"Poludim kad neki kažu "ti si bio u Partiji". Pa gdje bih bio, do 1990. nije postojao višestranački sustav da se na mene može svaliti kritika kako sam bio glup pa sam odabrao Savez komunista".Da poslije 3 svibnja 1980. u profesiji više ništa nije napravio, Miroslav Lilić ipak bi ostao zabilježen kao jedan od najpoznatijih televizijskih urednika i voditelja u Hrvatskoj. Toga je dana upravo on 23-milijunskoj naciji rekao da je umro Josip Broz Tito i tako simbolički zatvorio najvažnije poglavlje jugoslavenske povijesti. Lilićeva karijera prepuna je zanimljivih događaja i susreta. A i njegova sklonost kavanskom životu obilježila ga je tek nešto manje od novinarstva. Odnedavno privremeno radi na Novoj TV, makar je posljednjih pola godine pod snažnim pritiskom da se vrati na HRT. Ovako za Nacional objašnjava taj paradoks: “Mirko Galić i Marija Nemčić korektno su mi ponudili povratak na HTV, ali kako sam ljetos ponešto produljio godišnji odmor, od toga nije bilo ništa. Godinama sam na televiziji provodio 15 sati na dan i više ne želim živjeti takvim tempom, sada u Croatia Recordsu radim puno manje i skupim 4-5 mjeseci godišnjeg odmora. Nova TV me već prije pozvala da vikendom vodim dnevnike, ali to sam odbio jer sam to već radio i ne želim se ponavljati. Na nagovor Ive Gačić prihvatio sam ponudu da odradimo predsjedničke izbore na ponešto drukčiji način u četiri emisije, od kojih je uvodna emitirana 8. prosinca. Mislim da smo zanimljivo obradili devet važnijih kandidata i objasnili predsjedničke ovlasti. U drugoj emisiji gostovat će šest-sedam kandidata kojima će pitanja postavljati građani iz raznih socijalnih grupacija. U trećoj kandidate ćemo odvesti među ljude, dok će se u posljednjoj emisiji 29. prosinca sučeliti Stipe Mesić, Jadranka Kosor i još dvojica najbolje rangiranih predsjedničkih kandidata.”

'Imao sam tremu jer nisam znao kad će se to dogoditi i nisam mogao ići po birtijama. Zaboga, kako ću ako me u 23 sata izvuku iz krčme jer je umro Tito' LEAD ZA GLAVNU SLIKU Iako je HTV napustio prije više od jednog desetljeća, Miroslava Lilića se i dalje pamti i htjele bi ga mnoge tv kuće . To se i dogodilo u srijedu, 8. prosinca, kada je Nova TV emitirala prvu od četiri emisije posvećene predsjedničkim izborima. Lilić je gost-urednik i nada se da će njegovo pojavljivanje svake srijede navečer u 20 sati zaintrigirati gledatelje LEAD 'Poludim kad kažu da sam bio u partiji. Pa gdje bih bio, do '90-e nije postojao višestranački sustav' LEAD 'Naravno, ja sam kriv za raspad prvog braka jer sam se počeo kurvati i raditi pizdarije' LEAD 'Sve što sam dobio od prodaje dionica Croatie recordsa uložio sam u rodni Siverić'NACIONAL: Nije li rizik vratiti se u program poslije tolikog izbivanja? – To je bila i moja najveća dilema. Zadnji dnevnik vodio sam 1988. i mislim da se nije pametno opet pojavljivati na ekranu, ali slab sam prema Ivi Gačić i njezinoj upornosti i popustio sam.

NACIONAL: Je li današnji program bolji ili lošiji nego prije 20-ak godina? – Kako na kojem području. Televizija Zagreb bila je apsolutno dominantna u odnosu na sadašnje razdoblje u dramskom programu. Postoji rečenica Branka Puharića, koji je dugo bio direktor, da se jedna televizijska godina pamti po televizijskoj seriji. Kad bismo se vratili unatrag od 1990. deset ili 15 godina, vidjeli biste da je svake godine bila jedna serija od 7, 12 ili 13 nastavaka, uz dvadeset drama. Informativni je program otišao naprijed, a u ostalom dijelu tek se sad nešto počelo snimati.

