Objavljeno u Nacionalu br. 477, 2005-01-04

Autor: Nina Ožegović

UMJETNIK STROJNE EROTIKE

Majstor lijepih guza i metalnih pimpeka

Jure Labaš, jedan od najvažnijih slikara ženskog tijela, uskoro će objaviti prvu monografiju koja će biti i jedino takvo izdanje u Hrvatskoj potpuno posvećeno erotici: za Nacional govori o ljubavi prema ktovima, umjetničkim klanovima i Hrvatima bez karizme

Labaševe slike vise u nekim europskim muzejima, primjerice, u Salzburgu, no mnogo ih je više u privatnim kolekcijama SAD-a, Turske i europskih zemalja.Labaševe slike vise u nekim europskim muzejima, primjerice, u Salzburgu, no mnogo ih je više u privatnim kolekcijama SAD-a, Turske i europskih zemalja.”Žensko tijelo je za mene najveća inspiracija, a tko toga nije svjestan – spreman je za Mirogoj”, kaže Jure Labaš (70), jedan od najvažnijih hrvatskih crtača i slikara ženskog tijela, majstor akta i tvorac najvećih ciklusa tzv. strojne erotike u hrvatskom slikarstvu, koji u siječnju u izdanju Massmedije objavljuje svoju prvu monografiju. Istodobno, to je prva i jedina monografija u Hrvatskoj koja je u potpunosti posvećena erotici. U njoj će na gotovo 300 stranica biti objavljeni najvažniji Labaševi radovi iz svih njegovih faza, od samog početka karijere, kada je crtao romantičnije i mekše aktove, preko provokativnih slika na kojima žene opće sa strojevima pa do zadnjih radova u kojima prevladava muška erotika. “Ne, ne, to nisu trebali biti penisi, nego skulpture”, objašnjava Labaš tu zadnju fazu.

PRODAJA SLIKA U KOMUNIZMU "U životu nisam prodao ni jednu skulpturu, a slike sam prodavao za vrijeme jebenog komunizma" UMJETNIČKI KLANOVI 'U struci ima puno klanova, nestalo je viteštva, uspijevaju talentiraniji za tzv. društveni rad: kave i ručkove' DRESURA HRVATSKOG NARODA 'Narod se izgubio, sve smo rasprodali, dresirala nas je vlast, a i stranci koji su sve pokupovali'Labaševe slike vise u nekim europskim muzejima, primjerice, u Salzburgu, no mnogo ih je više u privatnim kolekcijama SAD-a, Turske i europskih zemalja. Diplomirao je u klasi Ive Režeka, a majstorsku je radionicu završio kod Krste Hegedušića. Imao je 40 samostalnih izložbi i mnogo skupnih u Hrvatskoj i inozemstvu. U likovnim krugovima poznat je kao duhovit i lucidan čovjek koji svira gitaru, dva puta tjedno igra tenis i mnogo sluša klasičnu muziku. Uz slikarstvo opsesija mu je i skulptura, a prije je radio i tapiserije i keramičke skulpture.

Kaže da ga je na objavljivanje monografije nagovorio Stjepan Andrašić, direktor Massmedije, a najveći problem je bio kako napraviti izbor najboljih djela iz njegova golemog opusa ulja, grafika, crteža i skulptura. Grafički dizajn za monografiju napravio je slikar Fedor Ličina, a bit će objavljena tri teksta – esej o erotici pokojnog likovnog kritičara Vladimira Malekovića iz 1985., predgovor za izložbu “Mašinska erotika” u Muzeju za umjetnost i obrt 1983. Ive Šimata Banova, te umirovljenog kustosa Darka Schneidera o Labaševoj skulpturi.

NACIONAL: Zašto najviše slikate ženski akt? – Već sam u Školi primijenjene umjetnosti radio crteže, katkad i sa živim modelima, jer sam oduvijek osjećao afinitet prema slikanju ljudskog tijela. Prema mišljenju profesora i kolega akt mi je kao likovna disciplina dobro “ležao”. To se potvrdilo u četvrtom razredu, kada su mi u VUS-u, tada popularnom tjedniku, povremeno objavljivali crteže i vinjete. Bio sam jako ponosan, jer je u to vrijeme i veliki slikar Miljenko Stančić crtao ilustracije. No možda je mom opredjeljivanju za akt najviše pridonio moj profesor i odličan pedagog Ivo Režek, iako je katkad previše inzistirao na vlastitim afinitetima, primjerice na mrtvim prirodama sa seljačkim rekvizitarijem. To sam slikao sa zanimanjem, ali bez imalo strasti. Kad je pred nas postavio model u narodnoj nošnji, to mi je čak bilo i antipatično. Strpljivo sam čekao crtanje akta.

NACIONAL: Kako su se vaši afiniteti prema aktu razvijali na Akademiji likovnih umjetnosti? – Na drugoj godini akademije profesor Omer Mujadžić tražio je od nas studenata da ne forsiramo liniju – ona prema njegovu mišljenju nije postojala. Bio sam zbunjen jer je svim umjetnicima, od Michelangela i Leonarda do Matissea i Picassa, linija bila nezaobilazan likovni element, koji je nosio konstrukciju. Jako sam se mučio, a on je bio nezadovoljan mojim radovima. Jednog me dana pitao imam li kod kuće neke slike koje radim za svoju dušu i ja sam mu donio svoju mapu u kojoj su bili radovi različitih motiva, od pejzaža do aktova. Pomno ih je pregledao i rekao mi: “Pejzaž ćete možda savladati, ali akt vam sigurno neće ići.” Bio sam iznenađen takvom konstatacijom, osobito zbog toga jer je Mujadžić bio umjeren i fin gospodin. Pomislio sam kako ću ga srećom imati samo na toj godini, uostalom, nisam bio jedini u povijesti koji je imao nesporazume s profesorima.

NACIONAL: No na trećoj godini situacija se promijenila? – Da, srećom. Sva četiri godišta zajedno su slikala tzv. mali akt, uglavnom starije i neugledne žene, jer su rijetko bile atraktivne i dobro građene. Tim modelima nisam bio oduševljen pa sam nalazio i birao modele i crtao ih u klasi. Rijetko sam pohađao službene satove akta na kojima je Krsto Hegedušić, inače vrlo pedantan i ozbiljan profesor, pomno pratio rad i bilježio izostanke svojih studenata. Na kraju smo postavili crteže po podu, a on ih je ocjenjivao. Pogledavši moje aktove, uglavnom lijepe kruškolike guze napravljene sleđa, odmah je uočio da to nisu modeli s akademije, što sam ja i potvrdio. Crteži su mu se svidjeli pa su izostanci u njegovoj “tefterici” bili nevažni.

NACIONAL: Radite li uvijek s modelom i kako ih nalazite? – Picasso je u istom danu slikao apstraktne slike, ali i aktove po modelu, znači, i njemu, genijalnom crtaču i slikaru, trebao je povremeno model. Svaki slikar uvijek na svakom modelu otkrije nešto novo. Zato je slikarstvo toliko čarobno jer donosi neizvjesnost i uzbuđenja. Ja se uglavnom služim živim modelom, a katkad i fotografijom. Jednom smo kolega i ja radili zajedno akt gospođe Zore, starije žene, koja je godinama pozirala na akademiji. Sjećam se da je obrve grubo iscrtavala ugljenom. Postavili smo je u ležeću pozu, a mi smo se povukli za svoje štafelaje i crtali. Ti su mi crteži i studije trebali poslužiti u realizaciji ciklusa “Animir dame”, no nisam uspijevao, znojeći se od nemoći. Kad sam u pauzi pogledao kolegin crtež, jako sam se iznenadio jer on uopće nije nacrtao stvarni model, znači, staru damu, nego mladu ženu.

NACIONAL: Koji su slikari ili umjetnički pravci najviše utjecali na vas? Je li to bio kubizam? – Da, ali nije bio presudan. Od kubista sam mnogo naučio. Volim kubizam. Zapravo, volim sve pravce. Obožavam španjolske slikare Goyu, Velazqueza i El Greca, volim i Rembrandta i renesansno slikarstvo, a od suvremenijih slikara Picassa, Matissea i Braquea. Od hrvatskih umjetnika iznimno cijenim Miroslava Kraljevića, odličnog crtača, koji je umro u zgradi u Medulićevoj ulici broj tri, znači, samo nekoliko zgrada dalje od mojeg ateljea. Nedavno sam njemu u čast priredio izložbu: to je bila intervencija u prostoru u kojoj sam koristio aluminijsku foliju, staklo i ogledalo. Dio izložbe ostat će kao stalan postav, barem do trenutka dok se nećemo morati iseliti iz tog prostora u Medulićevoj 12. Naime, vlasnici su vraćeni objekti i zemljište, u kojem se trenutačno nalazi 14 ateljea.

NACIONAL: Čim ste se pojavili na zagrebačkoj likovnoj sceni s erotskim ciklusima kritičari su to nazvali “mašinskom”, odnosno, “strojnom erotikom”. Možete li to objasniti? – Nije bilo baš tako! Prvo sam izložio na dvije izložbe realistične aktove u tehnici laviranog tuša i ciklus “Minotaura”. Elementi strojeva su se nekako nečujno uvukli u moj svijet erotike. Dijelovi strojeva i lutaka sretno su se spojili s dijelovima ljudskih oblika. Kritičari su to protumačili kao moj odgovor na otuđenost ljudi, ali i kao upozorenje na neintegriranost spolnosti i njihovim životima. Žensko tijelo uvijek zbunjuje.

NACIONAL: Kada ste se odlučili za slikarski poziv? – U osnovnoj školi u Oroslavju crtao sam malo bolje od ostalih, recimo, na školskim zidnim novinama. Crtanje mi je predavao nastavnik iz matematike, zanimljiv čovjek i odličan šahist, koji mi je savjetovao da se u Zagrebu upišem u Školu primijenjene umjetnosti. Poslušao sam ga i upisao sam se na odjel grafike gdje su mi predavali akademski slikari i odlični pedagozi Ante Zupa, Stjepan Kukec i Stevo Binički. Imao sam fascikl u kojem sam nosio sve što sam imao – pidžamu, četkicu za zube i slike, jer sam bio podstanar u Zagrebu i nikad se nije znalo gdje ću završiti na spavanju. Zvali su me mali Jurica. U četvrtom razredu dobio sam prvu nagradu na natjecanju što ga je organizirao tadašnji omladinski list Polet na kojem su sudjelovali učenici iz bivše Jugoslavije. Moj je rad objavljen na naslovnoj stranici, a umjesto Juraj, što je moje pravo ime, zabunom je napisano Jure. Profesor Kukec mi je predložio da mi to bude umjetničko ime. I tako sam se upisao na akademiju kao Jure i danas se tako potpisujem.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti svoje provokativne izložbe “Pogreb štafelajnom slikarstvu”, koja je na početku vaše karijere uzburkale likovne krugove? – Izložbu sam priredio u galeriji ULUH-a u Praškoj ulici, a narugao sam se ishitrenom mišljenju o smrti štafelajnog slikarstva. Plakat je bio crn, a na njemu je bio nacrtan križ, te datum i naziv izložbe. U izlog sam postavio stalak s vijencem, svijećama i osmrtnicom, a na prvom katu su bile moje slike, klaunovi i maske. Usto, narugao sam se i nekim likovnim kritičarima i kolegama slikarima. Predstavnici crkve mislili su da sam se narugao njima, a političari i policija su reagirali misleći da im nešto politički podmećem. Bilo je mnogo uzbuđenja i dogodovština. Jedan pijani kolega čak mi je pokušao srušiti eksponate na izložbi. Istodobno, u galeriji Studentskog centra održavala se izložba nekolicine suvremenih slikara, koji su iz Pariza donijeli novine. Neki od njih su se prepoznali na mojoj izložbi i poslali su tog agresivca da mi uništi izložbu. No uspio sam ga smiriti i otpratiti do izlaznih vrata savjetujući mu da ode do Studentskog centra gdje su njegovi dečki. On je stvarno tamo otišao i demolirao gotovo cijeli postav. Dežurni vatrogasci jedva su ga zaustavili.

NACIONAL: U monografiji predstavljate i skulpturu? – Skulpturom sam se počeo baviti poslije, no lud sam za njom. Opčinjen! U zadnje vrijeme čak više radim skulpture, iako se to ne vidi, jer na žalost nemam dovoljno novca da skice pretvorim u materijale – broncu, drvo, metal, staklo ili neki drugi materijal.

NACIONAL: Može li se živjeti od umjetnosti? – U životu nisam prodao ni jednu skulpturu, a slike sam prodavao za vrijeme jebenog komunizma. Nisam imao nikakvih problema i mogao sam ih prodati toliko da sam mogao pristojno živjeti. Nikad nisam bio lud za novcem, ali volio sam imati zalihu od nekoliko tisuća njemačkih maraka da mogu otići na kraće putovanje u inozemstvo. I onda slike ne bih više prodavao. Čak sam 13 godina radio kao honorarac u Dekoru, poduzeću za umjetničko-zanatske radinosti, u kojem sam radio idejna rješenja za suvenire od emajla, keramike i stakla. Nakon 13 godina shvatio sam da sam idiot što radim za ništavan novac i napustio sam tu tvrtku bez imalo žaljenja. Zapravo, zaposlio sam se kod njih samo zato što nisam htio prodavati slike. Uvijek sam se teško rastajao od svojih slika.

NACIONAL: Što je vas kao poznatog i uspješnog slikara najviše iritiralo, kako ste rekli, u “jebenom komunizmu”? – Laktašenje je u to vrijeme bilo jako popularno, kao i danas. Čak je logično da će ljudi na vlasti prvo osigurati egzistenciju sebi i najbližima, jer se sve svodi na onu maksimu “ja tebi, a ti meni”. OK, daj rođaku, ali nemoj mu dati pola države! To se očituje i u likovnoj umjetnosti, primjerice, danas je mnogima teško napraviti izložbu ako ispod žita nekome ne plate za prostor. Usto, u našoj struci ima mnogo klanova, umjetnici su podijeljeni i jedni druge omalovažavaju, nestalo je viteštva. To je jako tužno. Znači, bolje uspijevaju oni koji su talentiraniji za tzv. društveni rad – kave i ručkove.

NACIONAL: Kako se snalazite danas, u ovo suvremeno vrijeme u kojem vladaju digitalna i video umjetnost? – Sve više ima digitalaca i kutijaša. To me pomalo plaši, razdražuje i zbunjuje. Valjda je to budućnost. I u ateljeu ste zatvoreni u kutiji, pa još ako buljite u kutiju, to je onda vrlo životno!

NACIONAL: Posjećujete li često izložbe? – Redovito posjećujem različite izložbe, čak i one od kojih ne očekujem neki poseban doživljaj. Volim i moram biti informiran. Ipak, radoznalost je na prvome mjestu. Moja supruga Dunja, koja je kemičarka, znači, dolazi iz drukčijeg svijeta, jako voli umjetnost, posebno likovnu i glazbenu, i također često posjećuje izložbe, čak i u inozemstvu. U Hrvatskoj je porazno što su ljudi prestali posjećivati izložbe. Vladaju nezainteresiranost i gluhoća, koja boli. Tko ne bi volio vidjeti u Zagrebu izložbe Picassa, Rubensa, Dalija, El Greca i Goye za koje bi Hrvatska morala naći novac. Morali bismo se češće i više pokazivati u inozemstvu, no imam dojam da za to nema zanimanja ni volje.

NACIONAL: Jeste li se vi poželjeli aktivirati u takvim odborima i sami organizirati predstavljanje hrvatske umjetnosti u svijetu? – Nemam afiniteta prema politici i moj angažman ne bi bio produktivan. Naš je problem u tome što nemamo dovoljno mudrih i darovitih ljudi, koji bi hrvatskom narodu mogli dati estetske, moralne ili odgojne smjernice. Mi imamo pametnih ljudi, ali nemaju karizmu, a narod se izgubio, osobito nakon Domovinskog rata, i ne zna se više tko pije, a tko plaća. Sve smo rasprodali i postali smo dresirani. Dresirala nas je vlast, a i stranci koji su sve pokupovali. Dresura vlada čak i u likovnoj umjetnosti – prepisivači su vrlo brzi. Usto, ljudi se više ne usuđuju javno govoriti jer se boje posljedica.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika