Bivši menadžer Luciana Pavarottija objavio je ovih dana biografiju slavnoga tenora, te otkrio mnogo detalja o njegovom privatnom životu.Herbert Breslin, bivši agent, menadžer i prijatelj slavnog tenora Luciana Pavarottija, objavio je potkraj prošle godine u SAD-u biografsku knjigu “Kralj i ja” o svom 35-godišnjem poslovnom i prijateljskom odnosu sa tom, po mnogima najvećom zvijezdom klasične glazbe. Danas 80-godišnji Herbert Breslin, kojeg mnogi smatraju zaslužnim za uspjeh velikog tenora, u svojoj knjizi iznosi niz pikantnih detalja iz privatnog Pavarottijeva života te portrete mnogih drugih velikana klasične glazbe za koje je također radio, poput Placida Dominga, Josea Carrerasa te sopranistica Elizabeth Schwarzkopf i Joan Sutherland. Već i podnaslov knjige “Necenzurirana priča o usponu Luciana Pavarottija, napisana od njegova menadžera, prijatelja, a katkad i protivnika” daje naslutiti da se taj Newyorčanin nije ustručavao reći ne samo sve što misli, nego i sve što je vidio i čuo od svog svojeglavog prijatelja. Breslin ga opisuje kao “prekrasnog, dragog i jednostavnog čovjeka, koji se pretvorio u tvrdoglavu, agresivnu i pomalo nesretnu megazvijezdu”. Govori o njegovu usponu i padu, obiteljskom životu, brojnim “tajnicama” čija su zaduženja daleko premašivala dužnosti iz opisa njihova radnog mjesta, opsjednutosti hranom, praznovjerjem, neuspješnom hollywoodskom filmu, poteškoćama pri učenju arija i zahtjevima koji su rasli razmjerno brojkama na njegovu bankovnom računu. Detaljno opisuje početak i kraj najkomercijalnijeg fenomena u povijesti opere, “Tri tenora”, te Pavarottijev drugi brak sa 34 godina mlađom Nicolettom Mantovani, koja je postala njegovom producenticom i forsirala usmjeravanje njegove karijere prema pop glazbi koju je, za razliku od opere, više voljela.

Breslin i Pavarotti razišli su se 2002. zahvaljujući sve većem Pavarottijevom nezadovoljstvu sa radom svog menadžera. Istovremeno je odbijao prihvatiti činjenicu da mu je karijera već odavno krenula nizbrdo te da je dovoljno star da se povuče. Breslin je, pak, tvrdio da je ionako umoran od takvog tempa života te da se želi posvetiti obitelji, ali nije uspio sakriti da su ga optužbe velikog tenora ipak povrijedile, kao i njegovo prepuštanje sve većeg broja poslova prvo menadžeru Tiboru Rudasu a onda i novoj supruzi Nicoletti.

Breslinova suradnja s Pavarottijem započela je 1967., zahvaljujući pomalo zlom glasu na kojem je bio gotovo od samog početka poslovne karijere. Kada je talijanski tenor prvi put došao u SAD, nakon turneje Kanadom s tada već proslavljenom australskom sopranisticom Joan Sutherland, u New Yorku su ga uvjeravali da treba osobu koja će mu voditi promociju. “Pavarotti je tada još bio mlad, neiskusan i živahan, najugodnija osoba na svijetu. Terry McEwen, izvršni producent producentske kuće Decca koja je Pavarottiju izdala prvu ploču, tom mu je prilikom rekao: “Luciano ti si simpatičan momak. Zato trebaš pravoga gada da ti vodi promociju”. I dao mu moj broj. Obožavao sam ga, bio je kao umiljati psić. Toliko je bio uzbuđen zbog svega što mu se događalo i spreman učiniti sve što mu se kaže, da sam ga morao simpatizirati. Od njegovog glasa bih se svaki put naježio i odmah smo dogovorili suradnju. Početkom 70-ih već smo bili kao članovi iste obitelji. Uvijek sam imao prijateljske odnose sa svojim klijentima, ali je ipak postojala svojevrsna rezerva. Toga sa Lucianom nije bilo. Telefonom bismo se čuli od 10 do 100 puta dnevno, bez obzira na doba dana ili noći. Posjećivali smo se često i uvijek imali o čemu pričati. Pratio sam ga na njegovim putovanjima, na kojima nije bilo moguće ostati u vlastitoj hotelskoj sobi jer je mrzio biti sam. Od početka mi je bilo jasno da Luciano nije kao ostali umjetnici s kojima sam radio. Kao prvo, tu je bio njegov glas koji me svaki puta iznova oduševljavao. I svaki put bih protrnuo. Da razjasnim: kad radiš za umjetnika, nije nimalo bitno što misliš o njegovom radu. Nakon nekoliko godina neprestanog slušanja istog umjetnika kako svira ili pjeva, teško je zadržati oduševljenje sa samog početka. Nisam trebao protrnuti svaki puta kada bi pjevao; to nije bilo u opisu mog radnog mjesta. Ali protrnuo sam, svaki put. Bilo je tako prokleto lijepo…”

Gledajući na svoj posao isključivo iz marketinške perspektive, Herbert Breslin je vrlo brzo postao uspješan i poznat u glazbenim krugovima. “Promocija umjetnika u svojoj je srži identična promociji sapuna. Moraš poznati svoje tržište, znati kome je namijenjen tvoj proizvod i postići da ga ljudi žele kupiti. Uskoro sam došao na glas kao osoba koju je vrlo korisno imati uza sebe i mnogim se umjetnicima sviđao moj stil. Mnogima nije, doduše, ali to je bio njihov problem. Smatrao sam da je najvažnije dovesti klijenta na najjači medij, televiziju. Mnogi su me smatrali previše agresivnim, ali kako ne bih bio? Vani ima tisuće pjevača; kako drukčije privući pažnju na onoga kojeg ti zastupaš? Sa Lucianom sam počeo raditi 1967., a već je 1968. debitirao u Metropolitan operi. Toliko sam vremena provodio s njim i toliko sam ideja imao za njega da sam nekoliko godina kasnije odlučio prestati biti samo njegov publicist, već napraviti sljedeći korak i postati menadžer. Luciano se složio, znao je prepoznati dobru ideju kad bi ju čuo. Zbog toga sam morao okončati suradnju s Placidom Domingom, mojim drugim klijentom u to vrijeme, zbog čega me njegova žena Marta i danas smatra svojevrsnom izdajicom.” Njegov plan za Luciana bio je držati ga neprestano pred očima javnosti. U tu svrhu ga je čak stavio u televizijsku reklamu American Expressa, a sljedeći korak bio je proboj u Hollywood. “Metro-Goldwyn-Mayer želio je filmom “Da, Giorgio” s Lucianom u glavnoj ulozi obnoviti tradiciju studijskih mjuzikala u kojima su često glumili operni pjevači.

Film je imao sve uvjete da postane uspješan. Imali smo budžet od 18 milijuna dolara, što je za 1981. bio ogroman novac; Steven Spielberg je iste godine za E.T.-ja dobio 10,5 milijuna. Snimanja su bila na glamuroznim lokacijama. Film je režirao dobitnik Oskara Franklin Shaffner, redatelj “Planeta majmuna”. Osigurao sam sebi poziciju izvršnog producenta filma. Bio sam siguran da sam na dobrom putu da postanem veliki hollywoodski igrač. Na nesreću, film je propao. Za to sam prvenstveno krivio marketinšku strategiju studija. Umjesto da su rekli “Dođite čuti i vidjeti najvećeg tenora na svijetu”, oni su ga prezentirali kao romantičnu komediju. Ljudi su se pitali: Kako bi zgodna mlada žena mogla pasti na tako debelog tipa? To je bilo vrlo ironično. U stvarnom su životu žene zaista padale na tog debelog tipa.” No, iz istog su razloga mnoge hollywoodske glumice odbile glumiti njegovu partnericu. “Pitali su Candice Bergen; spominjala se Sally Fields; Goldie Hawn odmah je odbila. Segourney Weawer je bila jedna od opcija, a na kraju je uloga pripala Kate Jackson, jednoj od najmanje karizmatičnih Charlyjevih anđela. No, i ona je na kraju odbila. U studiju se pričalo da je razgovarala o tome sa Cher, koja je dala svoje mišljenje. “Nikada, ali nikada nemoj glumiti u filmu u kojem ne možeš zagrliti svog partnera”, rekla je Cher.”

Uloga je na kraju pripala slabo poznatoj glumici Kathryn Harrold. “U stvarnom životu Luciano nikada nije imao problema sa ženama. Upravo suprotno. Dozvolite da se vratim nekoliko godina unatrag. Život operne zvijezde nisu samo hollywoodske zabave i skupe večere. Zapravo, život na turneji je izuzetno dosadan. Vrijeme provodiš u hotelskim sobama nepoznatih gradova, ubijajući vrijeme do sljedeće probe.” Pavarotti je odrastao u kući koja je vrvjela ljudima i mrzio je biti sam. Uvijek je netko morao putovati s njim, a najčešće je to bio Breslin. No, kako nije uvijek netko mogao ići s njim, postalo je neizbježno da zaposli tajnicu. Njegove tajnice imale su više majčinsku ulogu. Kuhale su mu, odgovarale na poštu, vodile računa o njegovim sastancima i pravile mu društvo. Bile su mu potrebne 24 sata na dan. Neke od njih postale su mu ljubavnice, ali bi mu i ljubavnice neizbježno postale tajnice, točnije domaćice. Jedna od njih bila je Madelyn Reneé, izuzetno privlačna studentica na newyorkškom fakultetu na kojem je Pavarotti jedno vrijeme držao predavanja. “Odmah su se mogle osjetiti iskrice između njih. Ne sjećam se točno kako je išla kronologija među njima. Uostalom, bio sam Lucianov menadžer, a ne svodnik. Madelynin opis radnog mjesta, bar onaj za javnost, bio je odgovaranje na njegovu poštu. Nakon što je diplomirala Luciano joj je namijenio nove zadatke. Putovala bi s njim, kartala, vodila računa o brojnim tabletama koje je uzimao. Zauzvrat joj je držao sate pjevanja i davao plaću – malu, vjerujte mi.” Pavarotti je bio uvijek okružen ženama. “Ponekad bi pozvao na večeru četiri ili pet žena, ali bi u krevet otišao sam. Samo hrana, bez seksa. Tako su, vjerojatno, bili poredani prioriteti u Lucianovom svemiru. Važno je napomenuti da su ga odgojile žene. Njegova baka vrlo je rano izgubila kćer, usmjerila svu žensku pažnju na njega i razmazila ga do srži. Zbog takvog odgoja naviknuo je na žensko društvo i očekivao od njih da ga opslužuju. Trebao ih je da vode brigu o njemu i one su to činile. No, treba se zapitati što im je bilo na pameti. Što su radile s tim ogromnim, pretilim tenorom koji je bio toliko egocentričan da je s njim bilo teško imati bilo kakav ozbiljan odnos? Njegove veze nisu se temeljile na obostranim zrelim odnosima. Privlačio je nesigurne žene kojima je trebala zaštita, koje bi na neki način postale njegove ropkinje. Prale bi mu suđe i veš, kuhale mu: bile bi mu na usluzi. Najviše što se ikada približio pravoj romansi bilo je s Madelyn. Iz njih je isijavalo kada bi ušli u prostoriju, postojala je nekakva kinetička energija među njima. Nisam vidio da se takvo što ponovilo.” Njegova supruga Adua Veroni cijelo je vrijeme bila u Italiji s njihove tri kćerke, ali bi povremeno s njim putovala. Pretpostavljala je da se nešto događa s Madelyn, što je kasnije ovako komentirala: “Uvijek je samo nijekao i nijekao. A ja sam naivno vjerovala. Sumnjala sam, naravno, ali je uvijek bio tako iskren. Priznao mi je tek godinu dana prije razvoda. “Možda bi ti postupila drukčije na mom mjestu”, rekao je. “Volio sam ju kao što sam volio tebe. Zanima me što bi ti napravila da si bila zaljubljena u dvije osobe istovremeno.” Kćerima je, pak, rekao da sam znala za Madelyn, ali da smo ostali zajedno zbog njih. Bio je stručnjak u izvrtanju činjenica kako bi ih prikazao na način koji mu odgovara.”
Slavni talijanski tenor bio je izuzetno nestalnog mišljenja, mijenjao ga je iz minute u minutu. To najbolje ilustrira anegdota kada je usred noći nazvao Breslina i prijetio da će se ubiti jer ga je Madelyn ostavila. “Telefon je zazvonio usred noći, ali na to sam već bio navikao. No, ovaj put bilo je drukčije. “Ubit ću se”, rekao je. “Ostavila me, bacit ću se kroz prozor.” Sjeo sam na avion za Chicago i otišao ravno u njegov hotel. No, njegova tadašnja tajnica Giovanna, koja je zaista bila samo tajnica, nije me željela pustiti u njegovu sobu. “Znaš kakav je kad ga se probudi”, rekla je. “Uostalom, kako se može baciti kroz prozor, ne može ni proći kroz njega.” U sobu me pustila tek u devet ujutro. Ušao sam i brzo izašao. “Zašto mi nisi rekla da ima ženu u krevetu?!”, pitao sam iznenađeno. Tako sam upoznao Judy Kovacs, Lucianovu novu tajnicu.”
Njegova najveća opsesija bila je hrana. “Ne znam otkud je potekla ta opsjednutost, ali znam da je opsesija previše blaga riječ za njegovu strast prema hrani. Luciano na nju misli cijelo vrijeme. Nije da samo voli jesti; voli hranu mirisati, dodirivati, pripremati, misliti na nju, o njoj pričati. Ima specifičan kulinarski ukus. Voli točno određene namirnice od točno određenog proizvođača. Svatko tko bi putovao u Italiju morao je natrag donositi određene namirnice, a kad bi boravio u Italiji svatko tko je dolazio k njemu morao je iz Sjedinjenih Država dostaviti neke druge. Kada bi bio pozvan u goste na večeru on bi određivao jelovnik, koji bi zahtijevao izdašna financijska sredstva.” Odlasci na turneju značili su zahtjevan transport tzv. nužnih stvari. Ipak, ništa nije nadmašilo turneju po Kini. “Luciano uvijek brine da na putovanju neće biti odgovarajuće hrane. Kao rezultat toga s njim uvijek, osim hrane, putuju i aparati za kavu, noževi za pršut, zdjele i lonci… Kada stigne u novi hotel, odmah naredi da se spavaća soba pretvori u kuhinju. Ipak, nitko tko je bio tamo neće nikada zaboraviti njegov put u Kinu 1986., gdje je trebao izvesti La Boheme. Pripreme su tekle po planu, sve dok jednog dana nije došao i rekao: “Ne idemo u Kinu.” Naime, sreo je sopranisticu Katiu Ricciarelli, koja se upravo vratila od tamo i rekla da za vrijeme cijelog boravka nije pojela ništa pošteno. “Nemaju čak ni vodu”, rekao je. “Ne idemo.” Stvar je spasio Zefirrino, vlasnik restorana u kojem je Luciano jeo dvaput dnevno kad je bio u gradu. Njegov moto bio je: smislit ćemo nešto. I smislili su. Odlučili su donijeti hranu i kuhati za sve. Ne znam kako je avion uopće uzletio. To je, osim piletine, govedine, krumpira, dinja, nekoliko koluta raznih vrsta sireva i mnogih drugih delicija uključivalo i 1,500 litara mineralne vode i još toliko Lambrusca, mladog talijanskog vina. I frižider, ploče za kuhanje, tanjure i šalice, srebrninu, čaše, stolnjake. Trebala im je posebna soba u hotelu samo za hranu i pribor. No, Giovanna je uskoro otkrila tržnicu s prekrasnim svježim voćem i povrćem. Kuhanje u hotelskoj sobi trajalo je samo tjedan dana. Nakon toga probali smo dati hranu Kinezima, ali su odbili primiti tako veliki dar. Na kraju smo sve ostavili u hotelskoj sobi.”
Posebne je probleme, ali i komične situacije, stvaralo njegovo praznovjerje. “Poznato Pavarottijevo praznovjerje je nošenje čavla iz kazališnih dasaka u džepu što, po vjerovanju, donosi sreću. Luciano je to toliko doslovno shvaćao da bez čavla nije htio izaći na pozornicu. Satima ga je znao tražiti oko pozornice pa su na kraju njegove tajnice dobile još jedan neslužbeni zadatak: morale su na pod staviti čavao, kako bi ga on našao na putu od garderobe do pozornice. Dodajte tome i strah od broja 17. U Italiji je 13 sretan broj; 17 je taj čiji gumb nedostaje u dizalima te koji je otrgnut sa avionskih sjedišta i iz Lucianovog kalendara. Svaki 17. u mjesecu zbog toga je preferirao provesti u krevetu.” Na račun praznovjerja odbijao je i pjevati u određenim operama. “La Forza del Destino, jedna od najboljih Verdijevih opera, bila je na zlom glasu. U njoj svi glavni likovi izbjegnu sudbinu, ali ih ona na kraju sustigne i svi umiru. O toj se operi pričalo da donosi nesreću. Fama je potvrđena kada se sjajan američki bariton Leonard Warren srušio i umro za vrijeme nastupa u toj operi. Svaki puta kada bi netko spomenuo Forzu pred Lucianom, on bi se brzo primio za svoje genitalije da odagna zlu sreću. To mu je, naime, bio običaj, ponovno iz praznovjerja. Druga opera koja je glasila kao zlosretna bila je La Juive, Fromentala Halévyja. Prvi tenor koji je u njoj pjevao, Adolphe Nourrit, ubio se. Richard Tucker, koji je sanjao da zapjeva u Metropolitan operi, preminuo je na dan kada mu je ta operna kuća javila da ima novu produkciju za njega- La Juive. Joséu Carrerasu dijagnosticirana je leukemija dok je radio na toj operi. Nikada nisam uspio Luciana dobiti ni blizu nje, bez obzira što sam vjerovao da bi bila savršena za njega.”
Iako ga je The Washington post optužio da je u toj “vulgarnoj i bijednoj” knjizi potpuno ocrnio svog bivšeg klijenta i prijatelja, Herbert Breslin Pavarottija opisuje sa simpatijama i njegov težak karakter opravdava njegovom beskrajnom infantilnošću na kojoj mu je često teško zamjeriti. “Uvijek je s njim bilo incidenata, nakon čega bi se vratio i sve bi bilo zaboravljeno. Nisam siguran da je svima bilo lako zaboraviti, ali kada je bio ljubazan bio je toliko drag i šarmantan da bi svatko samo slegnuo ramenima i nastavio dalje.”
Posljednje godine Pavarottijeve karijere i njegove izlete u popularnu glazbu Breslin smatra gotovo sramotnim. “Istina je: Luciano je narušio svoju reputaciju. Sav taj novac imao je vrlo vidljiv utjecaj na njega. Nekada je njegovo ime bilo sinonim za odličnost, danas je postalo predmet sprdnje. I to me iritira jer to nije njegova stvarna slika. Prava istina je da je Pavarotti imao najbolji glas, najbolje mogućnosti i na neki način najbolji stav koji sam ikada doživio. Zajedno smo to iskoristili i pretvorili u nešto što je cijeli svijet prepoznao. Ponosan sam što sam bio dio toga. Ti veliki trenuci nešto su što neću nikada zaboraviti. Negdje duboko u sebi mislim da neće ni on.”
Intervju s Pavarottijem na samom kraju knjige, koji je napisala koautorica Anne Midgette, Breslinovoj biografiji daje svojevrsnu autentičnost. U tom intervjuu Breslinov dugogodišnji klijent i prijatelj o njemu govori samo najbolje: “Bio sam izuzetno blizak s Herbertom, profesionalno i osobno. Bili smo kao braća, nikada ni sa kim nisam bio toliko blizak. On je izuzetno inteligentna i šarmantna osoba. Ako si inteligentan nećeš me gnjaviti. Ako si inteligentan dobro ćemo se slagati. Kada smo se upoznali Herbert nije bio agent; ja nisam bio veliki tenor. Zaista smo zajedno započeli naš uspon. Da li bih bez njega imao takvu karijeru? To je pitanje na koje nikada neću moći odgovoriti. Možda bi netko drugi podjednako utjecao na moj uspjeh, ali se sigurno ne bismo tako dobro uskladili kao što je to bio slučaj s nama dvojicom. I ja sam utjecao na njegovu karijeru, također. Kada s nekim iz istog razloga i s istim ciljevima dijeliš život 36 godina, smatram da se radi o podjednako važnim ulogama. Herbert je bio moja supruga u operi.”