Sjeverna tribina sa skupim poslovnim prostorima koje nitko ne želi zakupiti, a u stalnoj je opasnosti da je BBB ne razbiju zbog bahatosti i loših Dinamovih rezultata.Nogometaši Dinama, članovi klupske uprave i tisuću gledatelja, koliko ih u prosjeku svake druge subote dolazi u Maksimir, napokon će ponovno imati koristi od politike. Jer da se u svibnju 2005. ne održavaju lokalni izbori, teško bi zagrebački političari odlučili uložiti još 255.000.000 kuna u dovršetak stadiona Nogometnog kluba Dinamo, što bi trebalo biti dovoljno da najveći nacionalni stadion dobije konačni izgled. Ukupna cijena šestogodišnjih radova iznosi 600.000.000 kuna i nisu rijetki oni koji smatraju da je za upola manju svotu mogao biti izgrađen potpuno nov stadion približno jednakih dimenzija. Ali nedavno se pojavio novi problem koji bi stanovnike Zagreba mogao koštati još 100 milijuna kuna ? toliko je novog gradskog novca obećao dogradonačelnik Milan Bandić za investiranje u zasad nepoznate nove stadionske projekte. Ne uspiju li Bandića zaustaviti njegovi koalicijski partneri iz HNS-a i protivnici u HDZ-u, maksimirski stadion približit će cijeni od astronomskih 100 milijuna eura. Bude li tako, Maksimir će cijenom nadmašiti neke od najljepših europskih stadiona, poput onih u Sevilli i Hamburgu, koji su jeftiniji, a veći, moderniji i funkcionalniji.

VELIKODUŠNO DAVANJE NOVCA Ukupna cijena šestogodišnjih radova iznosi 600 milijuna kuna, a Bandić je obećao još 100 milijuna kuna UKIDANJE ZBOG ŠTEDNJE Smanjen je broj sjedala na sjevernoj tribini, a istočna tribina ipak neće imati krov PREVIŠE STAKLA Član gradskog poglavarstva koji želi ostati anoniman smatra da je stadion trebao biti kao bunker, a ne staklena vazaRadovi na obnovi Dinamova stadiona počeli su prije šest godina na izravnu zapovijed Franje Tuđmana. Njegova ideja bila je gradnja objekta za 60.000 gledatelja i idejni projekt osmislili su zagrebački arhitekti Nikola Filipović i Branko Kincl, dok je glavni operativac postao Mirko Novosel. S vremenom je postalo jasno da je riječ o vrlo skupoj ideji koja je prekinuta nedugo nakon Tuđmanove smrti. Početkom 2000. zaustavljeni su radovi i tek dvije godine poslije gradska je vlast na dotad potrošena 362 milijuna odlučile dodati još 255 milijuna kuna i tako završiti priču o stadionu kojim se služe Dinamo i reprezentacija.

“U ovom trenutku dovršavaju se radovi na sjevernoj tribini, na kojoj je broj mjesta za sjedenje smanjen s 12.622 na 11.622, a pri kraju su i zahvati na stadionskom okolišu”, objašnjava Nenad Crnić, član zagrebačkog gradskog poglavarstva. Crnić podsjeća kako je prema jednoj od ranijih varijanata Maksimir trebao primati 54.000 gledatelja, no sadašnji plan predviđa ih 44.212. Promjenu je izazvala odluka o podizanju igrališta i atletske staze za 1,5 metara, ispod kojih će se nalaziti parkiralište za 450 do 600 automobila. Sve to, kao i krov nad zapadnom tribinom, trebalo bi se dovršiti do kraja 2005. i tada će biti gotovo zdanje za koje su Zagrepčani platili najmanje 600.000.000 kuna.

Problem je što ovakve investicije u pravilu koštaju više nego što se planira, a u sve nisu uračunati ni izdaci svojevrsnog Plana B, koji predviđa zatvaranje olimpijskog i izgradnju otvorenog 25-metarskog bazena na Sveticama, čime bi taj dio Maksimira postao jedinstven sportsko-rekreativni kompleks.

Objašnjavajući kakvo su stanje zatekli u poslovnim knjigama vođenim uz poslove oko stadiona nakon pada Tuđmanova režima, Crnić kaže da je stručnjacima njegova ureda trebalo punih šest mjeseci da raščiste sve ugovorne dubioze nastale dok se klub još zvao Croatia. “Već sada smo odustali od krova nad sjevernom tribinom jer nam nedostaje novca, a mislim da nitko ne zna komu će se iznajmljivati poslovni prostori u unutrašnjosti stadiona. Grad ih radi rohbau načinom i u prizemlju se planiraju otvoriti dućani i butici, a u ostalim dijelovima potencijalni kupci sami će odlučiti kako će izgledati unutrašnjost cjelokupnog prostora”, smatra Crnić.

Iako se još 1999. tvrdilo da postoji golem interes za useljenje u podnožje Dinamova stadiona, ti su planovi potpuno propali. Prije pet godina Suad Rizvanbegović, tadašnji direktor Croatia osiguranja, odbio je prijedlog da se sjedište njegova poduzeća smjesti u stadionski poslovni dio, a 2001., čak i uz diskretno lobiranje nekih članova tadašnje vlade, isto je odlučilo i vodstvo Hrvatskog telekoma. Zainteresiranih nema ni danas, premda neki poput Crnića smatraju da je lokacija u poslovnom smislu izvrsna jer je riječ o širem središtu grada.

“Cijene tog projekta vrlo su različite, ovise od izvora do izvora a javnost ne zna pravu cijenu. Također, ne zna se ni koji je krajnji cilj izgradnje, za taj projekt nikada nije napravljena potrebna dokumentacija. Nije se odgovorilo na pitanje koje su javne potrebe uvjetovale izgradnju stadiona, zbog kojih potreba Grad tako raspolaže našim novcem. Gdje je tu utvrđen javni interes za takav sportski objekt? Pri izgradnji maksimirskog stadiona trebalo je prvo utvrditi potrebe i želje građana, zatim ih stručno iskazati pa izraditi projektnu dokumentaciju. Za izgradnju maksimirskog stadiona trebao je biti raspisan javni arhitektonski natječaj umjesto izravne ugovorne nagodbe”, smatra arhitekt Krešimir Ivaniš.

Postoje i drukčija mišljenja među gradskim dužnosnicima, tako da je jedan od njih za Nacional komentirao kako je samo totalni luđak mogao ostakliti dio sjeverne tribine koji gleda na Maksimirsku ulicu. “Božje je čudo da navijači još uvijek nisu podivljali i nakon neke utakmice sve to porazbijali.” Jedan član gradske vlade ima i osebujan arhitektonski prijedlog: “Dinamov stadion treba izgledati poput bunkera, a ne staklene vaze.”

Postoje i dijametralno drukčija mišljenja. Jedan od rijetkih bivših članova vodstva Croatije, koji i dalje brane ideju o izgradnji velikog stadiona ma koliko on koštao, jest Mirko Novosel, kojemu je to bio glavni zadatak zbog kojeg je iz košarke kooptiran u nogomet. “Zagreb i Hrvatska trebaju reprezentativni nogometni stadion koji će zadovoljavati kriterije Uefe i Fife. Naravno, pod uvjetom da ova zemlja namjerava imati reprezentaciju koja će sudjelovati na svjetskim i europskim prvenstvima, a ako taj imperativ napustimo, tada je doista svejedno na kakvim će se stadionima igrati utakmice”, smatra Novosel, nekadašnji direktor NK Croatije i glavni operativac izgradnje velikog stadiona u Maksimiru.

Novosel je Dinamo napustio u lipnju 2000. i danas tvrdi da je glavni krivac što Zagreb nema stadion za 50 do 60 tisuća gledatelja ? sudbina. “Da je Franjo Tuđman živio samo dva mjeseca dulje, imali bismo završen maksimirski stadion. Trebalo nam je samo još trideset radnih dana da se u funkciju stave poslovni prostori ispod sjeverne tribine. Već smo imali potpisane ugovore sa zakupcima, a onda su uslijedile promjene projekta i ne znam što se zbivalo, jer sam tada već bio izvan kluba. Ali do tada smo uložili oko 100 milijuna maraka i trebalo je investirati još oko 20 milijuna da stadion bude potpuno završen”, objašnjava Novosel. Kao argument financijske isplativosti iznosi i brojku od oko 2,5 milijuna eura koliko bi Dinamo dobivao svake godine od iznajmljivanja. Prema tome, da je Tuđman poživio koliko je trebalo, u ove četiri godine njegov klub bio bi bogatiji za 10 milijuna eura. Ono na što nekadašnji direktor nije računao jest podatak da Stadion Maksimir pripada Zagrebu, što znači da bi novac od najamnina odlazio u gradski proračun, a ne na tajne ugovore loših nogometaša.

Mirko Novosel odbacuje prigovore za megalomaniju i dalje tvrdi da je riječ o projektu neophodnom za zemlju sa sportskim ambicijama: “Stadion se nije gradio za ovu ili onu stranku ili politiku nego za naše ljude i idućih 50 godina. Ako je Zagreb metropola, u njemu mora postojati ovakav stadion, a ne ono nekadašnje ruglo koje je prijetilo životima posjetitelja. Tribine su bile u tako lošem stanju da je na utakmicama protiv Partizana i Newcastlea prijetila katastrofa i pogibija gledatelja. Uostalom, utakmica protiv Bugara, kad je Maksimir bio pun, pokazuje da ljude zanima nogomet i postoji logika izgradnje modernog stadiona.”

Po svemu sudeći, Novoselova vizija ipak će biti ostvarena u idućih 15-ak mjeseci, koliko je potrebno za dovršetak radova. U neku ruku čak će se zadovoljiti i Tuđmanova megalomanija, jer ako stadion njegova omiljenog kluba ne bude najveći u ovom dijelu Europe, barem će biti najskuplji.

TOMISLAV HORVATINČIĆ
Razbacivanje tuđim novcem
“Gradu Zagrebu potreban je maksimirski stadion, ali manjeg kapaciteta, za 30 do 40 tisuća ljudi. Osim toga, stadion nije smio koštati iznad 50 milijuna eura, jer je sve iznad tog iznosa nerentabilno, i nikako mi nije jasno kako je izgradnja maksimirskog stadiona došla do iznosa 600 milijuna kuna. To je očito razbacivanjem tuđim novcem, vremenom i prostorom, to više što stadion nema ni popratne sadržaje, hotel, nogometnu školu ili restoran. Dok sam bio u Dinamu, u tih sto dana, ponudio sam klubu projekt za 15 milijuna maraka, a obuhvaćao bi obnovu igrališta, južne i zapadne tribine, kao i natkrivanje zapadne tribine. Nisam dovoljno dugo ostao u Dinamu da proguram taj projekt. Slični nogometni stadioni u Njemačkoj koštaju do 50 milijuna eura, no sada je prioritet dovršenje stadiona koji na ovaj način samo propada, što će dovesti do daljnjeg povećanja troškova.”

SNJEŠKA KNEŽEVIĆ
Ideološki relikt
“Maksimirski stadion je bio kapitalni kulturno-politički projekt, prije svega kao spomenik hrvatskoj sportskoj ikoni, Dinamu, i arhitektonski predstavnik nove političke ere u duhu hibridnih spomeničkih vizija 90-ih. Trebao je biti i komercijalni centar, mjesto spektakla i biznisa, nešto poput supermarketa ili megakina. Kako je ideološki naboj ispario, preostala je samo potonja funkcija.
Danas dovršenje stadiona u Maksimiru više ne opravdava inicijalna potreba jer to je nedovršeni kolos i relikt nečega što se na mah istrošilo. Upitno je treba li otplaćivati tu hipoteku na štetu važnijih projekata ili možda ponuditi ga na licitaciju spremnijima, koji bi ga umjeli sadržajno redizajnirati u inteligentniji hibrid, dakako, s Dinamom u suglasnosti. Ono što se ne može popraviti, to je fizička pojava koja ponižava jedinstveni povijesni park i priječi nužno proširenje najvažnije zagrebačke, regionalne i kontinentalne komunikacije prema istoku.