Stojanović je 285. vlasnik McLarenova Mercedesa SLR, koji se proizvodi u tvornici McLarenovih bolida Formule 1 pokraj Londona.Svi u Šibeniku i Dalmaciji znaju tko je Jolly. Josip Stojanović je postao poznat ne samo kao vrlo uspješan poduzetnik, čija tvrtka Jolly JBS ima 11 trgovačkih centara diljem Šibensko-kninske županije i zapošljava 400 djelatnika, nego i kao sportski djelatnik. Među njima je svakako najreprezentativniji golemi trgovački centar na Ražinama, na samom ulazu u Šibenik, gdje gradske vlasti i Josip Stojanović zajedničkim snagama žele ostvariti sportsko-poduzetničko-komercijalni projekt “Grad na kraju grada”. Stojanović, čija je tvrtka članica utjecajne trgovačke grupacije CBA, jedini je u Hrvatskoj vlasnik jednog sportskog kluba, ženskog košarkaškog kluba Šibenik Jolly JBS, kojem je udahnuo život i doveo ga do respektabilnih europskih natjecanja. Stojanović, šibenski joker, jedini je hrvatski poduzetnik koji je svojim novcem spreman graditi veliku sportsku polivalentnu dvoranu, za dobrobit grada, sportaša i šibenske mladosti. Taj 39-godišnjak odnedavno je poznat i kao vlasnik najskupljeg automobila u Hrvatskoj – McLarenova Mercedesa SLR, skupocjenog automobila koji će se u seriji od 3500 komada proizvoditi samo sljedećih šest godina. Stojanović je 285. vlasnik McLarenova Mercedesa SLR, koji se proizvodi u tvornici McLarenovih bolida Formule 1 pokraj Londona. Josip Stojanović je uvijek nasmijan, voli društvo, tamburaše, svoje rodne Miljevce, Drniš i uvijek je spreman pomoći svakom čovjeku. Prvi put za Nacional razgovarali smo o njegovoj karijeri, o putu od servisera u zagrebačkom TEŽ-u i vlasnika diskoteke do uglednog poduzetnika i vlasnika skupocjenog Mercedesa, čije je fotografiranje prvi put dopustio za naš tjednik. Stojanović kaže da zapravo ne voli medijsku pozornost, dva puta tjedno igra basket i jedanput nogomet, nema određeno radno vrijeme jer ima puno povjerenje u Upravu tvrtke na čelu sa Senkom Ramljak. Podržava sve ideje koje se rađaju u glavama njegovih suradnika, pa i jedinstveni marketinški potez u Hrvatskoj. Trima sretnim kupcima Stojanović će cijele godine plaćati baš sve životne troškove, uključujući godišnje odmore, zimovanja, novogodišnji provod.

'Izgradit ću sportsku dvoranu za 2500 ljudi, bez obzira što neki u Šibeniku tvrde da je to fatamorgana' 'Prije pet godina iz Mercedesa su mi ponudili novi sportski auto; pristao sam iako nisam znao o čemu se radi'NACIONAL: Čime ste se bavili nakon što ste napustili Drniš? Zašto ste odabrali baš trgovinu? – Nakon drugog razreda srednje škole, iz Drniša sam otišao u Zagreb na školovanje. Završio sam školu za optiku, preciznu mehaniku i elektroniku Ruđera Boškovića. Nakon vojske upisao sam Prometni fakultet u Zagrebu i zaposlio se kao serviser na strojevima u Tvornici električnih žarulja u Zagrebu. Ali, bio sam nemiran duh. Već nakon godinu dana, putovao sam u Italiju i razvijao svoj vlastiti trgovački biznis. Trgovina mi je u krvi, kao i ocu i djedu. Ali, jedan moj školski kolega mi je predložio da na Miljevcima kod Drniša otvorimo disco klub. I tako je 1987. godine započela s radom diskoteka Amadeus, koja je ubrzo postala jako poznata i uspješna. Cijela bivša jugoestrada je “protutnjala” kroz nju. Svečano ju je prvim koncertom otvorio Mišo Kovač. Dosadio mi je noćni život, pa sam dvije godine poslije u Drnišu otvorio prvu samostalnu trgovačku radnju, delikates shop Jolly. Bila je to mala trgovina od 42 četvorna metra. I tako sam započeo trgovačku karijeru. Posao je odlično krenuo pa sam otvorio još jednu trgovinu. Već 1991. imali smo veliki biznis sa sladoledom. Radili smo u Solarisu, na slapovima Krke i u Šibeniku. S Ledom smo imali odličnu suradnju. Posao sa sladoledom radili smo Senka Ramljak, Sanja Doležal i ja. Sanja je prodavala aparate za prirodni sladoled. Ali, počeo je rat, morali smo otići iz Drniša kao prognanici, sve je tamo ostalo. Godinu i pol dana bio sam u Hrvatskoj vojsci, pripadnik 142. drniške i 113. šibenske brigade.

NACIONAL: Kako ste stvorili najjaču trgovačku kuću u ovom dijelu Dalmacije? – Nakon oslobođenja Miljevaca 1992., počeo sam se pripremati za otvaranje jednog marketa u Šibeniku. Nažalost, on je bio nasuprot bolnice. Kako je bolnica stalno bila granatirana, neprestano smo bili u opasnosti. Stoga smo 1993. počeli s razvojem veleprodaje. Uzeli smo u najam jedno skladište na Šubićevcu, uz nogometno igralište. Tvrtka je imala 15 zaposlenika, pet u Upravi. Prešli smo u Bilice, predgrađe Šibenika, uzeli novo skladište i tu izgradili sjedište tvrtke. Uz upravnu zgradu, kupili smo skladište i izgradili još 1000 četvornih metara skladišnog prostora. Godinu poslije započeli smo s ozbiljnim poslom. Potpisali smo ugovor s Tuborgom o distribuciji piva i postali generalni distributeri od Šibenika do Neuma. Ubrzo smo počeli poslovati s Badelom, Allied Domecq, poslije s Kutjevom na distribuciji žestokih pića i vina. Imali smo samo jednu maloprodajnu trgovinu i radili veleprodaju te ostvarivali promet od oko 60 milijuna kuna. Od 1999. u potpunosti smo se okrenuli otvaranju maloprodajnih objekata. Prvi trgovački centar otvorili smo u Bilicama, potom u Vodicama, treći na Murteru, pa u Kninu te u Šibeniku. Na Ražinama smo 2003. otvorili najveći i najreprezentativniji centar u čiju je izgradnju “Jolly JBS” uložio 10 milijuna eura. Ukupno, imamo 11 trgovačkih centara, od toga šest velikih s oko 400 zaposlenih. U ovoj godini planiramo izgraditi još dva, u Drnišu i u Šibeniku, na Meterizama. Godine 2001. zajedno osnivamo trgovačku udrugu CBA u Zagrebu.

NACIONAL: Zašto je Jolly JBS postala članicom grupacije CBA? – CBA je skup deset velikih trgovačkih kuća iz Hrvatske, koje su bile velike samo u svojim županijama. Dogovorili smo se stvoriti zajedničko udruženje prema mađarskom modelu. Mađari su to napravili prije dvanaest godina pred najezdom stranih lanaca i trenutačno su najjača trgovačka grupacija. Prema veličini i prometu, CBA je drugi trgovački lanac, iza Konzuma. Imamo 400 maloprodajnih objekata s tendencijom širenja. Koliko je Jolly JBS udruživanje pomoglo, govori podatak da smo 2001. imali promet od 130 milijuna kuna, a ove godine netto promet doseže 320 milijuna kuna.

NACIONAL: Tko je smislio ime tvrtke Jolly JBS? – Ime je nastalo slučajno. Tako sam dao ime mojoj prvoj trgovini u Drnišu. Ono JBS dodali su pravnici, a to se danas tumači kao Josip i Branka Stojanović. Istina je da tada Branka nije bila s Josipom. Udruživanjem u CBA stekli smo dobru poziciju kod dobavljača i više nas nitko ne može ugroziti. Svima smo važni. Stoga smo se bez dvojbi 2003. odlučili na izgradnju velikog trgovačkog centra i investiciju od 10 milijuna eura. Planirani promet već u 2004. povećali smo 8 posto, iako takvi centri tek u trećoj godini donose dobit.

NACIONAL: Zašto ste toliko zaljubljeni u žensku košarku? – Odavno naša Uprava prati žensku košarku. Imali smo bezbroj molbi za sponzoriranjem klubova, a velik broj i danas pomažemo. Odlučili smo se ulagati u jedan klub koji ćemo ustrojiti prema svojem modelu i pomoći ŽKK Šibenik. Te 2000. godine klubu smo pomogli sa simboličnih 50.000 kuna. Iako nismo poznavali ekipu, iz koje su sve poznate igračice već otišle, dogovorili smo se i uzeli ”Šibenik” pod svoje. Nije više bilo Danire Nakić, Korane Longin, Vande Baranović; bila je tu nova generacija juniorki koje su bile prvakinje Hrvatske. Radili smo na ustroju kluba, kupovali opremu, pronalazili sponzore, vozili se autobusom Specijalne škole bez grijanja, dok nismo kupili novi autobus. Klub je stasao i ubrzo smo počeli igrati europske utakmice.

NACIONAL: Je li još netko u Hrvatskoj vlasnik košarkaškog kluba? – Takvog primjera nema ni u muškoj, ni u ženskoj hrvatskoj košarci. Mi samo znamo za jedan takav primjer, postoji privatni teniski klub u Osijeku. Njegov osnivač je pravnik u našoj trgovačkoj grupaciji, koji nam je i dao smjernice kako to napraviti sa ŽKK Šibenik Jolly JBS. Ostavili smo staro ime Šibenik. Klub je nanovo registriran. Stari klub nije imao velike obveze i bio je u sredini prve lige. Nakon osvajanja prvenstva Hrvatske 1997., klub se kompletno promijenio. Počeli smo s juniorkama, a u zadnje tri godine dva puta smo osvojili kup Hrvatske, prvenstvo Hrvatske 2002./2003. godine i tri puta smo bili finalisti regionalne Trocal lige. Ono što je u muškoj košarci Goodyear liga, to je u ženskoj Trocal. Puni naziv lige je Trocal EWWL, Europska ženska liga dobrodošlice, u kojoj igraju klubovi iz svih zemalja bivše Jugoslavije i Austrije. Ove godine hoćemo prvo mjesto, a final four u Šibeniku. U Trocalu smo trenutačno treći.

NACIONAL: Klub nastupa i u FIBA kupu. – Hrvatska ženska košarka nastupa u FIBA-i, što je drugi europski rang. Košarkaški jače zemlje igraju u ženskoj Ligi prvaka. To financijski puno stoji, ali mi znamo da bez Europe nema ozbiljnog kluba. Trener Mladen Miki Starčević upravo vodi ekipu u Kazan, u Rusiju, na utakmicu četvrtfinala. U klubu je ove godine šest hrvatskih A reprezentativki. Na Svjetskom prvenstvu za košarkašice do 22 godine, koje se održalo u Šibeniku 2003., imali smo osam naših igračica u reprezentaciji i trenera. To je do sada najveći uspjeh hrvatske ženske košarke, osvajanje četvrtog mjesta na svijetu. U klubu je Škola košarke u kojoj trenira 250 do 300 djevojčica, koje se natječu u svojoj Pepsi ligi. Trenira se do kasno u noć jer je u Šibeniku samo jedna dvorana, što je veliki problem.

NACIONAL: Kad ste došli na ideju da sagradite novu sportsku dvoranu? – Kada mi je postalo jasno da termina u postojećoj dvorani ima premalo i da djeca koja se žele baviti sportom do kasno treniraju, a rano se dižu u školu. Želim pomoći i muškom klubu, jer i oni u Školi košarke imaju 400 dječaka. Moja djeca, Josipa ima 15, sin Domagoj 14, a najmlađa Maja 10 godina, sva igraju košarku. Nije normalno da se djeca na treningu u toj dobi zadržavaju u dvorani do ponoći. Hoćemo izgraditi dvoranu na komercijalnoj osnovi. Izgradnja dvorane je poduzetnički posao. Dio klupske članarine pokrivao bi troškove korištenja dvorane, a dio bi se koristio u sportske svrhe. Dvorana neće biti dostupna samo košarkašima. Ona će biti polivalentna, s trima igralištima za mali nogomet, rukomet, odbojku, košarku. Svi slobodni termini će se izdavati rekreativcima.

NACIONAL: Koliko će stajati izgradnja sportske dvorane koju ste sami željeli financirati? – Kada sam početkom 2003. donio tu odluku, procijenili smo da će izgradnja dvorane sa 2000 sjedećih mjesta stajati 1,2 milijuna maraka. Sada smo zaključili da gradu, uz dvoranu, nedostaju i drugi sadržaji, poput fitness centra i cijelog sportsko-zdravstvenog centra s masažom, specijalističkim liječničkim ambulantama za sportaše, aerobikom, rehabilitacijskim sadržajima, ljekarnom. Uz dvoranu ćemo izgraditi 4 multiplex kina, jer grad Šibenik nema ni jedno kino. Tu će se predstave održavati tijekom cijelog dana. Na dvoranu će biti naslonjeni poslovni prostori, koji će imati komercijalnu funkciju. I sve to na jednom mjestu. Želimo opravdati naziv tog novog sportskog centra – “Grad na kraju grada”, u kojem će ljudi naći sve što im treba. Dvorana će imati teleskopske tribine na razvlačenje i u njoj će biti mjesta za 2500 gledatelja. Ta investicija će nas stajati 5 milijuna eura. U ovom trenutku smo u fazi osiguravanja zemljišta na Ražinama, u sklopu našeg trgovačkog centra. Tek tada će se prići izradi projekata za sportsku dvoranu.

NACIONAL: Jeste li gradu Šibeniku ponudili partnerstvo u gradnji dvorane? – Nekoliko šibenskih poduzetnika je gradonačelnici Nedi Klarić uputilo pismo namjere, predložili su javno-privatno partnerstvo i ponudili izgradnju nekoliko važnih objekata. Jolly je ponudio izgradnju sportske dvorane, osobito kada smo doznali da grad namjerava graditi sportsku dvoranu. Nema potrebe graditi dvije dvorane. Uskoro ćemo dobiti odgovor. S gradom ili bez grada, mi smo odlučili ulagati u izgradnju sportske dvorane, bez obzira na to što neki zločesti ljudi tvrde da je to fatamorgana. Jolly je ponudio gradu izgradnju novog velikog trgovačkog centra na Meterizama, ali i izgradnju otvorenog polivalentnog igrališta. Šibenski poduzetnik Vlado Čović nudi uređenje središta grada, izgradnju javnih garaža.

NACIONAL: Zašto ste odlučili kupiti McLarenov Mercedes SLR i postati predmetom interesa hrvatske javnosti? – Nepotrebna prašina se digla oko toga jer nitko u Hrvatskoj nema takav automobil. Na cijelom svijetu bit će proizvedeno samo 3500 primjeraka. Mnogi su taj automobil htjeli rezervirati i platiti, ali nisu uspjeli. Automobil je izgrađen u McLarenovu centru, u Wolkingu pokraj Londona. Bio sam u toj tvornici u kojoj se proizvode samo bolidi Formule 1 i Mercedes SLR. Slučajno sam došao na ideju da kupim taj skup automobil. Naime, Jolly JBS kupuje samo Mercedesove kamione i vozila i imamo 30 raznih Mercedesovih vozila. Prije pet godina jedan gospodin mi je kao Mercedesovu VIP poslovnom partneru ponudio novi sportski automobil koji će se tek početi proizvoditi. Pristao sam, iako uopće nisam znao o čemu je riječ. Počelo je s prikupljanjem podataka o tome što se vozilo u obitelji i mnogih drugih podataka. Onda je zavladao muk. Negdje 2002. stigao je iz Stuttgarta izravan poziv da uplatimo za akontaciju 50.000 eura, kako bi potvrdili ozbiljnost kupnje. Nakon uplate dobio sam certifikat da Mercedes McLaren nije prenosiv ni na koga. Možete dobiti svoj novac natrag, ali vlasništvo nad njim se ne može prenositi, ustupiti, ni prodati. Sve do 2003. u lipnju ništa se nije događalo, kada su me pozvali na testiranje u Barcelonu. Tada sam prvi put vidio ovaj prototip Mercedesa, što je bila velika poslovna tajna. Vozio sam ga i isprobao na pisti Formule 1 u Barceloni.

NACIONAL: Zašto ste tako dugo čekali na isporuku? – Nakon Barcelone opet se ništa nije dogodilo. Nitko nije znao kada će vozilo izići iz proizvodnje. Dobio sam poziv da dođem na testiranje u London, na aerodromu odakle su saveznici letjeli za Normandiju. Testirao sam Mercedes, posjetio tvornicu, čudo od arhitekture, a bio sam kod Rona Denisa, gazde McLarena. Tvornica je sva u staklu, jedina prostorija koja se može zatvoriti je dizalo. Otvorila je engleska kraljica u svibnju 2003. Shvatio sam zašto smo dugo čekali. Tvornica uopće nije bila napravljena. Automobil mi je isporučen za moj rođendan, 21. studenoga 2004. Na testu sam vozio brzinom od 300 km na sat. Pilot me vozio 330 km/h, a vozilo bez problema može razviti brzinu od 360 km na sat.

NACIONAL: Koje su karakteristike vašeg Mercedesa SLR? – Automobil je napravljen prema mojim mjerama visine, širine kukova, širine ramena. Visok sam 196 cm, ali je sjedište i unutrašnji razmještaj napravljen prema meni. Najviše vozila prodano je u Americi. Prvi primjerak Mercedesa SLR prodan je za 1,8 milijuna dolara na javnoj dražbi u New Yorku. Moj primjerak je 285. na svijetu. Proizvodi se dva na dan. U sedam godina bit će proizvedeno 3500 automobila. Između crne i srebrne, izabrao sam srebrnu. Crvenu kožu sam izabrao za interijer. Cijelo vozilo je od karbona. Šasija je od karbonskih vlakana. Automobil ima zaštitu pri sudaru, motor je maksimalno zaštićen s dva nosača koja amortiziraju udarac. Motor ima 626 KS, izrađuje ga AMG, šasiju McLaren. Ubrzava za 3,8 sekundi do 100 km. Vozilo je stajalo 600.000 eura, s porezima i trošarinom. Sama cijena vozila je 392.000 eura. Automobil je registriran u Hrvatskoj, ima šibenske registracijske pločice, platio sam sve poreze, za razliku od nekih koji voze s inozemnim tablicama. Mnogi kupuju jahte od pet ili sedam milijuna eura, pa se o tome gotovo i ne piše. Meni je to bio gušt. Sad bih ga mogao prodati, a neću.