Objavljeno u Nacionalu br. 466, 2004-10-19

Autor: Damir Radić

2. ZAGREB FILM FESTIVAL

Boris T. Matić više je učinio za hrvatski film nego država

Drugo izdanje Zagreb Film Festivala pokazalo je da i hrvatski glavni grad ima relevantan međunarodni filmski festival kakav je uobičajen u većini europskih prijestolnica: ogranizatori moraju samo paziti da ne upadnu u zamke motovunske neformalnosti

Najveći gaf napravio je sam direktor Matić prilikom otvaranja festivala, kad je prvo istaknuo prisutnost Milana Bandića u publici, a onda, gotovo kao nešto drugorazredne važnosti, pozvao gradonačelnicu Vlastu Pavić da festival službeno proglasi otNajveći gaf napravio je sam direktor Matić prilikom otvaranja festivala, kad je prvo istaknuo prisutnost Milana Bandića u publici, a onda, gotovo kao nešto drugorazredne važnosti, pozvao gradonačelnicu Vlastu Pavić da festival službeno proglasi otDo prije samo koju godinu Hrvatska je bila europska filmska provincija pod protektoratom hollywoodskog kapitala, a danas je zemlja s tri respektabilna međunarodna filmska festivala i sijaset manjih, a kao najbolja posljedica festivalskog otvaranja prozora u svijet došao je preporod domaće igranofilmske produkcije i njezini prvi značajni prodori u svijet od državnog osamostaljenja. Provincijalizam doduše još uvijek stanuje ovdje, što se najbolje ogledalo u lakrdiji maksimalnog nagrađivanja Vrdoljakove “Duge mračne noći” u trenutku kad je svakom filmski pismenom bilo jasno je nacionalni slikopisni događaj godine Ostojićeva “Ta divna splitska noć”. No možda Božo Biškupić iz nepodijeljenih reakcija stručne javnosti shvati kontraproduktivnost državnih intervencija kakva je bila pulska, jer doista bi bilo šteta kad Ministarstvo kulture ne bi prepoznalo trenutak koji se nadaje za preporod domaće kinematografije. A za tu kinematografiju, barem se tako čini iz sadašnje perspektive, više je individualnim naporima učinio suosnivač i bivši direktor Motovun Film Festivala te osnivač i direktor Zagreb Film Festivala Boris T. Matić nego hrvatska država. Matić je, uz dragocjenu podršku Rajka Grlića, ambicioznijem i bezpredrasudnom dijelu hrvatske (urbane) mladeži i javnosti uopće pokazao, koliko god patetično zvučalo, da svjetlo na kraju tunela ipak postoji, a nakon što se afirmirao na istarskom tlu koje mu je svojim multikulturalizmom bilo komplementarno, krenuo je u “osvajanje” prijestolnice, što se otprilike poklopilo s konačnim etabliranjem lijevo-liberalne zagrebačke vlasti na jednoj strani i novim kursom HDZ-a na drugoj.
Motovunski festival postavio je temelje alternative apsolutnoj hollywoodskoj dominaciji u hrvatskim kinima i prisilio državu da Pulskom festivalu pristupi znatno ambicioznije, što je naposljetku u dva navrata, 2001. i ovog ljeta, rezultiralo iznimno kvalitetnim međunarodnim programom Pule, a uz to je Matić kroz vlastitu produkcijsku kuću Propeler film započeo s proizvodnjom filmova u dosluhu sa svjetskim kreativnim strujanjima. Odvojivši se od motovunske ekipe, Matić je prošle godine, u velikoj se mjeri oslanjajući na motovunski koncept, u prostoru Studentskog centra pokrenuo jednako ambiciozan projekt Zagreb Film Festivala, čije je razlikovno svojstvo uvrštavanje isključivo prvog ili drugog filma pojedinog autora u program. Matić je tako glavnom gradu podario prijeko mu potreban relevantan međunarodni filmski festival kakav je danas uobičajen u većini europskih nacionalnih prijestolnica, pa kad se sve sabere, očito je da je za suvremenu hrvatsku filmsku kulturu učinio mnogo.
