Tajana Krička s Agronomskog fakulteta u Zagrebu voditeljica je projekta uvođenja biodizela u Hrvatsku koji je Vlada pokrenula prije četiri godine.Sunce, voda, vjetar, otpad, biomasa i biodizel postali su nova nada za čovječanstvo od trenutka kada je postalo jasno da će izvori najmoćnijeg i najskupljeg energenta – nafte – kad tad presušiti. Vrtoglavi rast cijene galona crnog zlata i prijetnja koju nafta predstavlja okolišu samo su dodatno potakli razvijene zemlje svijeta da se okrenu tim obnovljivim i alternativnim izvorima energije iz kojih je na zapadu niknula potpuno nova, ekološki prihvatljiva industrija. Ta je industrija svijetu donijela nove izvore energije, sigurniji okoliš, napredak poljoprivrede i desetke tisuća novih radnih mjesta. Hrvatska je od te priče u praksi dosta daleko, ali je ipak prepoznala šansu koja joj se pruža. Unatoč činjenici da zanemarujemo goleme potencijale alternativnih izvora energije poput sunca, vode i vjetra, već dugo postoji volja da napokon iskoristimo ono što nam doslovce stoji pred nosom ? poljoprivredne površine za sadnju žitarica koje su glavna sirovina za proizvodnju biodizela.

Hrvatska je, uz BiH i Albaniju, jedina zemlja u Europi koja još ne proizvodi biodizel Biodizel može koristiti svako dizelsko vozilo proizvedeno nakon 1995., a energetska mu je vrijednost jednaka kao u mineralnih gorivaZa projekt Uvođenja biodizela u Hrvatsku Vlada je zeleno svjetlo dala još prije četiri godine. Projekt je gotov, ali, na žalost, do danas još uvijek u praksi ništa nije učinjeno da bi se krenulo u njegovu konkretnu realizaciju. Inače, biodizel je motorno gorivo koje se dobiva esterifikacijom s metanolom iz ulja repice ili drugih žitarica i ima jednaku energetsku vrijednost kao i mineralna goriva te može potpuno zamijeniti dizel iz nafte u dizelskim motorima. Upotrebljava se u različitim oblicima i tehnološkim postupcima i ono što je najvažnije ? biodizel je potpuno neškodljiv za okoliš. U vodi se, primjerice, potpuno razgrađuje za svega 28 dana, za što nafti treba punih 40 godina. Zbog svojih brojnih pozitivnih osobina, biodizel je postao jedini dopustivi energent u ekološkoj poljoprivredi i bez njegove uporabe danas se u EU ne može dobiti certifikat o čistoći ekološki proizvedenih poljoprivrednih proizvoda.

Hrvatska sa svojih 250.000 hektara neobrađenih površina ima goleme mogućnosti za sadnju uljane repice i proizvodnju tog ekološkog goriva budućnosti, no ne krene li uskoro s realizacijom postojećeg projekta, umjesto da se u nas ubrzano sadi i izvozi uljana repica morat ćemo je uvoziti.

Naime, Europska unija svojim članicama strogo uvjetuje da do 1. siječnja 2005. godine koriste najmanje 2 posto tradicionalnih goriva zamijene biodizelom, a do 2020. taj će se omjer popeti na 20 posto. Ostvare li se Hrvatski snovi da 2007. uđe u EU, te će godine u nas morati biti potrošeno 45.000 tona biodizela, 2008. 10.000 tona više, a 2010. će Hrvatska morati potrošiti 75.000 tona tog biogoriva. Nepoštivanje takvih zakona Unija doslovce kažnjava jer njene članice za svaki neobrađeni hektar poljoprivredna zemljišta moraju platiti “penal” težak 350 eura. Europsku uniju pritom ne zanima hoće li njene članice biodizel same proizvoditi ili ga uvoziti, no potrošiti ga moraju. No s obzirom da se u Hrvatskoj uljana repica trenutno proizvodi na svega 12.000 hektara, pojavila su se strahovanja da ćemo opet morati uvoziti ono čega možemo imati napretek. Nažalost, uljanu repicu već sada uvozimo za proizvodnju jestivog ulja. Hrvatska je tako, uz Albaniju i BiH, jedina europska zemlja koja ne proizvodi biodizel. Susjedna Srbija prije nas je uočila nebrojene beneficije proizvodnje ekološkog goriva. Doduše na to ju je primorao embargo zbog kojeg nije imala dovoljno nafte, pa je prije nekoliko godina počela eksperimentalno proizvoditi 5.000 tona biodizela, da bi ove godine tu proizvodnju povećala na čak 50.000 tona. Španjolska je, primjerice, pokretanjem proizvodnje biodizela otvorila preko 17.000 novih radnih mjesta, dok je Češka u deset godina s proizvedenih 120.000 tona biodizela došla na 320.000 tona tog goriva, a od 36 postrojenja za njegovu proizvodnju EU je financirala 26. I pred Hrvatskom se dakle otvaraju velike mogućnosti da unaprijedi poljoprivredi, zaposli ljude, osigura novi izvor energije i naravno ? zaradi. Učini li to na vrijeme, moći će računati i na 25.000.000 eura nepovratnih sredstava koje EU putem SAPART programa planira u 2006. godini dodijeliti zemljama koje pokreću programe razvitka poljoprivrede.

Stoga je teško shvatiti zašto ni četiri godine nakon pokretanja nacionalnog projekta Uvođenje biodizel goriva Hrvatska nije krenula u njegovu realizaciju. Odgovor ne zna ni prof. dr. Tajana Krička s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, voditeljica cijelog projekta.

“Po svakoj logici stvari projekt je već odavno trebao početi s realizacijom, ali nije. Zašto – ja iskreno ne mogu odgovoriti. O biodizelu se u Hrvatskoj počelo govoriti još 1991. kad su našu zemlju posjetili austrijski ministar i tamošnji proizvođači biodizela koji su nam prenijeli svoja iskustva. Mogli smo, dakle, biti među prvima, no od tada pa do danas ništa se konkretno nije napravilo za pokretanje proizvodnje biodizela i zato ćemo biti među zadnjima. Vlada RH je 2000. godine osnovala radnu skupinu koja je trebala utvrditi postoji li uopće mogućnost proizvodnje biodizela te napraviti plan razvitka i pokuse vezane za poljoprivrednu proizvodnju. Sve je to napravljeno”, kaže Tajana Krička. Napominje kako je također bilo planirano pokretanje demonstracijskog postrojenje za proizvodnju biogoriva o čemu je radna skupina informirala sve zainteresirane subjekte. Povratna informacija o spremnosti pokretanja proizvodnje, kaže Krička, stigla je od INE i šest domaćih tvrtki koje već raspolažu sa svojom i zemljom kooperanata, silosima, sušarama i svom potrebnom “logistikom” za takvu proizvodnju. I zagrebački javni prijevoznik ZET spreman je u svojim vozilima koristiti biodizel. No svi oni očito moraju još čekati dok nadležna tijela Republike Hrvatske ne prijeđu s teorije u praksu. Tajana Krička kaže kako je nepostojanje zakona jedino je što stoji na putu ostvarenja projekta.

“Mora se shvatiti da kada u poljoprivredi promašite deset dana, promašili ste cijelu godine. Naime, s novim projektom može se krenuti samo do momenta kada se određuju poticaju za sjetvu, a to je u svibnju. Dakle, ako se do svibnja ove godine napokon donesu potrebni zakoni, svi zainteresirani ulagači spremni su već krajem kolovoza početi sa sjetvom”, kaže Tajana Krička, no ni sama ne može odgovoriti hoće li zakon na vrijeme biti donesen. Kaže da nema nikakvu povratnu informaciju od nadležnih tijela, iako je s ministrom poljoprivrede, Petrom Čobankovićem u nekoliko navrata pokušavala dogovoriti sastanak. Vremena za to do danas nije našao.

“Mnogima nije jasno koliko je biodizel važan jer ne znaju da je on zapravo zamjena za naftu. U usporedbi s naftom to je jednako kvalitetno gorivo, ali, za razliku od nje, ekološki potpuno prihvatljivo. Naftu, na žalost, nikada neće zamijeniti, ali samo zato što na svijetu ne postoji dovoljno zemlje da bi se na njoj uzgojile žitarice kojima bi se pokrile ukupne svjetske potrebe za gorivom”, objašnjava Tajana Krička. Ipak, biodizelom se trguje kao i naftom. Hrvatska je spremna na takvo trgovanje jer je bogomdana za uzgajanje uljane repice i proizvodnju biodizela, a umjesto da ga izvozi i zarađuje, ona će gubiti uvozeći ga. Prednosti proizvodnje i korištenja biodizela brojne su, a stvaranje biogoriva iz uljane repice još više dobiva na važnosti kada se zna da uvođenjem biodizela Hrvatska ne bi izgubila ništa. S tim se slaže i Tajana Krička.

“Koristi su zaista goleme. Prije svega tu je potencijal za poljoprivredu. Svi znamo da imamo velike probleme sa pšenicom na kojoj je Hrvatska prije tri godine izgubila 11 milijuna dolara, a s uljanom repicom, zbog goleme svjetske potražnje za biodizelom, to se ne bi moglo dogoditi. Također, naši poljoprivrednici su itekako zainteresirani za proizvodnju uljane repice, samo ih na to treba potaknuti. Treće, danas u Hrvatskoj ima između 250 i 350 tisuća hektara neobradivih površina u odnosu na razdoblje prije rata. S ulaskom u EU, na to plaćamo kaznu. Uloži li, dakle, Hrvatska i sama novac u pogone i proizvodnju biodizela, itekako će se isplatiti, a posebno kad kod državnog ulaganja pomogne privatni kapital i poticaj EU-a”, tvrdi voditeljica projekta Uvođenja biodizela u Hrvatsku. Uvjerava kako je neupitno da će se pokretanjem proizvodnje biogoriva u Hrvatskoj otvoriti bar 5000 novih radnih mjesta, što je bespogovorno od goleme važnosti. Još jedan razlog zašto naprosto moramo uvesti biodizel, upozorava Krička, jest činjenica da smo potpisnici Sporazuma u Kyotu koji, među ostalim, uvjetuje spuštanje razine zagađenja zraka na onu iz 1990. godine. Bez biodizela to nećemo moći ispuniti pa ćemo i za to plaćati kaznu.

“Dodajmo da zbog nusproizvoda proizvodnje biodizela ? pogače koja je idealan prirodni proteinski dodatak stočnoj hrani, Hrvatska ne bi trebala strahovati od bolesti tipa kravljeg ludila jer bi korištenjem pogače potpuno iskorijenila dodatke opasnog životinjskog porijekla. Uz to, drugi nusproizvod proizvodnje biodizela je glicerin kojega Hrvatska sada uvozi 100 posto, a provođenjem ovog projekta taj bi uvoz postao nepotreban.”

Jasno je da uvođenjem biodizela neće profitirati samo poljoprivreda. Ekologija je tu na nevjerojatnom dobitku. Zbog ekološke prihvatljivosti biodizela eliminirala bi se mogućnosti velikih onečišćenja. Sagorijevanjem biodizela motorna vozila kroz ispušni sustav izbacuju 10 posto kisika pa se smatra da je to gorivo CO2 neutralno. Također, biodizelska goriva ne sadrže sumpor ni teške metale koji su glavni onečišćivači zraka kod uporabe dizela dobivenog iz nafte. Ekološka opravdanost biodizela stoga je neupitna; zato se i kaže da je biodizel ekološko gorivo budućnosti. I, kao posljednji i najvažniji, tu je energentski segment, zbog kojeg EU i inzistira na biodizelu. Naravno, veliki razlog takvom inzistiranju je činjenica da je nafta kao glavni svjetski energent često sredstvo ucjene kod gospodarskih pregovora mnogih zemalja. Tako se i Europska Unija našla u ovisnom položaju spram naftom najbogatijih zemalja, no tu će ovisnost uspjeti bar djelomično otkloniti upravo uvođenjem biodizela.

Činjenica da Hrvatska ni nakon četiri godine priprema nije uspjela krenuti u proizvodnju biodizela još je neshvatljivija kada se zna da zapravo nikada nitko nije bio protiv tog projekta. Protiv pokretanja proizvodnje biodizela neefikasan kontraargument bila bi i eventualna bojazan da Hrvatska nema kapacitete dostatne za proizvodnju.

”Šest ulagača i INA itekako su zainteresirani za razvoj postojećih i izgradnju novih kapaciteta i u proizvodnju biodizela moglo bi se krenuti vrlo lako. Uspjeli bi u tome čak i pod uvjetom da ni jedan stranac ne uđe u to, a ući će jer su strašno zainteresirani”, uvjerava Tajana Krička. Radna skupina koju je predvodila mislila je i na edukacijom stručnjaka i poljoprivrednika.

“U Hrvatskoj postoji poljoprivredna savjetodavna služba i kolege iz tih službi u 12 županija prošle su ukupnu edukaciju vezanu za uvođenje biodizela. Uz to, u svaku županiju stručne skupine odlazile su bar dva do tri puta kako bi educirali proizvođače uljarica, ali i lokalne političare. Dakle, da se zakonska regulativa sutra donese odmah bi se moglo krenuti u projekt”, kaže Tajana Krička. Na koncu napominje kako je iznimno bitno da država u ovaj projekt ne krene bez da educira ljude koji trebaju trošiti biodizel. U Češkoj, primjerice, takve edukacije i promidžbe nije bilo pa se iz neinformiranosti i neznanja javio strah građana za njihove automobile. Da se to ne bi dogodilo i nama, neophodno je pokrenuti promidžbu koja bi vlasnicima vozila objasnila da biodizel ne samo da ne šteti motoru, nego, dapače, produljuje njegov vijek trajanja. Malo tko, recimo, zna da kad izvan Hrvatske toči Eurodizel, zapravo toči gorivo u kojem je pet posto biodizela. Biodizel može koristiti svako dizelsko vozilo proizvedeno nakon 1995., a ona proizvedena ranije trebaju male preinake. Vrijeme je, dakle, da se ljude poduči što je biodizel i zašto je upravo taj energent dobio potpuni prioritet u 21. stoljeću.