Božidar Violić, sarkastičan i ironičan Splićanin i jedan od najvažnijih hrvatskih redatelja, poznat po superiornoj elokvenciji i bespoštednoj kritici, koji je u HNK- u režirao "Gloriju" Ranka Marinkovića, antologijsko djelo suvremene hrvatske knj“Ni kad sam u sedamdesetima po prvi puta postavljao “Gloriju” nije mi namjera bila podbadati crkvu, koja je tada bila u nemilosti; težište sam pokušavao prebaciti na ljubavnu dramu, ona me zanimala i u ovoj drugoj postavi, gdje sam se s posebnim interesom bavio fenomenom čuda i razotkrivanjem njegove iracionalne suštine. Danas ne bi imalo smisla prozivati zbog toga crkvu, jer ona više nema potrebe za čudom niti bi ga bila u stanju proizvesti. Postala je priznata i moćna društvena institucija, bogata veleposjednica koja je prizemnila svoju duhovnost, te podiže impozantne hramove i velebna zdanja, dijeleći pri tom moralne poduke bešćutnim bogatunima koji nedjeljom ne rade i idu na misu. Siromašni nesretnici koji su ostali bez posla bili bi voljni raditi i dvije nedjelje (kad bi Bog dao da ih ima) samo da prežive sa svojim obiteljima. Pobačaj jest zločin, ali pod okriljem crkve ne niču dječja sirotišta niti se grade domovi za zlostavljane žene. No, crkva se brine za našu dušu. A ja, eto, obožavam tijelo. Ja sam za tijelo od glave, osobito za sredinu, pa do peta. ”Što ćemo s tijelom, don Jere?”, pita sestra Magdalena. Držim da Marinković nije napisao ‘Gloriju’ s namjerom da se okomi na crkvu, bilo ga je od nje strah i u vrijeme komunizma. A kako li se tek bojao kad smo dobili ovu našu suverenu hrvatsku državu! Prestao se, međutim, bojati kad ga je upisalo u HDZ. Crkva poslije toga više nikad nije napala “Gloriju”. A ja sam, konačno, imao opravdanih razloga da “Gloriju” oslobodim ideološkog, dnevno-političkog čitanja.”

'Kazalište se razularilo jer u njemu nije odumro duh socijalističkog samoupravljanja, kao i u mnogim drugim područjima' 'Početkom 90-ih htio sam u Gloriji jače povezati cirkus i crkvu, ali je Marinković bio protiv i skinuo je dramu s repertoara' 'Crkva je bogata veleposjednica s prizemnom duhovnošću, brine se za dušu, ali ja više volim tijelo' 'Pametna je i uz to i dobra, ne znam zašto me još uvijek voli i ne razumijem kako me podnosi'Tako govori Božidar Violić (73), sarkastičan i ironičan Splićanin i jedan od najvažnijih hrvatskih redatelja, poznat po superiornoj elokvenciji i bespoštednoj kritici, koji je u HNK- u režirao “Gloriju” Ranka Marinkovića, antologijsko djelo suvremene hrvatske književnosti. Predstava je izazvala veliko zanimanje kad se na sceni HNK-a pojavila nakon gotovo 50 godina, a ocjenjena je superlativima, primjerice, kao “velika predstava” i “kao suvremeni mirakl oslobođen ideološke razmetljivosti”. Prva Glorija je bila slavna Mira Stupica, a u ovoj drugoj Violićevoj verziji uloga je povjerena mladoj i nadarenoj Olgi Pakalović.

Violić je 20 godina radio kao profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, režirao je preko 80 predstava, a između ostalih popularnog Brešanovog “Hamleta u selu Mrduša Donja” iz 1971. godine, koja je postala veliki hit i u bivšim socijalističkim zemljama poput Čehoslovačke i Poljske. Dobitnik je brojnih nagrada, a u kazališnim ga krugovima smatraju neupitnom vrijednosti. Bavi se i pisanjem, pa mu je tako nakon 15 godina na poticaj Nives Tomašević, urednice biblioteke “Razotkrivanja” u Nakladi Ljevak, objavljeno drugo, prošireno izdanje knjige “Lica i sjene”. Knjiga je proširena za deset portreta glumaca, primjerice, Fabijana Šovagovića, Pere Kvrgića, Svena Laste, Vanje Dracha, Špire Guberine, Miše Martinovića i drugih, objavljenih na gotovo stotinjak stranica.

NACIONAL: Koja je razlika između vaše današnje “Glorije” i one na praizvedbi 1955. godine? – Praizvedbu sam gledao kao student s galerije i kada je Glorija u zadnjoj slici uzviknula: “Mučitelji, zlotvori!”, mahnito smo pljeskali jer smo cijeli komad iščitavali u političkom ključu. Crkva nam je bila metafora za Partiju, ali je crkva, koja je tada bila ugrožena, komad shvatila kao napad na sebe. Kod publike je pak dočekan s ovacijama. Publika nije bila protiv crkve jer je crkva bila s narodom, protiv tadašnjeg režima,a komad je prihvatila kao dobar, zanimljiv teatar. “Glorija” se tako do naših dana održala na repertoaru naših kazališta. Čudno mi je bilo kad sam poslije trideset četiri godine po drugi put postavljao taj tekst, kako se u ono vrijeme moglo misliti da se crkvu izruguje uspređivanjem s cirkusom, koji je jedna nedužna, isključivo poetska institucija, čisto zabavište, s bezazlenim klaunovima koji izvode ludosti. Kome se oni rugaju? Oni od sebe prave budale, nasmijavaju nas svojom nespretnošću i glupošću, na radost sviju kojih ih gledaju, posebice djece. Čaplin je kralj njihova svijeta. S užasom sam shvatio što od nas radi politika koja nam je nametnula svoj uski, zatucani način gledanja na sve pojave u životu, pa tako i u umjetnosti. Otrovani smo politikom. Marinković je rekao da je htio napisati komad o pilotu, čovjeku koji leti u visine, pa je shvatio da o tome ništa ne zna i onda je došao na ideju da napiše mirakul u kojemu je spojio ta dva potpuno odvojena svijeta: crkvu i cirkus. Ima u njima ipak nešto što ih povezuje – antigravitacijska tendencija. To je uzdizanje od zemlje – u cirkusu fizičko, a u crkvi duhovno. I ja ponekad poželim da se uhvatim za trapez i dignem u visine, da se odlijepim od ovog tragično ozbiljnog stanja u kome živimo.

NACIONAL: Zašto ste se početkom devedesetih sukobili s Rankom Marinkovićem? – Kad sam Marinkovića sreo na ulici 1990. godine, izložio sam mu u nekoliko riječi svoju ideju o drukčijoj “Gloriji”. Htio sam u predstavi promijeniti kvantitativni, a time i kvalitativni odnos crkve i cirkusa. U tekstu njegova mirakula, naime, pet slika odigrava se u prostorima crkve, a tek šesta, posljednja, u cirkusu. A ja sam prizor u cirkusu stavio na početak i elemente cirkusa, oličene u četvorici klaunova, proveo kroz cijelu predstavu. Htio sam izravnije i jače povezati ta dva toliko raznorodna svijeta. On se s tom idejom nije složio i već je sutradan zatražio od uprave HNK-a da “Gloriju” skine s repertoara. Bojao se da bi takvo povezivanje moglo izazvati pojačani gnjev crkve. Jer crkva je početkom devedesetih naglo stekla važan status u Hrvatskoj. Nakon toga sam mu u opširnom pismu pokušao detaljno obrazložiti svoju viziju predstave. Uzalud, nije htio promijeniti mišljenje.

NACIONAL: Puno ste surađivali i s drugim hrvatskim autorima radeći adaptaciju romana Slobodana Novaka. Surađivli ste i s Fabijanom Šovagovićem pri postavljanju njegova “Sokola”, zatim s Ivanom Vidićem i Asjom Srnec, na kraju i s mladim Matom Matišićem, koji je agresivan i drzak pisac, a vas prati glas tradicionalnije orijentiranog redatelja. Kako ste s njim surađivali na njegovim “Anđelima Babilona”? – Ne smatram se tradicionalnim redateljem i među nama nije bilo nikakvih problema, bez obzira na generacijsku pripadost i različitost naših karaktera. Dok smo radili taj njegov tekst, koji je proglašen jednom od najoštrijih kritika devedesetih, silno mi je odgovarala ta njegova agresivna drskost, intenzivno sam je osjećao u sebi. Nakon toga ostali smo u prijateljskim odnosima i kad se sretnemo najmanje razgovaramo o kazalištu, a najviše o ovoj našoj hrvatskoj stvarnosti i ponešto o umjetnosti.

NACIONAL: Posjećujete li često kazališne predstave? – Ne, jer se danas u kazalištu prikazuje puno predstava koje ne treba gledati. To su neke nemušte tvorevine koje se ne daju ni prepričati, otužno je da nerijetko bivaju nagrađene jednom od bezbrojnih nagrada što se dijele šakom i kapom. Izbjegavam premijere zbog elitne publike i opasnosti da s njima u pauzi podijelim kritičke ocjene. Prestao sam ići i na predpremijerne presice. Neukusno je i neugodno unaprijed objašnjavati kako sam postavio i što sam htio reći predstavom koju još nitko nije vidio. To mi nalikuje reklamiranju robe za koju nikad nisam siguran da je kvalitetna. Odlazim na generalne probe, ali mi je najugodnije kad sjedeći s normalnom publikom gledam reprizne izvedbe predstava za koje sam čuo da su dobre.

NACIONAL: Hoćete reći da je današnje kazalište loše? – Problem je u tome što mi nemamo kazališta. Pojedinačne dobre predstave nisu kazalište. Rijetke dobre predstave neočekivano se i sporadično pojavljuju u našim rasklimanim, loše organiziranim i skupim kazališnim ustanovama koje su ustvari producentske kuće bez ikakvog estetskog usmjerenja ili programske profiliranosti. U tim tzv. kazalištima vlada dugogodišnja destrukcija i rastrošnost. Već je za vrijeme socijalističkog samoupravljanje došlo do pada kriterija i estetske razine, te bezvlađa koje se manifestira u apsurdnoj kombinaciji stalno angažiranog činovnika i slobodnog umjetnika u istoj osobi. Samoupravljanje je zapravo dovelo do promiskuiteta – glumci i režiseri masovno su radili izvan svojih teatara, dok su se za to vrijeme raspadala njihova matična kazališta u kojima primaju stalnu plaću i socijalno osiguranje. Jedan od temeljnih problema hrvatskog glumišta je konflikt s Arhimedovim zakonom, koji kaže da jedno tijelo istodobno ne može biti na dva različita mjesta. Za to je krivo to prokleto socijalističko samoupravljanje koje je u našim kazalištima uhvatilo duboko krojenje i rascvjetalo se u našoj suverenoj kapitalističkoj domovini.

NACIONAL: Možete li izdvojiti nekoliko dobrih predstava? – Od recentnijih sviđaju mi se Magellijeve predstave “Mjesec dana na selu” Turgenjeva i “Ujak Vanja” Čehova, te “Trilogija o ljetovanju” Janusa Kitze, u kojoj zbog duljine trajanja mnogi nisu prepoznali vrijednost. Tog redatelja iznimno cijenim, od njega imam što naučiti. Pogledam i predstave svojih bivših kolega Georgija Para i Joška Juvančića, a ranije sam gledao i predstave svojih bivših studenata, recimo, pokojnog Marina Carića. Zanimljivo mi je pogledati i kako radi Brezovac, koji se od mene bitno razlikuje. Gledao sam i predstave na novopokrenutom Festivalu svjetskog kazališta, jer mi te predstave otvaraju uvid u stvaralaštvo suvremenog teatra. Tužno je što su glumci i režiseri prestali ići u kazališta jer su premoreni od raspršenosti na puno usporednih poslova.

NACIONAL: Manje se zna da ste pisali scenarije za kratke i crtane filmove i da ste bili treći koscenarist za “Brezu”? – Mojoj drugoj režiji “Glorije” i predstavi “Mirisi, zlato i tamjan” Slobodana Novaka prethodili su filmski scenariji. U slučaju “Glorije” film nikad nije realiziran, čak nije određen ni redatelj. “Breza” je kratka priča, bez puno dijaloga, a Slavko Kolar je, da je dopuni, još za života nadopisao neke dijaloge i umetnuo ulomke iz svojih drugih pripovijedaka, no scenarij je ostao ležati u ladici. Pošto sam redovito surađivao s Antom Babajom i napisao scenarij za “Carevo novo ruho”, on mi je taj scenarij dao na čitanje. Moj doprinos bio je malen, ali bitan za dramaturško razrješenje. Došao sam na ideju da se cijela priča događa retrospektivno, po mjestima zbivanja radnje. Film tako počinje Janičinom smrću i njezinim sprovodom, koji se kreće vijugavom cestom od kuće do groblja. Na tom putu odigravaju se sve značajne epizode iz njezina života. Sprovod je tako kao neki basso continuo obilježio smrću radnju cijeloga filma. To je bio razlog što sam odbio režiju “Breze” u kazalištu. Nisam znao pronaći rješenje analogno rješenje za predstavu. Ako nije od početka obilježena smrću, Kolarova pripovjetka nema dramske dimenzije.

NACIONAL: U drugom izdanju vaše knjige “Lica i sjene” s velikom ljubavi i razumijevanjem govorite o glumcima? – Još sam kao glumački neškolovano dijete, posve instinktivno, po uzoru na jednoga svog ujaka, volio glumiti. Kasnije sam htio postati glumac. Kazalište je za mene gluma. U kazalištu možeš sve odstraniti – pozornicu, rasvjetu, kulise, no dvoje, troje, pa čak i jedan glumac može pred publikom izvesti predstavu. Kad nestane struje, ne mogu se snimati ni prikazivati ni film niti TV emisija, no kazališnu se predstavu može odigrati uz svega dvije svijeće. Za kazalište je, dakle, neophodan i dovoljan glumac, ali živ i stvaran, opipljiv, koji s pubikom udiše isti zrak, a ne njegova dvodimenzionalna, snimljena slika. Kazalištu je po tome osigurana trajna budućnost, koju ne može zamijeniti nikakav kibernetički niti bilo koji tehnički izum.

NACIONAL: Vaša je knjiga je posvećena supruzi Andrei Zlatar, sveučilišnoj profesorici komparatistike na Filozofskom fakultetu i članici poglavarstva za kulturu. Kako ona utječe na vas? – Prvenstveno time što nije iz moje struke, a posjeduje veliko znanje iz književnosti i upućena je u vještinu pisanja, pa uvijek imamo o čemu razgovarati, ako nam ponestane tema. Pametna je i uz to dobra, ne znam zašto me još uvijek voli i ne razumijem kako me podnosi, na njezinu mjestu ne bih to bio u stanju. Imamo sina od dvanaest godina koji se zove Dinko, kao moj pokojni otac. To je sve što vam mogu reći o našem zajedničkom životu. Strogo dijelim privatni, intimni život od javnoga, društvenoga. Mislim da čovjek mora u sebi jasno razgraničiti ministarstvo unutarnjih od vanjskih poslova, bez toga ne bih znao tko sam, ne bih bio svoj. Teško je sačuvati samoću u vremenu javnoga, bestidnog razotkrivanja vlastite intime. Tjelesnu golotinju volim, ali duševnu skrivam. U bavljenju kazališnim poslom teško mi pada izlaganje njegova zakulisnog života znatiželjnim pogledima javnosti. Po meni bi ona trebala ostati tajnom, kao i u ostalim umjetnostima. Tko gleda pjesnika kad piše ili skladatelja kad sklada?

NACIONAL: Što je bilo presudno da se odlučite za poziv režisera? – Prvo sam htio postati glumac, ali nisam imao povjerenja u vlastitu darovitost. Kao dječak volio sam imitirati ljude, prvo svoje susjede, pa svoje bližnje, a onda učitelje i profesore. Kad sam odrastao prava su mi poslastica postali političari. Moj sin i ja često se zabavljamo igrajući sjednice Sabora, s tekstom, dakako, jer bez toga bi užitak bio nepotpun. Ne mogu vjerovati da se nekada u našem Saboru govorilo latinski. Kao učenik klasične gimnazije pokušavam zamisliti kako bi govorancije sadašnjih zastupnika zvučale na latinskom. Bojim se da bi bile neprevodive na taj egzaktni jezik čvrste, logične sintakse i slaganja vremena (consecutio temporum). Što se glumačke darovitosti tiče pokazalo se da sam bio u pravu. Pokušavao sam glumiti u amaterskim predstavama i shvatio da se talent za imitiranje ljudi bitno razlikuje od glumačkog igranja uloga. To me saznanje doveo do odluke da se posvetim režiji, a razlika između glumstvenog imitiranja i prave glumačke igre bitno mi pomaže u režiranju. U ranijoj sam mladosti godinama svirao violinu i razmišljao o tome da budem glazbenik. Odrastao sam s danas uglednim muzičarima – suvremenim skladateljima Rubenom Radicom i Petrom Bergamom. S Radicom sam čak sjedio u istoj školskoj klupi u osnovnoj školi “Kralja Aleksandra I” te u splitskoj klasičnoj gimnaziji. Ali odustao sam od glazbene karijere, tu naime nema mogućnosti švindlanja kao ni u latinskoj sintaksi. Stanovao sam u Velom Varošu, 50-ak metara od kazališta i možda je i to blisko susjedstvo podsvjesno imalo utjecaja na moj izbor zanimanja. Kada su saveznici za vrijeme Drugog svjetskog rata temeljito bombardirali Split, ostao sam zatrpan u skloništu pogođene kuće u kojoj smo stanovali. Stropovi tih podrumskih skloništa, bili su poduprti gredama i ja sam u jednom takvom skloništu u susjedstvu s četrnaest godina imao svoje kazališe. Okupio sam ansambl sastavljen od dječaka i djevojčica s kojima sam se igrao. Između dvije šire razmaknute grede objesili smo zastor od dvije plahte i prikazivali predstave stanarima okolnih kuća, uz naplatu ulaznica. Bilo je to prvo i jedino kazalište u mom životu; u njemu sam bio šef, režirao sam i glumio glavne uloge u vlastitim komadima. To je bilo moje samoupravljanje u doslovnom, korjenskom značenju riječi.

NACIONAL: Kako ste onda završili na romanistici? – Htio sam steći fakultetsko obrazovanje i osigurati zanimanje u kom ću naučiti neke svjetske jezike. Iako su profesori i onda bili loše plaćeni, odabrao sam to zanimanje jer sam u njemu zbog praznika mogao imati najviše slobodnog vremena. To mi je od najranijih školskih dana bilo najvažnije u životu. Studij režije bio je u to doba dvogodišnji i mogao se upisati samo sa prethodno završenim ili apsolviranim fakultetom; poželjno je bilo iz humanističkih znanosti. Taj je sistem studija ukinut 1963. godine zbog glupavih, administrativnih razloga. U tome je jedan od glavnih razloga što u današnjem bijednom i nesređenom stanju u hrvatskom teatru oskudijevamo spremnijim i zrelijim mladim redateljima. Tokom studija režije imao sam i prve honorarne angažmane kao statist u HNK-u. Tamo sam puno naučio i začuđen sam što današnji studenti režije i glume uopće ne statiraju. Mi smo svi statirali i učili od scenskih radnika, vatrogasaca, šminkera, garderobijerki i krojača stječući neprocjenjivo iskustvo, koje ne može pružiti ni jedna škola.

NACIONAL: Čemu vas je naučio vaš slavni profesor Branko Gavella? – Prvenstveno misliti svojom glavoma. Ostalo su tek puste, usputne priče. On nije nikoga učio nekoj estetskoj orijentaciji, držao je da o tebi ovisi koliko ćeš je imati ili nemati. Kad sam došao u Zagreb, vidio sam mnogo fantastičnih predstava Branka Gavelle, Bojana Stupice i Tita Strozzija, tako da se olako ne usuđujem režirati iste komade, jer mi se i danas čini da im nemam što dodati ili oduzeti.

NACIONAL: Tokom života promijenili ste pet država – dvije kraljevine i tri republike. Kako su te smjene vlasti utjecale na vas? – Moj prvi kralj je bio kralj Aleksandar I, ujedinitelj, a drugi Vittorio Emanuele III, re d’Italia e d’Albania ed imperatore d’Etiopia. Split je 1941. godine bio poklonjen Italiji, koja je bila moja druga kraljevina. Zato s velikim zaprepaštenjem gledam kako danas u Zadru domobrani (?) stavljaju na glave crne ustaške kape, a taj je grad bio pod Italijom i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Pod okupacijom nimalo nježnog fašističkog režima osjećali smo se kao zapostavljena djeca. Endehazija je u tom mračnom razdoblju naše povijesti bila jedina država koja nije imala razloga zvati se nezavisnom. No ta mi je okupacija donijela jednu veliku korist – odlično sam naučio talijanski jezik koji sam na romanistici, uz francuski i španjolski diplomirao kao prvi glavni predmet. Mladost i zrele godine proživio sam u federativnoj narodnoj, a potom socijalističkoj samoupravnom Jugoslaviji. Tako je naša suverena Republika moja peta država. Previše država za mojih prekoračenih sedamdeset godina. I dva rata, Drugi svjetski i ovaj naš Domovinski, nadam se posljednji, misleći pri tom na svoga sina. Neka mu Bog da da ga nitko ne oslobađa. U obje varijante komunističke Jugoslavije od početka sam bio antikokomunist, premda sam po svom podrijetlu i socijalnom statusu trebao biti proleter. No, kad se proleteri udruže, ne preostaje ti drugo nego da budeš protiv, a onda se, kad te potkraj života definitivno oslobode, kao umirovljenik u svojoj suverenoj državi osjećaš kao prevarena budala. Početkom devedesetih ustoličio se u nas nacionalizam 19. stoljeća i po duhu i mentalitetu zakočio naš mogući razvitak i napredak. Postali smo tradicionalisti u najnegativnijem značenju te riječi. Zaslijepljeni nacionalizmom naši vodeći političari, iako dobrim dijelom školovani marksisti, kao da su pod plaštem nacionalizma previdjeli neobuzdani prodor razularenog kapitalizma koji je još tijekom rata poharao našu socijalizmom razorenu domovinu. A mi još uvijek po svom zaostalom mentalitetu životarimo u propalom socijalizmu: država je naš protivnik, zakone treba izigrati, ukradi gdje stigneš, sabotiraj, ne radi, ne uči (sine) jer od toga ti nema koristi u budućoj europskoj koloniji.

NACIONAL: Je li vaša antologijska predstava “Hamleta u selu Mrduša Donja” Ive Brešana svojevrsni obračun, odnosno, komentar samoupravnog socijalizma? – Mi ne komentiramo vrijeme, ono komentira nas. Ako dobro “nabodete” predstavu, tada vrijeme obavi svoj posao. Tko misli da nešto komentira, pati od umišljenosti. Ako samo nekoliko puta na pravim mjestima u pravo vrijeme vrisnete ljudski protest, ta će reakcija naići na odjek, jer ”’nti gospu, ne živimo na Marxu!” kako je govorio jedan Kaštelanin. Ta je predstava u tom vremenu uhvatila “ono nešto” od naše biti, ali je i to “nešto” zahvatilo predstavu. “To nešto” značilo je i još uvijek, nažalost, znači da se na ovom našem ukletom teritoriju sve izvrgava u grotesku. Kad se takav komad u nas pojavio u tom ga je vremenu bilo teško loše izrežirati.

NACIONAL: Kakve su se promjene dogodile u teatru s dolaskom nove hrvatske države? – Kazalište se totalno razularilo jer u njemu nije odumro duh socijalističkog samoupravljanja kao, uostalom, ni u mnogim drugim područjima. Vlaga, naime, hrvatskih političkih institucija prodire iz podruma prema gore i kakve god promjene napravili na vrhu, one ne mogu prodrijeti dalje od trećega kata. Već je i taj treći kat zabetoniran i tamo netragom nestaju dokumenti, gube se papiri s potpisom i pečatom, stalno se umnožava svevladajuća birokracija, koja s razlogom ima osjećaj “nevidljive” realne vlasti. Date li, primjerice, nekome s trećega kata da proslijedi neki spis na drugi kat, taj se spis izgubi i nakon šest godina već je zastario. Rok zastare i zaborava sve se ubrzanije skraćuje. “Zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti!” savjetuju nam političari naših vodećih stranaka. Ali svaki se pravac, pa tako i onaj koji bi nas trebao usmjeriti prema budućnosti, određuje s dvije točke. Tako su nas učili u osnovnoj školi. Bez izbrisane točke pamćenja iza naših leđa ne možemo iz točke sadašnjosti odrediti pravac kretanja prema budućnosti. Ali mi nismo guske i nismo više u magli. Krenimo, stoga, braćo Hrvati, iz ove naše suverene sadašnjosti u Europu, hrabro i odlučno. Pred nama je budućnost, pa što Bog da!