Objavljeno u Nacionalu br. 467, 2004-10-26

Autor: Dean Sinovčić

GLUMICA IZGUBLJENIH ŽENA PROTIV ZABRANE POBAČAJA

'Podržavam Kerryja jer se bojim zabrane abortusa'

Američka glumica Julianne Moore proslavila se po ulogama karakternih žena u manjim nezavisnim filmovima za što je četiri puta nominirana za Oscara, a u ekskluzivnom razgovoru za Nacional govori o novom filmu 'Zaboravljeni', obiteljskom životu i pravima žena TRAKICA 'Borbom protiv zabrane abortusa uključena sam u anti-Bush kampanju'

Julianne Moore u Muenchenu je predstavila svoj novi film 'Zaboravljeni' koji će hrvatsku premijeru imati u četvrtak, 28. listopada.Julianne Moore u Muenchenu je predstavila svoj novi film 'Zaboravljeni' koji će hrvatsku premijeru imati u četvrtak, 28. listopada.Julianne Moore 2003. je postala deveti glumac u povijesti kojem je uspjelo da u istoj godini bude nominiran u dvije različite kategorije za Oscara. Bila je to nominacija za najbolju žensku ulogu u filmu “Daleko od raja” i za najbolju sporednu ulogu u filmu “Sati”. Time se broj njezinih nominacija popeo na četiri, nakon što je bila nominirana za uloge u filmu “Kralj pornića” i “Kraj ljubavne priče”. Iako do sada nikada nije osvojila Oscara, prošle je godine po izboru američkih filmskih magazina uvrštena među pet najutjecajnijih hollywoodskih glumica, uz Nicole Kidman, Renee Zelwegger, Catherine Zeta-Jones i Juliju Roberts. Julianne Moore ostala je jednako utjecajna i nakon filma “Zaboravljeni”, psihološkog trilera koji se potkraj rujna počeo prikazivati u američkim kinima a hrvatsku premijeru će imati u četvrtak, 28. listopada. Tim povodom u petak smo, ekskluzivno za Nacional, u Munchenu razgovarali s Julianne Moore.

ULOGA MAJKE 'Imam dvoje djece i biti majka najljepša je stvar na svijetu; kad se vratim kući odgovorna sam za svoju djecu'U filmu “Zaboravljeni” ona glumi Telly Parettu, majku čiji je osmogodišnji sin 14 mjeseci prije poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Jednog dana shvaća da su svi predmeti koji je podsjećaju na sina, fotografije, videosnimke, nestali. Za to prvo optužuje supruga Jima (Anthony Edwards), a zatim i psihijatra (Gary Sinise), koji joj objašnjavaju kako ona nikada nije imala sina, da je abortirala i liječi se od depresije. Ne želeći vjerovati u to, ona susreće Asha Corrella (Dominic West), oca djevojčice koja je također poginula u zrakoplovnoj nesreći zajedno s njezinim sinom. Ni on se ne sjeća da je imao dijete, ali malo-pomalo njih dvoje počnu se prisjećati dana kada su se njihova djeca igrala zajedno zbog čega istodobno postaju meta nepoznate organizacije koja ih želi ukloniti.

Julianne Moore rođena je prije 44 godine, a s obzirom na to da joj je otac bio vojno lice, u djetinjstvu se stalno selila po Americi i Europi sve dok u Bostonu nije završila glumačku akademiju. Nakon što je diplomirala 1983. preselila se u New York gdje je počela glumiti u kazalištu, a ubrzo nakon toga počela je glumiti u manje poznatim sapunicama i TV filmovima. Godine 1990. počela je glumiti u filmovima, a u nizu manjih uloga najpoznatija je postala ona u filmu “Bjegunac” s Harrisonom Fordom iz 1993. Tada ju je primjetio i Steven Spielberg koji joj je 1997. dao ulogu u nastavku filma “Jurski park”, i to bez audicije. Ključnim u njezinoj karijeri smatra se film “Safe” iz 1995. snimljen za samo milijun dolara, kada je prvi put glumila glavnu ulogu. Iste godine dobila je glavnu žensku ulogu u hollywoodskim hitovima “Devet mjeseci” s Hughom Grantom i “Ubojice” sa Sylvesterom Stalloneom, a godinu dana poslije u filmu ”Život s Picassom” s Anthonyjem Hopkinsom. Prvu nominaciju za Oscara dobila je 1998. za ulogu u “Kralju pornića” Paula Thomasa Andersona, s kojim je godinu dana poslije snimila “Magnoliju”, a iste godine bila je nominirana za istu nagradu za film “Kraj ljubavne priče”. Među komercijalno uspješne glumice dospjela je prije tri godine nakon uloge u filmu “Hannibal”, ali ne zanemaruje art filmove koji su joj prošle godine donijeli dvije nominacije za Oscara.

