Nakon oca koji je stradao kao slučajna žrtva u mafijaškom obračunu potkraj 1999., majka im je prije nekoliko dana umrla zbog plućne embolije u 37. godini.Krešimir Mihajlović, ravnatelj Osnovne škole Petra Zrinskog u Krajiškoj 9 u Zagrebu, koju pohađaju Marko i Lana Domini, djeca tragično stradalih supružnika Zorana i Ankice Domini, zakazao je u utorak, 30. studenoga u 18.15 sati, sastanak radi pronalaženja modela kojim bi se trebalo osigurati što kvalitetnije zbrinjavanje to dvoje malodobne djece. Na sastanak je pozvao državnu pravobraniteljicu za djecu Ljubicu Matijević Vrsaljko, predstavnike ministarstva obitelji Jadranke Kosor, predstavnike roditeljskog vijeća škole i novinare.

Bit će to, nažalost, zakašnjeli početak brige društva za tužnu sudbinu dvoje malodobne djece koja su u posljednjih pet godina proživjela veliku obiteljsku tragediju. Nakon oca koji je stradao kao slučajna žrtva u mafijaškom obračunu potkraj 1999., majka im je prije nekoliko dana umrla zbog plućne embolije u 37. godini. Liječnici nisu prepoznali simptome te bolesti kada se požalila na iscrpljenost, do koje je uvelike došlo zbog napornog ritma u borbi da kao samohrana majka što bolje odgoji svoju djecu.

Na tom će sastanku Mihajlović sugerirati Centru za socijalni rad da otvori žiro-račun na koji će se uplaćivati državna, ali i sva ostala prikupljena sredstva za to dvoje djece. Moguće je da će račun biti otvoren u Privrednoj banci Zagreb.

U školi su već razgovarali s kandidatima za skrbništvo, informirali ih da je nešto novca za pomoć djeci već skupljeno, ali novcem još nitko nije raspolagao. Mihajlović će sugerirati da Centar bude vlasnik tog računa, a ne privatne osobe koje će skrbiti nad djecom. Za skrbništvo su se ponudile četiri obitelji: dvije Ankičine sestre, obitelj Zoranove polusestre te kumovi, obitelj Cerin. Centar za socijalnu skrb trebao bi o tome odlučiti u najkraćem mogućem roku. Željka Cerin ističe: “Kao kumi, nije mi bio cilj gurati se među obitelj koju ova djeca već imaju. Suprug Goran i ja postavili smo se kao zadnja mogućnost jer ne bih podnijela da Marko i Lana odu u dom za nezbrinutu djecu ili kod nepoznatih ljudi. Kako god bilo, naših prijatelja više nema, a želja je kako nas, tako i svih naših prijatelja, da pokrenemo humanitarnu akciju kojom bismo prikupili novac za njihovo školovanje u što boljim uvjetima. Nadam se da će se naći ljudi koji se neće oglušiti i koji će pružiti ruku djeci koja su silom prilika morala odrasti preko noći. Sad je vrijeme da od njih napravimo ljude, kao što bi to željeli Zoran i Ankica Domini”, kaže Željka Cerin.

Budući skrbnici bi novac za uzdržavanje djece trebali primati sve dok ona ne završe školovanje, odnosno dok se ne zaposle. To bi trebali biti prvi konkretni koraci nakon što je to dvoje djece ostalo bez roditelja zbog raznih neizravnih propusta državnih tijela.

Obiteljska tragedija Dominijevih počela je 26. studenoga 1999., kada je na Cvjetnom trgu u Zagrebu poginuo Zoran Domini, tada vlasnik videoteke na toj lokaciji. Domini je bio prva nedužna žrtva u obračunu zaraćenih kriminalnih frakcija zagrebačkog podzemlja. Raznio ga je projektil ispucan iz zolje, kojom su neki navodno nepoznati likovi htjeli ubiti Vjeku Sliška, vođu jednog kriminalnog klana u Zagrebu, koji se godinama predstavljao kao poslovni čovjek.

Ubojice su pucale na džip Vjeke Sliška, ali kako je vozilo bilo blindirano, projektil se odbio i doslovno raznio slučajnog prolaznika Dominija, koji se vraćao kući neposredno nakon što je zaključao videoteku. Samo dan poslije policija je pohapsila pripadnike kriminalnog klana bliskog Zlatku Bagariću, dugogodišnjem šefu zagrebačke mafije ubijenom u srpnju 1998. u jednoj kavanskoj pucnjavi u Dubravi.

Spektakularnu akciju uhićenja provela je policija koja je tada još bila u rukama HDZ-a, a sve to je trebalo popraviti imidž HDZ-a uoči nadolazećih izbora u siječnju 2000., koji su uslijedili samo mjesec dana nakon Dominijeve pogibije. Akcija nije polučila željene rezultate jer je HDZ izgubio izbore, a tzv. zločinačkom organizacijom počela se baviti nova vlast. Ključnu ulogu u procesu imao je državni odvjetnik Radovan Ortynski, ali postupak je neslavno okončan i sveo se na nekoliko presuda za individualna kriminalna djela.

Isprva se sumnjalo da je u noći kobnoj za Zorana Dominija na Vjeku Sliška pucao Nikica Jelavić, ali on je zasad oslobođen tih optužbi. Najprije je policija na Mercedesu iz kojeg je pucano pronašla Jelavićevu DNK, ali se poslije ispostavilo da je napravljena proceduralna pogreška pri uzimanju uzorka pa na sudu nije prihvaćen kao dokaz. Postupak protiv Jelavića ponovno je otvoren, a za Dominijevu smrt još nitko nije pravomoćno osuđen.

Njegova obitelj ionako je eventualnom osudom počinitelja mogla dobiti samo simboličnu satisfakciju. Supruga i oca im nikakva presuda nije mogla vratiti. Ankica Domini je preko noći postala samohrana majka. Pet sljedećih godina svakodnevno je ustajala u pet ujutro kako bi u vrtić i školu odvela svoje dvoje djece, Marka i Lanu, te stigla na svoje radno mjesto kuharice u KB-u Sestara milosrdnica u Zagrebu. Samo se ponekad znala potiho požaliti da država baš i ne pokazuje zanimanje za probleme s kojima se suočava nakon obiteljske tragedije.

Kad je u ponedjeljak, 15. studenoga, osjetila malaksalost i lupanje srca, pripisala je to umoru i stresu. Nije ni slutila da njezinim krvotokom putuje krvni ugrušak koji će uzrokovati plućnu emboliju od koje će nekoliko dana poslije i umrijeti. Njezina kuma Željka Cerin za Nacional je opisala što se dogodilo: “Tog je jutra Ankica na posao stigla u šest sati, nakon što je ostavila Lanu u vrtiću. Oko podneva je iz bolničkog podruma donijela nekoliko teških vreća s mesom, a zatim joj je pozlilo. Njezine kolegice su joj, primijetivši da su joj poplavjele usne, savjetovale da odmah potraži liječničku pomoć. Ipak, Ankica je ustrajala u tome da odradi svoju smjenu koja je trajala do 14 sati i tek je nakon toga zatražila pomoć u bolničkoj Hitnoj službi.”

Dežurni je liječnik napravio nekoliko pretraga i zadržao je na promatranju nekoliko sati. Smatrajući da su njezine tegobe uzrokovane poremećajem rada štitnjače i da nije potrebno da ostane u bolnici, dao joj je lijekove za smirenje i rekao joj da u četvrtak dođe kako bi napravili daljnje pretrage. Čini se da nitko nije ni posumnjao na fatalnu plućnu emboliju jer bi joj u tom slučaju bila pružena adekvatna liječnička pomoć uz obveznu hospitalizaciju.

Međutim, taj je previd 36-godišnju Ankicu Domini stajao života, a njezinoj djeci, Marku (8,5) i Lani (6,5) u ranom djetinjstvu donio traumu gubitka još jednog roditelja. Zlatica Krmpotić, rođakinja Zorana Dominija, o tragičnoj smrti Ankice Domini rekla je sljedeće: “U subotu sam, vraćajući se iz grada, odlučila posjetiti Ankicu jer sam znala da u posljednjih nekoliko dana ima zdravstvenih problema. Kad sam ulazila u dvorište između 10 i 11 sati tog jutra, srela sam Ankičinu djecu koja su mi u suzama rekla: ‘Mama je pala.’ Uspaničila sam se, potrčala u kuću i zatekla Ankicu u kupaonici kako u polusvjesnom stanju sjedi, zgrčenih nogu i potpuno plavih usana. Ankičin šogor, koji živi u istoj kući, pozvao je Hitnu pomoć, a ja sam ostala uz Ankicu ne znajući kako joj pomoći”, potreseno priča Zlatica Krmpotić. “Iako je Hitna stigla relativno brzo, malo iza 11 sati, svaka mi je minuta bila kao vječnost. Kad je stigla liječnička ekipa, još je imala toliko snage da uz njihovu pomoć dođe do svog kreveta, a potom su se vrata zatvorila i počela je borba za njezin život”, priča rođakinja.

Kuma Željka Cerin stigla je otprilike u to vrijeme: “Vozila sam se u grad i, prolazeći kraj Ankičine kuće, vidjela dvoja kola Hitne pomoći. Iako nisam željela biti radoznala, nešto me zapeklo i ponukalo da se vratim. Ispalo je da su se moje crne slutnje ostvarile.” Utrčavši u kuću, Željka Cerin je susrela Ankičina šogora, Marijana Pavlovića, koji joj je ispričao što se događa. Kuma je potom odvela djecu u sobu da ne bi vidjela što se događa. Nakon što su liječnici 40 minuta bezuspješno pokušavali vratiti nesretnu ženu u život, objavili su da je borba za život Ankice Domini izgubljena. Liječnica je odmah rekla da sumnja na plućnu emboliju, što je obdukcijom i potvrđeno.

Šokirana obitelj djeci je rekla da im je majka završila u bolnici, bojeći se kako će prihvatiti istinu. Odlučili su da će im za majčinu smrt reći tek nakon što se konzultiraju sa stručnjacima. “U ponedjeljak smo napokon odlučili reći Lani i Marku da im mame više nema. Okupila se rodbina i kumovi, a Marku je istog časa bilo jasno da se dogodilo nešto strašno. Kad smo im napokon rekli da je mama umrla, Lana je počela plakati, a Marko se barem 20 puta bacio na pod vičući: ‘Ne, ne, neću, zašto, zašto i mamu? Što će sad biti s nama? Kuda ćemo mi sad?’ Potom je sklopio ruke i pogledao u nebo rekavši: ‘Zašto si mi uzeo i mamu?’”, oslikava rođakinja Zlatica Krmpotić potresni trenutak, prisjećajući se: “Lana je bila mamina maza, ali je i Marko također bio jako vezan uz nju, iako je od najranije dobi nesvjesno preuzeo ulogu muškarca u kući. Često je znao grditi Ankicu što opet plače, a nekoliko dana prije njezine smrti, znajući da joj nije dobro, upitao ju je: ‘Mama, nećeš mi valjda i ti otići?’ Pa tko razmišlja o smrti u 37. godini?” pita se Zlatica Krmpotić.

Čak i nakon suprugove tragične smrti, Ankica Domini se trudila zadržati vedar duh nastojeći svojoj djeci olakšati gubitak oca. Sama je, prema pričama prijatelja Vitomira i Katarine Prkačin, iznimno teško podnosila činjenicu da njezina supruga više nema. “Često nam je”, prisjeća se Katarina Prkačin koja je održala govor na sprovodu Ankice Domini, “znala govoriti kako trebamo uživati dok imamo jedno drugo. Zoran je bio njezina mladenačka ljubav koja je, da nije bilo tragedije, mogla potrajati cijeli život.” Suprugovu je smrt doživjela kao najteži udarac u životu, a često je znala pričati kako je te večeri bila ljuta na njega jer joj se nije javio. Nakon što je prošlo nekoliko sati, ljutnja je prerastala u zabrinutost, a duga je noć kulminirala kad su joj u ranim jutarnjim satima na vrata pozvonili policajci koji su je došli obavijestiti da njezina supruga više nema. Na poziv Ankičina šogora, kuma Željka Cerin pojurila je pružiti podršku svojoj prijateljici: “Ležala je u krevetu sva u suzama, a kraj nje su plakali 3-godišnji Marko i 1-godišnja Lana. Bilo je više nego strašno”, prisjeća se kuma.

Mjesec dana nakon smrti Zorana Dominija, njegova se supruga vratila na posao u bolničkoj kuhinji. Ankičina radna sredina nije se pretjerano zanimala za njezinu tešku obiteljsku situaciju, a ona je bila ponosna žena koja nije željela moliti za pomoć. Zbog djece je nosila crninu samo pola godine jer su joj tako savjetovali psiholozi. Na poslu su je znali bezobrazno ispitivati zbog čega je to učinila tako brzo.

Iako su svi znali da je samohrana majka, nitko joj nije ponudio lakši i bolje plaćen posao, ni pitao treba li joj pomoć. Nije uspjela dobiti ni financijsku pomoć mjerodavnih institucija, iako je nakon suprugove smrti živjela s manje od 4000 kuna mjesečno.

“Lana Radeljak je nakon majčine smrti dobila stan, zašto onda Lana Domini, koja je izgubila i oca i majku, ne bi mogla dobiti isto?” pita se Vitomir Prkačin, dodajući: “Bio sam svjedok kad je Ankica Domini primila odgovor ureda Jadranke Kosor, kojoj se dvaput obratila za pomoć. U pismu, koje je stiglo nekoliko mjeseci nakon što je Ankica poslala molbu Ministarstvu, stajalo je da je njezina molba proslijeđena u postupak. Ankica nikad nije dobila pomoć, ali je zato iz ministričina ureda odmah nakon Ankičine smrti stigao brzojav sućuti. Zar je morala umrijeti da bi se neke stvari pomaknule? I gdje su sad sve te ženske udruge koje postoje kako bi pomogle ženama poput Ankice?” ogorčen je Vitomir Prkačin.

Iako je za nesretne supružnike Domini prekasno bilo što učiniti, obitelj, kumovi i prijatelji te obitelji slažu se kako je krajnje vrijeme da država pokaže barem malo zanimanja za Marka i Lanu Domini koji su postali nevine žrtve nemara i nepravde.