Načelni respekt spram hvale vrijednih rezultata Borisa Matića ne treba, međutim, priječiti opravdanu kritiku. Matić i drugovi, npr., uvijek su voljeli napuhavati broj posjetitelja Motovunskog festivala, a za niz organizacijskih propusta prečesto su tražili izliku u “neformalnom” karakteru priredbe. Ta vrsta “neformalnosti” ove je godine zapljusnula i Zagreb Film Festival, a najviše su je osjetili filmski kritičari i novinari. Katalog se pojavio tek drugog dana festivala, dnevni bilteni bili su neredoviti, a press-projekcije često ometane glasnim zvukovima radija, televizora ili tko zna čega, vjerojatno iz sobe kinooperatera; posebno je naporna bila projekcija australskog filma “Salto” jer je osim loše reprodukcije zvuka, koja je pratila podosta filmova, preko filmskog platna visio lanac od dva i pol metra! Ni javne projekcije nisu bile lišene problema: za prikazivanja rumunjske “Marije” iz prostorije iza platna čuo se glasan razgovor, a projekcija Žaličina “Kod amidže Idriza” dobrih je desetak minuta bila ometana tonskom probom u predvorju kina. Dakako, iskusnije posjetitelje Studentskog centra takvo što ne iznenađuje, ali razumno je očekivati da se prilikom organizacije ozbiljnog međunarodnog festivala anomalije te vrste otklone. Istaknuto mjesto u organizacijskoj “neformalnosti” svakako zaslužuje i simpatična, elokventna, no pokatkad nevjerojatno površna prevoditeljica među čije najveće bisere ide pretvaranje Locarna u Cannes. Ipak, najveći gaf napravio je sam direktor Matić prilikom otvaranja festivala, kad je prvo istaknuo prisutnost Milana Bandića u publici, a onda, gotovo kao nešto drugorazredne važnosti, pozvao gradonačelnicu Vlastu Pavić da festival službeno proglasi otvorenim. Vlasta Pavić je “neformalno” izašla na pozornicu, upitala “gdje Milan sjedi”, potom veselo uzviknula “gdje si Miki?” i sva poletna sišla s pozornice. Netaktičnom i nekorektnom Matiću, koji valjda računa na skori nov, gradonačelnički Bandićev status, nije preostalo drugo nego da “neformalno” poruči publici: “Smatrajte festival otvorenim.”
Za razliku od prošle, kad je dobavio nekoliko atraktivnih naslova s venecijanske Mostre, Matić je ove godine imao teži posao pri sastavljanju glavnog programa. Venecija ovaj put nije ponudila senzaciju poput Andreja Zvjaginceva, koji je sugestivnim no ipak precijenjenim “Povratkom” trijumfirao na debitantskom izdanju Zagreb Film Festivala, bacivši u nezasluženu sjenu remek-djelo “Blaženo tvoj” Apichatponga Weerasethakula i dirljive “Izgubljene u prijevodu” Sofije Coppole. Nekoliko jakih filmova cannesko-berlinske provenijencije “preotela” je Pula, osobito palestinsko-izraelsku ”Žeđ” Tawfika Abua Waela, tako da su dva po reputaciji najatraktivnija uratka ovogodišnjeg ZFF-a “stari” filmovi s prošlogodišnjeg Cannesa (afganistanski “Osama”) i Berlina (kinesko “Slijepo okno”). Dobitnik glavne festivalske nagrade Zlatni bib, “Slijepo okno” Lija Yanga, subverzivno je ostvarenje koje tematizira zastrašujuću moralnu dekadenciju suvremene Kine otvorene kapitalističkom prodoru, a kroz priču o dvojici obiteljskih ljudi koji po rudnicima rasutima Kinom ubijaju naivne muškarce u potrazi za poslom, pri čemu njihovu smrt predstavljaju kao nesreću na radu i, predstavljajući se kao rođaci “stradalih”, uzimaju novčano obeštećenje. Iznimno dojmljiva dokumentarističko-protožanrovskog ugođaja, Yangov film međutim pati od pojednostavljenog i odviše “moralnog” raspleta pa je dojam da je Zlatni bib prije trebao otići kolumbijsko-američkom ostvarenju “Maria milosti puna”, dobitniku specijalnog priznanja žirija. Film Joshue Marstona u središte postavlja siromašnu ali samosvjesnu bolivijsku djevojku Mariju (Guilied Lopez za tu je ulogu u Berlinu nagrađena Srebrnim medvjedom) koja pristaje u SAD prenositi paketiće droge u vlastitom želucu, a tragični događaji koji uslijede ponukat će je na drugačiji životni izbor. Rijetko se viđa film koji decentno i s tolikom autentičnošću pristupa stvarnom problemu bivajući human i moralan bez trunke patetike i moraliziranja, bez i jedne dramaturške pogreške, bez i jednog slabijeg mjesta u iznimno koherentnoj strukturi. Slično vrijedi i za američki nezavisni uradak “Mean Creek” Jacoba Aarona Estesa, o skupini tinejdžera na izletu u prirodu koji završava tragedijom, film koji beskompromisni naturalizam Larryja Clarka ili Harmonyja Korinea u tematiziranju srodne građe zamjenjuje mekšim pristupom koji donosi iznenađujuću svježinu, osobito u inzistiranju na humanosti i moralnoj odgovornosti likova kakva se obično ne viđa u američkoj nezavisnoj produkciji, a opet nema ni najmanje primjese patetičnog hollywoodskog moraliziranja. Oba filma otkupljena su za hrvatsku distribuciju pa će o njima još biti riječi, jednako kao i o ovogodišnjem australskom bumu “Salto” Cate Shortland, iznimno zapaženom u Cannesu, oporoj ugođajnoj priči o bijegu od kuće 16-godišnjakinje koja je zavela majčina dečka, djevojci u kojoj se miješaju naivnost i mudrost, seksualna žeđ i potreba za nevinom ljubavi (sjajna Abbie Cornish pomalo sliči na Nicole Kidman, ali je vjerojatno darovitija nego što je Nicole bila u njezinim godinama). Spomenuti “Osama” Siddiqa Barmaka kroz priču o 12-godišnjoj djevojčici prisiljenoj izdavati se za dječaka (iznimna Marina Golbahar) bavi se talibanskim terorom spram žena, uspjelo spajajući naturalističku distanciranost i emocionalnu angažiranost; kraj filma iznimno je ironičan: ostarjeli mula spašava djevojčici život, ali zato da bi je oženio i razdjevičio, a i druge žene prije nje učinio je na sličan način svojim seksualnim ropkinjama. Od filmova pristiglih s područja bivše Jugoslavije najbolji je “Kod amidže Idriza”, drugi rad Pjera Žalice (“Gori vatra”) koji je bio član žirija pa mu je film prikazan izvan konkurencije. Riječ je o minimalističkom ostvarenju gotovo u potpunosti smještenom u jednu kuću i dvorište, filmu koji nosi izvanredan redateljev osjećaj za “dramaturgiju nedogađajnosti” i pripadajuću joj atmosferu, te odlični glumci (Mustafa Nadarević, Semka Sokolović Bertok i u nas neznani Senad Bašić u glavnoj ulozi). Na žalost, završna “mjuzikl-sekvenca” ispala je iz nekog bitno drukčijeg filma i snizila dojam, iako je publika upravo njome bila do kraja razgaljena pa je Žalica postigao ono što je očito želio – gledateljima posve “odvezati” dušu.
Izniman film prikazan je u jednom od sporednih festivalskih programa – njemački “Moj brat, vampir” Svena Taddickena rijetko je pomaknut spoj, među inima, “Obitelji Addams”, Slobodana Šijana i ranog Toma Tykwera, s rijetko hrabrim tretmanom ranotinejdžerske seksualnosti koja u završnici uključuje i incestuozno međusobno razdjevičenje propupale djevojke i njezina mentalno retardirana brata. Kultni Taddickenov naslov prekrcao je dvoranu MM centra dobro upućenom mladom publikom, baš kao što je dvoranu Teatra &td napunio Nenad Puhovski dokumentarcem “Lora – svjedočanstva”. Iznimno potentnu temu zločina počinjenih u zatvoru splitske ratne luke Puhovski je, međutim, razvodnio montažnim sjeckanjem iskaza preživjelih zatočenika, ne dopustivši ni jednom od njih da dovrši više od rečenice-dvije i posve ih lišivši mogućnosti da svojim groznim iskustvima daju nekakvo suvislije obličje. Uz to, trećina filma sastoji se od posve nepotrebnih novinskih izvještaja o slučaju Lora HTV-a, Nove TV i CCN-a, jednako kao što je nepotreban i lajtmotivski ironijski komentar u vidu šovinističkoga guslara. Znatno bolji dojam ostavio je debitantski redateljski dokumentarac “Sve 5!” 29-godišnje Dane Budisavljević koji, premda suviše ekstenzivan i premalo zainteresiran za najzanimljiviji, prostitucijsko-pornografski aspekt egzistencije Lidije Šunjerge, daje podosta plastičan portret te neukrotive, proturječne individualke, prve Hrvatice koja je javno progovorila o svojoj karijeri u seks-biznisu. Film, za razliku od Puhovskijeva, ljudima kojima se bavi “daje disati”, ima nekoliko emotivno snažnih trenutaka te inteligentno pokazuje kako je istina o razlozima junakinjine “devijacije” vrlo složena i da se uzroci nikako ne mogu pronaći samo u patrijarhalnom mentalitetu sredine u kojoj je odrasla.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika