Objavljeno u Nacionalu br. 472, 2004-11-30

Autor: Marina Biluš

INTERVIEW

Ljubica Matijević Vrsaljko - dobra vila hrvatske djece

Prva hrvatska dječja pravobraniteljica i dugogodišnja odvjetnica koja se u svome radu bavi problematikom obiteljskoga nasilja i zlostavljane djece

Ljubica Matijević Vrsaljko, prva hrvatska pravobraniteljica za djecu.Ljubica Matijević Vrsaljko, prva hrvatska pravobraniteljica za djecu.“Protiv šutnje i tabua se moramo boriti želimo li zaštiti djecu ove zemlje. Šutnja njeguje nasilje, bulling, pedofiliju. Nereagiranje šalje izravnu poruku da za najmlađe nitko ne mari, što ne smijemo dopustiti”, kaže Ljubica Matijević Vrsaljko, prva hrvatska pravobraniteljica za djecu. Zagrebačka odvjetnica, koja nešto više od godinu dana skrbi o zaštiti dječjih prava u Hrvatskoj, u razgovoru za Nacional govori o dosadašnjem radu, problemima s kojima se susreće, Big Brotheru, Teen Staru i stanju na području dječjih prava o kojem će za mjesec dana izvijestiti Sabor.

'Nije mi u interesu buditi sukobe, već samo pokušavam isprovocirati i potaknuti da se o dobrobiti djece ozbiljnije razmišlja' 'Od srpnja 1999. do prosinca 2003. u Hrvatskoj je zlostavljeno 20.000 djece, a slučajevi obiteljskog nasilja su porasli za 50 posto' 'Zbog pritužbe na Big Brother dobivala sam hrpu mailova gdje me se naziva rigidnom konzervativkom i sijačicom lažnog morala' 'Vrijeme je da shvatimo da su djeca nositelji prava ne od trenutka kada postaju punoljetni, nego od trenutka svog rođenja'NACIONAL: Kako nakon više od godinu dana od osnivanja Ureda pravobraniteljice za djecu gledate na svoj dosadašnji rad? – Iako imamo još jako puno posla, mislim da smo uspjeli u našoj osnovnoj zadaći, a to je upozoriti na prava i potrebe djece. Vjerujem da se danas u Hrvatskoj glas djece puno više čuje i presretna sam zbog toga. Ove se godine puno pričalo o nasilju u obitelji, bullingu i pedofiliji. Sjajno je što su se ti tabui polako počeli rušiti. No uz te goruće probleme postoje i drugi koji možda naizgled nisu toliko alarmantni, ali se njima definitivno moramo ozbiljno pozabaviti. Glas djece trebao bi se čuti u svim sudskim postupcima u kojima se odlučuje o pravima djece. Tu ponajprije mislim o dodjeljivanju skrbi o djetetu prilikom razvoda braka. Jasno mi je da ne dolazi obzir dovlačiti dijete na sud i pitati ga voli li više mamu ili tatu, ali smatram da bi se s djetetom trebalo razgovarati o njegovu životu i željama. Djetetovo mišljenje u definitivno bi trebalo uzeti u obzir, a to se nažalost kod nas ne događa. Treba upozoriti i na sve češće slučajeve vrijeđanja i verbalnog zlostavljanja djece od profesora i učitelja. Nažalost, prosvjetne inspekcije gotovo nikada ne razgovaraju s djecom koja su bila svjedoci neprimjerenog ponašanja profesora. Djeca bi itekako mogla reći što se u takvim školama događa, tko ih je i kako vrijeđao ili omalovažavao. To pokazuje da moramo potaknuti savjesniji odnos prema mišljenju i pritužbama djece.

NACIONAL: Koliko vam u tim nastojanjima otežava praksa da se djeci zapravo vrlo često ne vjeruje i da se njihove optužbe pripisuju izmišljanju, lažima ili ponavljanju onoga što su možda vidjeli na televiziji? – Otežava, i to mnogo. Od mnogih relevantnih ljudi koji donose odluke o djeci čula sam stavove kako glas djece baš ne bi trebalo shvaćati suviše ozbiljno. Žalosno je da se klince ne uzima kao ravnopravne sugovornike i da ih se tretira po principu nisi još dovoljno velik, ne razumiješ, vidjet ćeš kad narasteš, i slično. Stvarno je vrijeme da shvatimo da su djeca nositelji prava ne od trenutka kada postaju punoljetni, nego od rođenja. Djecu trebamo učiti da postanu odgovorni građani, roditelji, radnici, no ispada da ih ne učimo vještinama donošenja odluka i sudjelovanja u društvu, nego od njih očekujemo da nakon 18. rođendana čudom znaju kako treba živjeti. To je u najmanju ruku nekorektno. Meni odrasli često spočitavaju da samo pričam o pravima djece, ali ne i o njihovoj odgovornosti. Svima njima mogu poručiti da osjećaj odgovornosti kod djece treba razvijati, ali da to nećemo moći učiniti ako im se uopće ne daje prilika da izraze svoje mišljenje.

NACIONAL: Stručnjaci kažu da je upravo zanemarivanje dječjeg mišljenja jedan od razloga što ona među vršnjacima, u školi i na ulici postaju agresivna, jer tako zapravo izražavaju sve ono što žele, a za što većina odraslih nema sluha. Slažete li se s tim? – Uvjerena sam da kad dijete radi najveće gluposti zapravo zove upomoć. Djeca možda ne znaju artikulirati svoje zahtjeve, ali možemo li reći da odrasli to uvijek znaju? U dugogodišnjem radu shvatila sam da kad se s djecom komunicira normalno i toplo, njihova povratna informacija uvijek bude jednako pozitivna. Nažalost, primjetno je da se djecu prikazuje na dva suprotstavljena načina ? ili se prezentiraju kao infantilna i nježna da se rastopiš kad ih vidiš, pa na taj način zapravo postaju nekakvi objekti, ili su predmet čuđenja pa se svi pitamo što je s tom djecom, mi nismo bili takvi, itd. Ono što se doista trebamo zapitati je što smo im uopće dali, imaju li djeca našu potporu, jesmo li prema njima dobri u obitelji i školi. Pogubni podaci daju jasan odgovor. Od srpnja 1999. do prosinca 2003. u Hrvatskoj je bilo 20.000 zlostavljane djece, a u ovoj godini broj slučajeva obiteljskog nasilja porastao je više od 50 posto. Što možemo očekivati od djeteta koje je na vlastitoj koži iskusilo te ružne brojke?

NACIONAL: Za mjesec dana Saboru podnosite izvješće o stanju na području prava djece za 2004. Na što ćete upozoriti sa saborske govornice? – Dužnost mog Ureda je više općenita, mi pratimo koliko su naši zakoni usklađeni s Konvencijom o pravima djeteta, kako se primjenjuju propisi i možemo pokretati neke zakonske inicijative. Unatoč tomu, naš je Ured u prvih godinu dana primio 500-tinjak slučajeva pojedinačnih predmeta koje jednostavno nismo mogli zanemariti. Obradili smo svaki slučaj i zatražili izvješće mjerodavnih institucija jer nam se činilo nepoštenim na sve te primjedbe odgovoriti – hvala što ste nas izvijestili – pa ih onda upotrebljavati za neku statistiku. Svi ti pojedinačni slučajevi, pak, poslužili su nam za sagledavanje realnog stanja i kreiranje općenite inicijative koju ćemo iznijeti pred Saborom. U izvješću ćemo upozoriti da se od ukupno 500 slučajeva, 150 odnosi na sporost sudova u postupcima razvoda, dodjeljivanja skrbništva, alimentacije, utvrđivanja očinstva. Hrvatska ima ozbiljnih problema s obiteljsko-pravnom i sudskom zaštitom djece. Zbog toga smo i predložili osnivanje obiteljskih sudova koji bi se mogli učinkovito, brzo i kvalitetno baviti takvim predmetima, a tražit ćemo i neke izmjene Obiteljskog zakona. Treba reći i da je Ured primio 100 predmeta vezanih uz nasilje među djecom u školi, što pokazuje da aktivnosti koje su pokrenute u cilju sprečavanja tog problema nisu uspješne koliko bismo htjeli. Događalo se, primjerice, da je dijete u sukobu s vršnjakom u školi slomilo ruku a da su ga profesori pustili da samo ide u bolnicu. Takav odnos je nedopustiv, pogotovo kad se zna da po zakonu apsolutno svaku prijavu djeteta o nasilju treba evidentirati, odmah saslušati dijete i pružiti mu potporu. Tu moraju djelovati centri za socijalnu skrb, institucije u kojima su ljudi često dvojili što treba učiniti u slučaju nasilja nad djecom. Unatoč svim inicijativama i zakonskim regulativama, ti su centri nerijetko vrlo aljkavi, a to se mora promijeniti i to ću zahtijevati od Sabora. Ponovno ćemo upozoriti i na nasilje u obitelji koje se pojavljuje u 15 posto predmeta koje smo primili. Sa žaljenjem mogu reći da takve slučajeve uglavnom prijavljuju djeca i policija, a gotovo da nema prijava liječnika, učitelja, pedagoga i svih koji su prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji dužni prijaviti takve slučajeve. Kad se sve što sam rekla statistički sagleda, dolazimo do apsurdne situacije. Naime, većina slučajeva povrede dječjih prava događa se u obiteljskom domu i školi ?na mjestima gdje bi se djeca trebala osjećati najsigurnije.

NACIONAL: Jeste li kada ste prihvatili ovaj posao uopće mogli naslutiti u što se upuštate? – Uopće nisam znala kakav sam kolač zagrizla. Iskreno, kada sam imenovana na tu dužnost, mislila sam da ću raditi fini nadahnuti posao, komunicirati s djecom, podučavati ih njihovim pravima. Dakle, ono što rade moje kolege u razvijenim zemljama. Nisam očekivala rudnik. U dugogodišnjoj odvjetničkoj karijeri susretala sam se s poteškoćama i preprekama, no nikad se nisam susrela s toliko ozbiljnih problema. No imam dosta energije i ne dam se. Važno mi je da su mi se građani obratili s povjerenjem i što dosad nismo imali ni jednu pritužbu na rad u smislu da nas je netko špotao kako smo samo još jedno tijelo koje je ‘niš’ koristi’. Mislim da sam uspjela postići da se o dječjim pravima počelo puno više govoriti. Jasno mi je da se u nastojanju da to potaknem nekad zamjerim i medijima i crkvi i političarima, ali kakav bih ja to pravobranitelj bila da se nekom ne zamjerim. Smatram da je ljudima jasno da meni pritom nije u interesu poticati neke sukobe, već samo želim isprovocirati ozbiljnije razmišljanje o dobrobiti djece.

NACIONAL: Je li i vaša reakcija na Big Brother upravo takva provokacija? – Naravno da je. Pola države smijalo mi se zbog pritužbe na Big Brother, dobivala sam hrpu mailova u kojima me se naziva rigidnom konzervativkom i sijačicom lažnog morala. Ali, vjerovali ili ne, meni je to drago jer sam postigla ono što sam htjela, a to je da se ipak pokrene priča o odnosu medija prema djeci. Iskoristila sam tu specifičnu pojavu, koju Big Brother predstavlja u medijskom svijetu, kako bih ipak podsjetila da djeca itekako upijaju ono što im nudi televizija i da na to treba misliti. Djeca obožavaju televiziju, ona je za njih jedan čaroban medij. A kada istraživanja pokazuju da oni uz ekran provode 30 posto slobodnog vremena, ta se činjenica ne smije shvaćati olako. Televizija po defaultu mora biti zanimljiva i pomalo provokativna, ali na neke stvari ipak treba obratiti pozornost. Ja se nisam okomila na RTL niti su moju reakciju isprovocirale samo gole guze i cigarete u reality showu. Namjeravala sam pustiti jedan, recimo to tako, probni balon da vidimo što Vijeće za elektroničke medije uopće radi, ali i barem malo potaknuti urednike svih TV programa da malo pažljivije razmisle kako će prikazati određene sadržaje. Prigovaralo mi se da je besmisleno pokušavati zaštititi djecu od spornih prizora u Big Brotheru kada, primjerice, u Dnevniku mogu svakodnevno vidjeti uznemirujuće scene nasilja, ratova, pogubljenja. No upravo sam zato htjela ukazati na taj problem i potaknuti odgovorne da prije emitiranja takvih priloga jednostavno objave upozorenje da će uslijediti prizori neprimjereni djeci. To rade sve televizije u razvijenom svijetu.

NACIONAL: Za program spolnog odgoja Teen Star izjavili ste da krši Ustav, nakon čega su vas neki okarakterizirali kao suviše liberalnu? – Prvo sam bila konzervativka zbog Big Brothera, a nekoliko dana poslije čak anarholiberalna. Moj je Ured primio prijavu protiv Teen Stara od udruga Kontra i Iskorak zbog kršenja Ustava i Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o istospolnim zajednicama. Proučavajući taj program i sami smo ustvrdili tri sporne stvari. Prvo, u tom programu edukator ne mora imati nikakvo pedagoško obrazovanje. Drugo, u jednom se dijelu podučava da za zdrav razvoj djece i mladih komunikacija nije toliko važna koliko život u obitelji s oba biološka roditelja. Takav stav je bez sumnje diskriminacijski i uvredljiv. Što je s djecom koja žive u jednoj od 188.000 jednoroditeljskih obitelji, s usvojenom djecom ili onom koja žive u institucijama? I treće je učenje Teen Stara koje djeci govori da siguran seks ne postoji. U situaciji kad se granica prvog upuštanja u spolne odnose spustila na 15 godina i kad se zna da se 40 posto tinejdžera ne zaštićuje, katastrofalno je promovirati stav da siguran seks ne postoji. Na sebe sam tom reakcijom navukla bijes dijela javnosti , no to je jedno vruće pitanje o kojem treba puno ozbiljnije raspravljati, odlučivati i čuti mišljenje roditelja i djece.

NACIONAL: U javnosti ste primijećeni kao osoba koja ruši društvene tabue, a pedofilija je sigurno jedan od najvećih. Kako se boriti protiv šutnje o seksualnom zlostavljanju djece? – Ono na čemu moramo inzistirati je edukacija stručnjaka kako bi prepoznali seksualno zlostavljanje, razvijanje službi koje zlostavljanoj djeci trebaju pružiti pomoć i prevencija na način da s djecom govorimo o tom problemu i naučimo ih ga prepoznati. U borbi protiv pedofilije jedna nam stvar predstavlja golemu Pandorinu kutiju, a to je internet koji djeca, kao i ja, obožavaju. Moderni pedofili djecu mame preko tastature. Djecu moramo učiti da je O.K. imati virtualne prijatelje, ali da ih treba uzimati s rezervom jer ne možemo znati kakvi su.

NACIONAL: Vjerujete li da djeca danas ipak puno više znaju o tom stravičnom problemu? – Ma, djeca su prepametna. Upijaju informacije i ne treba im dugo da zbroje dva i dva. Dobro znaju što je pedofilija i koje su ‘vruće’ stranice na internetu. Otkad se u javnosti počelo pričati o zlostavljanju, djeca su shvatila da takve slučajeve treba prijaviti i zbog toga se stvari napokon pomiču nabolje.

NACIONAL: Svakodnevno čujete mučna svjedočanstva i tužne priče. Uspijevate li se ‘isključiti’ kada završi radni dan? – Isključiti se ne mogu i mislim da nikada neću moći. Razvedena sam, živim sa 16-godišnjom kćeri Ninom i ona je moj prijatelj, partner, ali i psihoterapeut. Uvijek sam je uvažala i poticala na kritičko razmišljanje, da mi se i suprotstavi ako je potrebno. U njoj nalazim utjehu u svemu. Život mi uvelike olakšava i to što sam s njezinim tatom i nakon razvoda zadržala prekrasan ljudski odnos.

NACIONAL: Kako ste to uspjeli? – Uz jako puno truda. Bivšem suprugu uvijek sam davala do znanja da ga istinski poštujem i da ga, kao oca mog djeteta, nitko ne može zamijeniti. Trudila sam se da shvati da mu nisam bivša partnerica, nego prava prijateljica. On, Nina i ja smo, unatoč našem razvodu, ostali obitelj i u njima imam najveću potporu, što je u ovako stresnom poslu doista spas.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baš za dio prava koji se bavi obiteljskom problematikom? – I prije nego što sam postala pravobraniteljica za djecu, moj odvjetnički ured se nekako tijekom godina profilirao u smjeru obiteljsko-pravne problematike, a i često sam po službenoj dužnosti od sudova bila imenovana kao službeni opunomoćenik djece, i to najčešće one koja su bila žrtve seksualnog nasilja. Na djecu sam oduvijek bila slaba. Željela sam biti profesorica, ni danas zapravo ne znam zašto se nisam odlučila za prosvjetu. Kada sam se ipak počela baviti pravom, pravna zaštita djece me totalno zaokupila. Na zlostavljano dijete uvijek mi se stiskalo srce i nisam slučajno postala pravobraniteljica za djecu. Ovaj sam posao jako željela i koliko god je težak, čini me sretnom i ponosnom.

NACIONAL: Je li vam u godinu i tri mjeseca, koliko ste pravobraniteljica, ikada došlo da se povučete? – Milijun puta. Čini mi se da se to dogodi svaki put kada naiđem na neka zatvorena vrata i nepotrebnu birokraciju. Prilično sam nestrpljiva i izludi me kada 15 dana moram čekati najobičniji dopis. Često sam se zbog posla osjećala jadno, nemoćno, totalno raspadnuto, ali nikad nisam požalila što sam se upustila u sve ovo. Posao pravobraniteljice za djecu doživljavam kao čast i izazov i učinit ću sve u svojoj moći da Hrvatska prema djeci bude bolja i pravednija.

Ljubica Matijević Vrsaljko
Biografija:
Rođena: 27. travnja 1961. u Zagrebu
1975. – 1979. pohađa XVI. jezičnu gimnaziju u Zagrebu
1979. – 1984. Pravni fakultet u Zagrebu
1985. – 1987 . Općinski sud u Zagrebu i Županijski sud u Zagrebu
1987. stručna suradnica Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu
1988. – 1992 . zamjenica Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu
1992. – 2003. samostalni odvjetnički ured (uglavnom obiteljsko-pravna i kazneno-pravna problematika)
1992 – 2003. rad u nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom prava žena i djece, posebno Autonomna ženska kuća Zagreb, zastupnica žena i djece u skloništu u postupcima pred sudom te u Ženskom savjetovalištu
1994. Autorica knjige “Pravni vodič za zlostavljanu ženu”
2003. odlukom Hrvatskog Sabora na prijedlog Vlade Republike Hrvatske imenovana je na dužnost pravobraniteljice za djecu
Dodatne edukacije :
1998. Dulluth University, Philadelphia, studijsko putovanje u SAD na program iz obiteljskog nasilja, završen trening iz područja traffickinga – trgovine ženama i djecom
2001. Varšava, training program iz zaštite od seksualnog zlostavljanja djece

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika