"Odlučili smo napraviti drugačiju filmsku enciklopediju od one koju bi ljudi očekivali u ovoj, ali i u drugim zemljama i nadam se da smo uspjeli u tome".Iako u Hrvatskoj ne možete naći “poštenu” filmsku enciklopediju, u knjižarama sada možete kupiti onu koja će vam odgovoriti koja su “22 najlošija koljača”, “33 najbolesnija iživljavanja nad ljudskim tijelom”, “16 legendarnih razdjevičenja” ili “osam kultnih scena povraćanja”. Riječ je o knjizi ”Žuti titl – drugačija filmska enciklopedija” koju su napisali Velimir Grgić i Marko Mihalinec, fanatični ljubitelji B i C filmova, trash filmova i svega onoga što dolazi iz Japana i Azije općenito. Njihova enciklopedija na gotovo 200 stranica upućuje vas na ono čemu ne pridajete previše pozornosti, ali jednako tako upozorava da su hollywoodski filmovi samo dio svjetske filmografije kojima ne treba davati poseban značaj, osobito ako to nimalo ne zaslužuju.

'Za razliku od 'Sirovih strasti' gdje ne vidimo kako penis ulazi u vaginu, u pornićima vidimo, ali zato su pornići iskreniji i nama draži' 'Žuti titl' sadrži rang liste poput '22 najlošija koljača', '16 legendarnih razdjevičenja', ili 'osam kultnih scena povraćanja' 'Mi ove filmove doista volimo, a ako to nekome smeta, imam srednji prst kojim mu mogu mahati ispred nosa kad god zatreba' “Nije naš problem što ne postoji ‘poštena’ filmska enciklopedija, ako netko želi raditi takvu filmsku enciklopediju, ma što to značilo, vrata su mu otvorena kao što su i nama bila. Odlučili smo napraviti drugačiju filmsku enciklopediju od one koju bi ljudi očekivali u ovoj, ali i u drugim zemljama i nadam se da smo uspjeli u tome”, rekao je na početku razgovora Velimir Grgić. Grgić (26) već godinama radi kao novinar, trenutačno je najpoznatiji po tekstovima u magazinu Klik, pomalo radi kao DJ i pomalo repa, a Mihalinec (25) grafički je dizajner. Iako mladi, iznenađuje njihovo poznavanje filma i pitanje je imaju li oni dovoljan kapacitet odgledanih filmova.

“Ne mislite valjda da ćemo se nekome ispričavati što imamo toliki kapacitet filmova u glavi. Puno gledamo i puno razmišljamo o tome što gledamo”, kaže Grgić, a Mihalinec ga nadopunjuje tvrdnjom kako je “možda čar knjige u tome što smo je u dobrom dijelu bazirali na odrastanju u jednoj drugoj, bivšoj zemlji. Grgić i ja shvatili smo da smo imali iste idole, lijepili iste postere na zid i to je bio početak. Radeći na knjizi dobili smo nove stvari koje smo razrađivali dalje.”

Grgić i Mihalinec prije svega su veliki ljubitelji niskobudžetnih filmova, filmova strave i onih koji se često stavljaju pod zajednički nazivnik “trash” filmova. “Kad čujem riječ trash, diže mi se ovo malo kose na glavi. Ljudi često maskiraju dobre stvari kao trash jer se boje priznati da su im dobre, pa kroz ironiju žele ispasti face koje kuže film. Oni zapravo vole Fellinija, ali s obzirom na to da je trash ‘in’, mi ćemo se furati da kužimo trash. Naša ljubav prema takvim filmovima proizašla je iz ljubavi prema filmovima općenito. Mi volimo sve, od festivalskih drama do najvećega gore-horrora. Volimo film i ne smatramo da treba bježati od bilo čega u njemu. Film je ili dobar ili nije, u njemu si ili uživao ili nisi. Nije bitno za koliko je novca snimljen ni kolika je razina bolesnih ideja u njemu ili sasvim normalnih ideja prikazanih na bolesniji način. Točno smo napisali što su za nas remek-djela i stojimo iza svakog slova u ovoj knjizi”, objašnjava Grgić koji kao veliki ljubitelj japanskih filmova strave kaže kako je upravo nabavio japanski film strave “Red Room 2” u kojem glavna glumica gurne četkicu za zube u nos svom neprijatelju i zabije je sve do sinusa.

Osim tih žanrova njih dvojica jednako cijene i porno filmove pa se tako i porno glumci pojavljuju u nekima od “naj” izbora u enciklopediji. “Naravno. Zašto ne? Zar to nije film? Ljudi su uzeli kameru i snimili su film. Za razliku od filma ‘Sirove strasti’ gdje ne vidimo kako penis ulazi u vaginu, u pornićima vidimo, ali zato su pornići iskreniji i nama draži. Za nas je Rocco Siffredi i dalje kralj. Malo mu je nedostajalo da ga u knjizi uvrstimo među najveće igrače i igračice. No to su igrači uz koje smo odrastali tijekom osamdesetih, a uz Rocca još uvijek odrastamo, Rocco je i dalje heroj. Zauvijek će ostati u našim srcima i ostalim dijelovima tijela”, veselo zaključuju Grgić i Mihalinec koji Siffredija posebno cijeni jer je “njegov odnos prema medijima i prema sebi potpuno iskren. On je odvojio posao od privatnog života”. Grgić odmah dodaje: “On nam je negdje između Billa Murraya i Dolpha Lundgrena.”

Autori knjige nimalo ne teže “političkoj korektnosti” pa su crkvi dodijelili kategoriju “19 legendarnih pripadnika klera” u koju su izabrani likovi i filmovi koji se podsmjehuju religiji kao što su “Brianov život” i “Scary Movie 3”, ili uz religiju vezuju stravu kao što su “Egzorcist” i “Vampiri”. ”Što se tiče crkve, ja godinama u svojim tekstovima koje objavljujem pokazujem da nemam veliku ljubav prema toj instituciji. Po političkom sam uvjerenju anarhist i crkva nema ama baš nikakvog značenja u mom životu”, jasan je Grgić, a Mihalinec za sebe kaže kako je pluralist pa “tko voli, nek’ izvoli”.

Iako Grgić i Mihalinec ne bježe od hollywoodskih, tzv. mainstream filmova, jasno je da im oni nisu najveća ljubav života. Grgić kaže kako bježi od današnjih hollywoodskih filmova, ali ne i od nekadašnjih. “U svoje vrijeme ‘Rambo’ je bio mainstream film. Zato se na omotu knjige nalazi znak Hollywooda koji gori. Hollywood tretiramo na drugačiji način, biramo stari Hollywood. Ne bježimo od toga da se i danas ondje može naći dobrih filmova, ali u posljednjih pet godina, od ‘Dana nezavisnosti’ na dalje kada su se filmovi počeli pretvarati u crtiće namijenjene 13-godišnjim klincima, to se više zaista ne može gledati. Nedavno sam pogledao 20 minuta filma ‘Van Helsing’ i rekao, majko Božja, da sam platio ulaznicu za ovaj film, demolirao bih cijelo kino i od muke ubio sebe i sve oko sebe”, kaže Grgić koji ipak priznaje da japanski film polako ima sve veći utjecaj u Hollywoodu te dodaje: “Sve što se događalo prošle godine, Tarantino i ‘Kill Bill’, ‘Izgubljeni u prijevodu’ i ono govno Toma Cruisea od filma ‘Posljednji samuraj’, sve je to pomoglo proboju japanskog i azijskog filma.”

Američka produkcija nudi dobre, male filmove, od kojih mnogi nezasluženo završe samo na DVD-u, nikada se ne prikažu u kinima.

”’Bubba Ho-tep’ je takav film, u njemu naš heroj Bruce Campbell glumi Elvisa Presleyja. Film je prije dvije godine snimljen za tako malu svotu da producenti nisu imali novca za prava na korištenje barem jedne originalne Presleyjeve pjesme. To je tako pametan film snimljen za tako malo novca, savršen scenarij, savršeno odglumljen i on bi po svim mjerilima trebao biti prikazan u kinu za širu publiku. No ljudi više vole gledati Brada Pitta u hlačicama kako se u ‘Troji’ bori protiv čete kompjuterski stvorenih vojnika na bojnom polju. Ja u tome ne mogu uživati”, kaže Mihalinec.

Njihova privatna kolekcija filmova sastoji se od oko 500 DVD-a, ali i nekoliko tisuća Divx filmova, a uz takvu kolekciju kažu da ne posuđuju ni jedan film u domaćim videotekama. “Filmove posuđuje jedan naš prijatelj kojem smo zahvalili u uvodniku knjige. Osobno nisam ušao ni u jednu videoteku jer ne nalazim u njima ništa što bi me zanimalo. Ako stvarno želim dobar film na DVD-u, onda ga naručim iz Hong Konga za 100 kuna preko interneta. Već pet godina naručujemo filmove na taj način”, kaže Grgić.

“Skidanje” filmova s interneta je protuzakonito i pitanje je bore li se na taj način Grgić i Mihalinec protiv mrskog Hollywooda. “Kada vidim da se u Zagrebu može kupiti DVD nekog japanskog filma za 300 kuna, onda ne vidim zbog čega bi netko dao novac ako može za sat i pol vremena skinuti taj film s interneta i spržiti ga na DVD. Mene ne zanimaju hollywoodski filmovi tako da skidanje filmova s interneta nije borba protiv Hollywooda. Zaboli me dupe hoće li netko skinuti ‘Van Helsinga’ s interneta jer me Hollywood ne zanima, niti me zanima hoće li izgubiti novac zbog toga. Ja skidam one filmove do kojih nikako ne mogu doći. Ako nakon tri mjeseca uspijem doći do takvog filma na internetu, onda sam heroj, ali onaj tko ga skine, počne pržiti i prodavati za 20 kuna, on je kriminalac i on treba ići u zatvor jer je debil i bogati se na tuđem radu”, tvrdi Grgić koji na taj način razdvaja ljubitelja filmova od ljubitelja zarade od filma.

”Žuti titl – drugačija filmska enciklopedija”, smatraju njih dvojica, poruka je prosječnom posjetitelju videoteka u Hrvatskoj. “Ovime im poručujemo da se bore. Ljudi su navikli da odu u videoteku i uzmu film koji im preporuči prodavačica, ili ga vide na plakatu, ili onaj za koji na radiju čuju reklamu. Ljudi nakon svega toga obično kažu ‘pa nema baš nešto za posudbu’. Želimo potaknuti ljude da shvate da postoje i drugi filmovi osim onih pet, šest mjesečno koji im se serviraju pod nos. Do svih se filmova može doći”, smatraju njih dvojica, koji imaju i neke svoje postulate dobrog filma. “Feeling je onaj element koji imaš kad film završi. Tada znaš jesi li nešto odnio doma nakon gledanja filma ili si otišao šupalj i mogao jednako tako dva sata pišati u vjetar. Mi volimo sve žanrove, nije bitno ima li u filmu velikih sisa, velikih eksplozija ili u filmu dvoje ljudi tri sata međusobno priča. Japanski stil nam je najomiljeniji”, tvrde Grgić i Mihalinec koji se ne boje toga da će im neki od “ozbiljnih” hrvatskih filmskih kritičara pokopati enciklopediju a njih dvojicu proglasiti preseratorima. Grgić kaže: “Jedva čekam nazovi ozbiljne kritičare. Možemo se samo smijati hrvatskoj filmskoj kritici, ali i većini svjetske. Za mene je jedini dobar filmski kritičar Josip Visković koji je sa mnom radio u magazinu Nomad, a ako nam bilo tko drugi kaže da se mi samo zajebavamo, to ćemo shvatiti kao kompliment. Najgore što bi nam se moglo dogoditi jest da netko pomisli da smo mi ironični jer nam je sve to fora. Mi ove filmove doista volimo i zbog toga se nećemo nikome ispričavati niti ćemo se toga stidjeti. Ako nekome smeta, imam srednji prst kojim mu mogu mahati ispred nosa kad god zatreba.”

Ni o hrvatskom filmu Grgić i Mihalinec nemaju osobito mišljenje, Grgićeva prva reakcija bila je “koji hrvatski film, zar to postoji”, ali je Mihalinec odmah ublažio njegove stavove i dodao kako cijeni Dalibora Matanića i njegove filmove. “Dalibor Matanić je čovjek kojeg treba pratiti i poštovati jer znamo, iz nekih prijateljskih kontakata, da Matanić voli zombi-filmove, a ‘Fine mrtve djevojke’ je jako dobar film. Kada se riješi kompleksa snimanja ozbiljnih filmova o umjetnicama, možda snimi nešto dobro s motornom pilom i zombijima”, njihova je preporuka Mataniću.

Zbog toga i zbog ljubavi prema filmu, njih dvojica će, s još dvojicom prijatelja, sljedeće godine snimiti film. “Nas četvero smo u timu i ima još puno ljudi izvana. Trenutačno radimo na scenariju, a na jesen 2005. počinje snimanje. Tako ćemo dokazati da se može snimiti film kao što se može napisati knjigu, bez pretjerano puno novca. Nikoga nećemo tražiti ni lipu za snimanje filma. Ne zanima me kucanje na vrata i potezanje nekoga za rukav kako bih snimio nešto gledljivo. To nam nije nužno”, decidiran je Grgić.