako je HTV imao ekskluzivno pravo da snima cijelo suđenje, snimka kompletnog procesa ne postoji u njegovu arhivu. Tako da u prologu filma imamo Lozininu izjavu o nogometu, ali ne i čuvenu izjavu o Rambu. Prvo su me na HRT-u uputili na lokalno dopisništvu u Splitu, a oni na Ministarstvo pravosuđa, gdje su mi pak rekli da je ta snimka navodno poslana u ? zatvor, što nema nikakve logike ni smisla. Tako su me vrtjeli mjesec dana, no do materijala nisam uspio doći. To čak i nije bitno, jer sam komentarom uspio rekonstruirati proces, osobito atmosferu na suđenju, pljeskanje i navijanje, donošenje nebulozne presude. Ipak, mislim da to još jednom pokreće pitanje HTV-a kao arhiva od nacionalne važnosti.

NACIONAL: Što vas je najviše motiviralo da snimite dokumentarac o slučaju Lora? – Factum se i prije bavio ratnim zločinima u Hrvatskoj, jer mi iskreno vjerujemo da Hrvatska ne može ići dalje dok se takve stvari ne raščiste, osobito zato što u ovim krajevima rat još mentalno traje. Svi ? Srbi, Bosanci i Hrvati ? misle da je ona druga strana prošla bolje i da su oni najveće žrtve. Kad smo snimili “Oluju nad Krajinom” i “Paviljon 22”, zaključili smo da je potrebno jednom u dvije godine snimiti film koji se bavi stvarima koje smo “mi” počinili. To očekujem od svih strana, i od Srba i od Bosanaca, jer mislim da svaka strana treba očistiti svoju savjest. Često sam u Srbiji prigovarao što oni nisu snimali takve filmove, no sada je polako B92 počeo otvarati ta pitanja, napravljen je film o Albancima pronađenima u kontejneru na dnu rijeke, te o ubojstvima koja su Srbi počinili na granici s Bosnom. Koliko znam, u ovom se trenutku radi i film o Vukovaru.

NACIONAL: Ali zašto baš Lora, a ne, recimo, slučaj Gospić? – Slučaj Lora zanimljiv je zbog toga što je trajao puno dulje od sličnih slučajeva, primjerice, Gospića, koji je trajao mnogo kraće, a onda je došlo do dramatičnog razjašnjenja. Zatim, u Loru su posve nezakonito, bez optužnice i naloga, dovođeni ljudi, koji su bili tretirani bez elementarne humanosti. Priče 15-ak zatvorenika iz Lore svjedoče da je ondje postojao sustav koji nije imao nikakve veze s pravnom državom. Zbog toga mi se činilo važnim upozoriti na slučaj Lora.

NACIONAL: Film je podijeljen na tri dijela: predratna atmosfera 1991. i 1992., zatim ispovijedi zatvorenika i suđenje. – U prvom dijelu opisao sam atmosferu 1991. i 1992. u Hrvatskoj, osobito u Splitu, koja je dovela do stvaranja Lore. To su događaji vezani uz Plitvice, Kijevo i Banovinu, zatim Vojislava Šešelja koji je tražio odcjepljenje trećine Hrvatske, pa razmjena zarobljenika u Nemetinu 1992. Bilo mi je važno da ljudi razumiju kako se Lora dogodila u određenim povijesnim okolnostima, iako ne mislim da te okolnosti opravdavaju ono što se događalo u Lori. U drugom dijelu bavio sam se svjedočanstvima 15 zatvorenika, jer sam smatrao najvažnijim da razgovaram s ljudima koji su to osjetili na vlastitoj koži. Kad sam radio prethodni film “Paviljon 22”, došao sam u kontakt s dosta ljudi koji su prošli torturu na Zagrebačkom velesajmu, ali kako žive u Hrvatskoj, nitko od njih nije htio javno svjedočiti. Mislim da bi taj film bio još bolji da smo uspjeli dovesti pred kameru svjedoke. U slučaju Lora to je bilo moguće jer svi zatvorenici tog zatvora danas žive izvan Hrvatske ? u Srbiji i Crnoj Gori te u Bosni. U trećem dijelu film se bavi suđenjem i događajima oko suđenja, u kojem su sudjelovali tadašnji splitski župan Branimir Lukšić, koji je posjetio ljude u zatvoru, splitski nadbiskup, koji ih je podržao, odvjetnici koji su nevladine organizacije nazivali agentima srpskih obavještajnih službi.

NACIONAL: Kako komentirate suđenje osmorici bivših vojnih policajaca u splitskom Županijskom sudu i oslobađajuću presudu suca Slavka Lozine, koja je nazvana farsom i sramotom hrvatskog pravosuđa? – Mislim da je jedan od razloga zašto je prvo suđenje tako prošlo stanje šoka i nereagiranje javnosti uopće, posebno u Splitu, koji je bio paraliziran u vezi sa slučajem Lora. Postojale su neke udruge i manje grupice ljudi, koje su nešto pokušavale, ali zapravo se pokazalo da se svi mi s tim teško nosimo. Velika je odgovornost politike, ali i medija, da omoguće da se o takvim događajima progovori. Naš film je, naravno, samo jedna kap u moru takvih priča.

NACIONAL: Poznato je da svjedoci iz Srbije i Bosne nisu došli na suđenje jer im nije bila osigurana zaštita. Kako ste ih vi pronalazili? – To nije bilo jednostavno, ali ni beskrajno komplicirano. Pomagale su nam nevladine udruge, primjerice, Dalmatinski komitet za ljudska prava, Altruist i IAN, beogradska grupa koja se bavi rehabilitacijom zatvorenika. Sve su to ljudi s teškim PTSP-om, koji smatraju da ih u Srbiji ni moralno ni materijalno ne tretiraju na odgovarajući način. Srbija im ne priznaje zatvoreništvo kao ratni staž, a u Hrvatskoj su na ekspresnim suđenjima, prije nego što su razmijenjeni, osuđeni na po 20-ak godina. Jedan od vojnih umirovljenika pomokrio se za vrijeme intervjua jer mu je bilo užasno teško govoriti o tom iskustvu.

NACIONAL: Kako komentirate izjavu Petra Selema, predsjednika saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, koji je u listu Fokus u članku “Zaraženi smo moralnim relativizmom” napisao da se filmski medij iskorištava za antihrvatsku promidžbu te da netalentirani ljudi snimaju filmove o navodnim hrvatskim zločinima, pritom vjerojatno aludirajući na film o Lori? – On je još rekao da nije protiv toga da se govori i o hrvatskim zločinima, ali s obzirom na užasne zločine koji su počinjeni nad Hrvatima smatra da ne treba pridavati preveliku važnost “efemernim” pojavama u Domovinskom ratu. Ako je to stav visokopozicioniranog čovjeka u HDZ-u i istaknutog čelnika nacionalnog parlamenta, pitam se nije li to i stav stranke na vlasti. Ako je stav stranke na vlasti da ne treba raditi filmove o zločinima Hrvata u ratu, trudit ću se da budem jako talentiran i da radim filmove o cvijeću i pašnjacima, jer očito takve filmove treba raditi. Ozbiljno govoreći, takve izjave bitno dezavuiraju proklamiranu politiku Vlade o prihvaćanju europskih kriterija i pokazuju da HDZ možda ipak nije prošao onu tranziciju o kojoj tako mnogo govori. Čini mi se da smo mi još jako daleko od toga da možemo bez fige u džepu govoriti o prošlom ratu. Ja ipak vjerujem da ovakve filmove treba raditi, ali me zanima koliko ima ljudi koji dijele moje mišljenje.

NACIONAL: Koliko vaš film može utjecati na promjenu stavova, ili čak na suđenje? – Kako ga, po svemu sudeći, HTV neće prikazati, neće ga vidjeti mnogo ljudi i zbog toga neće utjecati na društvo. Vidjet će ga nekolicina ljudi na festivalima, malo će nas napadati, a neki će nas posve privatno tapšati po ramenima i hvaliti. Bojim se da će se sada samo nastaviti medijsko sljepilo drugim sredstvima. To okretanje leđa, pogotovo naše javne televizije, dramatičnim i traumatskim temama ne vodi ničemu. To je kao i u osobnoj terapiji ? stvari se mogu potisnuti, ali ne i zaboraviti. Što se prije pošteno pozabavimo tim temama, prije ćemo moći ostaviti rat iza sebe i posvetiti se budućnosti. Pitanje je samo da li svi oni koji na to mogu utjecati to doista i žele.