S kćeri Katarinom, koja će za manje od mjesec dana dobiti brata ili sestru“Mislim da su političke igre iz mog romana sasvim moguće u Hrvatskoj, možda se upravo ovog trena događaju u saborskim klubovima i odborima, no po meni je to ipak antipolitički roman jer sam u njemu ismijao politku”, kaže Renato Baretić (41), novinar Slobodne Dalmacije, pjesnik i pisac, koji je za prvi roman “Osmi povjerenik” u izdanju zagrebačkog AGM-a dobio četiri najvažnije književne nagrade ? Matičinu “August Šenoa”, republičku “Vladimir Nazor”, Vjesnikovu “Ivan Goran Kovačić” i strukovnu “Ksaver Šandor Gjalski” što se do sada još nije dogodilo u hrvatskoj književnoj povijesti.

'Umjetnička djela ne moraju biti duboko umna, hermetična i zagonetna. Nadam se da to dokazuju ove nagrade u slučaju mog romana' 'Vjerojatno sam jedini koji je od pisanja dobio proširene vene. Naime, dok pišem uvijek imam prekrižene noge' 'Split je grad slučaj samo po dobrim stvarima, primjerice po okrutnoj Baretić je Zagrepčanin koji više od deset godina živi u Splitu sa suprugom Majom, Splićankom, i kćeri Katarinom. Dosad je objavio samo zbirku poezije “Riječi iz džepova” u biblioteci Feral Tribunea. Za njegovu poeziju neki su kritičari ustvrdili da je na tragu Ivana Slamniga, njegova profesora s fakulteta i uzora, što je njemu, kaže, veliki kompliment, “ali se dobri Slamnig vjerojatno prevrće u grobu”. Bio je i koscenarist TV serije “Novo doba”, koju kritika, blago rečeno, nije prihvatila s oduševljenjem, povremeno radi kao copywriter i kontinuirano sastavlja pitanja za popularne kvizove. Član je MENSE, svjetske udruge natprosječno inteligentnih osoba: po njihovim mjerilima kvocijent inteligencije mu iznosi 153, ali kaže da je mjerenje bilo jako davno i da je vjerojatno od tada otupio.

Piše novi roman, uskoro mu izlazi druga zbirka pjesama “Kome ćemo slati razglednice”, također u izdanju AGM-a, a u njoj će biti objavljeno i desetak pjesama na neobičnom trećićanskom dijalektu. Jednu od njih uglazbio je Žan Jakopač iz Šo!Mazgoona. Također, u tisku je i zbirka njegovih novinskih TV kolumni “Kadrovi kadra” u kojoj je sakupljeno 40-ak tekstova. Naime, Baretić je TV kritiku počeo pisati još 1989. u Slobodnoj Dalmaciji, prvo dnevnu, a poslije tjednu, uz “paralelni svaštarski novinarski posao” u Nedjeljnoj Dalmaciji. Do 2001., dakle, tokom 12 godina, napisao je više od 400 TV kolumni. “Veliki Tenžera pisao je TV kritiku dvije i pol godine, a onda je umro od srca”, kaže Baretić i dodaje da se preporodio otkako više ne mora gledati TV program.

NACIONAL: Kako se osjećate kao pisac koji je jedini u hrvatskoj književnoj povijesti dobio četiri glavne književne nagrade? – Silno mi je drago što mi se to dogodilo, iako o nagradama nisam razmišljao dok sam kao književni početnik od 40 godina pisao roman. Bilo mi je stalo do dobrih kritika i da se roman čita i dobro prodaje. Na dodjeli treće nagrade “August Šenoa” u Matici hrvatskoj dr. Nikola Batušić mi je rekao da je jedino Ranko Marinković dobio tri nagrade, i to za “Kiklopa”. Međutim, radilo se i o većem tržištu i o peterostruko brojnijoj publici, a i Marinković je tada već bio poznati književnik s lijepim opusom iza sebe.

NACIONAL: Što vam nagrade znače – potvrdu talenta, odgovornost ili obavezu? – Sve odjedanput. To je opaki fliper u glavi. Započinjem pisati drugi roman i moram priznati da me te nagrade opterećuju, jer je ono famozno “prokletstvo druge knjige” kod mene dignuto na četvrtu potenciju. Ponekad razmišljam kako će mi sljedeći roman svi zgaziti, jer vjerojatno mnogima zbog ovih nagrada nisam simpatičan. Onda mi prođe kroz glavu misao da više ne trebam pisati romane, samo poeziju. Na kraju zaključim da me baš briga i da tek sad mogu pisati bez opterećenja. A onda sve ispočetka…

NACIONAL: O romanu “Osmi povjerenik” govorilo se da ga je žanrovski teško odrediti i da se ne ubraja u aktualni trend na hrvatskoj književnoj sceni. Je li po vašem mišljenju riječ o političkoj priči, satiri ili zabavnom štivu? – Žao mi je što se Ante Tomić, pisac i prijatelj, prvi sjetio da svoj roman ”Što je muškarac bez brkova” u podnaslovu nazove zabavnim romanom, jer bih inače to ja učinio. Htio sam postići da čitatelji ne primijete da im se rame ukočilo dok su čitali “Osmog povjerenika” ležeći na boku. No nisam htio ići na neki prvoloptački trik, znači, osim zabavljačkih, imao sam i umjetničkih ambicija. Ne mislim da umjetnost mora biti naporna za konzumaciju; umjetnička djela ne trebaju biti užasno neprohodna, duboko umna, hermetična i zagonetna. Nadam se da to dijelom dokazuju i ove nagrade “Povjereniku”. Što se tiče različitih tumačenja knjige, sviđaju mi se sva, jer pokazuju da sam postigao cilj ? da svaki čitatelj zamišlja neki svoj otok.

NACIONAL: Koliko u priči o mladom Zagrepčaninu, nadobudnom političaru koji dolazi na otok Trećić, ima autobiografskih elemenata? – Podudarnost je jedino u tome što sam i ja Zagrepčanin koji se preselio u Dalmaciju, u Split. Ali ja sam otišao iz Zagreba svojom voljom, nitko me nije poslao po kazni, a došao sam u grad u kojem postoje semafori, liftovi, kabelska televizija i mafija, ali koja ne dolazi iz Italije, kao u romanu, nego je domaća. Neka moja splitska iskustva vjerojatno jesu utjecala na roman, ali splitsko okruženje definitivno nije toliko različito od zagrebačkog kao ono na Trećiću.

NACIONAL: Koliko ste bili inspirirani hrvatskom političkom stvarnošću, primjerice, stvarajući lik premijera u kojemu su mnogi prepoznali Ivicu Račana? – Kad bih živio u zemlji u kojoj politika nije toliko impregnirana u društvo, kao što je u Hrvatskoj, vjerojatno bi taj politički dio bio drukčiji, ali i onda bih se trudio da ga ismijem. Što se tiče Ivice Račana, samo jedan detalj može upućivati na njega. Naime, nigdje u romanu nije definirano koliko je premijer visok, kojoj stranci pripada te ima li bradu ili ne. Moj premijer ima specifičnost u govoru ? u svakoj drugoj rečenici ponavlja po dvije, tri zadnje riječi. Račan mi nije bio na pameti i nisam ga htio ismijavati, a osim toga nisam pisao roman s ključem. Ali svidjela mi se varijanta poigravanja s govorom. Nisam htio da moj premijer sporo govori kao Račan jer bi to bilo na prvu loptu, ali sam mu dao tu drukčiju verbalnu oznaku. Ako se ponovno bude kandidirao za neku odgovornu dužnost, Račan bi trebao ozbiljno poraditi na svom govoru, jer su ga očito svi prepoznali po toj karakteristici, samo po aluziji na nju. Možda bi trebao razmisliti o savjetu logopeda.

NACIONAL: Kako je nastao čudni trećićanski dijalekt, koji mnogi i danas analiziraju? – Trećićanski dijalekt nastao je na Trećiću, najudaljenijem našem otoku, ima korijene u dalmatinskom narječju, ali je pun anglizama i talijanizama. Njime govore povratnici iz Australije, koji su specifičan australski engleski iskvarili i pretvorili u svoju varijantu broken Englisha. Budući da često kontaktiraju s Talijanima, dijalekt obiluje iskrivljenim talijanskim riječima. Taj je dijalekt zacementiran jer njime govore samo stanovnici Trećića i vjerojatno će ubrzo izumrijeti, jer više nema nikoga tko bi se vraćao iz Australije.

NACIONAL: Ne mislite li da je dešifriranje tog dijalekta naporno? – Mogao sam napisati i više na trećićanskom, ali nisam htio, upravo zato da ne bude previše naporno dešifrirati tekst. Roman ima 253 stranice, a kad bi se skupile sve replike na trećićanskom dijalektu, dobile bi se samo dvije i pol do tri stranice, dakle, oko 1,5 posto cijele knjige. Mislim da se sve može razumjeti iz konteksta ili prijevoda Tonina Smeraldića tako da ne iziskuje prevelik napor od čitatelja.

NACIONAL: Zalažete li se svojim romanom za spas jadranskih otoka, jer u priči na nekoliko mjesta spominjete aktualne probleme otočana? – Konkretnog angažmana za boljitak otoka u romanu nema, niti je on pisan zato da bi ljude naveo na neke konkretne akcije. Ali osobno sam aktivan u pokretu “Otoče, volim te”, još neregistriranoj nevladinoj udruzi, u kojoj pokušavamo činiti dobro za otoke. Predsjednik je Zoran Franičević, a članovi su još Karmen Šore-Nađvinski, glasnogovornica splitskog brodogradilišta, glumac Željko Vukmirica, gitarist Maks Juričić i mnogi drugi. Dosad smo raznim akcijama pokušavali poraditi na oživljavanju otoka, a očito to radimo dobro jer već postoji interes sponzora za jači angažman pa bismo radili ozbiljnije stvari, primjerice, centar za razvoj otoka na Visu, te obnovu tzv. plave magistrale, koja je postojala do Drugog svjetskog rata. Tada se moglo prelaziti s otoka na otok, kao u Zagrebu iz tramvaja na tramvaj, primjerice, sa Šipana ili Mljeta prijeđeš na brod za Hvar, onda nastaviš za Šoltu gdje se nakon dva sata ukrcaš za Murter. Danas međuotočki kontakti ne postoje. Kad smo zimus bili na Lastovu, došlo je i 20-ak Višana, i tada su nam rekli da su to prvi Višani koji su nakon Drugog svjetskog rata došli na Lastovo! Iako se ti otoci međusobno vide, s jednog na drugi se mora putovati punih 13 sati, jer se mora prvo stići do Splita, onda čekati nekoliko sati trajekt i zatim se poslijepodne ukrcati na brod. Ako za godinu dana uspijemo “posaditi” dvoje novih mladih ljudi na neki otok, ispunili smo svoj cilj.

NACIONAL: Kako ste se upoznavali s otočkom stvarnošću i specifičnim mentalitetom? – Posjetio sam poslovno ili iz gušta 30-ak otoka, znači moram ih obići još više od 970 da bih imao potpuni uvid u sve njihove običaje. Svugdje sam nešto čuo, vidio, zapamtio, ali većinu tih priča o likovima i njihovim okrutnim ili lijepim običajima jednostavno sam izmislio. No zanimljivo je da mi često čitatelji govore kako su se mnoge stvari, opisane u romanu, upravo tako dogodile. Primjerice, ispričao mi je jedan čovjek da su na Hvaru ubijali jadranske medvjedice baš onako kako sam to opisao u romanu. Ja to nisam znao! To mi je bila najbolja kritika i najveća nagrada.

