Dražen Anzulović pomaknuo je košarkaški klub Cibona s mrtve točke.Prošlotjednom pobjedom nad španjolskim Estudiantesom u Madridu u 11. kolu košarkaške Eurolige, zagrebačka Cibona osigurala je ulazak u drugi krug natjecanja, među 16 najboljih europskih klubova. Svih prijašnjih godina to ne bi bila osobito iznenađujuća vijest, ali ove godine to je gotovo senzacija. Naime, na početku ove sezone smatralo se da je ova momčad Cibone najslabija u posljednjih 25 godina, da se neće uspjeti kvalificirati u drugi krug Eurolige, da je financijska rupa prevelika te da se neće plasirati ni među najbolje četiri momčadi Goodyear lige. Suprotno svim najavama, zahvaljujući treneru Draženu Anzuloviću (38), Cibona je igrala odlično i čak je dva puta pobijedila Reala iz Madrida. Nakon samo tri mjeseca, nitko više o Ciboni ne govori s podsmjehom.

'Jako je važno to smo uspjeli okupiti cjelinu, 12 karakternih momaka koji su veliki profesionalci i koji ostavljaju srce na parketu. Time nadoknađujemo puno nedostataka koje imamo. Sve nam se vratilo kroz rezultat' 'Kod mene nema demokracije. Ja odlučujem tko će igrati i kako ćemo igrati i potreba je disciplina i na utakmici i izvan terena' 'Jalni smo jedni na druge, podmećemo jedan drugome; možda zbog toga što ne možemo svi trenirati dobre ekipe' 'Sve što igrač na treba raditi ja sam prošao u karijeri. Od noćarenja pa do treninga gdje nisam mogao hodati zbog provoda'Dražen Anzulović postao je trener Cibone prije godinu i pol dana. Do tada je samo dvije sezone bio trener momčadi Zagreba i bilo je poprilično iznenađenje kad je postao trener Cibone. Već je u prvoj sezoni pokazao da je ozbiljan trener, s lakoćom je uveo Cibonu u drugi krug Eurolige, ali nije uspio osvojiti Goodyear ligu jer je u finalnoj utakmici u Zagrebu Cibona izgubila od srpskog Reflexa. Kako je nakon te sezone Cibonu napustio velik broj igrača, a nije dovedena ni jedna zvijezda, smatralo se da će Cibona ove sezone slaviti nakon svakog poraza u Euroligi s manje od 15 razlike.

Anzulović očigledno nije tako mislio. Sin poznatog TV komentatora Vladimira Anzulovića, jednog od čelnih ljudi Cibone 1980-ih, karijeru je počeo kao košarkaš u Ciboni. Od 1985. do 1990. bio je član prve momčadi Cibone, koja je 1985. osvojila Kup prvaka. Godine 1990. prešao je u KK Zagreb gdje je igrao šest godina nakon čega je 1996. na jednu sezonu otišao u Osijek. Nakon toga je trebao otići u Njemačku, ali je zbog ozlijede koljena morao prekinuti karijeru. Odmah se odlučio za trenerski posao pa je od 1997. do 2000. bio trener mlađim generacijama Cibone, da bi 2001. postao trener Zagreba. U braku je s bivšom odbojkašicom Marijom Anzulović s kojom ima troje djece.

NACIONAL: Kako ste se osjećali na početku ove sezone kad se govorilo da Cibona odavno nije imala tako lošu momčad, da nećete proći prvi krug Eurolige i ući u najboljih 16 europskim momčadi, niti ćete imati uspjeha u Goodyear ligi? – U klubu nije bila ugodna situacija s obzirom na planove koje smo imali i na ono što smo htjeli napraviti. Moja je ideja bila da najveći broj igrača, iz prošlogodišnje ekipe, njih 80 posto, ostane u Ciboni i da tu ekipu nadogradimo s dva, tri igrača kako bi napravili korak više u odnosu na prošlu sezonu koja je bila uspješna. Kako ništa od toga nismo napravili, otišli smo u neizvjesnost, u krpanje s onim što smo u tom trenutku mogli realizirati. I javnost i stručnjaci nisu nam predviđali ništa dobro. Pojavile su se razne priče o tome kako je ovo najslabija Cibona u posljednjih 20 godina, kako nema kvalitetnih igrača, sve najcrnje što ide uz jednu ekipu. Međutim, današnja košarka lišena je vrhunske kvalitete jer svi vrhunski igrači odlaze u NBA. Zato je jako važno to što smo uspjeli okupiti cjelinu, 12 jakih igrača koji su veliki profesionalci i koji ostavljaju srce na parketu u svakoj utakmici. Time nadoknađujemo puno nedostataka koje imamo. To potvrđuju i rezultati.

NACIONAL: Je li u tim okolnostima vaša pozicija bila olakšana time što gotovo nitko od vas nije očekivao dobre rezultate pa niste osjećali ni pritisak? – Ne, nije bilo tako, jer Cibona nije takav klub. Zbog nesrazmjera između onoga što sam namjeravao napraviti i onoga što sam realizirao na početku sezone, osjećao sam još veću tjeskobu. Ni u jednom trenutku nisam bio opušten. Bio sam siguran samo u jednu stvar, a to je da ću maksimalno raditi i da ću izvući maksimum iz ekipe. Ono što me vodi u ovom poslu je to što sam 100 posto unutra, pripremam se za svaku utakmicu i nisam nesiguran i nervozan jer znam da sam napravio sve što sam mogao napraviti.

NACIONAL: Znači li to da vam je samopouzdanje bilo tako visoko da se niste obazirali na katastrofične najave? – Imam vrlo visoko samopouzdanje, ali nisam mogao znati koliko će to vrijediti u danim okolnostima. U Euroligi igramo s momčadima čiji su klupski proračuni nekoliko puta veći od našeg pa imaju veće mogućnosti dovođenja igrača. Zato nisam znao što ova momčad može napraviti u Euroligi. Uz to, Rodney Elliot, jedini Amerikanac kojeg smo doveli, ozlijedio se prije prve utakmice.

NACIONAL: Koliko ste bili ograničeni time što je Božo Miličević, direktor Cibone, prvi put nakon puno godina javno rekao kako klub nema novca? – To je nešto strašno, to su veliki problemi, ali još jednom kažem da ja ne vodim financijsku već stručnu politiku kluba. Ja vjerujem u sve igrače koje sam doveo. Da bi netko igrao u Ciboni, ja moram vjerovati da on ima potencijalnu kvalitetu, odnosno da može pomoći Ciboni u danom trenutku. Zato je bilo najvažnije složiti cjelinu od igrača i u svakoj utakmici biti odgovoran.

NACIONAL: U kojem se dijelu najbolje vidi vaš osobni utjecaj na igrače i igru Cibone? – Igrači su proizvođači i rezultata i uspjeha. Mislim da sam uspio u tome da se vidi ruka trenera; to je nešto što svaka momčad mora imati. Mora se vidjeti da je ekipa dobro posložena, da postoji red i da se individualna kvaliteta i vlastiti ego uklapaju u jednu cjelinu. Svakom sam igraču, prije njegova dolaska u Cibonu, objasnio ulogu u ekipi. Priče o tome da su na početku sezone svi jednaki i da se igrači sami trebaju nametnuti su floskule. Kad dovodimo igrače, znamo kakvu će ulogu imati i što će morati raditi u ekipi. Primjerice, za mene je Vladimir Krstić, moj bivši suigrač, iznimno važan igrač Cibone. On je profesionalac od glave do pete i znao je svoju ulogu kad je dolazio u Cibonu. Rekao sam mu da neće biti član startne petorke te mu objasnio što će raditi i što očekujem od njega. I on i drugi su morali to prihvatiti ako su htjeli igrati u Ciboni. U Ciboni može biti samo tako i nitko se neće buniti.

NACIONAL: Znači li to da se ponekad prema igračima ponašate kao diktator? – Nisam diktator i mislim da to moji igrači znaju. Nastojim biti pravedan. Kod mene nema demokracije, zna se tko odlučuje u ekipi. Ja odlučujem tko će igrati, kako ćemo igrati i disciplina se mora održavati kako tijekom cijele utakmice, tako i izvan terena. U sporta postoje zakoni koji vode do rezultata, a koje nisam ja izmislio.

NACIONAL: Je li u takvim okolnostima za današnju Cibonu dobro da nema zvijezda u momčadi? – Nije, apsolutno nije. Meni je iznimno žao što nismo napravili ono što smo prošle godine htjeli, a to je da zadržimo većinu igrača i dovedemo dva kvalitetna igrača. Time bi napravili velik korak naprijed i mislim da bi tada bili spremni za ulazak u europski Final Four, među četiri najbolje europske momčadi. No za to treba posložiti financijski dio.

NACIONAL: Često ste govorili da su bek i centar igrači koji nedostaju Ciboni. Kvalitetnog centra niste našli, a već ste sada izgubili Andriju Žižića koji je potpisao za Barcelonu. – To su zakoni tržišta. Činjenica je da su visoki igrači najskuplji i najteže ih je pronaći. Cijela se Europa muči s time, a najbolji je primjer za to ovo što se dogodilo sa Žižićem. Meni kao treneru godi to što su svi bogati europski klubovi bili zainteresirani za Andriju Žižića i što je Barcelona odriješila kesu kako bi dovela igrača Cibone. Neki od tih klubova imaju 10 puta veći proračun od našeg, a nisu mogli naći centra kvalitete Žižića. Mi smo nemoćni u toj tržišnoj utakmici i to je nešto što sputava naš sport. Dakle, mi umjesto da smo na početku sezone doveli dva kvalitetna igrača, izgubili smo jednog nositelja igre.

NACIONAL: Zašto Cibona za centra nije dovela Dalibora Bagarića, nekadašnjeg košarkaša Cibone? – Razgovarao sam s njim i, što se tiče košarkaškog dijela, mi smo se o svemu dogovorili. Međutim, mi financijski nismo mogli pratiti Bagarića i on se odlučio za talijanski Climamio u kojem gotovo da ne igra.

NACIONAL: Bagarić je nedavno izjavio kako Cibona igra dobro kad nije favorit pa je tako izgubila utakmice protiv Olympiakosa koje je morala dobiti, ali je dobila utakmice protiv Reala i mnogih drugih klubova, gdje je bila autsajder. – Ne volim komentirati druge ekipe. Neka se Bagarić bavi Climamiom, a mi ćemo se baviti Cibonom. Zašto bi Cibona trebala dobiti Olympiakos? Pa oni su u grčkom prvenstvu dobili financijski moćni i kvalitetni Panathinaikos s 15 razlike. Olympiakos je dva puta zasluženo dobio Cibonu, kao što smo mi zasluženo dobili ostale utakmice. Svaka utakmica je priča za sebe i vidjet ćemo dokle ćemo doći.

NACIONAL: Mlad ste trener, kao i vaši pomoćnici Dario Gjergja i Slaven Hlupić. Odakle vam znanja za obavljanje trenerskog posla? – Gjergju i Hlupića sam uzeo za pomoćnike kada sam postao trener Zagreba i oni su sa mnom prošli sve, i Zagreb i Cibonu. Imam povjerenja u njih, oni sazrijevaju svakog dana. Iskustvo je u ovom poslu vrlo važno. Ne mislim da sve znam, ali mislim da znam dosta. Educiram se svaki dan, gledanjem videokaseta, analiziranjem taktike i igre. Njih dvojica rade isto. U svojoj karijeri imao sam mentora koji mi je bio baza za učenje i koji mi je dao golemo znanje. To je dr. Slavko Trninić. On mi je dao košarkašku širinu i metodiku rada na parketu.

NACIONAL: Odlika srpskih trenera je maksimalno međusobno pomaganje zbog čega se smatraju trenerski najjačom nacijom. Nedostaje li to hrvatskoj košarci? – Siguran sam da kod nas ima kvalitetnih trenera, ali dovedeni smo u situaciju da smo sami sebi najveći protivnici. Jalni smo jedni na druge, jedan drugome podmećemo. Ne znam je li to zbog toga što ne možemo svi trenirati dobre ekipe. Među trenerima se javlja antagonizam koji nije dobar. To je činjenica od koje ne trebamo bježati. Vjerujem da postoje novi odnosi, postoje određene naznake da će se sve to stabilizirati te da idemo prema istom cilju, a to je prava reprezentacija.

NACIONAL: Te bi odnose trebao riješiti Hrvatski košarkaški savez, ali kako da do toga dođe ako se smatra da je Danko Radić postao predsjednik HKS-a zahvaljujući spletkama? – Ja tako ne mislim. Radić je postao predsjednik HKS-a zahvaljujući svojim sposobnostima. Na Europskom prvenstvu u Švedskoj 2003. nitko nas nije nadigrao, ali u borbu za medalje nismo ušli i gubili smo utakmice u posljednjim sekundama jer Nikola Vujčić nije igrao. Da smo tada imali dobar rezultat, sve bi bilo svjetlije i perspektivnije. S velikim optimizmom idemo na EP u košarci u Srbiji i Crnoj Gori ovog ljeta, ali tu se javlja pitanje odaziva igrača. Pitanje je postoji li kod igrača svijest o tome da moraju nešto vratiti hrvatskoj košarci jer im je hrvatska košarka omogućila financijsku sigurnost, popularnost i status u košarkaškom svijetu. Oni bi to na neki način trebali vratiti. Ako se za EP odazovu svi najbolji igrači, mislim da se možemo boriti za medalju. Ja bih bio zadovoljan i plasmanom na Svjetsko prvenstvo jer nas dugo nije bilo na velikim takmičenjima.

NACIONAL: Je li za hrvatsku košarku dobro to što je izbornik reprezentacije Neven Spahija trener talijanskog kluba? – Tu je klub najvažniji. Ako se klub složi s time, jer klub najviše ispašta, i ako izbornik uspije povezati rad u reprezentaciji s radom u klubu, onda je to u redu. S obzirom na lošu materijalnu situaciju, odnosno činjenicu da Košarkaški savez ne može profesionalizirati funkciju izbornika, na izborniku je da uskladi rad u klubu s radom u reprezentaciji.

NACIONAL: Ako izbornik Spahija ne ostvari dobar rezultat s reprezentacijom na Europskom prvenstvu u Srbiji i Crnoj Gori, vi biste mogli postati izbornik. – O tome ne želim pričati dok se ne vide rezultati s EP-a. Želim uspjeh hrvatskoj reprezentaciji jer je to uspjeh svih nas. Neću razmišljati o crnim stvarima. Naravno da sam razmišljao o izborničkom mjestu kao jednom od ciljeva u karijeri. No sve u svoje vrijeme.

NACIONAL: Osim Eurolige, Cibona igra i u Goodyear ligi, čiji je jedan od pokretača Božo Miličević, direktor Cibone. Danas mnogi klubovi igraju u Goodyear ligi jer moraju, ali im je daleko važnija Euroliga. – Ovakva Goodyear liga kakva je danas, preglomazna je; 16 klubova u ligi sigurno nije idealno rješenje. Međutim, Goodyear liga je pokazala svoju opravdanost, ona je neophodna, ali u drugačijem sustavu. To bi trebala biti liga sa 12 klubova. Bez jakih utakmica, nema stvaranja igrača. Mi smo odlučili da ćemo ove godine kroz Goodyear ligu isprofilirati tri mlada igrača, Omerhodžića, Rozića i Morovića, koji bi za nekoliko godina mogli nositi igru Cibone.

NACIONAL: Zašto Cibona posljednjih godina nije stvorila igrača koji je kroz igre u klubu napredovao i postao bitan igrač u klubu? – Cibona posljednje tri, četiri sezone nije imala proizvodnju u omladinskom pogonu koja bi omogućila prijelaz iz juniora u potencijalnu seniorsku kvalitetu. Međutim, smatramo da smo ove godine postigli europski ustroj kluba: s kadetskom ekipom, s juniorskom ekipom koja igra A-2 ligu i uz momčad Dubrave koja igra prvu ligu s potencijalima Cibone. Pitanje je koliko ćemo ustrajati u tome da taj ustroj postavimo na zdrave temelje, a to podrazumijeva financiranje svih tih projekata, što je danas izuzetno teško. Naime, mi nemamo stalan izvor financija.

NACIONAL: Mnogi mladi treneri, bivši igrači, kažu svojim igračima: “Nemojte praviti gluposti koje sam ja radio u vašim godinama jer ćete upropastiti vlastiti talent.” Jeste li vi to rekli svojim igračima? – To znaju svi moji igrači. To su znali igrači Zagreba, a znaju i ovi u Ciboni jer sam s nekima i igrao. Sve što igrač ne smije raditi, ja sam prošao u svojoj karijeri. Od noćnog života do odnosa prema treningu. Na treninzima ponekad nisam mogao hodati zbog noćnih provoda u diskoteci Saloon. Jedva bih čekao da trener okrene glavu kako ne bih radio ništa. Bio sam prilično talentiran košarkaš, ali mladi ljudi nemaju svijest i treba ih voditi do sazrijevanja.

NACIONAL: Ima li u vašoj trenerskoj karijeri neuspjeha? Smatrate li neuspjehom to što niste uspjeli vratiti nekadašnjeg najboljeg juniora Europe Josipa Sesara u najbolju igračku formu? – Za takav uspjeh potrebna je dvostruka igra, moja i njegova. Ja nisam odustao od te namjere, ali mi treba povratna informacija. Sesar je plemenit igrač, najveći talent koji sam ikada vidio, a prošao sam generaciju Kukoča i Rađe. Stjecajem okolnosti, on u karijeri nije napravio ono što može. Sada ima 26 godina i lovi zadnji vlak kako bi se u potpunosti posvetio onome što mu donosi prosperitet u karijeri.

NACIONAL: Mnogi mladi hrvatski košarkaši razmišljaju samo o odlasku u NBA ligu. Mislite li da NBA danas više upropaštava no što izgrađuje igrače? – Apsolutno se slažem. NBA je izgubio kriterije koje je nekada imao i zato u njemu nema kvalitete koje je nekada bilo. Izgubio je kriterije jer 90 posto igrača ne prolazi bazu koledž košarke, što su nekada morali. Koledž košarka je davala ona znanja koja su omogućavala da se potencijal pretvori u kvalitetu. Sada i “fuš roba” može igrati u NBA, ali to nije kvaliteta koja je nekada bila.

NACIONAL: Vaš otac Vladimir Anzulović bio je jedan od čelnika Cibone. Što bi on rekao da vidi današnju košarku i današnju Cibonu? – Ne znam što bih rekao. On je prošao najsjajnije periode Cibone i svi koji su to prošli sa skepsom gledaju na ono što se sada događa. Cibona je jedan od rijetkih europskih klubova koji su pobjeđivali u svim europskim natjecanjima, ljudi su navikli na trofeje. Mislim da bi se Cibona danas, s dva milijuna eura klupskog proračuna, prije početka sezone mogla boriti za Final Four Eurolige.

NACIONAL: Kakve su u osamdesetima bile veze između vas, vašeg oca i Cibone? – Volio bih da me na početku karijere otac pogurnuo, jer je u tim trenucima teško uspjeti ako iza sebe nemaš trenera ili nekog drugog. Mojem je ocu Cibona toliko značila da mu je, da se malo našalim, i sin ostao sa strane. U kući smo se znali šaliti da mu je Cibona ispred obitelji i sina. Jednostavno, on se nije htio petljati, a ja sam, onako mladenački i buntovno, mislio da bi trebao.

NACIONAL: Generacija Ciboninih igrača iz 80-ih ostala je u pamćenju i po bračnim vezama s odbojkašicama Mladosti. U braku s odbojkašicama završili ste vi, Ušić, Bečić i Čutura. Kako je do toga došlo? – Njih trojica su u to krenuli prije mene. U mom slučaju riječ je o slučajnom susretu koji se zbio na rođendanu moje supruge Marije u jednom zagrebačkom kafiću. Izišao sam s Nebojšom Razićem i Lukom Pavičevićem, a to je bio jedan od onih izlazaka o kojima sam već govorio. Na tom tulumu zakotrljala se priča o meni i Mariji. Moja je supruga meni najveća potpora u životu i bez nje bih teško sve uskladio. Ona drži pod kontrolom sve što ja ne mogu, a malo toga mogu. Obitelj najviše pati i zato svaki slobodan trenutak posvećujem supruzi i djeci.

NACIONAL: Kćerke spomenute trojice su odlične odbojkašice. Hoće li i vaša djeca biti profesionalni sportaši? – Oba moja sina, i 13-godišnji Andro i 8-godišnji Roko, igraju košarku, a Roko igra i nogomet u NK Sava. Ja ih nisam gurao prema košarci, to je bio njihov odabir. Možda su to odabrali jer su sa mnom često išli na utakmice. Talentirani su za sve sportove, trenirali su i plivanje i atletiku. Nije mi bitno hoće li jednog dana postati profesionalni sportaši, bitno mi je da se normalno razvijaju, bez ikakvih poroka. Za kćer Miju, koja ima devet mjeseci, siguran sam da će doći pod mamin utjecaj i da će biti odbojkašica.