Privatno, Julianne Moore je u trećem braku, i to s osam godina mlađim redateljem Bartom Freundlichom s kojim živi u New Yorku. S njim ima dvoje djece, sedmogodišnjeg sina Caleba i dvogodišnju kćer Liv. Vjenčali su se tek prije godinu i pol dana jer se ona pribojavala trećeg ulaska u brak govoreći “lako je vjenčati se, mnogo je teže razvesti se”. Iako su njezinu karijeru obilježile uloge depresivnih i izgubljenih žena, privatno je Julianne Moore sasvim drugačija. Dok odgovara na pitanja, glasno se smije i ni u jednom trenutku ne želi dramatizirati ili preuveličavati svoju hollywoodsku važnost i filmske uspjehe.

NACIONAL: Kako uspijevate voditi tako uspješnu glumačku karijeru i brinuti se o obitelji? – Uspijevam na isti način na koji uspijevaju brojne zaposlene majke diljem svijeta. Ako imate dijete, onda znate o čemu govorim. Upitajte bilo koju zaposlenu majku i odgovorit će vam da se svim snagama bori da uspije obaviti posao i brinuti se za dijete. Ja sam utoliko sretnija od ostalih majki jer imam posao koji je fleksibilan, a to je nešto o čemu sanja većina roditelja. Primjerice, kada mi jave da u 10 sati ujutro u New Yorku moram dati intervju, ja slobodno mogu reći kako je to nemoguće prije 11 sati jer ujutro prvo moram obaviti sve poslove oko djece a tek onda mogu dati intervju. Moj agent tada kaže “usvojeno” i pomakne intervju za sat vremena, a to je ono o čemu zaposleni roditelji sanjaju. Takav je život.

NACIONAL: Znači li to da koristite svoje privilegije kako biste snimali filmove u New Yorku? – Upravo tako. Kada snimam u New Yorku, gradu u kojem živim, onda moja djeca uopće nemaju osjećaj da sam otišla na posao. Uvijek kada snimam film izvan New Yorka, vodim svoju djecu sa sobom, a ona me tada tužno pitaju “zašto moramo ići u Kanadu” ili nekamo drugamo. Dogodilo se to prošlog ljeta, kada sam snimala film u Kanadi. Povela sam djecu sa sobom, vrijeme je bilo predivno, bili smo smješteni u kući s bazenom, ali ipak moj sin mi je rekao: “Mama, sve si krivo napravila, ne smiješ raditi ljeti.” Rekla sam mu “čekaj, što je sad to”, a onda sam shvatila da bi moja djeca najviše voljela da ja po cijele dane sjedim kod kuće u dnevnom boravku. To je nemoguće, ni ja ni muž to ne možemo jer moramo zarađivati za život. Mi se borimo da bismo njima olakšali život i nije uvijek moguće zadovoljiti sve dječje želje.

NACIONAL: Osobno ste tražili da se film “Zaboravljeni” snima u New Yorku. – Kada sam dobila scenarij na čitanje, radnja filma bila je smještena u Bostonu na što sam ja vrlo pristojno rekla producentima i redatelju Jospehu Rubenu da nema razloga da se film snima u Bostonu kada New York može biti grad iz priče filma. Nakon toga su počeli razmišljati, ali su zaključili da će troškovi snimanja u New Yorku biti visoki pa su predložili da se eksterijeri snimaju u New Yorku a interijeri u Sjevernoj Karolini. Na kraju su ipak odabrali New York i zaključili kako su viši troškovi bili vrijedni zbog konačne kvalitete filma. Ja sam bila vrlo sretna, i redatelj Ruben živi u New Yorku, tako da smo svi s užitkom radili na filmu.

NACIONAL: U “Zaboravljenima” glumite majku čiji je sin nestao na čudan način. Kako ste se osjećali kada biste nakon snimanja došli kući k svom sinu? – Sama sam sebi govorila zaboravi na to, posao je za danas završen, posveti se djeci na normalan način. Mnogi roditelji dođu kući i pričaju djeci kako su imali težak dan, ali ja, majka dvoje djece, takve si stvari ne mogu dopustiti. Kada dođem s posla, razgovaram s djecom o školi, treba mi barem 45 minuta da pospremim kuću, imam i mnogo drugog posla. Biti majka najljepša je stvar na svijetu i kada se vratim kući, kada otvorim vrata, ja sam odgovorna za svoju djecu.

NACIONAL: Znači da tada morate potisnuti osjećaje stvorene na snimanju filma? – Tako je. Glumci to mogu jer znaju nekoliko načina na koje, koristeći svoju maštu, mogu potisnuti osjećaje stvorene glumeći neki lik.

NACIONAL: U filmu glumite ženu koju uvjeravaju da nikada nije ni imala dijete jer je abortirala. S obzirom na to da je poznato da ste protivnica zabrane abortusa i da je ta tema predmet velikih rasprava u Americi, koliko je za vas važno isticati taj problem? – Kada ste slavna osoba, onda je to sasvim beskorisna stvar osim u jednom slučaju, a to je da svojim istupima upozoravate na određeni problem. Na žalost, danas ljudi ne pridaju važnost brojnim problemima sve dok se neka slavna osoba ne angažira oko tog problema, što znači da će se automatski i mediji zainteresirati za to. To je loše, glupo, ali tako naša kultura danas funkcionira. Zato sam angažirana u borbi za prava žena da same odlučuju o tome hoće li zadržati još nerođeno dijete ili ne. Pomažem i u slučaju jedne bolesti, rijetke vrste skleroze za koju sam saznala nakon što sam upoznala obitelj čiji sin boluje od te bolesti. Postoji organizacija koju su utemeljili roditelji čija djeca boluju od te bolesti i kojima treba godišnje deset milijuna dolara da bi svoju djecu održavali na životu. Ove godine bit ću jedna od slavnih osoba koje će se angažirati oko Crvenog križa. U svim tim slučajevima ću imenom pomagati da se skupi novac, posjetit ću nekoliko dobrotvornih događanja i nastojat ću privući pozornost da se riješe brojni problemi.

NACIONAL: Jeste li na sličan način zainteresirani i za politiku? – Jesam, kao građanin i kao glasač. Ja sam član upravnog odbora organizacije Planirano roditeljstvo koja se bori za pravo na abortus i na nacionalnoj razini borbom za to pravo podržavamo Johna Kerryja na predstojećim izborima. Dakle, na taj način sam uključena u antibushovsku kampanju, ali nisam članica ni jedne druge organizacije, glumačke ili neke druge, koja vodi kampanju protiv Busha.

NACIONAL: Kako to da ste postali poznata i slavna glumica tek u svojim kasnim tridesetim? – Moja majka bi se oko tog pitanja odmah posvađala s vama i rekla bi vam “Julianne je uvijek bila zvijezda”. Osjećam se sretnom što uopće imam posao i što radim od svoje 22. godine. Od trenutka kada sam čvrsto odlučila da ću biti glumica, uvijek sam imala glumačkog posla i taj se posao polako kumulirao. Radila sam u kazalištu, u off-Broadwayu, nakon toga u TV seriji, zatim na filmu, dobivala sam sve veće uloge i tako sam napredovala. Kad tako gledamo, vrlo sam zadovoljna svojom karijerom.

NACIONAL: Jedan od vrhunaca vaše karijere je i to što ste četiri puta bili nominirani za Oscara, ali ga niste osvojili. Žalite li zbog toga? – Samim time što sam bila nominirana osjećala sam se počašćeno. Uživala sam u tome, u odlasku na dodjelu Oscara i u cijeloj ceremoniji. No u svemu tome bilo mi je najvažnije ono što sam vam rekla, a to je da imam posao.

NACIONAL: Vaša karijera išla je pomalo čudnim tijekom. Počeli ste u tzv. daytime TV seriji, dobili uloge u velikim hollywoodskim hitovima, a proslavili se ulogama u manjim nezavisnim filmovima. – Meg Ryan je počela karijeru u takvoj seriji, Marisa Tomei i Kevin Bacon također. Kada ste glumac na početku karijere i kada vam netko ponudi posao, vi ga odmah prihvaćate. Tada ste mladi i mislite kako kontrolirate svoju karijeru, što je smiješno. Mi smo slični vama novinarima. Vi također počinjete u manjim novinama koje su katkad lokalnog karaktera a poslije napredujete. Znači, ne vidim ništa čudno u svojoj karijeri osim što se svako toliko niotkuda pojavi neki klinac koji odmah zabljesne u velikom hollywoodskom hitu.

NACIONAL: Jeste li ikada pomislili da ćete zaglaviti u TV seriji i nećete napredovati? – Jedino mi je bilo bitno da imam posla. Svaki glumac razmišlja tako. Kada se postavite na pravi način, znate što hoćete, kada osjećate da ne robujete poslu kojim se bavite, tada će te napredovati. Ako radite kao novinar u mjesnim novinama za koje mislite da ništa ne valjaju pa se ni vi ne trudite, onda nikada nećete napredovati. No ako respektirate sve ono što ste napravili, brinete se za svoj posao i ljude za koje radite, onda radite na ispravan način. Morate imati radnu etiku i napredovat ćete.

NACIONAL: Jesu li “Zaboravljeni” vrsta filma koju i sami volite gledati? – Da, jer volim trilere. U tom mi se filmu svidjelo što sam bila emocionalno uvučena u priču i mislim da isto tako reagira i publika. Publika se lako identificira s likom koji glumim, ali pritom ne zna jesam li luda ili ne, ali sam im simpatična bez obzira na sve. No čim se publika identificira s mojim likom, cijela triler priča postaje joj uzbudljivija.

NACIONAL: Kako ste se pripremali za ulogu Telly u ovom filmu, jeste li istraživali kako se ponašaju majke čija djeca iznenada nestanu? – Moram vam reći da se uopće nisam pripremala. Skoro nikada nisam istraživala ništa u pripremama za bilo koju od svojih uloga. Ako trebam u filmu raditi nešto što nikada nisam radila, recimo pucati iz pištolja, tada ću otići u streljanu i naučiti pucati. Ako se trebam klizati na ledu, otići ću na satove klizanja. No to su iznimne situacije. U pravilu, u većini filmova osjetim je li to uloga za mene ili nije. Recimo, film “Daleko od raja” referira se na nekoliko starih, crno-bijelih filmova i ja sam ih pogledala dok sam se pripremala za snimanje. No nikako ne spadam među glumce koji će potrošiti jako puno vremena istražujući lik koji glume. Ja nakon čitanja scenarija mogu osjetiti vidim li se u tom liku ili ne.

NACIONAL: Kakvu ste vezu osjetili s likom Telly kada ste pročitali scenarij za film “Zaboravljeni”? – Nisam željela prikazati Telly kao superheroja nego kao osobu iz susjedstva. Željela sam je predstaviti kao zaposlenu majku koja se odijeva kao i mnogi moji prijatelji. Ona ima posao, kuću, dijete, supruga. Nema ničeg posebnog kod nje. No gubitkom sina prošla je kroz grozno razdoblje svog života. Dakle, bilo je vrlo lako povezati se s likom Telly jer ona nije drugačija od ostalih.

NACIONAL: Film “Zaboravljeni” je u prvom vikendu prikazivanja u Americi bio najgledaniji film. Je li vam bitan komercijalni uspjeh filma u kojem glumite? – Ugodno je kada vaš film dođe do prvog mjesta gledanosti u Americi. Ako radite mali film za pet milijuna dolara, onda želite da on vrati uložen novac. No ako radite film za desetak puta više novca, onda je lijepo znati da će se uloženi novac vratiti pa vas nitko neće optuživati za neuspjeh. Tko želi biti onaj u kojeg će upirati prstom i govoriti kako mu je film financijski propao? Financijski uspjeh oslobađa. S druge strane, valja priznati da mi glumci ne možemo mnogo napraviti što se toga tiče. Potrudimo se maksimalno, nadamo se da će publika doći u kina, ali nismo mi jedini krivci ako film ne funkcionira.

NACIONAL: Film “Zaboravljeni” bavi se, među ostalim, temom amnezije, što je slučaj još nekih noviji američkih filmova kao što su “Bourneov identitet” i nastavak “Bourneova nadmoć” te “Eternal Sunshine of the Spotless Mind” s Jimom Carreyjem. Je li to koincidencija ili je amnezija zanimljiva filmska tema? – Nedavno sam sa suprugom gledala “Bourneovu nadmoć”, ali nisam gledala “Bourneov identitet”. Nisam shvaćala neke stvari, stalno sam ga zapitkivala što se događa, na što mi je on rekao ”što radiš ovdje ako nisi gledala prvi dio”. Počela sam se smijati na sav glas, svi ljudi u kinu su me gledali. Ozbiljno govoreći, amnezija je tema o kojoj se može napraviti sjajan film. Vjerojatno zato što ljudi i sami strahuju od gubitka pamćenja. To vodi u gubitak identiteta jer mi smo ono što pamtimo. Sličnu temu obradila sam u filmu “Safe” iz 1995., gdje glumim ženu koja je definirana onim što je okružuje. Onog trenutka kada se razboli i nema kontakata sa svijetom koji je okružuje, ona više nema identitet. Dakle, kao filmska tema amnezija nas uzbuđuje jer nas tjera na razmišljanje o tome tko smo mi zapravo.

NACIONAL: Kada se na Internetu pogledaju pojmovi koji se vežu za filmove u kojima ste glumili, onda je na prvome mjestu umorstvo a na drugom samoubojstvo. Nigdje se ne spominje sreća. – Dakle sve velike teme. Što se tiče sreće, recite mi koliko se velikih filmova bavi temom sreće? Postoji film Todda Solondza koji se zove “Sreća”, ali taj film nije osobito sretan. U mojim filmovima nema sreće jer u sreći nema drame. Zanimljivo je da sam još kao djevojčica voljela filmove u kojima sve krene loše. Voljela sam kada nakon prvih desetak uobičajenih minuta pas počne lajati na gosta, susjed nešto maše rukama i ja znam da nešto kreće loše. I danas volim kada me loše stvari u filmu počnu živcirati. Volim glumiti u filmovima u kojima postoji namjera da sve krene loše, ne znam filmove u kojima se opisuje divan, idealan život.

NACIONAL: Poznate hollywoodske glumice u posljednje vrijeme surađuju s europskim redateljima. Nicole Kidman snimila je film s Larsom von Trierom, biste li vi učinili isto? – To je zanimljivo pitanje jer stalno slušam o tome kako je Lars von Trier grub na snimanju. Moram vam priznati da sam sklona povjerovati tim pričama. Ja o drugim ljudima mislim sve najbolje, ali kada čujem takve priče, pomislim, najblaže rečeno, kako to uopće nije cool. Filmovi Larsa von Triera su mračni, ali zanimljivi. Kada čujem da je neki redatelj maltretirao nekoga glumca, odmah se iživciram jer život je kratak i nitko se ne smije tako ponašati. Ipak, trebala bih ga susresti da bih vidjela koliko je zloban. Ako bi se i prema meni tako ponašao, odmah bi mu rekla “ti si zloban”.

NACIONAL: Prošlog mjeseca magazin W objavio je vaše vrlo provokativne i zanimljive fotografije. Zašto ste se odlučili za snimanje tih fotografija? – Iz čiste zabave, a cijelo se fotografiranje pokazalo vrlo zabavnim. No moram priznati da je u pojedinim trenucima bilo naporno, osobito kada sam snimala fotografije sa psom. Stalno se penjao po meni i lizao me sve dok se ne bi smirio, tek tada smo mogli početi sa snimanjem.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika