Reputacija pojedinih "otporaša" kao vrhunskih eksperata za rušenje autoritarnih režima takva je da im je ulazak u Ukrajinu zabranjen sljedećih 995 godina.Najtraženiji srpski proizvod na stranom tržištu nije više ni kajmak, ni vrhunski košarkaši, nego priprema i organiziranje revolucije, čime se najuspješnije bave nekadašnji aktivisti pokreta Otpor, organizacije koja je 2000. u Srbiji imala ključnu ulogu u svrgavanju Slobodana Miloševića. Reputacija pojedinih “otporaša” kao vrhunskih eksperata za rušenje autoritarnih režima takva je da im je ulazak u Ukrajinu zabranjen sljedećih 995 godina.

Prije godinu dana, u Gruziji su masovne demonstracije zbog krađe na izborima dovele do silaska s vlasti predsjednika Eduarda Ševardnadzea. U Ukrajini se odvijaju slični protesti, također izazvani tvrdnjama o izbornoj prijevari. Predsjednik Bjelorusije Aleksander Lukašenko se s desecima tisuća demonstranata suočio kad je odlučio da, kako bi ostao dulje na vlasti, organizira referendum. U sve tri bivše sovjetske republike masovni protesti bili su vjerna kopija demonstracija čiji je rezultat bilo rušenje Miloševića. Savjete o načinu pokretanja miroljubive revolucije i neophodnu obuku ? kako organizirati proteste, zainteresirati javnost, motivirati je da izdrži višednevne demonstracije ? opozicionari u Gruziji, Bjelorusiji i Ukrajini dobili su od “otporaša”.

Pokret Otpor u rujnu prošle godine postao je stranka, ali na parlamentarnim izborima nije prešao prag pa je prije nekoliko mjeseci kolektivno ušao u Demokratsku stranku Borisa Tadića. Neki drugi “otporaši”, kao 32-godišnji Siniša Šikman, osnovali su u ožujku Centar za nenasilni otpor, shvativši da je Otporov simbol ? šaka ? postao dobro poznat međunarodni brand i da su mnogi zainteresirani za njihova iskustva.

“Centar se, među ostalim, bavi aktivnostima kojima se bavio pokret Otpor ? regionalnom suradnjom, upućivanjem mladih zašto treba biti politički aktivan, treninzima vođenja kampanje, timskim radom, medijskim nastupom, planiranjem, lobiranjem, pregovaranjem ? svime što je bitno za vođenje jedne organizacije. Aktivni smo ne samo u zemljama koje imaju probleme s autokratskim režimom nego svuda gdje ljudi osjete da im treba pomoć za vođenje organizacije, na primjer nevladine, tako da smo trenirali i u Turskoj, Bosni i Hercegovini, Americi, Kanadi. Ljudi iz autokratskih država nas zovu jer su naša iskustva najpotrebnija upravo njima, pa smo radili u Gruziji, Azerbajdžanu, Bjelorusiji, Ukrajini”, kaže Šikman.

Prema njegovim riječima, Ukrajinci su prvi trening imali u Novom Sadu, gdje su sudjelovali predstavnici više omladinskih organizacija koje su imale isti cilj – promjenu režima, ali nisu međusobno surađivale.

“Prvi naš trening, u ožujku, odnosio se na osiguranje novca, pregovaranje, lobiranje i strateško planiranje. Tada su došli predstavnici ukrajinskih organizacija Otpor mladih, Majdan i Pora. Objasnili smo im da autokrati vole da postoji više malih organizacija, koje tako nemaju snagu. Istrenirali smo ih kako treba pregovarati i što moraju planski učiniti do 31. listopada, ali zajednički. To je očito uspjelo, jer su se, vrativši se u Ukrajinu, ujedinili u jednu organizaciju ? Pora. U Ukrajini smo poslije držali treninge medijskog nastupa, timskog rada, izgradnje tima, kako se radi neka akcija ili organizira skup”, kaže Šikman.

Pora je, po ugledu na Otpor, pokrenula dvije istodobne kampanje. U negativnoj kampanji se ismijavao režim, dok su u drugoj, nazvanoj “Znaju”, uz sudjelovanje poznatih osoba, mladi ljudi motivirani da sudjeluju u predsjedničkim izborima.

“Ono što se poslije dogodilo u Ukrajini, sumnje u rezultate izbora, spontana je reakcija. Kad sumnjate ili vas netko zaista pokrade, možete ili šutjeti ili reagirati. Reagirati možete na dva načina. Prvi je nasilje, tako što ćete prebiti onoga tko vas je pokrao ili podići nekakvu pobunu. Drugi je način da glasno tražite zaštitu svojih prava. Nama je drago da su Ukrajinci odabrali nenasilnu borbu. Mi smo još kao Otpor imali tu metodu borbe i kao treneri inzistiramo na nenasilnoj komunikaciji”, kaže Šikman.

On tvrdi da je nemoguće da se aktivnosti iz Srbije preslikaju u drugim zemljama, nego se iskustva Otpora primjenjuju koliko je to mogu će. U Gruziji je osnovana organizacija Kmara, čiji aktivisti nisu imali vremena osmisliti svoje simbole pa su usvojili Otporovu šaku. Pojavila se čak i parola “Gotov je”, na ćirilici, rabljena u kampanji protiv Miloševića.

“Na stranku Otpor, koja je u to vrijeme sudjelovala u izborima u Srbiji, imalo je vrlo negativan efekt ono što se dogodilo u Gruziji. Predstavljeni smo kao izvoznici revolucije, a stranka Otpor s tim nikakve veze nije imala. U Gruziji su imali tako malo vremena da su sve naše prisvojili, dok je u Ukrajini drukčije ? ima mnogo sličnosti, ali i razlika”, kaže Šikman.

Što se tiče odnosa vlasti prema “otporašima”, Šikman tvrdi da “autokrati uvijek izriču iste fraze ? ‘strani plaćenici’, ‘domaći izdajnici’, ‘agenti CIA-e’”, i u Srbiji, i u Gruziji, i u Ukrajini. Šikman inzistira na tome da “otporaši” ne izvoze revoluciju, jer su vještine koje podučavaju “primjenjive ako se borite i za prava životinja ? da napravite jaču kampanju, da aktivisti organiziraju volontere.”

Centar za nenasilni otpor svoje usluge naplaćuje: ” Radimo to profesionalno, stalno pratimo najnovija svjetska događanja u treninzima, menadžmentu. Nikada nismo nekomu nudili trening, ljudi se obraćaju nama. Jedan od prvih treninga koje držimo jest prikupljanje novca. Ako prikupe novac i odluče se za daljnju edukaciju, oni nas zovu, organiziraju cjelokupan trening ? od smještaja do naših honorara. S tim financijama mi nemamo ništa. U Srbiji, baveći se regionalnom suradnjom, održavamo se pišući projekte o konkretnim stvarima, pa se obraćamo fondacijama”, objašnjava Šikman, dodajući da je posao vrlo zanimljiv i da se njime namjerava dugo baviti.

Za razliku od Šikmana, 27-godišnji Miloš Milenković, također bivši “otporaš”, tvrdi da se “prenošenjem iskustava” bavi kao volonter, jer su mu plaćeni samo putni troškovi: “Uostalom, tko mi može platiti izlaganje tolikom riziku. Ja sam persona non grata u tri države, Bjelorusiji, Ukrajini i Rusiji. Radim iz ideala i želje da pomognem.”

On je u Beogradu predstavnik poljske Fondacije za europsku edukaciju, koja je s fondacijama iz Britanije, Francuske, Njemačke, Švedske i Nizozemske organizirala 20 seminara u Ukrajini i desetak u Bjelorusiji. Milenković tvrdi da su budžeti simbolični, jer se odsjeda u jeftinim hotelima i putuje vlakom, do Minska 48 sati. Prema njegovim riječima, iskustvo koje su aktivisti Otpora širili u Srbiji bilo je “pokupljeno” od kolega iz Slovačke i Poljske ? osobito metode nenasilnog otpora i građanskog neposluha.

“Shvatili smo da postoje neke zajedničke crte, jer smo svi Slaveni i dijelimo komunistički dio povijesti, i da postoje dijelovi njihovih iskustava koje mi možemo primijeniti. To se pokazalo uspješnim 5. listopada 2000. kad je srušen Milošević. U siječnju 2001. kao aktivisti Otpora dobili smo poziv od kolega iz Bjelorusije. S osnovnom idejom da prenosimo iskustvo krenuli smo s kolegama iz Slovačke i Hrvatske na treninge u Bjelorusiju i Ukrajinu. Nismo išli naučiti te ljude kako da podižu revoluciju. Osnovni zadatak bio je da ono što smo učinili u Srbiji, a kolege u Slovačkoj i Hrvatskoj, prezentiramo mladim ljudima, jer su prolazili kroz događaje kroz kakve smo mi već prošli, počevši od represije režima, preko gašenja neovisnih medija, do nemogućnosti opozicijskog angažmana. Sudionici seminara bili su predstavnici studentskih organizacija i mladeži opozicijskih stranaka”, kaže Milenković, dodajući da je iz Hrvatske surađivao s ljudima iz Gonga i nekoliko lokalnih organizacija iz više gradova.

I Milenković tvrdi da se ne bavi nikakvim izvozom revolucije, da je to “preuveličano”: “Ono što radimo jest prenošenje iskustva, a sreća je što ljudi iz drugih država u tim iskustvima nalaze nešto što je primjenjivo u njihovim situacijama. Ni jedan pokret u Bjelorusiji, Ukrajini i Gruziji nije nastao tako što je došlo nekoliko ‘otporaša’ i govorilo što da se radi. Mi jesmo prenijeli svoj dio iskustva, ali tim ljudima iz Bjelorusije, Gruzije i Ukrajine pripadaju sve zasluge za ono što čine. Njih su hapsili, oni su na udaru.”

Što se tiče neugodnosti u vezi s takvim aktivnostima, Milenković je deportiran iz Rusije u travnju, iz Bjelorusije u svibnju, a iz Ukrajine prije nekoliko dana. S tim da mu zabrana ulaska u Ukrajinu vrijedi do 1. siječnja 3000. godine! “Kad su mi zabranili ulazak u Ukrajinu, bilo je vrlo kasno pa sam proveo noć u policijskoj stanici, čekajući jutro i prvi sljedeći vlak. Ukrajinski policajci bili su korektni, čak smo i pili zajedno. Bilo ih je osam i ni jedan nije glasovao u prvom krugu izbora. Kako sam imao četiri-pet sati do vlaka, razgovarali smo i kad sam napuštao Ukrajinu, sva osmorica su mi rekli da će glasovati u drugom krugu izbora. Ipak, nisam uzalud putovao”, kaže Milenković.