NACIONAL: Za vas se govorilo da ste povezani s nekim konfliktnim osobama poput Marka Perkovića Thompsona. Što povezuje dva tako različita čovjeka? – Dobio sam jako mnogo kritika povodom intervjua ovoga ljeta u kojem sam branio Thompsona. Poznam ga od 1991., kad nam je, dok sam bio glavni urednik, poslao videospot “Čavoglave”. Dojmilo me to što mladi dečko s drugim mladim dečkima pjeva pjesmu “Čavoglave” i često smo je puštali u programu “Za slobodu”. Tako smo postali prijatelji, a ja se ne odričem prijatelja. Thompsona poznam kao čovjeka koji nema ustaške ili siledžijske nazore. Kad se osvrnem unatrag 30, 40 godina, prema nikome nisam bio nekorektan. Druga je stvar kad su ljudi u usponu karijere, ali kad imaju problema i kad m je teško, treba stati uz njih.

NACIONAL: Ide li vam na živce kad vas novinari stalno pitaju o čitanju vijesti o smrti Josipa Broza Tita? – Ne ide mi na živce, to je dio mog posla i moje televizijske karijere. Kad mi mlađi ljudi kažu “joj, vi ste pročitali vijest da je umro drug Tito”, ili “vi ste prije 25 godina pokazali mrkvu”, vidim da je tih nekoliko stvari iz mojih Dnevnika ostalo zapamćeno.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste objavili Titovu smrt, jeste li pomislili da ste time objavili i smrt Jugoslavije? – Ne. Da ću pročitati tu vijest, rekao mi je Branko Puharić, koji je bio član Predsjedništva CK, sredinom siječnja, kad je Tito bio operiran. Rekao sam mu: “Nemojte mene, neka Mlakar pročita, on je čitao kad je Kardelj umro, što ću ja to.” Bilo me malo i strah jer sam prestao voditi Dnevnik dvije godine prije toga. Puharić mi je kratko odgovorio: “Ne, to je odluka.” U 15 sati doznao sam da je mrtav a vijest smo objavili u 18.50, u prekidu utakmice Hajduk ? Crvena zvezda u Splitu. Cijela je ekipa imala pripremljene crne sakoe, crne kravate i bijele košulje. U 17 sati počeo sam se oblačiti, bila je pretpostavka da će u 19 sati biti vijest, i ja sam u toj panici, uzbuđenju i strahu obukao sako Vladimira Fučijaša, koji je malo jači od mene. Zatim sam obukao i košulju Gradimira Agbabe, a ostao sam dolje u rebatinkama. Kad je došlo vrijeme, sjeo sam i pročitao vijest, saopćenje takvo kakvo je došlo, nakon toga sam htio ustati, ali sam shvatio da nosim rebatinke. Ako pogledate snimku, kad je sve završilo, ja sjedim još 30 sekundi jer sam skužio da dolje imam rebatinke. Nisam razmišljao o Titu kao simbolu Jugoslavije, nego kao predsjedniku s kojim sam kao malo dijete odrastao.

NACIONAL: Jeste li poznavali Tita? – Nisam ga nikada sreo, ali sam ga apsolutno uvažavao kao predsjednika Jugoslavije i Saveza komunista. Odgojen sam u to vrijeme, sa 17 godina bio sam primljen u partiju. Iako je moj otac 1950. kao ministar rudarstva bio izbačen iz te partije, on nikada nije prenio tu mržnju na nas. Poslije sam imao određenih razočaranja, pogotovo 1971. kad sam na partijskom sastanku u dvorani “Istra” ustao i branio Savku i Tripala. Poludim kad neki kažu “ti si bio u Partiji”. Pa gdje bih bio, do 1990. nije postojao višestranački sustav da se na mene može svaliti kritika kako sam bio glup pa sam odabrao Savez komunista. Znam da zvuči karijeristički, ali da nisam bio u partiji, ne bih bio glavni urednik ni urednik Dnevnika. Ne prihvaćam teoriju “zašto sam bio u Partiji” jer 70 posto hadezeovaca 1990., od predsjednika Tuđmana, Šeksa, Manolića, dakle cijela vrhuška bila je u toj istoj partiji. Bio sam dio tog sustava, bilo je tako kako je bilo.

NACIONAL: Koliko je SK utjecao na vaš rad? – U to vrijeme Televizija Zagreb je triput zaredom osvojila nagradu za najbolji Dnevnik u Jugoslaviji. Izbacili smo sve protokole, Dnevnik je bio zanimljiv, nitko nas iz Partije nije zafrkavao jer bi to u Centralnom komitetu riješio naš direktor Branko Puharić. Čak 70 posto Dnevnika i danas bih potpisao. Ima još nešto što se zaboravlja. Svi kažu kako je delegacija SK Hrvatske na čelu s Račanom napustila 14. kongres SKJ 1989., a zaboravlja se da je na moju i inicijativu Gorana Radmana TV Zagreb donijela odluku da, godinu dana prije delegacije SKH, iziđemo iz jugoslavenskih Dnevnika.

NACIONAL: Dva dana prije prvih izbora na večeri u “Dragecu” bili ste vi, Tuđman, Račan i tadašnji vodeći političari? – Rekao sam Tuđmanu da njega, Ivicu Račana, Mirka Madžara i neke druge političare, pozivam k Dragi Vukušiću na večeru i da ja častim. Račan je rekao da ga nešto boli kuk, ali je ipak došao. Bila je to zanimljiva večera na kojoj je Tuđman već tada tvrdio da će dobiti 65 posto. Pamtim zgodan detalj, kad je naišla Goranka Vrus Murtić, koja je dijelila pozivnice za izložbu svog supruga Ede Murtića. Tuđman joj je rekao: “Muž ti je odabrao krivu stranku, dođi k meni u HDZ.” Uletio sam u razgovor i rekao Tuđmanu: “Ona je u mojoj stranci.” “Kakva vaša stranka?”, pitao me Tuđman, a je odgovaram: “Imam stranku noći i ljubavi.” “Nudim vam koaliciju”, odgovorio mi je Tuđman.

NACIONAL: Ako ste poznati po nečemu osim po novinarstvu, tada je to ljubav prema restoranima i dobrom životu? – Prati me takav glas. Ono čime se ponosim jest to što sam na Televiziji Zagreb svaki dan boravio od 8.30 do 23 sata, uz samo jednu pauzu od pola sata i danju ni kap alkohola nisam popio. Vodio sam Dnevnik u 19.30 pa kako ću poslije ručka popiti i doći polupijan pred gledatelje. Ali poslije stresnog dana svatko treba nekakav ispušni ventil. Kad su me napadali kako se ja to ponašam, plešem na stolu i pijem, jer partija je imala moralni kodeks, drugi su me branili da meni treba taj ispušni ventil. Kako sam imao običaj družiti se s televizijskim ljudima, deseci ideja rodili su se uz piće. Program “Za slobodu” nastao je usred noći. U dva sata bio sam na službenoj večeri s Marčinkom, koji je bio šef informativne, i imao sam kritike da informativni program treba kvalitetnije pratiti rat. U četiri ujutro na Hipodromu sam naletio na Maru Nemčić i Dželu Hadžiselimovića i dogovorili smo se da za pet dana krećemo s “Programom za slobodu”. Da nije bilo te noći i da nismo u normalnim količinama popili, vjerojatno ne bi nastao program “Za slobodu” za koji je lord Carrington rekao da je Hrvatska televizija pobijedila srpsku zahvaljujući tom programu.

NACIONAL: Malo ljudi zna da je vaš otac bio jedan od prvih poslijeratnih ministara u Titovu režimu? – Moj je otac od 1945. do 1948. bio direktor rudnika u Zagori, a potom je postao ministar rudarstva. Otišli smo u Beograd i stanovali u Skadarskoj 55, kod kavane “Tri šešira”. Tamo sam išao u prvi razred, sestra u drugi i onda je otac nekom čovjeku zgazio spomenicu pa su ga izbacili iz partije i potjerali u Drniš, uz deset godina zabrane kretanja izvan Drniša. To sam doznao tek 1974. kad sam postajao urednikom dnevnog programa. Nikad nam nije usadio neku svoju ljutnju prema partiji koja ga je razočarala i izbacila iz svojih redova. Nakon toga sam u Šibeniku išao u gimnaziju, pa u Drnišu, gdje sam nastupao na raznim priredbama s Draženom Budišom. Nakon dva razreda gimnazije prekinuo sam školu jer sam smatrao da mogu raditi i nije me zanimalo učenje. Tada me otac, umjesto da me da negdje raditi, spizdio skupa sa sobom kad bi išao u rudnike.

NACIONAL: I tako je ministarski sin završio u rudnicima? – Šest mjeseci radio sam u rudniku, od 6 ujutro do 15 sati. Majka je plakala, a meni je bilo užasno teško ustati u 5 sati, no otac je zaključio, “ti si rekao da želiš raditi pa radi”. Jako je teško uzeti lopatu i tovariti u vagonete. Poslije me stavio u “Jugoplastiku”, gdje sam mislio da ću raditi u skladištu, ali sam radio bušilicom. Nakon toga sam četiri godine radio u skladištu i tek tada sam se vratio u školu, pun energije i dobrih ocjena.

NACIONAL: Kako je bilo živjeti u Beogradu? – Sjećam se da smo imali neke uniforme, kape, išlo se u školu onako dotjerano. Jednog je dana zapuhao vjetar i učiteljici su se vidjele gaće. Došao sam doma i rekao to roditeljima koji su bili zgroženi. Kako je otac bio ministar, sjećam se da sam pjevao na bini sa šest godina “Peti kongres složno glasa, druga Tita i Đilasa, Rankovića i Kardelja, narodna je bila želja”. Lijepo sam se provodio i u Drnišu gdje sam se zaljubio u jednu Makedonku i pjevao sam joj serenade. Otac je bio protiv te veze, sjećam se da smo u jedan noću došli pjevati serenade, a otac je izišao s pištoljem i natjerao nas da pjevamo “Hej, Slaveni”. Onda je stari s pištoljem salutirao. Nakon toga sam došao u Zagreb i preko veze zaposlio se na Televiziji Zagreb.

NACIONAL: Što ste studirali? – Kad sam došao u Zagreb, počeo sam studirati jugoslavensku i svjetsku književnost i dvije godine išle su mi vrlo dobro, a onda sam pao na engleskom i prekinuo fakultet. Idućih dvanaest godina nisam studirao, a kako sam od 1967. radio na TV Zagrebu, mislio sam što će mi fakultet. Onda je pokojni profesor Kuzmanović, s kojim sam se sprijateljio i koji je radio kao profesor na Filozofskom fakultetu, inzistirao skupa s mojom drugom ženom Pupom da svakako moram završiti fakultet. Pune sam dvije godine, svaku noć od 23 do 4 sata učio na kraju diplomirao. Otac je također inzistirao da moram završiti, jer je smatrao da jednog dana neću moći raditi ako nemam diplomu. Kad sam diplomirao, sav sretan otišao je iz Zagreba u Siverić, dobio infarkt i jedva ostao živ, tako da ispada da ga je zamalo ubila moja diploma.

NACIONAL: U to vrijeme nije se lako probijalo na Televiziji Zagreb? – Nakon što sam preko veze došao na televiziju, četiri i pol godine radio sam priloge koji nisu bili dulji od minute i pol. Samo vijesti s tržnice i jedva sam čekao novogodišnje vrijeme kad stariji ne bi htjeli raditi pa da dobijem prostora da napravim nešto kvalitetnije. U prvom braku imao sam suprugu koju sam upoznao na televiziji, Dinu Hoštet, prekrasnu ženu. Ja sam kriv za raspad braka jer sam se počeo kurvati i raditi pizdarije. To se raspalo a paralelno sam počeo hodati s današnjom suprugom s kojom danas, hvala Bogu, imam divnu kćer Mateju od 17 i pol godina.

NACIONAL: Niste jedan od onih strašno zgodnih tipova na televiziji, dugo vas nije bilo, a ljudi vas i dalje jako vole. U čemu je tajna? – Čovjek sam kojem nije stalo do karijere, a ipak sam je napravio. U životu ne treba glumiti, treba biti onakav kakav jesi. Nikad nisam težio da budem savršen, težio sam da budem profesionalan. Vole me jer sam na ekranu i u životu takav kakav sam.

NACIONAL: Tko vam je prije dvije godine iz stana ukrao 72 slike? – Žao mi je za 15 slika za koje sam emotivno vezan, Dimitrije Popović napravio je “Rađanje djeteta” kad je moja supruga rodila Mateju. Dva je puta prije toga izgubila bebu, tako da je to za nas bilo posebno. Tomislav Marčinko dobro je rekao: “Daj ti organiziraj jednu večeru ‘Vratimo osmijeh Liliću’, svi ćemo doći s popisom slika i vratit ćemo ih. Prije 15 dana nazvao je Dimitrije Popović moju ženu: “Pupa, ima jedna slika koja je ukradena.” Popović mi je poklonio svoje platno “Raspeće Isusa”. Jedan čovjek iz Splita ga je došao pitati je li to original, Dimitrije je rekao da jest, ali da je to ukradena slika Miroslava Lilića i da to mora prijaviti. On je prijavio, Pupa je zvala policiju i ja dobio jednu svoju sliku.

NACIONAL: Koliko se još namjeravate baviti televizijom? – Najviše godinu ili dvije. Ljudi neće vjerovati, ali sve što sam dobio od prodaje dionica Croatia Recordsa i Nove TV uložio sam u Siverić. Sentimentalno sam vezan za to područje. To je jedan veliki kompleks od 14.000 kvadrata na brijegu. Dolje sam potrošio jedno 2 i pol do 3 milijuna kuna. Sve sam zazelenio, obnovio voćnjake, napravio bazen, tenisko igralište, tri sobe imam u jednoj kući, imam i staru kuću u kojoj smo se rodili sestra, brat i ja, a sad sam potpisao ugovor s jednom engleskom agencijom i idem u najam tog prostora, tako da će to biti prvi turizam u Dalmatinskoj zagori. Ljudi koji su došli fascinirani su prostorom. To je savršeno uređeno. Sadim vinograd, merlot, 5500 čokota. Na turizmu i vinu mogu zaraditi, da mi to bude siguran izvor prihoda za moju kćer da može studirati, a moja supruga i ja da možemo solidno živjeti. Izgleda nevjerojatno, ali stvarno razmišljam o životu s najmom i vinogradom. Imam 60 godina i samo još jedan izazov. Stalo mi je da s ekipom napravim dobar koncept noćnog programa, petkom i subotom od 23 do 3 sata. Ako se sjećate onog programa “Mali noćni razgovori” Voje Šiljka, pokojnog Zvonka Zmazeka i Silobrčića. Dakle, noćni program koji bi bio mozaičan, i ozbiljan, i politički, i zabavni. Tko sad zna što se događa petkom navečer? Po selima Dalmatinske zagore, Zagorja, Prigorja, lumpanje u birtijama: 30 kamera snima sve, pa samo pomalo uzmete. Uz najam i vinograd, napraviti jedan koncept s mladom ekipom, mijenjati voditelja da uvijek bude svježe, eto, to još samo da napravim pa onda u mirovinu.

ŽIVOTOPIS:
Radio se 8. travnja 1944. u Siveriću u Dalmatinskoj zagori
Otac Mate bio je do 1950. ministar rudarstva i živjeli su u Beogradu
1950. obitelj se vraća u Siverić i Drniš. U drugom razredu gimnazije napušta školu i odlazi raditi u rudnik
1965. dolazi u Zagreb
1967. zapošljava se na TV Zagreb. Postaje voditelj Dnevnika i glavni urednik
1980. objavljuje vijest da je umro Josip Broz Tito
1993. odlazi u Croatia Records gdje je i danas zaposlen
Oženjen, ima kćer Mateju

Jesu li Srbi doista htjeli kupiti Croatia Records? – Predsjednik sam Nadzornog odbora Croatia Recordsa i ne može ni jedna takva odluka biti donesena a da ne prođe NO. Nikada nije bilo konkretnih razgovora da se to proda Srbima. Postojala je Huljićeva želja da proda svoje dionice. Osim toga, i da želi netko prodati, ne bi mogao, 97 posto fonoteke Jugotona, 1992. država je formirala komisiju. Proglasili su 97 posto snimki od državnog značenja. Nitko ih fizički ne može prodati. Kad je ova grupacija autora kupovala od Zagrebačke banke, Arhiv Hrvatske je dao suglasnost da se to prenese na njih, a vlasnik je država. Dakle, ta transakcija, i da se htjela izvesti, nije mogla.