Nataša Kandić je dobitnica niza međunarodnih priznanja - nagradu Human Rights Watch dobila je1993., a 2003. američki tjednik Time uvrstio ju je na listu 36 europskih heroja, na kojoj su, među ostalim, bili Jamie Oliver i David Beckham. Nataša Kandić od 1992. je izvršni direktor beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP), nevladine organizacije koja istražuje ubojstva, mučenja, logore i nestanke ljudi tijekom sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije. Zbog prikupljanja i objavljivanja materijala o ratnim zločinima, Nataša Kandić nije bila popularna među pripadnicima i simpatizerima režima tadašnjeg šefa države Slobodana Miloševića, a sličan status ima i kod aktualnih vlasti u Beogradu. Istodobno je dobitnica niza međunarodnih priznanja – nagradu Human Rights Watch dobila je1993., a 2003. američki tjednik Time uvrstio ju je na listu 36 europskih heroja, na kojoj su, među ostalim, bili Jamie Oliver i David Beckham.

OFICIRI JNA 'Kad su zarobljenici iz bolnice dovedeni na Ovčaru, tog su popodneva tamo defilirali visoki oficiri JNA, a onda su se svi povukli' STRAH ZLOČINACA 'Politička klima iz Miloševićeva vremena sada se opet supostavila jer su sudionici zločina opet dominantni i boje se da će se zakon primjenjivati' KULTURNI OBRAZAC 'Srbija je potpuno zatvoreno, plemensko društvo u kojem nikoga nije briga što se drugima događa; stvoren je kulturni obrazac da nas se drugi ne tiču'Jedna od aktivnosti FHP-a je podnošenje tužbi protiv Republike Srbije zbog prisilnog mobiliziranja izbjeglica iz Hrvatske 1995. i slanja na frontu u Bosnu. U ime 709 prisilno mobiliziranih izbjeglica FHP je podnio 110 tužbi za naknadu štete, zbog povrede časti, slobode i drugih prava osoba. Do sada su sudovi u Srbiji donijeli 93 pravosnažne i izvršne presude, na osnovi kojih je utvrđena odgovornost države.

Nataša Kandić je i zastupnik obitelji 192 žrtava ubijenih na Ovčari 1991. Zastupa ih na suđenju na kojem je, pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, optuženo 17 osoba.

“Za obitelji je važno da postoji netko u koga mogu imati povjerenje. Obitelji znaju da nitko ne vlada činjenicama bolje od mene, da ću se boriti da pravda pobijedi. To je, inače, nova praksa. Nigdje direktor jedne nevladine organizacije ne zastupa žrtve”, kaže Nataša Kandić.

NACIONAL: Prevladava stav da se suđenje za zločin u Ovčari odvija na korektan način. – Predsjedavajući sudac Veselin Krstajić veoma dobro vodi proces. Prema našem zakonu, tužilac ima veoma aktivnu ulogu tijekom istrage, ali kada počne suđenje, predsjedavajući sudac vodi glavnu reč. Mislim da je optužnica usmjerena na neposredne počinitelje, koji pripadaju Teritorijalnoj obrani Vukovara i dobrovoljcima Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Na početku se to činilo u redu, ali kada su počeli svjedočiti oficiri bivše JNA, vidjelo se da je optužnica manjkava u odnosu na činjenice iznesene pred sudom. Oficiri su tvrdili da se sve to dogodilo mimo njihove volje, da nisu mogli ništa učiniti da to spriječe. Uporno su pokušavali zaštititi od odgovornosti sebe i druge na visokim funkcijama. No neshvatljivo je da su se 19. studenoga 1991. predali pripadnici Zbora narodne garde, tzv. Mitničke brigade, i da je to prošlo u skladu s pravilima postupanja prema ratnim zarobljenicima. Oni su se predali, odvedeni su na Ovčaru, pa u Srijemsku Mitrovicu, što su pratili promatrači Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK), i sve je proteklo u najboljem redu. Znači, dan prije masakra na Ovčari tamo su spavali ratni zarobljenici, dali su im večeru i pokrivače. Nije bilo nikakvih primjedbi. A sljedeći dan, nema više predstavnika MKCK, dolazi do preokreta. U samoj vukovarskoj bolnici prešutno su se složili da će zarobljenici iz bolnice koji se nisu našli u konvoju ranjenika za Đakovo biti predani Teritorijalnoj obrani. Suglasnost za predaju vlasti nad zarobljenicima daje onaj tko predstavlja najvišu vojnu vlast u tom trenutku, a to je bio komandant Gardijske brigade, pukovnik Mile Mrkšić. Na suđenju je izneseno da se na nekoj sjednici SAO Krajine održanoj u Vukovaru, u Veleprometu, gdje su također tih dana počinjeni veliki zločini, JNA složila da se zarobljenici predaju TO-u. Slijedili su postupci prema kojima su u TO-u shvatili da imaju slobodne ruke da sa zarobljenicima rade što hoće. Kada su zarobljenici iz bolnice dovedeni na Ovčaru, tog su popodneva ondje defilirali visoki oficiri JNA, od komandanta 80. motorizirane brigade do načelnika sigurnosti Gardijske brigade majora Veselina Šljivančanina i drugih oficira, što pokazuju iznesene činjenice i svjedočenja. U jednom trenutku svi su se povukli. Dvadesetak vojnih policajaca, koji su dan prije imali zadatak osiguravati zarobljene pripadnike Mitničke brigade, pa su se tako ponašali i sada, dobili su naredbu da se povuku s Ovčare i da zarobljenici prelaze u mjerodavnost TO-a. Povlačenje je obavljeno, iako je bilo potpuno jasno da zarobljenici nisu sigurni i da im prijeti opasnost. I to pokazuje da je relevantan broj oficira JNA odgovoran zato što su poslušali naredbu iz komande Gardijske brigade, a mogla je doći i s neke više instance – Uprave sigurnosti, kabineta ministra obrane… U tom smislu su neki od okrivljenih u pravu kada koriste svaku priliku da tim oficirima na suđenju kažu: “Vi ste planirali zločin.”

NACIONAL: Postoji mišljenje da je suđenje organizirano kako bi se odgovornost za zločin na Ovčari skinula s JNA i kao jedini krivci odredili izravni počinitelji iz TO-a, odnosno “pijani šešeljevci”. – Prvi razlog je bio da se pokaže da postoje neki neposredni počinitelji i da to nisu oficiri optuženi pred Haaškim sudom – Mrkšić, Šljivančanin i Miroslav Radić. Drugi razlog je bio da se pokaže da su to činile razne nekontrolirane grupe. Svi oficiri su na suđenju rekli da dobrovoljci nisu bili pod kontrolom JNA, da njima nitko nije mogao komandirati, da su dolazili slobodno, ostajali koliko su htjeli i vraćali se kući. U ovom postupku se, međutim, događa da okrivljeni počinju braniti sebe, a ne institucije, na čemu inzistira država. Tako su teritorijalci uništili tu strategiju države da optuženi pojedinac mora braniti institucije – policiju, vojsku. Optuženi iznose podatke i činjenice koji pokazuju da se odgovornost za ono što se dogodilo na Ovčari ne može pripisati samo njima, nego da su drugi sve pripremili, a onda se u posljednji trenutak sklonili.

NACIONAL: Spomenuli ste vojnu Upravu sigurnosti. Njen načelnik iz 1991. Aleksandar Vasiljević dva je dana svjedočio na suđenju. Je li njegov iskaz donio nova saznanja? – Prvi dan je to podsjećalo na njegovo svjedočenje pred Haaškim tribunalom, na suđenju Miloševiću. Usvojio je način ponašanja svjedoka pred tribunalom, bio je koncizan i jasan. Drugi dan je odgovarao najviše na pitanja okrivljenog Stanka Vujanovića i tu se vidjelo koliko je Vasiljević u svjedočenju izgradio svoju obranu misleći da nitko neće ništa osporavati. Vujanović je, međutim, braneći sebe, postavljao pitanja na koja Vasiljević nije imao odgovor. Pitanja su se vrtjela oko toga kako je moguće da načelnik Uprave sigurnosti, a to je jedna od najviših funkcija u vojsci, boravi na Ovčari i ne uspijeva ništa saznati. Sljedeći dan bio je kod ministra obrane Veljka Kadijevića, kada su došli i Mrkšić i drugi koji znaju što se dogodilo, a on o tome ništa ne zna. Vasiljević je sebe predstavio kao časnog oficira, koji je počeo svoju istragu kad je umirovljen, jer je tek 1993. saznao što se dogodilo na Ovčari. Budući da se Vasiljević bavio poslom koji zahtijeva brzinu u razmišljanju i stvaranju raznih strategija, mislim da je dugo vremena kreirao svoju obranu koja će ga prikazati kao nekog tko se trudio otkriti istinu. Vujanović ga je, međutim, optužio za planiranje i organizaciju Ovčare.

NACIONAL: U Hrvatskoj se za 13 godina saznalo gotovo sve o Ovčari, a u Srbiji je postojala zavjera šutnje, i javnost kao da nije željela saznati istinu. – Ne bih se složila da se u Hrvatskoj zna sve o Ovčari, zna se tko je žrtva, no mnoge činjenice iznesene pred sudom se ne znaju. Priča žrtava do trenutka kada posljednji put vide one koji odlaze na Ovčaru i priča sedam izvedenih i spašenih s farme. U Hrvatskoj se ne zna kako je izvedeno strijeljanje, kako su žrtve provedene kroz taj špalir, koji su oficiri JNA tome prisustvovali.

NACIONAL: Kada očekujete izricanje presude? – Ne očekujem je prije rujna.

NACIONAL: U Srbiji vas često optužuju da se selektivno bavite ljudskim pravima, a još češće vas nazivaju antiratnim profiterom, srbomrscem, stranim plaćenikom. Nedavno je na zgradi gdje se nalazi FHP nacrtan kukasti križ, a preko puta je ispisan grafit “Nataša Kandić je sluga židovskog cionizma – Srbija Srbima”. – Te su priče posljedica političke klime stvorene u Miloševićevo vrijeme. Ta klima se nakratko promijenila u vrijeme premijera Zorana Đinđića, a poslije njegova ubojstva se ponovno uspostavila, jer su sudionici zločina opet dominantni. Iz njih govori strah od mogućnosti da se počne primjenjivati zakon i raščišćivati što je tko učinio u prošlosti. Mi odavde ne možemo tražiti od hrvatskog pravosuđa da procesuira Hrvate koji su počinili zločin. To trebaju raditi hrvatske nevladine organizacije, kao što mi ovdje tražimo da se sudi onima koji su u nadležnosti srbijanskih pravosudnih organa. Mnogo je nacionalnih organizacija koje se isključivo bave svojim žrtvama. Ozbiljno bavljenje ratnim zločinima i procesom suočavanja s prošlošću treba se odvijati ondje gdje onaj tko se time bavi živi i radi. To je u interesu svakog čovjeka ovdje. Zašto bi imao državu s toliko kriminalaca i ubojica, u kojoj se ne poštuje zakon? Tek kada se to promijeni, stječe se legitimitet da se druge pita što su učinili s tim u vezi.

NACIONAL: Moj je dojam da vlastima niste bili omiljeni ni kad je Đinđić bio premijer. – Đinđić je vodio računa da ispuni međunarodne obveze, uključujući i predaju optuženih Haaškom sudu. Sudu je predao Miloševića, no nikad nije otvorio pitanje zbog čega je on predan, što stoji u optužnici, zbog čega su neki drugi optuženi pred Tribunalom. Đinđić je uspio učiniti dosta stvari za Srbiju kao državu, ali nije mu odgovarala kritika zbog prešućivanja biti – izručujemo li ljude da bismo dobili kredite i pozajmice ili zato što su optuženi za najteža međunarodna kaznena djela. Sjećam se jedne konferencije na kojoj je Đinđić kritički govorio o sucima, da su iz Miloševićeva vremena i da ne pokreću nikakve postupke. Ja sam ga pitala kako očekuje od tužilaca i sudaca da pokreću postupke ako on javno kaže da neće prestati poštovati one koji su pomogli pri rušenju Miloševića 5. listopada 2000., spominjući posebno Milorada Ulemeka Legiju, sada optuženog za sudjelovanje u njegovu ubojstvu. Bio je prilično iživciran mojim pitanjem i ljutito je rekao: “Ako imate dokaze, donesite ih.” Njegove izjave u novinama u vezi s Legijom pokazuju da nije bio svjestan koliko je njegov prioritetni zadatak bio pokrenuti postupke protiv ljudi kao što je Ulemek, kao što je Jedinica za specijalne operacije (JSO), da je to bio uvjet da Srbija ide u pravcu kakav je on htio. Bez toga, bila je to samo slika, koja je kratko trajala – povratak u UN, Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju, mnogo lijepih riječi o Đinđiću, izmijenjenoj Srbiji. A tu sliku su, pokazalo se, u svakom trenutku mogli srušiti Legija, JSO i dijelovi neizmijenjenih institucija. Srušili su je kada su shvatili da se Srbija mora vratiti “izvornom”, onom što je stvorio Milošević, kada su Legija, te njegova i druge policijske jedinice imali slobodne ruke i mogli raditi što hoće.

NACIONAL: Ulemek i Miloševićevi policajci koji su i dalje na istaknutim dužnostima glavni su junaci vaše priče da su 1999., tijekom NATO-ova bombardiranja, leševi ubijenih kosovskih Albanaca spaljivani u tvornici Mačkatica u Surdulici, topionici Bor i smederevskoj Željezari. Vaše tvrdnje su uzbudile mnoge, ali vas nitko nije tužio zbog laži. – Ne može me nitko tužiti jer i policija i vlada znaju da je sve što sam rekla istina. Istragu se pokušava zaustaviti snagom moći kojom raspolaže ministar unutarnjih poslova Dragan Jočić, šef Sigurnosno-informativne agencije Rade Bulatović, ljudi oko premijera Vojislava Koštunice i vlade. Budući da ništa ne mogu demantirati, žele zaplašiti ljude. Nadam se da će se stvoriti kritično javno mišljenje koje će razumjeti da je u našem interesu da se zna tko je počinio nedjela i da se počne sa sređivanjem i reformiranjem policije. U njoj sjede oni koji su u ime navodnog srpskog patriotizma išli dotle da su u pećima spaljivali tijela ljudi, navodnih neprijatelja.

NACIONAL: Komentar ministra pravde Zorana Stojkovića na vaše tvrdnje bio je: “Brine li se itko o srpskim leševima?” – Ja sam mu odgovorila da činjenica da ima srpskih žrtava i masovnih grobnica nema veze s činjenicom da u Srbiji postoje masovne grobnice i dokazi da su tvornice za koje smo svi davali novac u jednom trenutku radile nešto što se radilo samo u vrijeme Adolfa Hitlera.

NACIONAL: Ništa se ne događa ni u vezi s masovnim grobnicama s više od 800 leševa kosovskih Albanaca, čije otkriće kao da je 2001. poslužilo za smirivanje javnosti uoči izručenja Miloševića tribunalu. – Svi se slažu da je to najviše poslužilo tadašnjoj vladi da bude sigurna da, u odnosu na javno mišljenje, ima jak dokaz za izručenje Miloševića. Do danas nije pokrenut ni jedan postupak.

NACIONAL: Kako objašnjavate stvaranje atmosfere solidarnosti s osobama optuženim za ratne zločine pred Haaškim sudom? Praktički je ministar vanjskih poslova SiCG Vuk Drašković jedini istaknuti državni dužnosnik koji se zalaže za punu suradnju s Tribunalom. – Ministar za ljudska i manjinska prava SiCG Rasim Ljajić rekao je da je odluka generala Vladimira Lazarevića da se preda Haaškom sudu izniman događaj, jer je tako pomogao Srbiji da krene u proces pridruživanja EU. To je nebulozno, ali političari vjerojatno misle da moraju tako govoriti da bi ostali na vlasti. Ljajić je optuženog za ratne zločine na Kosovu proizveo u heroja Srbije na putu prema EU.

NACIONAL: Premda je Lazareviću trebalo skoro 16 mjeseci za odluku o predaji, predstavnici vlasti njegovu su gestu proglasili hrabrom, časnom, odgovornom, poštenom, rodoljubnom. – Svi koji daju takve izjave potiču njegovanje bolesne situacije da ćemo generale optužene za ratne zločine preklinjati i na kraju pitati je li im dovoljno 500.000 eura da odu u Haag. Bez svijesti da stvaraju klimu u kojoj svako tko je osuđen za neko kazneno djelo može tražiti da mu osiguraju obitelj, pa će ići na izdržavanje kazne. Podatak da će država dati 500.000 eura za zbrinjavanje obitelji optuženog policijskoga generala Sretena Lukića, vjerojatno toliko i za obitelj Lazarevića, otvara mnoga pitanja.

NACIONAL: Na primjer, isplati li se zločin? – U ovom slučaju se strašno isplati, pa se postavlja pitanje zašto generali toliko razmišljaju da li da odu u Haag ako ostavljaju svojoj obitelji 500.000 eura.

NACIONAL: Često zastupate izbjeglice iz Hrvatske koje je srpska policija uhitila 1995. i prisilno slala na frontu u BiH. U više slučajeva je sud odlučio da Srbija tim ljudima mora isplatiti odštetu, ali je riječ o višestruko nižim iznosima u usporedbi s osobama koje su državu tužile zbog uhićenja tijekom policijske akcije “Sablja”, organizirane poslije Đinđićeva ubojstva. – Upadljivo je da navodne žrtve “Sablje” dobivaju tolike iznose, pa je jasno da je to rezultat političke odluke. Na vlasti su oni koji su bili osumnjičeni za sudjelovanje u Đinđićevu ubojstvu.

NACIONAL: Mnogi imaju dojam da je u Srbiji nestao bilo kakav osjećaj za stradanje drugih. Unatoč masakru u Srebrenici, drugim zločinima i razaranjima u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu, tvrdi se da je Milošević najviše zla nanio Srbima. Počast žrtvama tsunamija u Srbiji je odana s višednevnim zakašnjenjem u odnosu na ostali svijet. Ni jedan predstavnik vlasti SiCG nije prisustvovao obilježavanju 60. godišnjice oslobađanja Auschwitza. – Ovo je jedno potpuno zatvoreno, plemensko društvo. Nikoga nije briga što se drugima događa. Ovdje je stvoren kulturni obrazac da nas se drugi ne tiču. Srbi u nekim selima na Kosovu nisu platili račune za električnu energiju, pa nemaju struje. To je sada veći problem nego što je stradalo 200.000 ljudi od tsunamija. Eto, to smo mi.

NATAŠA KANDIĆ
Biografija
ROĐENA 1946. U KRAGUJEVCU

– 1977. diplomirala sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu i otada radila u Gradskom vijeću sindikata – 1990. sa Srđom Popovićem, Ivanom Janković, Vesnom Pešić i Svetlanom Slapšak autorica knjige “Kosovski čvor” koja raskrinkava srpsku propagandu – od 8. 10. 1991. do 8. 2. 1992. zbog ratnih žrtava organizirala noćna bdijenja sa svijećama pred zgradom Predsjedništva – 1991. suautorica prve srpske antiratne knjige “Grobnica za Miroslava Milenkovića” – 1992. utemeljila Fond za humanitarno pravo, pisala do travnja antiratnu kolumnu u Borbi, skupila 78.000 potpisa za referendum protiv mobilizacije i organizirala protest 150.000 ljudi protiv opsade Sarajeva – 1993. nagrada Human Rights Watch – 1998. nagrada EU and US Democracy and Civil Society – 1999. nagrada Martin Ennals za obranu ljudskih prava; nagrada Komiteta pravnika za ljudska prava – 2000. s Vetonom Surroijem nizozemska nagrada Geuzenpenning, a s Vjosom Dobrunom nagrada Alexander Langer; nagrada Koledža židovske unije Roger E. Joseph; nagrada za građansku hrabrost fondacije Nothcote Parkinson – 2001. počasni doktorat sveučilišta u Valenciji – 2003. nagrada časopisa Time European Heroes Award