NACIONAL: Kako pišete? – Vjerojatno sam jedini koji je od pisanja dobio proširene vene na nogama. Naime, dok pišem, uvijek imam prekrižene noge što nije dobro za krvotok. Pišem uvečer kad mi žena i kći odu spavati, a ja se zavučem u sobičak i zabrijem pišući do tri, četiri ujutro. Pišem jako teško, upravo zato da bi čitateljima bilo lako čitati. Trudim se oko svake rečenice, osobito oko dijaloga, želim da budu uvjerljivi i živi. Kao što se neki opisani prizor mora “vidjeti”, tako se i govor mora “čuti”. Ovo je prva i jedina verzija rukopisa, jer svaku rečenicu dugo kuham i tek je onda serviram.

NACIONAL: Koja vam je vaša uloga najbliža ? uloga pjesnika, pisca, scenarista, novinara, sastavljača pitanja za kvizove ili copywritera? – To su sve različita lica jedne uloge ? pisca, dakle, osobe koja živi od pisanja. Pisanje vidim kao zanat, nalik postolarskom. To je isto kao da neki postolar cijeli život radi samo lijeve cipele, a onda pomisli – zašto ne bih radio i desne? Kad napravi prvu desnu i vidi da i to zna i može, zapita se zašto ne bi počeo proizvoditi i cipele s visokim potpeticama, ili čizme? Znači, možeš sve ako imaš volje i ako se usudiš isprobavati. Nikad nisam bio novinar s vlastitim sektorom, nego reporter opće prakse. Za vrijeme rata, primjerice, napisao sam reportažu o otvorenju izložbe Kviska u Školskom muzeju, već sutradan otputovao sam u Osijek napraviti ratnu reportažu, a po povratku sam intervjuirao Tomislava Ivčića. Da moram 20 godina pratiti gradski vodovod, objesio bih se, jer to ne bih mogao izdržati. Volim eksperimentirati.

NACIONAL: Preselili ste se u Split zbog ljubavi. Kako vas je prihvatio Split i kako ste se vi snašli u novoj sredini? – Nikada, kao Zagrepčanin, nisam doživio ni jednu neugodnost u Splitu, čak ni zbog zagrebačkih tablica. I ranije sam se u Zagrebu puno družio s Dalmatincima, radio sam za Slobodnu, Nedjeljnu i Feral, pa sam upoznao njihov mentalitet i temperament. A i sâm sam u duši vjerojatno Dalmatinac, oduvijek sam imao nešto od tog mentaliteta, premda u rodoslovnom stablu nemam ama baš nikoga iz Dalmacije.

NACIONAL: Kako ste se prilagodili na vladavinu HDZ-a u Splitu i je li Split i danas “grad slučaj”? – Isto je sranje i gore i dolje, bez obzira na lokalnu političku vlast, ali je ovdje u Splitu ljepši pogled. Mislim da Split uopće više nije “grad slučaj”, primjerice, narkomanije danas ima manje nego ranije, manje je barem heroina… Split je više “slučaj” po lijepim i dobrim stvarima, primjerice, po specifičnoj, okrutnoj duhovitosti, koja meni odgovara. Fućkaš mlaku duhovitost!

NACIONAL: Kako vidite sudbinu Slobodne Dalmacije? – Držim se podalje od svih tih priča i kombinacija koliko god mogu i trudim se biti nezainteresiran, osobito sada kada se štošta mijenja iz dana u dan. Bit ću zainteresiraniji kad stvari budu barem malo izvjesnije. Ruku na srce, ponuda Nine Pavića je od svih pristiglih na natječaj bila najkorektnija i najkonkretnija, ali hoće li se to obistiniti, ne mogu predvidjeti. No, ako EPH ne dobije Slobdonu Dalmaciju, treba odmah raspisati novi natječaj jer taj proces jako dugo traje i pravo je čudo što novine i dalje svaki dan izlaze.

NACIONAL: Svakog utorka, točno u osam i pol, nalazite se u konobi “Hvaranin” s novinarima-piscima ? Juricom Pavičićem, Antom Tomićem, Borisom Dežulovićem, Ivicom Ivaniševićem, Zlatkom Gallom, Ćićom Senjanovićem i još nekim prijateljima. Je li riječ o stvaranju novog splitskog književnog kruga? – Ne, jer se ne družimo zbog književnosti. Imamo različite poetike i estetike, a slažemo se uglavnom samo oko kvalitete hrane kod “Hvaranina”. I politički se razlikujemo, barem u nijansama, ali razgovor o politici nam se ionako najčešće svede na nekoliko psovki i gotovo. Radili smo neke zajedničke projekte, ali bili bismo jako pretenciozni kad bismo to druženje nazvali književnim krugom sa zajedničkim programom i manifestom. Jedino što smo s gazdom dogovorili da mu poklonimo svoje knjige, koje je on izložio na polici iznad šanka. Često svrati i Lepa Smoje, duhom najmlađa od svih nas, sa svojom prijateljicom Tanjom Kirigin. Ta se družina službeno zove “Osam i pol”, a znaju nas i kao utorkaše. Naše druženje svodi se na dobru hranu, neobavezne razgovore i međusobno podbadanje. Bude ponekad i žešćih srazova, ali tradicija našeg utorka nikad nije došla u pitanje.

NACIONAL: Proljetos ste se ipak peticijom izborili da splitska gradska knjižnica, koja je bila dislocirana na pet lokacija, dobije svoj prostor? – Peticiju smo odaslali medijima i u roku od pet dana premijer Ivo Sanader naredio je Ministarstvu obrane da ustupi svoj prostor gradskoj knjižnici. U povijesti peticija nije bilo tako brze i učinkovite peticije! Nakon pet mjeseci inicirali smo drugu u kojoj smo zatražili da se spomenik Mili Budaku podigne – u zrak. Sutradan, kad je objavljena, spomenik su već rušili pa smo zaključili da trebamo samo sastaviti listu želja, poslati je medijima i Ivi Sanaderu. Eto, netko ima zlatnu ribicu, a mi utorkaši – zlatnog premijera.

NACIONAL: Da li biste se i vi željeli okušati na političkoj pozornici i koju opciju zagovarate? – Ne, hvala. Zastupam nešto između civiliziranije varijante liberalizma i socijaldemokracije. Da živimo u inozemstvu gdje su ideološke podjele među strankama nešto jasnije, znao bih vam vjerojatno imenovati i stranku koju podržavam. Prije dosta godina razmišljao sam da s jednim prijateljem osnujem stranku HSP ? Hrvatsku stranku pobjednika, ali onda smo se zamislili i zapitali – a što ako zbilja pobijedimo? Kome ćemo od nas dati sektor poljoprivrede ili financija? Stvarno, kome? I tako smo se povukli, u skladu s onom Grunfovom: “Bolje častan uzmak nego kukavička pobjeda!” Htio bih da Hrvatska bude zemlja s manje razornih emocija, a s više kreativne strasti.

NACIONAL: Kada možemo očekivati novi roman? – Vjerojatno sljedeće zime, tek sam ga započeo. Kad se zalaufam, nadam se da ću ga napisati za pola godine, kao i “Osmog povjerenika”. To će biti ljubavna priča iz doba Domovinskog rata, smještena najvećim dijelom u Split, priča o ljubavi koja se nipošto ne smije ostvariti. Možda bih trebao zaigrati na istu pobjedničku loptu, ali osjećam da tu turobnu priču, potpuno drukčiju od “Povjerenika”, moram izbaciti iz sebe jer je predugo nosim i svakim mi je danom sve teži teret.