Dana Brown se u "Da Vincijevu kodu" poslužio nizom naoko autentičnih faktografskih podataka, što je brojnim čitateljima bilo dovoljno da svojoj mašti daju maha.Interes za roman “Da Vincijev kod” autora Dana Browna ne jenjava iako će uskoro biti dvije godine otkako se pojavio u knjižarama. Književni kritičari i čitatelji proglasili su taj roman jednim od najznačajnijih u proteklih deset godina, iako se našao na udaru teologa i povjesničara koji su Brownu zamjerili površan pristup kontroverznoj temi, životu Isusa Krista. Dosad je knjiga prodana u gotovo 20 milijuna primjeraka, a uskoro će se početi snimati i hollywoodski film.

Taj je međunarodni bestseler mnoge iznenadio i zbunio. Nitko mu ne može priznati osobitu književnu vrijednost i ni po čemu se ne razlikuje od brojnih drugih krimića prepunih klišea i neuvjerljivih monologa, ali ozbiljni kritičari pitali su se kako je moguće da jedno objektivno tako loše napisano djelo u taku kratkom vremenu osvoji cijeli svijet. O njemu svi pričaju, bez obzira na državljanstvo, obrazovanje ili društveni status. Stručnjaci se slažu da je objašnjenje uspjeha tog posve prosječnog krimića vrlo jednostavno ? Brown je čitatelje sklone teorijama zavjere, ali i mnoge druge, uspio uvjeriti da je povijest kršćanstva možda velikim dijelom izmišljena te da će u njegovu romanu otkriti dugo skrivanu tajnu o pravoj istini. Takve provokativne teorije nisu ništa novo, no Brown se u “Da Vincijevu kodu” poslužio nizom naoko autentičnih faktografskih podataka, što je brojnim čitateljima bilo dovoljno da svojoj mašti daju maha.

Popularnost romana rasla je i usmenom predajom, ali i zahvaljujući tomu što je bio iznimno medijski popraćen. Čim se pojavio, brojni drugi pisci tvrdili su da ih je Dan Brown pokrao. Najglasniji su bili autori još jednog hita o istoj temi, “Sveta krv, sveti gral”, koji je objavljen još početkom 80-ih. U tom se djelu spominju iste teorije kao i kod Browna, iako se ne može opisati kao roman, jer ono nije fiktivno književno djelo, nego pseudopovijest. Zbog toga je Brown i požeo takav uspjeh ? obradio je temu za koju zna da je ljudima zanimljiva, ali u obliku beletristike koja mu pruža svojevrsnu zaštitu od mogućih napada. Ako ga netko napadne zbog bilo koje iznesene tvrdnje, on može reći da je to roman a ne znanstveno djelo. Kako bi izbjegnuo neugodna pitanja, Brown čak odbija i bilo kakav kontakt s medijima, što mnogi ističu kao dokaz njegova neznanja i nestručnosti.

Iako je u “Da Vincijevu kodu” iznio niz široj javnosti malo poznatih teza, ali i teško dostupnih podataka, mnogi čitatelji sve su to uzeli zdravo za gotovo i nastavili istraživati. Opća pomama za svim što ima veze s “Da Vincijevim kodom” izazvala je oprečne reakcije. Neki su turistički djelatnici na tome odlučili profitirati, a drugi su počeli upozoravati na opasnost od masovne histerije zbog koje su ugrožena mnoge crkve i groblja spomenuta u romanu. U strahu da će kakav zaluđeni obožavatelj knjige umisliti da je detektiv, stanovnici jednog malog francuskog sela odlučili su se na drastičan potez. Na groblju tog sela, u kojem živi samo stotinjak ljudi, pokopan je još prije osamdeset godina svećenik Sauniere. Slučajno ili ne, ime ključnog lika iz “Da Vincijeva koda” upravo je Jacques Sauniere, a on je član tajnog društva koje zna istinu o stvarnom životu Isusa Krista. To se malo selo našlo pod opsadom brojnih znatiželjnika još 1982., kad je objavljena “Sveta krv, sveti gral”, jer se, po nekim teorijama, na tom području nalazi grob Isusa Krista. Shvativši da će zbog Sauniereova groba sad početi svraćati književni fanatici te da su neki možda spremni i oskvrnuti grob, lokalna je vlast Sauniereovo tijelo premjestila u betonski mauzolej, koji je otporan čak i na eksploziv.

Iako se mnogi zgražaju nad tim što popularna knjiga neopravdano skreće pozornost na pojedine lokacije, popularnost “Da Vincijeva koda” pomogla je francuskom, talijanskom i škotskom turizmu. U muzeju Louvre, gdje se odigravaju važni prizori iz romana, već postoje posebne ture, pri čemu vodič zainteresirane turiste vodi kroz muzej, ali im umjesto slavnih umjetničkih djela pokazuje mjesta na kojima su se odigrali pojedini događaji iz knjige. Takvo je razgledavanje posebno popularno među Amerikancima, koji često uporno traže razne dokaze koje je Brown spomenuo u romanu jer su se toliko uživjeli u priču. Najčešće gledaju u strop, uvjereni da se odonud spuštaju velika vrata s rešetkama, koja se navodno aktiviraju kad netko skine sliku sa zida i tako sprječavaju lopove da pobjegnu. Turisti sad masovno posjećuju i druge pariške znamenitosti koje su dosad bile zapostavljene, primjerice crkvu Saint Sulpice, u koju su prije zalazili tek rijetki turisti. No kako se u romanu u toj crkvi navodno nalazi ključan dokaz o životu Isusa Krista, a i poprište je dramatične scene prepune šokantnih otkrića, sad je ona sve češće mjesto najezde turista.

Slično je i s Rosslyn Chapel, crkvom u Škotskoj, u kojoj se, prema romanu, nalazi sveti gral. Ondje je u zadnje dvije godine broj posjetitelja porastao za čak 56 posto, a godišnje ih kroz nju prošeću deseci tisuća. Danas je ta crkva jedna od najvećih turističkih atrakcija u Škotskoj, no slava ima i negativne posljedice. Najezde turista su već uspjele oštetiti crkvu, a ostalu štetu prouzročila je vlaga.

Unatoč općoj popularnosti, “Da Vincijev kod” ima i glasne neprijatelje. Iako se Vatikan nije službeno izjasnio o romanu u kojem je Katolička crkva izrazito negativno prikazana, pojedini utjecajni svećenici proglasili su ga svetogrđem. Glavna Brownova teza, da je Isus Krist bio običan smrtnik koji se oženio Marijom Magdalenom, imao potomke i umro prirodnom smrću, naišla je na opće zgražanje u katoličkim i protestantskim krugovima. Neki su ga proglasili heretičkim romanom, a u Libanonu su ga kršćanski vođe zabranili.

Takvim su se tvrdnjama usprotivili i brojni učenjaci, koji su ubrzo nakon izdavanja romana krenuli sa svojim protutezama. Naglašavajući da je opasno širiti takve dezinformacije, ti su stručnjaci opovrgnuli brojne Brownove teze. Teolozi i pripadnici kršćanskih zajednica opovrgnuli su otprije poznatu tezu da je priče o Kristu za Novi zavjet sakupio car Konstantin, i to tek u 4. stoljeću, nakon što je odlučio da smrtnik Isus Krist postane središte nove vjere i bude prikazan kao božanstvo. Pozabavili su se i tvrdnjama da glavno božanstvo u početku nije bio Krist, nego njegova supruga Marija Magdalena, koju simbolizira sveti gral, te da su tadašnji poganski vjernici štovali žene kao simbole plodnosti.

Romanom sigurno nisu bili zadovoljni ni članovi tajne katoličke organizacije Opus Dei, koja ima svoja sjedišta u brojnim zemljama. Iako se o toj sekti malo pisalo po novinama, javnost je poprilično sumnjičava prema njenim fanatičnim i tajnovitim članovima, pogotovo zbog optužbi da vrbuju ljude i ispiru im mozgove i da su skloni okrutnom samokažnjavanju. Njihovu negativnom imidžu pridonio je i Dan Brown, prikazavši ih kao vjerske ekstremiste i mafijaše, spremne da ubiju bilo koga tko im se nađe na putu. O toj se sekti puno pisalo u Britaniji proteklih tjedana, jer je otkriveno da je članica i nova britanska ministrica obrazovanja Ruth Kelly. Britanci su se odmah uzrujali jer ta sekta ima vrlo konzervativne stavove o nekim važnim pitanjima, ali ih je ministrica uvjerila da to neće utjecati na njen rad.

Čim je “Da Vincijev kod” postao bestseler i kulturni fenomen, postalo je jasno da je samo pitanje vremena kad će netko snimiti film prema tom romanu. Za filmska prava izborio se redatelj Ron Howard, koji nije imao nijedan veći hit nakon “Genijalnog uma” (“A Beautiful Mind”). Ovog ljeta počet će snimati filmsku adaptaciju romana s budžetom od 100 milijuna dolara. Film “The Da Vinci Code” u kinima će se naći 19. svibnja 2006.

Proteklih se mjeseci mnogo piše o tom filmu, o odabiru glumaca i lokacija. Za glavnu ulogu Roberta Langdona, harvardskog profesora simbologije, inače izmišljene znanstvene grane koja se bavi proučavanjem simbola, bilo je nekoliko kandidata, među kojima su se isticali Tom Hanks i Harrison Ford. Prije nekoliko mjeseci objavljeno je da je ulogu dobio Tom Hanks, što vjerni obožavatelji knjige nisu baš najbolje prihvatili. Nagađa se da je Hanks ulogu dobio zahvaljujući prijateljstvu s Ronom Howardom, s kojim je surađivao na filmu “Apollo 13”.

Ostale glavne uloge dobili su francuski glumci. Jean Reno glumit će policajca Bezua Fachea, koji u cijelom romanu proganja Langdona, za kojeg misli da je ubojica. Mjesecima se tragalo za glavnom glumicom, koja bi glumila mladu kriptologinju Sophie Neveu, Langdonovu vjernu partnericu. Na razgovoru su kod Rona Howarda bile praktički sve francuske glumice, svjesne da će im taj film donijeti svjetsku slavu. Glumica Julie Delpy čak je preko medija slala poruke producentima da je ona savršena za ulogu Sophie Neveu i da je spremna na sve da je dobije. I ona je prošlog mjeseca bila na audiciji, ali nije dobila ulogu. Na audiciji su bile i Sophie Marceau, Juliette Binoche, Sandrine Bonnaire, Virginie Ledoyen, Judith Godreche, Vanessa Paradis. U finale su ušle Audrey Tautou, najpoznatija po glavnoj ulozi u filmu “Amelie”, te Linda Hardy, nekadašnja Miss Francuske. Ovih je dana objavljeno da će Sophie glumiti Audrey Tautou, iako je od Hanksa mlađa 22 godine.

Još jedna važna vijest objavljena je ovih dana. Filmskoj ekipi bit će dopušteno snimati u Louvreu, što je dosad bila prava rijetkost. Početak se knjige odvija u Louvreu, i to u onom dijelu gdje se nalaze djela Leonarda Da Vincija. Snimanje će se odvijati noću i utorkom, kad nema posjetitelja. Francuzi se nadaju da će to još više pridonijeti njihovu turizmu, jer su svjesni da će se film gledati u cijelom svijetu. Ekipi neće biti dopušteno snimati u crkvi Saint Sulpice pa će se unutrašnjost crkve reproducirati.

Filmska verzija “Da Vincijeva koda”, pretpostavlja se, bit će jedan od najvećih hitova 2006. i obožavatelji knjige željno iščekuju svaku novu informaciju o snimanju. Zasad se još nitko od Brownovih protivnika nije bunio zbog snimanja filma, iako će njegove teze tako postati dostupne još većem broju ljudi.